strah i trepet smrti, sudbine i života
.. Još samo malo.. Još jednom tiskajte... Tako evo samo još malo... Odzvanjalo je sterilnom salom u kojoj se rađala nova nada ovog svijeta... I napokon, mali spoj dvaju bića, njihove ljubavi i nešto više od par milijuna sitnih čestica nečega za što mi ljudi donedavno nismo ni znali da postoji. Svijetom se pročuo piskutavi glasić novog stvorenja… Bila je to još jedna nova nada našega postojanja koja na prvi pogled svojom krhkom građom baš i ne ulijeva preveć povjerenja. Sitno stvorenje potpuno nago sa sitnim stopalima koji su tek nesto veći od polovice očevog kažiprsta. Činilo se kako se sva sreća ovog svijeta u tom trenutku nalazi upravo u toj prostoriji. No, život se ne bi zvao životom da je tako jednostavan. Sreća nije trajala dugo... Par trenutaka provedenih u majčinu naručju nova nada ujedno je postala i konac. Plač je prestao, a s njim se ugasilo i jedno svjetlo. Naručje se razvezalo, ruke su postale teške dok je mala nada klizila iz tih ruku... Očeve ruke posezale su za posrnulim djetetom, i naposljetku ga spasiše od propasti. No za naručje je bilo kasno, bilo je prekasno... Život je okrenuo drugu stranu medalje i oduzeo dio sreće.
Ostali su sami, otac i njegova nada. No tu životu nije bio kraj, nada je ujedno bila i utjeha koja je u očevim očima budila sve osjećaje koje se pripisuju roditeljima dobrog kova. No razlika je postojala... Velika praznina koju je prouzrokovala okrutna smrt u zavjeri sa životom nekako se morala ispuniti, a sudbina sama, nije se smjela uplitati protiv života i smrti. No nitko se nije nadao neočekivanoj promatračici koja je pomno pratila korake smrti i života, pa i same sudbine. Ni sama nije znala da je trepet i strah u očima spomenutih no ipak se odvažila i ispisala svoje ime na čelo nove nade i u srce oca. Velikim slovima nevidljive boje urezala je LJUBAV. Nikada se nije takom smjelošću odvažila i suprotstavila svojim posrnulim sestrama koje prate svakog od nas...
Otac je postao i majkom, a time i dvostrukim zaštitnikom svog blaga, poput lavice je štitio svoje mladunče i nerijetko ga čupao iz ralja smrti, sudbine i života. Prisjećao se svoje želje za djetetom i nije se dao obeshrabriti u samohranom odgoju a nova nada nikada nije osjetila nedostatak bilo čega, pa ni same majke. Pogledom na nju iz oca je govorila Ljubav, bliještilo je njeno ime uklesano u njegovo srce a nova nada odrastajući sve je više pokazivala i svoj žig na čelu. Ta kako i ne bi kada je na njihovoj strani najveća svih sestara pratilja naših života...
A tko kaže da nije moguće, ne poznaje novu nadu i njenog oca, ne poznaje ime koje je uklesano u njih, ne poznaje strah i trepet smrti, sudbine i života...
