More kajanja
Shot at 2007-07-13
Kišna je noć svuda oko nje, usamljene duše koja čeka svoj red... Nekoliko trenutaka prije još je kosom raspletenom trčala po cijetnom polju, livadi posutoj raznim bojama koje se stapaju u savršenu sliku krajolika ravne plohe stvorene samo kako bi usrećila promatrača. Sunčeve zrake gladile su svaku točkicu koja je naizgled nezamjetna sama za sebe, no ipak i ona sudjeluje u nečemu tako veličanstvenom. Zajedno sa sebi sličnima stvara tu bajkovitu sliku koja svakome oduzima dah osobito kada zaplešu u ritmu koji zadaje vjetar svojim blagim šumom... Razigrane boje u skladu sa koracima duše koja svojim ubrzanim koračanjem stvara novu sliku gazeći dotadašnji sklad... Ne ostavlja nikakav nesklad iza sebe, samo mijenja kompoziciju, samo dodaje svoj dio, sudjeluje u stvaranju nečega novog. Vjetar kao da se ljuti na nju pa zapuhuje sve jače tako da se sada i lepršava haljina hvata u kolo sa šarolikim točkicama. Neka nova vrsta valcera, odavno zamijećena ali još nikad imenovana...Ledinski valcer? Valcer na polju, livadi, u gaju...? Ili samo veličanstveni valcer djevojke u lepršavoj haljini na poljima života?
Vjetar je sve hrabriji i sve snažnije raspliće kosu koja je i sama po sebi neukroćena. Koraci postaju sve sitniji ali snažniji u nastojanju da se suprotstave snazi vjetra. Bitka je počela, svaka kocka je bačena a predaja nije na vidiku. Hrabra djevojka suprotstavlja se svom nadmoćnom protivniku i svom snagom pokušava opravdati svoje postojanje i pravo na koračanje tom livadom. Neobična snaga spustila se iznad slikovitog prizora koji konkurira najvećim slikarskim djelima poput onih o bitkama Aleksandra Velikog ili rimskih pohoda, Križarskih ratova...Možda čak i celičanstveniji jer je živi trenutak, jer je cilj plemenitiji, jer je djevojka bez ikakvog zaleđa krenula u boj protiv neprijatelja, jer brani svoj život i svoje pravo... Pravo koje svatko drugi ima,, a njoj ga se želi uskratiti?
No činilo se kako je kraj svemu, zavladlo je zatišje, vjetar smirio svoj gnjev, kanio se njene kose, njene lepršave haljine... Kao da je nestao... Kao da se povukao i predao bitku... Čak se vidio i smješak na licu mlade heroine usred polja. Zadovoljno je popravljala i zadnje naznake bitke na svom tijelu... Trijebila lišće iz kose koja je sada padala na njena ramena, popravljala nabore haljine i spremala za se za daljnje korake preko polja...
Najednom se pojavi snažni vjetar još jednom ... Silnim mahom zanjihao je mlado stablo jasena napukle srži i debla, a koje je pružalo jedinu sjenu na vidiku... Dolinom odjeknu strašan krik. Onaj isti koji se oslobodi zbog najveće boli. Onaj isti kojime se ljudima uvuče strah pod kožu ne znajući što ih je spopalo...
Ležala je beživotno, sama na livadi, na polju tako lijepih boja... Slika se promijenila... Zauvijek je okaljana nevinost majke prirode, zauvijek će se livada pamtiti po tome ubojstvu, zauvijek će to stablo trunuti na mrtvom tijelu heroine.
Obavila tuga i sam vjetar, savjest mu nagrizla bit... Od boli i tuge poče urlati, zavijati i razarati. Navuče noć i sve oblake, najcrnije koje je nadaleko našao i navuće na polje doline te poče suze roniti... Kiša pljusnu i poplavi cijelu livadu u nadi da će prikriti strašni događaj te baciti u zaborav, zaliječiti vjetrove rane... Ali pomoći nije bilo...
Kišna je noć svuda oko nje, usamljene duše koja čeka svoj red da prođe rajska vrata i postane ono što joj je namijenjeno da bude... Anđeo s najbjeljim krilima, najlepršavijom haljinom, najneukroćenije kose i najhrabrijeg srca koje je odavno oprostilo svom ubojici...
A vjetar i dalje urla tom dolinom, oblaci i dalje za njega suze rone, a sve boje nestale su u moru nastalom na tom mjestu... Bol tamo vlada...
Burnin´ out
Shot at 2007-07-08
Jutros sam puzao da dođem do tebe. Vidio sam samo siluetu u zrcalu nasuprot nas. Poluotvorenih očiju gledao sam kako me grliš i prstima prelaziš preko ramena. Nisi dao naslutiti nevjeru, a još manje iskvarenu sliku o nama. Osjetio sam dodir i istu vatru u usnama kojima si me toliko puta volio, njećnost u rukama kojima si me svaki puta ljubio... Otkucaji srca otkrivali su onaj žar kojim si me toliko dugo držao u svojom naručju. Kako si me zavarao...
