5. Preživljavanje
Svi su bili uzrujani. Nismo imali hrane, pića, odjeće ni ikakve komunikacije s drugim ljudima. July je tiho plakala, Alexis je glumila forenzičara i istraživala krv, Denisse je razgovarala s Allison o preživljavanju, a Victor je sjedio na podu i stenjao – „O Bože, o Bože.“ Zatim su i meni počele teći suze i srušila sam se na tlo. Bila sam tako bespomoćna. Mislila sam da ćemo stvarno umrijeti ovdje. Crna olovka oko očiju mi se razmazala i plakala sam „crne suze“ i Victor me odmah zgrabio u svoje rukei počeo brisati suze s mojeg preblijeog lica.
„Rachell! Rachell! Molim te ne čini mi ovo. Rachell daj reci nešto, molim te!“ – Victor je bio na rubu sloma. A Denisse je počela glasno plakati.
„Ovo je zaista previše! – viknula sam iz sveg glasa i istrgala se Victoru iz naručja – moramo se smiriti, naći hranu. Ne preostaje nam ništa drugo osim toga da pođemo u zaselak.“
„Pa zar si skroz sišla s uma!“ – Allison je bila ljuta na mene, a Denisse se konačno sabrala i obrisala suze s lica.
„Ne, ona ima pravo, ako želimo preživjeti moramo naći hranu, piće i pokrivače u onom zaselku, inače ćemo se smrznuti ovdje“ - rekla je Alexis.
„Dobro onda. Tko ide samnom?“ pitala sam ostale.
Neko vrijeme vladala je tišina a onda se javila Alexis.
„Ja idem, jer ne želim ovdje strunuti.“
Za njom se odmah javila July – „Idem.“ Victor je odmah zakoračio ispred mene i oštrim glasom rekao – „I ja. – zatim se okranuo prema Denissei upitao je – Denisse?“ a ona je načas gledala u mene a zatim prišla nama i zgrabila Victora za ruku.
Zatim su sve oči bile uprete u Allison. Gledali smo je kao da je ona jedini spas a zapravo je bila slaba kao i July i Denisse. Victor, Alexis i ja smo jedinini još imali nešto malo snage. Allison se namrgodila uzdahnula i polaganim korakom na prišla te rekla – „Nemate pojma u kakve nevolje upadamo.“
„Nije nas ni briga. Ja samo želim odavde otići živa!“ – rekla joj je Alexis a zatim se obratila svima nama – „Vidjela sam na karti da ne postoji put koji vodi prema zaselku. On je smješten u sredini šume tako da moramo skrenuti s ovog puteljka i zaputiti se u šumu.“
„Kako znaš u kojem je smjeru?“ – upitala sam ju.
„Pogledajte.“ Rekla je i pokazala prstom u neki smjer koji je vodio u šumu i tamo se malčice nazirala neka kućica.
„Imaš pravo, hajdemo!“ – rekla sam i krenula tim putem i svi su me počeli sljediti.
