petak, 19.01.2007.
Route 66
Danas, jučer..
Osjećam se puna energije. No ne one obične - "normalne" energije, već one hiperaktivne, one pune adrenalina, koju jednostavno moraš izbaciti iz sebe.
Kao da bih najradije privezala jednog malog stvora negdje u divljini za stablo, uzela snake u ruku i izbičevala ga i pritom vrištala od sreće.
Umjesto poljupca na kraju uzela bih šaku soli i utrljala mu u bolna, kravava leđa.
Frrrr.....
A možda bih i uzela neko, meni ugodno društvo i prošla koji kilometar uz klasik zvan Route 66 performed by DM.
Tko zna, možda jednog dana prođem i onuda..
Nikad ne znaš gdje ćeš sve stići, kuda će te život odnijeti..
Ponekad se dogodi da ti se u jednoj sekundi sve preokrene, da u jednoj sekundi sve nestane, da u jednoj sekundi rečenica - gotovo je, želim rastavu, odlazim, bla bla - da ti cijeli život i sve ono što godinama stvaraš jednostavno ode u - blago rečeno - u krasnu pičku materinu.
I onda satima hodaš i razmišljaš, moliš se da ćeš od umora svisnuti negdje i da ćeš, kada se probudiš, da će sve to izgledati kao ružan san.
No to se, naravno, ne dogodi.
Em doživiš šok, em se nahodaš kao kreten, umoriš se i još onda - povrh svega - moraš funkcionirati kao i svaki dan, dakle izvršavati svoje obveze od kojih ne možeš pobjeći niti ih možeš prenijeti na drugu osobu.
Route 66 ima i ono simboličko značenje za mene.. u takvim trenutcima sam ju pjevala u sebi, davala mi je snagu da nastavim, da idem dalje, da se ne osvrćem...
Jer, kada se osvrneš, a nisi još to prebolio, onda je jebeno. Onda te uistinu boli.
No. kada se osvrneš nakon što sve preboliš, kada si sposoban i dovoljno objektivan da sve sagledaš u cjelini, bez subjektivnih gluposti - tek onda možeš zatvoriti to poglavlje koje se zove Prošlost i onda prijeći na novo poglavlje koje se zove Sadašnjost.
Stvarno želim pobjeći, nestati.. Just like Alice, following the White Rabbit.. or it was Neo..??
No, opet ne mogu pobjeći od Prirode.
Odem u trgovinu, vidim uže ilitiga štrik za robu.. i mislim si.. uff.. pretanko je za vezanje ;)
To ponekad opterećuje, ponekad ne možeš normalno funkcionirati u vanilla svijetu..
Ponekad je dobro malo se socijalizirati sa vanilijama.. no ne još i ne pretjerano.
Rise & shine, my precious...