Vidim odraz naš i vatru u očima. Vidim tebe, vidim sebe u tvom naručju, a zatim okrenem pogled, zaboravim zrcalo i nađem se u potpunom mraku suncem obasjale sobe. Gdje si nestao? Gdje su tvoje ruke koje su me držale, gdje su usne koje su me ljubile? Tražim te jutarnjim pogledom po hladnoj postelji, zavirem u svako sjećanje kako bih se dosjetio u kojem trenutku sam te izgubio… I sjećanje me iznevjerilo… I ono se urotilo protiv mene, i ono je postalo samo još jedan dio tebe kao što si ti nekoć bio dio njega.
Pogledom prijeđem preko zrcala i napokon vidim istinu. Sam sam ... Potpuno sam... Nema ruku koje su me ljubile, nema usana koje su me voljele, nema pogleda koji me je vatrom svojom grijao, a toliko sam te volio, toliko si mi značio...
Nema te, a ja sam sam sa sjećanjima koja služe tebi kao svom vladaru. Neopisiva je bol koja vlada mojim pogledom, nedostižna je želja koja u meni gori, nepopravljiva je slika koja o meni govori. Gorim... Što od želje za tobom, što od boli uzrokovane tvojim odlaskom... Gorim i u vatru se pretvaram, suze na pojavu ispare... Zoru je odavno noc zamijenila a zrcalo sliku nije promijenilo... Vidim plamen usred tame, vidim sebe usred samoće, vidim tijelo od boli se previja, a ti... Ti ljubi drugog zbog kojeg me varaš, ljubi drugog dok mene zaboravljaš...
Jutros sam puzao da dođem do tebe, ali sutra ću ponosno slagati postelje, sutra ću sastaviti komadiće, oprostiti nevjere, ali danas još ne...
Gorio sam za tobom, za tvojom ljubavlju gorio i u živi plamen se pretvorio... Danas još gorim zbog boli koju si mi zadao... Danas još gorim i osjetim kako me peče... Danas još ću suzama se hladiti, ali sutra... Sutra ćeš ti...
kad mislis da si sam ...
Shot at 2007-07-02
Misliš da si sam i svašta ti padne napamet... Al' zaista svašta...
Osjećao je to i nije si mogao pomoći. Činilo se kako napokon sve ide ka boljitku, a opet nije bio zadovoljan... Nije se obazirao na sve blagodati koje nosi novi početak u njegou životu, čak ni nova poznanstva nisu pomogla odagnati taj osjećaj samoće... Djevojka ga voljela, prijatelji su ga salijevali sa svih strana, a on... Sam...Strah od neizvjesnoga na svim stranama oko njega. Ispunjavao je sve pore njegova tijela i svaku misao. Vidio je samo jedan izlaz. Po enti put posrgnuo je za propašću svojom. Nitko ne zna kako, ali on je vidio spas jedino u tome. Svjestan je kako je taj spas kratkog vijeka kao i svaki put prije toga, ali nešto ga je stalno tjeralo na zadovoljavanje tog nagona.
Igla... Igla i ta odvratna supstanca koja svima utjeruje neopisiv strah u kosti, a njemu se cinila kao najbolji pprijatelj, onaj jeadn kojeg imamo svi i koji nas kao jedini razumije. O nesrećo, sudbino njegova, smiluj se još jednom... Anđeli božji, svi sveci i svetice pokažite mu još jednom put....
Neizmjerno vesela i draga osoba koju je svatko na taj način i doživljavao, a u očima nitko nije vidio strah niti ono na što ga tjera taj isti. Igla mu je bila rješenje. U njoj je vidio izlaz. Ni novi posao, ni nova okolina, ni novci, nit sreća, nego igla... Ona ista zbog koje je počeo novi život, ona ista koja je tolike stajala njihovih života...
Stojim postrance i napokon vidim. Znam što je činiti, a opet sam bespomoćan... Prijatelj mi je i volim ga, al pomoć ne mogu pružiti... Ta kako pomoći nekome tko pomoć ne želi niti sluti da ju treba? Vene mi pred očima, glas mu nestaje u tami, nadoseg mi je rukama, a opet tako nedostižan... Daj trgni se, molim te... Ne daj da nam te obična igla otuđi...
Ako ti je teško, jauči. Ako misliš da te ne čujemo, budi još glasniji. Ako misliš da si sam, osvrni se i vidi nas. Ako misliš da te ne volimo, poslušaj naš plač...
Volim te ja, voli te ona, vole te oni i one, voljet ćemo te uvijek, a ta ljubav nek ti bude svjetlo iz mračnog ti tunela koji te obavija... Nisi sam... Sam bit ću ja ...
Posvećeno tebi....
