mistagogy.blog.hr

Ovih dana dok se na poseban naèin sjeæamo Svih svetih i naših umrlih, svijest o temeljnim egzistencijalnim pitanjima na poseban naèin se probija do naše svijesti. Dok nas misli nose do svojih pokojnih roditelja, djece, braæe i sestara, prijatelja, mi se prisjeæamo neèega što je na neki naèin i dio nas samih. A ta sjeæanja su nekad bolna, a nekad pak poticaj za nadu. Upravo bol zbog rastanka i gubitka, te osjeæaj krivnje znaju biti razlog potiskivanju tih egzistencijalnih pitanja. Upravo iz tog razloga Crkva pred nas stavlja, samo dan prije ovog spomena na naše pokojne, svetkovinu Svih svetih. Želi nas podsjetiti na to nepregledno more svjedoka koji blaženi pred prijestoljem Gospodnjim slave onoga koji je njihove duše spasio od vjeène smrti.

Iskustva ljudi koji su se jednom ili više puta našli oèi u oèi sa smræu nam svjedoèe da ono što nam tada najèešæe pada na pamet jeste naš odnos prema našim najbližim. Koliko smo voljeli? Jesmo li još što mogli uèiniti? 'Nisam joj rekao da je volim. Bio sam odsutan kad sam im bio najpotrebniji'. Zanimljivo je kako to nisu misli poput onih: 'Još nisam realizirao onaj svoj projekat', 'Kuæa mi još nije završena' i sl. „Jesi li i koliko si ljubio?“- su misli koje nas opsjedaju u tim trenucima na poseban naèin. I to je ono što æe se svakog od nas pitati na koncu života. Boga neæemo zadiviti nekim svojim velikim pothvatima. Njega ne zanima kvantitet, nego kvalitet uèinjenog. Ono što se od nas traži jeste odgovor pozivu na svetost, a on je za mnoge nažalost tek jedna neostvariva prezahtjevnost. Zašto je to tako? Jedan od razloga tom uvjerenju o svetosti kao nedostižnom idealu pronalazimo u iskrivljenoj slici poimanja Boga, a onda nužno tomu i nas samih. Bog je ljubav. On nas ljubi i prihvaæa ovakve kakvi jesmo. On je poput onog milosrdnog oca iz prispodobe o izgubljenom sinu kojemu ide u susret s raširenim rukama i otvorenim srcem. On je Onaj koji nas traži; Onaj koji neprestano dolazi i to uvijek na nov i drugaèiji naèin; Onaj koji sve ostavlja i uzima nas na svoja ramena kao da smo njegovo jedino dijete. Biblija je prepuna dijelova koja nam govore o Božjoj ljubavi koju ima prema nama još od prije postanka svijeta. No, u èemu se zakazalo? Vjerujem da æemo se svi složiti oko toga da je rijeè o nedostatku svjedoka koji æe svojim primjerom pokazati na put.

Možemo li barem donekle proniknuti u to koliko je ta žrtva stajala Oca i na kakvu je sve kušnju bio stavljen Sin. Sveto pismo nam donosi sliku koja nam prikazuje kako se nitko osim Isusa ne naðe dostojan 'otvoriti knjigu' od sveg dvora nebeskog. 'Kad nam je dao njega, kako onda neæe i sve njegovo'- pita se sv. Pavao dok nas ohrabruje i upuæuje na vrelo Novog života. Odbiti tu ponudu znaèilo bi prezreti Ljubav i osuditi samog sebe. Zato naš govor o Bogu ne može biti utemeljen na užitku negiranja i isticanja onog negativnog, a da u isto vrijeme to ne bude i ponuda obeæanja Božjih. Kod onih apokaliptiènih pisama sedmerim Crkvama vidimo kako Gospodin najprije istièe ono dobro u njima, a tek potom upuæuje rijeèi ukora, da bi na koncu ponudio svoja obeæanja svima onima koji ustraju na putu posveæenja. Njegova rijeè uvijek nudi rješenje i izlaz, a nada u istinitost tih obeæanja razgoni svaki oblik oèaja i samoosude. Stoga govoriti o pozivu na svetost nije moguæe bez posviješæivanja krsne milosti u koju smo uronjeni. Uporedo s pozivom na obraæenje mora se ponuditi i milost spasenja, inaèe taj naš navještaj neæe donijeti rezultate. Mora se imati svijest o tome što je to što dobivamo ukoliko grijeh napuštamo, iz jednostavnog razloga što i grijeh ima svoj sjaj, svoju draž pa bila ona i trenutna. Nakon ponude milosti slijedi iskorak u vjeri kojim ostavljamo starog èovjeka, a oblaèimo se u novog. „Pravednik æe od vjere živjeti. Što god nije po vjeri, grijeh je!“- obraæa se Pavao Rimljanima. A vjera dolazi upravo od slušanja Rijeèi. Ona nam otkriva tko smo i što imamo. Ona je jamstvo, garant milosti. Po njoj dolazi spasenje potvrðeno djelima ljubavi.

„Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi… te više niste svoji?“- èitamo Pavlov i upit i ukor upuæen Korinæanima. Hoæemo li onda svoje udove uèiniti udovima bludnièkim?- dobro bi bilo upitati se i stvarno i metaforièki. Mi više nismo oni koji pripadaju sami sebi. Otkupljeni smo predragocjenom krvlju Kristovom.

Postoji jedna prièa koja govori kako su se u nekoj barci prevozila grupa ljudi koji su mislili preæi s jedne strane obale na drugu. U neka doba plovidbe jedan èovjek poèe vrtiti svrdlom dno laðe. U tili èas cijela skupina se uznemiri i žustro poèe opominjati ovog da odmah prekine s tim opasnim poslom. „Èovjeèe, što ti je? Odmah da si prestao!“- rekoše mu. „ Što se to vas tièe? Pa, ja èinim rupu ispod svog sjedala, a ne vašeg.“- odgovori ukoreni. „Niti je laða tvoja; niti to sjedište, nego sviju nas. Prestani istog èasa jer voda može prodrijeti i sve nas potopiti.“- pokušaše ga odvratiti od svog suludog nauma. Vidimo kako govoriti o pozivu na svetost nije samo pitanje osobne vjere ili kako je bivši 'crveni', a sada 'žuti' pokušavaju predstaviti kao privatnu stvar, nego je on i odgovornost i zadaæa cijele zajednice. Svi smo odgovorni. Pitanje je samo mjere te odgovornosti.

Ovih u isto vrijeme i predizbornih dana na poseban naèin se aktualizira i tema vjeronauka u školama. Do koje je mjere tvrdnja o vjeri kao privatnoj stvari pojedinca prisutna u glavama naših politièara upravo postaje jasna nakon što èujemo njihove izjave po pitanju tog školskog vjeronauka. Tvrdnje idu toliko u krajnjost da se èak predlaže i raskid ugovora sa Svetom stolicom po tom pitanju. No, ovom prilikom ne bih se bavio neprosvijetljenošæu i zadrtošæu tih 'naših izabranika', nego bih se u nastavku htio osvrnuti na èinjenicu koja uveliko potpomaže postojanje jednog takvog mentaliteta opæenito u našem društvu, jer s ovima se naèisto. Oni su se izjasnili. No, što je s ogromnom i neodluènom veæinom? Što je s onima koji potiskuju u sebi svijest o toj odgovornosti ili je barem odgaðaju?

