|
Isus je obilazio sela i gradove propovjedajući, oslobađajući i ozdravljajući slabe, grešne, zarobljene, bolesne ... U svakom mjestu je nailazio na one koji su se protivili njegovoj riječi, ali i na one koje bi oplijenio svojim nastupom i koji bi u njemu prepoznali istinsko Božje djelovanje. No, i među onima koji su ga prepoznali kao obećanog Spasitelja, bilo je onih koji se nisu htjeli osloboditi svog tereta i odbaciti breme koje je samo prividno slatko, a koje je nadomjestak istinskom bremenu.
U današnjem evanđeoskom ulomku riječ je bogatom mladiću koji ne prihvata uvjet hodu za Kristom i s Kristom. Isus napušta njegovo mjesto i polazi na put, no mladić ostaje tužan i smrknut. Zapravo, evanđelje kaže kako se mladić udalji od Isusa dok je on još stajao čekajući njegovu odluku. "On se na tu riječ smrkne i ode žalostan" – kaže Sveto Pismo. Mladić nije htio odbaciti 'svoju prtljagu'. Isus polazi na put bez njega. No, novonastalu situaciju koristi kako bi poučio svoje učenike koji su ostavili sve svoje i krenuli za njim. Želi ih ohrabriti i utvrditi u vjeri.
Valja znati kako se bogatstvo u to vrijeme smatralo Božjim blagoslovom. Zato je parabola o devi, koja će prije proći kroz iglene uši nego bogataš ući u Kraljevstvo Božje, bila zapanjujuća za njegove učenike. Onaj tko Kraljevstvo Božje zamišlja kao sociološko ostvarenje pravde i mira, a isključuje nužnost preobraženja srca, nužno se mora razočarati nad ovim zahtjevom jer on podrazumijeva odricanje od onih sredstava kojima ljudi od svijeta misle osigurati svoj status, utjecaj i moć koja proistječe iz raspolaganja materijalnim dobrima. Ovo je bila još jedna u nizu lekcija kojima je Isus svojim učenicima htio posvjestiti karakter njegovog Kraljevstva. To je bila jedna od najtežih lekcija, koju je njihov um tako sporo usvajao. Zapravo, riječ je o jednom mentalitetu koji svoje korijene (uvjerenje) ima duboko usađene u srcima ljudi, a koji je izgrađen na osjećaju sigurnosti koju pruža slobodno raspolaganje materijalnim dobrima. Kako se odreći te 'hridi' na kojoj stojimo i iskoračiti u vjeri, jedno je od temeljnih egzistencijalnih pitanja od postanka svijeta. Danas možda više nego ikad. Nismo li svjedoci stvaranju jednog 'novog svjetskog poretka' koji se gradi upravo na ovome (MMF i Svjetska Banka), a koji preko tih poluga (uključujući politiku) ostvaruje utjecaj na vlade zemalja (donošenje zakona po njihovom mjerilu), te preko njih i na sve pojedince. Zapanjujuću vijest sam čuo jučer od jednog svog prijatelja koji se upravo vratio iz Njemačke. Kaže kako je nakon legalizacije prostitucije u toj zemlji jedna žena izgubila socijalna prava jer se nije htjela odazvati na poziv za posao u jednoj bordelu. Za ne povjerovati, ukoliko je ovo točno. Ovo je samo jedan od brojnih primjera koji govore o tome što biva kad se duhovna i moralna komponenta čovjeka isključi iz hoda kojim jedno društvo ide.
