srijeda, 07.11.2007.

I`m not gonna crack

Ne znam što da pišem.
Ne znam i to me muči.
Strašno me muči.
I ne zajebajem se.
Jednostavno....
Nisam se udaljila od pisanja niti od same ideje pisanja.
Pišem ništa posebno manje nego inače, pogotovo uzevši u obzir školu, učenje, putovanje i ostale obveze.
Ali nemam volje ni inspiracije da nešto napišem ovdje, vama.
Potom sam razmišljala da ugasim blog, ali to bi bio jako moronski potez s moje strane jer bi mi kasnije sigurno bilo žao, a ovdje imam jedno jako lijepo mjesto za pisanje i izražavanje koje bi bilo šteta uništiti zbog jednog hira. ;D

A ponekad mi je jednostavno mučno...

Škola je sasvim ok. Imam dobre ocjene, dobru ekipu (), neke veoma komplicirane profesore (), ali i neke vrijedne spominjanja u pozitivnom kontekstu ().
Većinu vremena provedenog u školi se smijem i zezam. Kad uđem ukroz ta vrata, službeno počinje sprdancija i glupiranje pogotovo s moje strane. Tko zna shvaća li mene itko tamo ozbiljno.
Ali tako je kako je. Jednostavno imam potrebu da kažem što mislim, pa makar to bile samo meni razumljive baze, ludasto ponašanje, debiliziranje, glupiranje, šale, zafrkancije na kvadrat.
Ti ljudi su me doslovno upoznali kao ludu zajebanticu (bar oni s kojima sam pričala ) i kao takvu me (nadam se) prihvaćaju.
Luce je i pametna i uvijek sve zna, ali Luce je munjena.
A Luciji se tada ništa drugo i ne da biti. Tada mi je stalo samo do toga da se smijem, da uživam, da se zezam...Tko me otprije i malo bolje pozna, ne bi me prepoznao.
Nikad nisam bila od onih osoba koje se stalno smiju, zezaju, sprdavaju, kojima "pokažeš mali prst i one se već smiju. Čak bi me neki nazvali ozbiljnom.

Pa da...
Imam dojam kao da sve svoje probleme, misli i razmišljanja koja me brinu ostavljam izvan praga onih smeđih vrata gimnazije. (bar ona koje ne pišem u sastavima).
Kao da dio sebe držim u rezervi. Ja sam uvijek ja, nema u mene finte, izigravanja onog što nisam, ali pokazujem mali dio svoje osobnosti...Neki bi rekli puno, a ja znam da je to samo mali djelić.
Osjećaj je kao da ste u svom svijetu, na nekom svom mjestu, no i dalje sudjelujete u svim događanjima oko sebe, ali na način kao da sjedite unutar centra svog svemira te iz te udobnosti privatnosti radite sve svoje poteze, ostavljajući ogroman prostor između okoline i granice vašeg uma.
I sve je to okay...really okay. But the trouble is, izvan škole sam ja sama sa sobom.
Imam dosta prijatelja, poznanika te dvije najbolje prijateljice kojima mogu sve reći, o svemu pričati, o svim mogućim temama, ali one nisu često dostupne. Sve tri smo u tri različite škole, s različitim smjenama i uspijemo se vidjeti preko vikenda tako da mi zaista ponekad nedostaje da se s nekim "ispričam" na način da nekog zaista pustiš u svoj svijet, preko svih stavova i razmišljanja i osjećaja, ravno u njegov centar, kao što to radiš s najboljim prijateljima...
Učenje mi ne oduzima puno vremena, ni pisanje domaćih. Ima dana kada se nakupi dosta gradiva, ali s tim dosad nisam imala problema. Putovanje do škole traje kojih 40 minuta najluđom linijom u državi. (Provjereno i zagarantirano ) Ostatak vremena provodim slušajući muziku, pišući, čitajući, baveći se različitim temama koje me zaokupljaju, prisjećanjem raznih anegdota, kratkim telefonskim razgovorima s frendicama, telefonskim i MSN instrukcijama Brunu ("Lucija, kako riješit 14. zadatak?"- milozvučna rečenica koju čujem svaki dan ), dopisivanjem, forumiranjem, te naravno nezaobilaznim svađanjem s mojim dragim parentsima.
I to je moj tjedan...
Zajebancija na kubnu u školi, "piš od smija", i onda sam poslije toga kraljica teških i zahtijevnih misli koje mi moj dragi um postavlja pred mene kao zadaću da se njima pozabavim.