Upravo danas, prije toèno dvadeset i jednu godinu, zakljuèena je ona poznata Sinoda biskupa (1-30. Listopad, 1987.) nakon koje je papa izdao pobudnicu "Christifideles laici", a u kojoj su tako jasno istaknuta prava i dužnosti vjernika laika. "U naša vremena, u ponovnom izlijevanju Duha Pedesetnice koje se dogodilo s II Vatikanskim Saborom, Crkva je dozrela u življoj svijesti o misijskoj naravi, kadra iznova poslušati glas Gospodina koji je u svijet šalje kao 'opæi sakramenat spasenja'. Idite i vi. Poziv se ne odnosi samo na sveæenike, redovnike i redovnice, nego se poziva sve: Gospodin osobno pozvao je i vjernike laike. Od njega su oni primili poslanje za Crkvu i za svijet." Ovim je papa samo podsjetio na ono što je bilo i reèeno na II Vatikanskom, a to je da se laici slobodno i spremno odazovu glasu Kristovu i poticju Duha Svetoga. "Idite i vi u moj vinograd."- su rijeèi koje su snažno odjeknule na ovoj Sinodi, jer je razvidno jasno postalo da bez sudjelovanja laika nema niti Nove evangelizacije. Laici su pozvani da se što tješnje povezuju uz ono što i njihovo. Osvrnuvši se na period nakon Koncila biskupi su primjetili nešto na što i ovi naši u skorije vrijeme sve više upozoravaju, a to je da se unatoè sve veæeg odziva laika upalo u u dvije napasti, a to su zanemarivanje svojih posebnih odgovornosti u profesionalnom, društvenom, gospodarskom, kulturnom i politièkom životu, te nerazlikovanje izmeðu vjere i života u vremenitim i zemaljskim stvarnostima. Želim vjerovati da je ovo jedini razlog zbog kojeg je u Hrvatskoj došlo do zabrane održavanja veæih seminara Duhovne obnove, unatoè tomu što su se znale èuti izjave od strane nekih biskupa u kojima se pominju rijeèi poput "hit-makeri" ili "išèešene osobe". Razlog tom optimizmu pronalazim u prošlogodišnjem sastanku (Listopad 2006) kardinala Bozaniæa s prezbiterima na kome je bilo rijeèi o katehezi, ali i o izvješæu sa sastanka hrvatskih biskupa s papom Benediktom, koji se živo interesirao za sveæenièka zvanja, ali i za to u kojoj mjeri je došlo do integracije duhovnih pokreta u župne zajednice u kojima bi se omoguæio duhovni rast i posveæenje pojedinaca. Dakle, traže se ne samo darovi, nego i plodovi kojih nema bez svetosti.

Jedna od najèešæih zamki koja nam se isprijeèava na putu pri tim prvim iskoraèajima jeste to da se vrlo èesto osim želje i raspoloživosti ne pronalazi ništa više kod onih koji bi htjeli postiæi tu svetost. I to nas onda obeshrabri. Htjeli bi graditi, no osim 'neobraðenog drveta ili stijene' nemamo ništa više. Ovdje bi bi se zato valjalo podsjetiti da imamo sve potrebne alate. U spisima brojnih svetaca koji su imali mistièna iskustva vrlo èesto nailazimo na jednu reèenicu koju bi dobili za vrijeme svog razmatranja, a ona glasi: "Dosta mi je da hoæete. Sve ostalo ja radim.!", a valjalo bi se prisjetiti i onog Isusovog kliktaja kada se sedamdesetorica ponosno vraæaju iz misije izjavljujuæi kako im se i zli duhovi pokoravaju: "Slavim te Oèe, Gospodaru neba i zemlje, jer si ova otajstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!" Vidimo kako se istinski problem ne sastoji u onima koji su 'problemi', nego u nedostatku povjerenja u vodstvo Duha Svetoga od strane onih koji bi trebali biti njegovi asistenti. Uvijek je bilo, a i bit æe onih koji 'svrdlom' pokušavaju izbušiti rupu na dnu laðe, kako bi je potopili ili kroz neku pukotinu pustili da u nju prodre 'dim', no zar i Isus nije pokraj sebe imao jednog takvog. I 'zatornik' je poslužio svrsi. Ono što se traži jeste neprestana prisutnost kraj stada i rasuðivanje duhova. Upravo ti maleni i od svijeta prezreni po svemoguæem Božjem promislu jesu prvi oni koji su odreðeni da im se navjesti Rijeè spasenja. Oni su ti koji æe znati biti i ostati zahvalni. Znamo da se umni i bogati tako lako ne odazivaju. Oni uvijek imaju neki 'dobar razlog' za ispriku. Zato 'automatizam i egocentrizam' službenika Crkve nema svog opravdanja u èinjenici da neke stvari teško idu. Odgoj u vjeri jeste