Poziv upućen ovom mladiću iz evanđeoskog ulomka je poziv svima nama ukoliko želimo biti Kristovi. Drugim riječima on nas stavlja pred izbor: tko je moj spasitelj? Kad Isus kaže da je čovjeku nemoguće biti sam svoj spasitelj, on želi reći kako je spasenje dar koji se ne može zaslužiti, nego samo zavrijediti tako što ćemo ga prihvatiti vjerom u zahvalnosti. A uvjet tomu jeste da se odrečemo one lažne sigurnosti i idola koje smo stavili na mjesto Božje. Ako želimo da naša srca budu ispunjena milošću Božjom moramo znati da ne možemo služiti Bogu i bogatstvu, te sjediti na dvije stolice. Evanđeoski ulomak Mt 6,24-34 o tom podrobnije govori:
U jednom razmatranju na temu evanđeoskog ulomka od ove 28. nedjelje kroz godinu naišao sam na zgodnu priču o nekom poznatom monahu kojeg je posjetio sveučilišni profesor iz obližnjeg grada s namjerom da ga ovaj pouči duhovnim stvarima. Profesor je mislio nadograditi svoje znanje i proširiti svoje već ionako 'široke vidike'. Monah ga je ljubazno primio i počastio šalicom čaja. Međutim, dok je sipao čaj u praznu šalicu nije se zaustavljao niti u trenutku kad je šalica već bila puna, nego je nastavio nalijevati čaj koji se slijevao niz zidove šalice i prosipao po stolu, a potom i podu trijema na kojem su sjedili. Sveučilišni profesor je ispočetka šutke i s izrazom iznenađenja promatrao što se dešava, no nemogavši više izdržati već skoro grubo upita monaha čemu sve to. "Zar ne vidite da je šalica već odavno puna? Što vam to znači?"-upita ga. "Točno tako. Kao i ova šalica čaja, i ti si pun svojih shvaćanja. Kako ti mogu objasniti nešto što se samo duhovnima razlaže i što duhovni shvaćaju? Kako ćeš razumijeti ono što želiš da ti kažem ako prije toga ne isprazniš svoju glavu?"
Pred Gospodina je potrebno doći s 'praznim rukama' kako bi mogli primiti ono što nam on želi darovati. Promatrajući Kristovo poniženje morali bismo postati svjesni da naš životni put nije toliko put prema vani, koliko prema unutra, put u središte svoga srca. To ne znači da smijemo biti neodgovorni prema svijetu u koji smo postavljeni tako što ćemo zanemarivati svoje dužnosti i obaveze, nego da trebamo prije tog iskoraka imati srce otvoreno i bogato za drugog. Kako bismo uopće i mogli biti milosrdni, pravedni i solidarni s bratom do sebe potrebno je prije toga prihvatiti 'zlatno načelo' Gospodinovo: "... premda bogat, poradi vas postade siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite" (2 Kor 8,9). A to znači da se ne trebamo samo kloniti grijeha i grešnih prigoda, nego da moramo biti slobodni i od onoga što je dobro u sebi i po sebi. Trebalo bi svoje bogatstvo, svoje znanje, svoje zdravlje, svoje talente, naravne i nadnaravne darove, svoj život ... staviti na raspolaganje Gospodinu i njegovoj svetoj volji, te prije svega moliti za mudrost i razboritost u korištenju i upravljanju njima. U usporedbi s mudrošću i razboritošću sve ostale stvari su prolazne. Onaj tko zaista želi posvećenje svoje duše taj će učiniti sve kako bi se ispraznio i oslobodio od svih onih idola koje je postavio na prijesto svog srca i kojima se u svojoj ludosti klanja.
"JHVH, JHVH, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdzbu, bogat ljubavlju i vjernoscu" – riječi su kojima je Bog okarakterizirao samog sebe tumačeći Mojsiju svoju narav pošto je ovaj od njega iskao milosrđe i smilovanje zbog nevjernosti koju je pokazao izabrani narod. Bog je vjeran svojim obećanjima pa i onda kada je njegov narod nevjeran. Unatoč našoj grešnosti Gospodin se objavljuje kao onaj koji "iskazuje milosrđe tisućama", odnosno kao "bogat milosrđem".
Iz ljubavi prema nama Bog Otac je predao svog Sina kako bismo bili oslobođeni ropstva grijehu, te i mi postali ispunjeni ljubavlju i bogati milosrđem. Kako bi ublažili svoju sklonost k grijehu, zahtjevima tijela i slavi svijeta kršćanin je pozvan na umjerenost i razboritost glede svog odnosa naspram poriva koji svoje zadovoljenje, kad ih postavimo kao cilj, postižu tako što proizvedu smrt duha, a od nadnaravnog bića, stvorenog za život vječni, učine srozavanje na nivo nerazumne životinje, a često puta i puno niže.