Vikendi su legendarni zato.
Nađem se s Julijom, prošetamo se, ispričamo se o svemu i svačemu- od religije preko naših problema do običnog valjanja baza. Užitak je provesti tih par sati s osobom koja te tako dobro kuži da je jednostavno fenomenalno.
Nađem se s Petrom koja je zaista zakrcana obvezama tako da ju je rijetko vidjeti posve slobodnu. S njom se planira spavanje u mene, gledanje filmova na MaxTv-u, meni nezaobilaznog Rock Showa,pričanje, plakanje, ispovijedanje duše i neke hm "ženske stvari".
Izađe se i do Trećeg svijeta, jednog prelegendarnog mjesta koje je prefunky i neobično uređeno da je milina samo i sjedit tamo. (Ovo vam radim promociju, zanemarit ćemo vruće vode bez kasica za čaj te višak neotopljene čokolade u vrućoj čokoladi...)

U biti, iskreno rečeno, ništa od ovog što sam sad napisala nije vaša stvar, i tu je samo da ja posložim neke stvari sama sa sobom i lijepo se "ispišem"...
Pa sad shvatite ovo kako god hoćete.
Nemam neku posebnu pouku, poruku, nešto genijalno što bih htjela zaključiti, neki pomak za koji sam sigurna da bi mogao promijeniti svijet. (Rekli su mi da sam idealist. Priznajem. ).
Ovo je napisano zbog čiste sebičnosti, zbog mene, pokušaja da neke stvari vidim sa strane, objektivno.
I stvarno mi se hebe...
Imam što imam, a to nije malo- dobre ocjene, really nice parents, zdravlje, prijatelje (neke s kojima sam standardno dobra, neke s kojima sam sramotno bliska- opet bez prljavih insinuacija, molim. Sad sam ozbiljna. How unusual.), dovoljnu količinu smijeha da mi se lice zacrveni, a suze poteku iz očiju, i da mi je čisto neugodno koliko ljude tarem sa svojim smijanjem, svu svoju predragu muziku koju slušam i koja mi znači neopisivo mnogo, svo pisanje i čitanje, svo razmišljanje i sve stvari kojima se volim baviti i umarati svoje moždane vijugice, nemam pak nikakvih problema sa sobom, sa nekim psihičkim problemima ili pak s nekim manjkom samopouzdanja...
I meni se sviđa.
Ugodno mi je...Moglo bi biti i bolje, ali nećemo cjepidlačiti.
Guštam u svom životu, nastojim što više iz njega dobiti (na pošten način) i ako će me zbog toga neki ljudi krivo gledati (a gledaju), tko im brani...Imaju svoj vlastiti život i neka od njega rade što hoće, a u moj neka se ne miješaju.

Zato vam svima odreda Lucija poručuje da je se hebe za sve ljude koji ju gledaju s visoka (zbog često umišljenih prednosti), koji smatraju da su nešto bolji, koji ju nastoje simplificirati i doživiti kao nekakvu pametnjakušu, koji nemaju hrabrosti da joj u lice kažu što misle, koji će ju smatrati čudnom zbog onog što je, koji će je ogovarati, tračati i zlobno komentirati- živo me se hebe za vaša mišljenja, vaše poglede i vaša stajališta glede mene jer u većini slučajeva ono što radite govori više o vama nego o meni. Jer sam ja svoja osoba sa svojim" ja", sa svojim prijateljima (kojima je uvijek dopušteno da daju koji savjet, kritiku, pa i prigovor na bilošto što ja učinim, jer su oni to svojim ponašanjem i ukazanim povjerenjem i zaslužili, a znam da će i ta negativna kritika ili bilokoji prigovor biti u dobroj namjeri), sa svojim životom.
Ili da vam to malo životopisnije i slikovitije dočaram:

"I am what I am, most motherfuckers don`t give a damn."

i naravno jedan i jedini:

"Hit me, you can`t hurt me...".

(Suck my kiss, RHCP)

Zašto sam ja ovaj post završila obračunom s neznanim (a nekim pak i znanim) dušama, ne znam, ali mi je neobično drago. Možda zato što sam ušutkala i onu stranu same sebe koja krivo gleda na ono što jesam, "krticu u redovima", odnosno mojoj psihi.
A i zato jer mi je drago sve motherfuckerse strpat tamo gdje im je i mjesto.

Sada vas lijepo pozdravljam, stojte mi dobro, guštajte, springerovski "pazite što radite" (), ne vrjeđajte druge, pazite kako se osjećaju, ne radite stvari zbog kojih će vam kasnije biti neugodno, mislite svojom glavom, ne budite povodljivi, use your brain, nastojte biti bolji nego što jeste..i to je to.

A ja...

"I like it. I'm not gonna crack.
I miss you. I'm not gonna crack.
I love you.I'm not gonna crack.
I kill you. I'm not gonna crack. (x2)"

(Lithium, Nirvana)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.