jedan proces. To nije neka gotova stvar. Ne mogu se rezultati oèekivati tek tako, preko noæi. Rezultati dolaze tek nakon što se odvoji dovoljno vremena za nešto. I strpljivosti, nadsve. Isus je znao da æe èovjek uvijek biti èovjek potreban obazrivosti, suæuti i praštanja zbog sklonosti grijehu unatoè ponudi milosti. Vrlo brzo nakon njegovog odlaska k Ocu u Crkvi su nastala razna razmimoilaženja, razdvajanja i krivovjerja usljed oholosti i mlakosti njenih èlanova, no Crkva se uvijek, pošto ne može pasti u cijelosti, nakon tih slabljenja dizala još snažnija, a te slabosti su kao po nekom pravilu bivale uzrok još veæe njene uzlaznosti. Ovaj današnji svijet je moguæe 'uzorati' jedino uz veæi i odluèniji angažman laika koji neæe biti samo 'praktikanti' sakramenata, nego i aktivni i suodgovorni akteri stvaranja novog i boljeg svijeta. Svi èlanovi Crkve su u isto vrijeme dionici svjetovne dimenzije, no 'svjetovna narav' je 'vlastita i posebna' upravo za laike. To nije neka izvanjska i ambijentalna èinjenica nego zbilja koja treba da se 'uglavi' u Kristu. Isus je posvetio ljudske veze poèevši od obitelji, pa preko rada, domovinskih zakona itd. "Svijet" je mjesto i sredstvo laièkog poziva iz kojeg ga krštenje ne èupa, nego poziva da pridonese na njegovom posveæenju poput kvasca, svjedoèeæi ondje gdje ga je poziv i zatekao. Naša prisutnost u svijetu nije samo sociološka, nego i teološka i Crkvena stvarnost u kojoj trebamo biti prisutni ureðujuæi vremenite stvari uglavljujuæi ih u Krista. Ono što za sveæenike predstavlja dodatni napor, za laike je to tipièno poslanje. Dekret o apostolatu laika (AA 4) jasno kaže kako ni obiteljske brige, ni drugi svjetovni poslovi ne smiju ostati izvan okvira duhovnog života. Imajuæi ovo na umu, oko èega se svi vrlo lako i brzo slažemo, ipak bi trebalo podsjetiti na nalièje ove èinjenice, a to je da ova laièka 'ambijentalna stvarnost' ne iskljuèuje laike iz unutar-crkvenog života tako što ih se marginalizira i oduzima radost jednakog dostojanstva. Prilikom zatvaranja Sinode biskupa 1987. I. Pavao II je u prigodnoj homiliji rekao: "Njemu, kao i drugima, Duh Gospodnji dariva mnoge karizme, poziva ga na razne službe i zadaæe, podsjeæa ga, kao što podsjeæa i druge s obzirom na njega, da ono èime se odlikuje nije veæe dostojanstvo, nego posebna i komplementarna osposobljenost na služenje (...). Zato, karizme, službe, zadaæe i dužnosti vjernika laika postoje u zajednici i za zajednicu". Zanemariti ovu èinjenicu, a oèekivati od laika zauzetiji angažman u svijetu kosi se sa zdravom logikom. Ureðivanje vremenitih stvari ne izmješta laika ambijentalno iz unutar-crkvenog dinamizma nego mu i kroz vršenje ovih karizmi, službi, zadaæa i dužnosti unutar zajednice vjernika omoguæava duhovno sazrijevanje i rast u svetosti. Kako oèekivati da laik u svijetu ostvari svoju zadaæu ukoliko se u samoj vjernièkoj zajednici ne postiže zajedništvo!? Ostvarenje zajedništva se postiže tako što se drugome dopušta da bude ono na što ga sam Gospodin poziva. Ostaje da vidimo u kojoj mjeri æe naši biskupi uspjeti otvoriti vrata župnih zajednica i potpomoæi integraciju tih 'išèešenih vjernika' u župu, buduæi su stvar veæ kanalizirali, a u kojoj mjeri æe doæi do ponavljanja eventualne 'brazilske pogreške'.

Ni jedna zajednica se ne formira tako što se utjeruje strah u druge, a pogotovo ukoliko se time želi zadobiti poštovanje. Vlastiti primjer je jedino sigurno sredstvo odgoja. Potrebno je stoga više zahtjevati od sebe, nego od drugoga. Pa i umjetnik koji postane zadovoljan sobom, prestaje biti umjetnik. I naša djela pravednosti moraju postati veæa nego što su to bila kod farizeja i pismoznanaca, inaèe æe na koncu ispasti kao nepravednost. Zato ukoliko težnju za vršenjem stavimo ispred ili umjesto težnje za postojanjem to može samo stvoriti usamljene radnike koji ovise o samome sebi, te sukladno tomu i ne rastu. Utoliko je i spoznaja toga da smo voljeni najosnovniji zadatak, koji ide ispred svake zahtjevnosti.

