Kroz maglu zastarjelih sjećanja
Mračne misli, u srcu praznina...
Nema nade još od starih davnina...
Ocvale jeseni, otopljene zime,
Nitko više ne doziva mi ime.
Sjetni zvuk nesta iz dubine mrke,
Iz ponora dalekih nečuje se više.
Svjetlo odavno oko milovalo nije,
Tama svoj bodež u srce mi rije.
Godine i ljeta, stoljeća i vijeci,
Iste riječi... U meni odjeci...
Mnoge bajke svršile su u njima,
Jedino moja ni maha ne uzima.
Ni početka, ni kraja,
Ni sreće, ni raja...
Uvijek ista ostaje mi slika,
Ni sreći, ni ljubavi nimalo bliska.
Možda u mileniju je spas,
Možda početak čeka nas...
Još stoljeće jedno pričekati mogu,
Iako smrt već grabi me za nogu.
Hladnu ruku,oštru mu hrđavu kosu,
Vijenac straha i zlatnik koji se pretvara u rosu.
Mračne misli, u srcu praznina...
Nema nade još od starih davnina....