Na našim molitvenim sastancima mi se okupljamo kako bismo slušali riječ Božju, sproveli je u život osobno, a potom i proslijedili dalje. Na sastanke dolazimo kako bi razlomili kruh riječi i podijelili ga međusobno, te tako obogaćeni i ojačani međusobnim svjedočanstvima vjere bili adekvatno raspoloženi primiti tijelo i krv Kristovu koji su kadri preobraziti nas i proizvesti u nama ono što mi svojim snagama ne možemo. I mnogi od nas koji redovno odlazimo na nedjeljna bogoslužja smo poput ovog mladića iz evanđeoskog ulomka. Često smo tužni i smrknuti samo zato jer još uvijek nismo raskrstili s zavodljivostima ovog svijeta. Htjeli bismo i jedno i drugo. Nismo spremni krenuti putem odricanja i umiranja kako bi tek potom (Jonin znak) imali iskustvo istinske radosti i uskrsnog mira. Grčevito nastojanje da steknemo više je kontraproduktivno bitku. Šekspir davno reče: To be, or not to be!, a Erih Fromm : To be, or to have!, međutim danas bi izgleda najispravnije bilo reći: To be, or reciklage ! Danas više za mnoge zapadnjake nije upitno da li se nešto ima, nego da li se ima ono što je najnovije. Novi model auta, novi model mobitela, ...itd. Jedna te ista stvar (potreba je zadovoljena) se iznova reciklira do besvijesti. Nije više problem da li nešto imamo, nego što to najnovije na tržištu nemamo. Inače nismo cool i u trendu. A trend i brend nisu jedno te isto. Imati brend znači biti prepoznatljiv kao jedinstven i drugačiji, dok se trend više tiče istoznačnosti i utapanja u sivilo mase, te nas tjera da budemo dio daha eona koji sad puše. Ako ne idemo za njim, smatra nas se nazadnim, zastarjelim ili pak u najmanju ruku neodgovorno lijenim. Tu mudrost nije u originalnosti, koliko u gubitku svog identiteta tako što ćemo se dati voditi sviješću mase. Kriterij istinitosti nije vlastita savjest nego mišljenje većine.
Gubitku vlastitog identiteta, odnosno pomanjkanju mudrosti u suprostavljanju bjelosvjetskim trendovima, valja suprotstaviti trajne vrijednosti koje vode k nutarnjoj slobodi, a time i kreativnosti kako u osobnom životu, tako i u životu zajednice kojoj pripadamo. Poslijeratna generacija (nakon II Svjetkog rata), koja je iskusila bijedu i siromaštvo i koja je za krilaticu uzela: 'Ako nisam imao ja, imat će moje dijete!', te tako doprinijela da naša mladost danas uvelike manjka u svijesti o potrebi žrtve i odricanja, trebala bi se pokajati i otvoreno priznati da put hedonizma i konformizma kojim je krenula nije put, nego stranputica, na koju je povela i zavela mnoge mlade koji se danas nalaze obezglavljeni i bez smisla za onostrano. Ono što zabrinjava jeste ne toliko program koji nam se servira preko medija, nego odsustvo svjedoka u obitelji, a na prvom mjestu nas roditelja koji još uvijek svoja srca držimo ispunjena težnjom za imati, umjesto za biti. Trebalo bi prestati mučiti svoju dušu i Bogu prigovarati, te namjesto toga biti Bogu zahvalni za sve milosti koje nam je ponudio u svom Sinu i koje je izlio na nas na krštenju. Trebalo bi krenuti putem obnove odraslih. Onaj mladić je otišao od Isusa smrknut i tužan, no Isus je nastavio poučavati one odrasle koji su krenuli njegovim putem ukazujući u čemu je njihova pogreška i povod snebivanju nad njegovim riječima.