U apostolskom pismu "Ulaskom u novo tisuæljeæe" papa I.Pavao II je pozvao da se stavi "pastoralno planiranje pod znak svetosti", kako bi se izrazilo uvjerenje da bi bilo (ako je krštenje istinski ulaz u Božju svetost, pomoæu inhabitacije njegova Duha) besmisleno zadovoljiti se životnom prosjeènošæu živeæi pod znakom minimalistièke etike i površne religioznosti... „Vrijeme je da se svima na uvjerljiv naèin ponovno ponudi to 'visoko mjerilo' redovita kršæanskog života. Èitav život crkvene zajednice i obitelji treba iæi u tom smjeru"- rekao je papa , te tako zatražio da svi kršæani postanu radnici u Gospodnjem vinogradu i izgraðivanju Tijela Kristova. „Važno je da kršæanske zajednice postanu istinske škole molitve sposobne odgajati za dijalog s Bogom i formirati vjernike.“- kaže papa. Molitva je ta koja vjerniku pomaže da se prepusti djelovanju Duha Svetog kako bi se uopæe moglo sudjelovati u izgradnji Crkve. Spoznaja te ljubavi dovodi vjernika do èežnje ka apsolutnoj slobodi za koju uviða da je moguæa samo u Bogu, te ga stoga i potièe da izreèe svoje potpuno 'DA'. Ono što mladi èovjek danas traži jesu uzori potpunog i autentiènog predanja. Ako to kojim sluèajem nismo, treba otvoreno i jasno reæi: Mi smo za to odgovorni. Isto kao što nema pomirenja na osobnom planu bez priznanja krivnje, nema ga niti na pastoralnom od strane odgovornih po tom pitanju. Vrijeme je da se veæ jednom otvoreno kaže u èemu se griješilo pa da se isto tako transparentno krene putem obnove ... bez odgaðanja.

mistagog

U jednom su gradu živjela dva brata. Mlaði je živio raskalašeno i razuzdano. Od jutra do mraka prepuštao se svojim strastima i porocima te nije pokazivao ni najmanju želju da prekine s grešnim životom.
Stariji je, naprotiv, bio bogobojazan, ponizan i vrijedan te se klonio grijeha i živio doista pobožnim životom. Bio je žalostan zbog toga kako mu živi brat te ga je èesto sa suzama opominjao. No on nije mario za njegova preklinjanja i suze nego je i dalje upropaštavao svoje tijelo i dušu. Danomice se, od jutra pa sve do kasnih noænih sati, prepuštao užicima i grijehu dok bi ga brat èekao kod kuæe moleæi se Bogu za njega.
Jedne noæi, nekako iza ponoæi, stariji brat zaèu snažno kucanje na vratima. Priðe vratima i otvori ih, a njegov mlaði brat nahrupi unutra u krvavom odijelu. Sav blijed dršæuæi je vapio: "Spasi me! Sakrij me!" ... Progone me ... Ubio sam èovjeka! ... Pogledaj ... krv! ... Jao, gledaj, to je njegova krv!"
"Ali kako ga sakriti da ga ne pronaðu?" - pomisli stariji brat ... Tada bez rijeèi skine okrvavljeno odijelo sa svog brata i odjene se u nj. Zatim navuèe na brata svoje èisto odijelo, odgurne ga u sobu i zakljuèa za njim vrata.
Gotovo istoga trena nahrupe u kuæu gradski stražari. "Kao sto smo i mislili! Evo ubojice!" - reèe jedan drugome. "Ova nam je kuæa veæ otprije bila sumnjiva."
Prišli su starijem bratu mrko ga gledajuæi i pokazujuæi njegovo zakrvavljeno odijelo upitali: "Jesi li ti ubojica"? - Ali on im ništa ne odgovori.
"Sto ga uopæe pitaš, pa vidiš da mu je odijelo krvavo," reèe nestrpljivo drugi stražar, "vežimo ga i povedimo!" Na to mu vezaše ruke i odvukoše ga mraènim ulicama do zatvora. Tu ga uguraše u mraènu æeliju u kojoj je ostao sve do jutra. Sve to vrijeme uhiæeni nije izustio ni rijeèi.
Sutradan ujutro izveli su ga na ispitivanje. Ni tamo nije dao nikakav odgovor, nego je samo ponavljao: "Znam da zbog ovog zloèina moram umrijeti; sto prije tim bolje".
Nakon nekoliko dana izveden je pred sud. Suci su se pozvali na njegovo krvavo odijelo i zakljuèili: "Svjedoci nam nisu potrebni, ta sve je potpuno jasno."
