Ruristicki pozdrav civilizaciji...

Nemam jelku u svome stanu, ni adventski vijenac na vratima ili kuglice i lampice na prozorima. Još uopće ne osjećam da je blagdansko raspoloženje, osim što sam primila par čestitki putem interneta. Možda je to stoga što sam već godinama daleko od kuće. Nemam djece koja bi trčkarala oko jelke i radovala se poklonima. Nemam kome prirediti blagdansku večeru, osim eventualno mačku istresti u zdjelicu poveću količinu njemu omiljene hrane, a uopće nemam volje sama sebi stvarati blagdansku atmosferu. Zato ću se nakon posla, kako i priliči za Božić, zaputiti kući u roditeljsko gnijezdo. Uvijek je s njima lakše.

Svi moji blagdani su vezani za roditelje do kojih već dugo prvo trebam stići, za bake i djedove kojih već odavno nema među živima, za djedove božićne pjesme puštane sa starih izgrebanih ploča zbog čega su stvarale posebno svečan ugođaj, za fish i pohanog šarana kojim nas je baka dočekivala za Badnjak, prskalice koje smo palili i s njima trčali po kući uzbuđeni što ćemo nakon paljenja prskalica otvoriti poklone, za bakin pogled suzan od emocija koje su je preplavljivale u te dane i za dugo razvlačenje u roditeljskoj postelji naredno blagdansko jutro.

Svega toga sada nema. Umjesto prskalica, bakama i djedovima palim svijeće redovno ih moleći da mi oproste što im nisam za života pružila onoliko nježnosti i pažnje koliko su oni meni tijekom djetinjstva. Ostali smo nas četvero mušketira; mama, tata, sestra i ja. Pogledima prepričavamo jedni drugima priče iz vlastitih davnina i uglavnom kroz prebiranje po političko-gospodarskoj situaciji u zemlji pokušavamo saznati kako je tko. Nema suvišnih riječi, nema čestih izljeva emocija jer za sve što osjećamo jedni prema drugima ne postoje adekvatne riječi niti u jednom poznatom jeziku. Tu i tamo se zalomi koja priča prisjećanja naših starih.

Ima jedna dobra blagdanska o maminom ocu na koju se ja redovno rasplačem.

Tijekom '91., kada smo već svi osim oca bili „evakuirani“ iz Vinkovaca, nekako smo se za Badnjak baka, dida, mama, sestra i ja uspjeli naći skupa u Zagrebu. Tek tada se nije previše govorilo. Gledali smo se u tišini pokušavajući zauvijek zapamtiti svaki trenutak jer nikada čovjek ne zna kada će mu baš taj dragocjeni trenutak zatrebati za utjehu ili prisjećanje na bolje dane. Nismo tada puno gajili optimizam, osobito stoga što nam je hranitelj ostao na fronti. Bez obzira na tugu koju smo vukli sa sobom po svijetu, djed je htio pod svaku cijenu organizirati svečanu božićnu večeru i uputio se par dana prije Badnjaka u ribarnicu u potrazi za šaranom.

Našao je ribarnicu. Našao je i jednog povećeg šarana koji je plivao u akvariju. Pokazao je prstom baš na njega i u tren oka je trgovac izvadio šarana, stavio ga na pult i prije nego je dida uspio išta izustiti, ubio ga jednim udarcem, drškom od satare, u glavu.
Dida umalo nije dobio infarkt. Šaran je trebao ostati živ. Trebao je plivati nekoliko dana u kadi jer to je bio obred prije svakog Božića. Kako će sada baki pred oči s mrtvom ribom. Vratio se utučen i takav ostao sve do kraja rata kada su se on i baka napokon vratili kući u Vinkovce. Ali, nikada više šarani nisu plivali u njegovoj kadi. Možda i zato što su mu unuke već odrasle, a uslijed ratnih lutanja se i prerano uozbiljile, pa više nitko nije vrištao u kupaonici od uzbuđenja što je šaran pokušao iskočiti iz kade.

Ne znam da li uživam ili se plašim blagdanskih trenutaka u kojima mi se redovno odmotaju i srce i duša. S druge strane, ako ikada, sada je trenutak da skinemo ljušture prividne sigurnosti i stvarnosti, da odagnamo strahove i ostanemo razgolićeni pred veličanstvenim činom rođenja. Pogledajmo jedni druge, a ponajviše sami sebe, na svjetlu. Vrijeme je darivanja blagoslova i zato porazmislite dobro čemu oko sebe dajete blagoslov. Bog će blagosloviti sve što je u vašim mislima, sve vaše želje. Pazite što želite jedni drugima.
Radost, mir i spokoj vam u duši.