Lemarchandova kutija

čistim te iz sebe poput trnja sa modre ruže
ali volim te beskrajno mirisima divljih algi
tvojeg prezrenog i obožavanog mora volim te
ne govorim ti to više samo šutim
jer šutnja je jedina istina i tajna u mraku nadanja
ne dodiruješ me više ni pogledom ostajem
prokleto sama sa svojim mislima na tebe i sjećanjima
na nas i vadim ih poput trnja iz svoje bolesne kože
uzimam ih k sebi jako nježno i pažljivo iako me
srebrno boli ta noć i to jutro i to poslijepodne
i tisuće pogleda na lutkama u izlogu nepoznatog grada
boli me nemaš pojma jako i duboko
kako nikada nećeš doznati kako sam
mrtva sam mrtva sam potpuno mrtvo ti pišem
ne vjerujući ni samoj sebi ni riječima ni slikama
padam samo kao kiša nad gradom samo sivo
crno modro i zeleno rasplinjavam se u tisuću nijansi
voleći te i govoreći riječi rastanka u šutnji nerazumijevanja
uvijek zarobljeni ladicama događa se isto kao bajka
koja se ponavlja na pokvarenom starom gramofonu
vrti se po mojoj glavi bez prekida već vidim zle misli zle
misli mi se zapliću opet taj oblak koji nosiš pretežak je
padam padam po njegovom težinom nema više nade
zbogom sve je crno zbogom zbogom govorim ti
šutnjom jer nemam ni snage za posljednje riječi
a ubile bi i tebe znam to
crni anđele
znam to