"Imaš li branitelja?" - upitaše optuženog.
"Nemam" - odgovori on.
"Imaš li sto reæi u svoju obranu?"
"Ne", odgovori on èvrstim i odluènim glasom, pokunjeno pognuvši glavu da mu oèi ne bi odale nevinost.
Tako je sudska rasprava vrlo brzo okonèana, a on osuðen na smrt.
No uveèer uoèi izvršenja smrtne kazne osuðenik neoèekivano progovori i zamoli da ga posjeti upravitelj zatvora.
Kad je ovaj ušao u njegovu æeliju, osuðenik mu reèe: "Gospodine, hoæete li biti tako ljubazni i ispuniti želju èovjeku koji je na pragu smrti? Molim vas, pošaljite mi papir, pero i crnilo. Želim napisati pismo. Molim vas i peèatni vosak da ga zapeèatim; i obeæajte mi pred Bogom da neæete otvoriti i proèitati pismo te da æete ga nakon moje smrti poslati na naznaèenu adresu. Budite uvjereni da se u tome ne krije ništa zlo. Sutra æe moja duša pred Boga i zacijelo ne bih lagao u posljednjim trenucima života!"
Upravitelj je znatiželjno promatrao lice osuðenika. Nije mogao sumnjati u iskrenost njegovih rijeèi i nije imao srca odbiti mu molbu. Èinilo se kao da mu je u tu molbu bila pretoèena sva njegova duša. Bio je miran i blag, a u oèima mu je plamtjelo natprirodno svjetlo.
Upravitelj mu je sâm donio sve sto je zatražio i obeæao da æe mu ispuniti želju.
Kad su uveèer stražari obilazili æelije, zaustave se kod one u kojoj se nalazio osuðenik na smrt te šutke uzmu od njega zapeèaæeno pismo.
Noæ je sporo prolazila. Za neke je to bila noæ poèinka, za neke pak noæ boli i grijeha, noæ bez sna. Za zatvorenika koji je kleèao u svojoj æeliji stojeæi pred pragom vjeènosti ta je noæ bila ispunjena mirom. Njegova duša razgovarala je s Bogom. Smiren zbog toga sto je opravdan Kristovom krvlju razmišljao je o novom svijetu u koji æe uskoro prijeæi.
Svitao je novi dan i ljudi su se prihvatili svojih poslova, pa i oni koji su trebali izvršiti smrtnu presudu nad ubojicom. Za jedan je sat i to bilo svršeno.
Nedugo nakon toga netko je otišao s pismom na naznaèenu adresu. Pokucao je na vrata kuæe u kojoj su ono živjela dva brata te predao pismo nekom èovjeku blijeda lica, koji je bio sav uzrujan i smeten. Pogled mu se ukoèio na pismu kao da je stiglo na pogrešnu adresu. Napokon je ipak raskinuo peèat. Dok ga je èitao iz grudi su mu se otimali uzdasi bola i užasa.
Pohitao je k vratima ... pa opet natrag u sobu - kao da je poludio. Tresuæi se èitavim tijelom, glasno je jadikovao.
Sto je bilo u pismu? - Samo nekoliko rijeèi: "Sutra umirem za tebe odjeven u tvoje odijelo; a ti, odjeven u moje odijelo, živi pravedno i sveto; i sjeæaj me se."
"Umirem za tebe"! - Te su rijeèi do srži potresle srce koje se veæ ukoèilo i skamenilo zbog spoznaje vlastitog grijeha i smrtnoga straha. Kao da se budi iz dubokog sna, on glasno ponovi: "Umirem za tebe!"
"Možda jos nije umro!" - povièe pa pojuri iz kuæe ne bi li spasio brata. Dotrèao je do zatvora. Stražari ga zaustave, a on zamoli da ga puste upravitelju. Bio je uporan i odluèan pa su ga pustili.
Pružio je pismo upravitelju i ovaj ga proèita. Rijeèi "umirem za tebe" duboko su potresle njegovo srce. Sjetio se usrdne molbe osuðenog na smrt kao i njegovog smirenog pogleda kojem nije mogao odoljeti. Uzbuðen, odnio je pismo sucu. Sudac ga proèita i poène ispitivati krivca. Ovaj sve prizna: svoj protekli život, posljednji zloèin, strah da ne bude otkriven i svoju sramotnu šutnju. Svoje je rijeèi zakljuèio s molbom: "Ubijte me! Molim vas, dajte mi da umrem"!