Ako kojim slučajem osjećamo odvojenost od milosnog izvora valjalo bi si posvjesiti misao koja se nalazi u odgovoru na pitanje: 'Gdje je tvoje blago?'
Ovo je pitanje koje bi mi odrasli trebali postaviti prije svega sami sebi, ako želimo i da naši mladi to isto postave sebi. Jesmo li Bogu predali inicijativu ili je ona još uvijek u našim rukama? Bez tog pitanja mi nikad nećemo doći do zrelosti svog obraćenja. Potreban je cjelovit odgoj u vjeri, a ne samo vjeronačna poduka u mladosti ukoliko ne želimo da neke riječi Svetog Pisma prihvatamo, a nad nekim se snebivamo kao da su 's Marsa'. Odgoj savjesti traje cijeli život- reći će KKC. A taj "razborit odgoj uči kreposti; predusreće ili liječi od straha, sebičnosti i oholosti, od krivog osjećaja krivnje i od pokreta samodopadnosti koji se rađaju iz slabosti i ljudskih pogrešaka. Odgoj savjesti jamči slobodu i rađa mir u srcu."
U KKC 1962 stoji: Stari zakon prvi je stupanj Objavljenog zakona. Njegovi su moralni propisi sažeti u Deset zapovijedi. Zapovijedi Dekaloga postavljaju temelje pozivu čovjeka, stvorena na sliku Božju; zabranjuju sto se protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu i propisuju što je njoj bitno. Dekalog je svjetlo ponudjeno savjesti svakoga čovjeka da mu očituje poziv i putove Božje i da ga brani nasuprot zla: Bog je zapisao na ploče Zakona ono što ljudi nisu umjeli čitati u svojim srcima.
Dok u KKC 1963 stoji kako : Ipak taj Zakon predstavlja prvi stupanj na putu Kraljevstva. Pripravlja i raspolaže izabrani narod i svakoga kršćanina za obraćenje i za vjeru u Boga Spasitelja.
A u KKC 1964: "Stari zakon je priprava na Evandjelje. "Zakon je prorostvo i pedagogija buducih stvarnosti". Prorokuje i pretkazuje djelo izbavljenja od grijeha koje ce izvrsiti Krist te Novom zavjetu pruza slike, "tipove", simbole koji izrazavaju zivot po Duhu. Taj Zakon napokon nalazi dopunu u nauku mudrosnih i prorockih knjiga koje ga usmjeruju prema Novom savezu i kraljevstvu nebeskom. Bilo je (...) u Starom zavjetu dusa punih ljubavi i milosti Duha Svetoga koje su ocekivale nadasve ispunjenje duhovnih i vjecnih obecanja. Pod tim vidom te su duse pripadale novom zakonu. Naprotiv, i u Novom zavjetu ima ljudi tjelesnih koji jos nisu prispjeli k savrsenstvu novoga zakona te ih ka kreposnim cinima treba privoditi strahom od kazni i obecanjima zemaljskih dobara. Ipak, Stari zakon, makar je sadrzavao zapovijedi ljubavi, nije bio kadar pruziti i milost Duha Svetoga po kojemu je "ljubav Bozja razlivena u srcima nasim" (Rim 5,5). "
Po toj ljubavi Božjoj koja je razlivena u našim srcima nama postaje moguće ono što nije vlastito samo našim snagama. Onih ostalih osam (moralnih) zapovijedi ovise o prve dvije, a koje mi često puta previdimo. Plodnost bračne ljubavi ne svodi se samo na rađanje i materijalno zbrinjavanje naše djece, ali niti samo na moralni odgoj, nego prije svega na duhovno oblikovanje. Stega i urazumljivanje svoje djece je ok, no bez vlastitog druženja s Rječju nema ni istinske mudrosti. A Riječ Božja je živa i djelotvorna, te " oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca." Molitva u obitelji te razmatranje nad Riječju jest uvjet ostanka na putu, a s trahopoštovanje prema njoj (a ne snebivanje) jest početak mudrosti.
|