No rijeèi smaknutog èovjeka: "Ja umirem za tebe" sucu su bile nadasve svete. Tako velika žrtva nije smjela biti uzaludna. Duboko dirnut, promatrao je krivca kojemu je ukazana tako golema ljubav i zakljuèio da nema pravo osuditi ga na smrt, pa èak ni zatvoriti.
Tako su mu bili zajamèeni i život i sloboda. S pismom u ruci pomilovani se vratio kuæi. Uskoro je skrušena srca zavapio Bogu u pokajanju. Molio je gorljivo dok su mu niz obraze tekle suze: "Molim te, Bože, nemoj dopustiti da umrem u svojim grijesima! Smiluj mi se!"
Premda je smræu svog brata izbjegao osudu zemaljskog suca, glas savjesti u srcu jasno mu je govorio da mora urediti pitanje svojih grijeha pred nebeskim, božanskim Sucem; i ne samo to, nego i promijeniti svoj život koji je toliko zaprljan grijehom.
I kao da je sav njegov grešni život bio obasjan zrakama božanskog svjetla i tako razotkriven u njegovim oèima da se s gnušanjem nad samim sobom bacio na pod. "Izgubljen sam, vjeèna kazna je moja sudbina", odzvanjalo mu je u dusi. Nije se usudio ni pomaknuti, nego je nepomièno ležao u kajanju i boli pred Bogom.
"Umro sam za tebe", kao da mu je u srcu odzvanjao neki tihi glas. Zatim su njegove duhovne oèi ugledale svjetlo koje još nikad dotad nisu vidjele: "Još je netko umro za tebe; Isus je umjesto tebe stao pred božanskog Suca."
Premda su se u njegovoj dusi isprepletali strah, sumnja, krivnja i nada, kao nikad dotad razotkrilo mu se djelo Božje ljubavi. Uvidio je da je Isus, Božji sin, umro za njegove grijehe. "Umro sam za tebe! Ja pravedan za tebe nepravednoga" - kao da je odzvanjao neki blagi glas u njegovom srcu. Tiho, u svetom strahu, nadvladan ljubavlju Isusa Krista koji se predao za njega, bezbožnika, vjerom je prihvatio Spasitelja koji je riješio pitanje njegovih grijeha pred Božjim sudištem. Na koljenima pred Svemoguæim Bogom njegova je duša vjerom prihvatila Spasitelja koji je bio razapet za njega. Nestali su strah i sumnja. U sigurnosti vjere izustio je: "Gospodine Isuse, ti si umro za mene! Ti si uzeo odjeæu mog grešnog života! Ti si umro za moju krivicu!" Mucajuæi je izgovorio te rijeèi zahvalnosti i zamolio: "Gospodine, pomozi mi da budem dostojan ne samo nositi odijelo svog brata, nego mi pomozi da od sada živim Tvojim životom. Pomozi mi i saèuvaj me od svakog oneèišæenja grijehom!"Od tog se trenutka toliko promijenilo njegovo biæe i život da vise nije bio za prepoznati. Njegovi su se prijatelji u poèetku dosta trudili da ga opet pridobiju i odvuku na mjesta grijeha, no njegov je odgovor uvijek bio krotak i ponizan: "Odjeven u ovo odijelo, ne mogu iæi s vama. Moj brat i moj Spasitelj nikada ne bi išli na takva mjesta." Malo po malo uvidjeli su da je njihovo nagovaranje uzaludno pa su ga ostavili na miru. No prihvatili su ga drugi. Sa strahopoštovanjem su promatrali odijelo koje je nosio. Vidjeli su njegov promijenjen i Bogu posveæen život te se, takoðer, obratili Onome o kome je on svjedoèio kao o Spasitelju i Izbavitelju, Onome koji je postao snaga njegovog života. Prolazile su godine a on je živio za svog Gospodina; i mnogi su preko njega pronašli put pomirenja s Bogom. Najveæa želja bila mu je da sto prije ode svom Gospodinu i On je uslišao njegovu molbu te ga uzeo k sebi. Tako su oba brata bila sjedinjena zauvijek.
Po njegovoj želji, sahranili su ga u odijelu njegovog brata. Svima koji su poznavali njegov život bilo je to nešto nezaboravno.