nedjelja, 21.10.2007.

Mi danas- obrazovanje koje zatupljuje, mjesta za izražavanje koja ne postoje i Big Brotheri koji iskaču iz paštete...

Noćna mora.
Uskoro ću početi sanjati šumnike, tjesnačnike, zvonačnike i ostale pojave milog nam hrvatskog jezika.
Da pojasnim, ima jedna krasna tablica koju moram naučit, a koja nam kaže podjelu glasova po mjestu tvorbe, otvoru, zvučnosti ili čemu već ne. Dakle, trebamo znati gdje koji glas spada. E pa sad, naučite vi kao mantru:

"tjesnačnici:s-š-ž-z-f-h, slivenici:č-ć-c-đ-dž-, not to mention: zvučnici:b,p,d,k,g,...i kako već to ide."

Molim te.
Molim te.
Ne zafrkajite me. Ozbiljno vas molim.

Nema problema. Naučit ću glagolske vidove, glagole po prijelaznosti. Nije da će mi to nešto pretjerano koristit u životu, ali nikad se ne zna. Osim toga lijepo je znati da su prijelazni glagoli oni koji kraj sebe imaju objekt u akuzativu. Ako ništa drugo, lijepo je znati. "Od viška glava ne boli", a i nije neka komplicirana stvar za naučitI.

Ali ovo?!
Da za svaki glas doslovno trebaš znati u koju skupinu spada?!

"tjesnačnici:s-š-ž-z-f-h, slivenici:č-ć-c-đ-dž-, not to mention: zvučnici:b,p,d,k,g,...i kako već to ide."

Gubiš vrijeme ovo učeći (doslovno napamet!! umjesto da se učimo stvarima koje su puno važnije i gdje se učimo KAKO RAZMIŠLJATI- što, vjerujte mi, mnogi ne znaju- ne znam je li to genetski ili zbog ovog društva koje je kakvo je, a nije dobro), stlačiš svoj mozak nastojeći zapamtiti nizove slova, da bi sutradan mogao odgovarati, a potom to zaboravio čim izađeš iz razreda i to slijedeći put koristio- nikad!

Ponavljam, neće meni oni glagoli po prijelaznosti, građa ugljikohidrata niti geografska obilježja Argentine puno pomoći u životu, ali bar upoznajemo kako ovaj svijet (ili konkretno, naše tijelo) funkcionira. Učimo se razmišljati (pretpostavljam da se na sjeveru Hrvatske neće baš saditi masline), i stječemo nekakva znanja.

Ali....ovo. Suhoparno do bola. Suhoparno, veoma suhoparno. Veoma beskorisno. Veoma zatupljujuće! Zatupljujuće, zašto zatupljujuće, pitate se?!

Možda zato što se učenjem podataka napamet gasi svako konstruktivno razmišljanje i razum (pod uvjetom da si ga ikad i imao) u našem mozgu. Možda zato što se učenje mantri i suhoparnih rečenica i definicija zakržljava naša inteligencija. Ozbiljno. Najozbiljnije. Moramo postaviti naše prioritete!

Želimo li hrpu mladih tzv. obrazovanih ljudi koji znaju svaku prokletu definiciju napamet, svaki decimalni broj s najmanje desetak decimalnih mjesta ili mlade tzv. obrazovane ljude koji neće znati svaku definiciju od riječi do riječi, koji će decimalne brojeve zaokružiti na dva mjesta, ali će se znati služiti svojim mozgom?!

Želimo li imati hrpu djece s odličnim svjedodžbama u rukama, a koji ne mogu iz jednostavne jednadžbe a+b=c izvući da je b=c-a (jer se taj drugi dio ući slijedeće školske godine)?
Smatram da nikojem profesoru ne bi trebalo biti stalo da učenik zna definiciju od riječi do riječi kako piše u knjizi ili pak točan broj stanovnika Argentine. Razmišljanje svojom glavom i zaključivanje se cijeni. Stvaranje vlastitih definicija na temelju znanja i ono malo pameti u našim glavama, a ne nekakvo besmisleno recitiranje kilometarskih rečenica iz teksta koje ni sam ne razumiješ.

Škola bi trebala biti mjesto gdje učenici stječu znanje, te spoznaju gdje ga primjeniti. Što nam znači bilokoja rečenica iz bilokojeg predmeta ako ne znamo kako ju primjeniti? Ništa.
Ničemu ne služi. To je onda samo hrpa slova, hrpa riječi.

Za ne falit, jedini predmet na kojem postoji dijalog između nastavnika i učenika, na kojem se mogu razviti rasprave je- vjeronauk.
Da. Vi to čujete od mene. Ne, nisu me oteli izvanzemaljci i ne uzimam nikakve droge.
To je istina.
Niti na satovima hrvatskog.
Naravno, ja sam valjda zadnja budala koja je očekivala da će srednjoškolski hrvatski ličiti na onaj iz osnovne gdje si donekle mogao o nečemu razgovarati, o poantama i idejama pjesme (naglasak na donekle- uz uvjet da si uopće samog sebe mogao čuti od žamora na satu).
Možda sam ja onaj zadnji idealist optimist koji je mislio da ćemo zaista obrađivati pjesme, raspravljati o ideji koja se kroz njih razvija, o poanti, mislima koje su tu izrečene..
Da ćeš imati priliku razgovarat o svojim stavovima, čuti tuđa i naučiti nešto novo.
Koja budala.
Sve što radimo je pisanje i pisanje.
Pjesme se prođu u dvije minute, nađu se figure, forma, podcrtaj poantu i vozimo dalje! Nismo nitijedan sastav do sad napisali (a za ne falit, na vjeronauku smo već dva), nemamo prilike niti da se izrazimo i budemo kreativni (što bi se od predmeta kao što je HRVATSKI i OČEKIVALO!!!!!).

Tako da je strašno žalosno što je vjeronauk jedino mjesto gdje se nas nešto pita, gdje se vode nekakvi dubokoumniji razgovori...
Nigdje drugdje se ne spominju pojmovi kao "život", "smrt", "ljubav", "patnja", "sreća", "bol", a upravo je to ono što nas čeka sutra u životu! Ne Pitagorini poučci i algebarski razlomci (koji se trebaju učiti jer su također korisni u nekakvim segmentima). Jedino na vjeronauku se razmišlja o takvim nekakvim "životnim pitanjima."
A to je ono što je važno...
I onda se čudimo što imamo s*ebano društvo. Pa bit će još i gore.
Mi, djeca, se nemamo gdje izraziti, nemamo nekog komu bi postavljali bezbroj pitanja, nekog s kim bi mogli pričati i o smislu života i o paralelnim svemirima, a istodobno smo bombardirani Big Brotherom, sapunicama, modom kao nekakvim idealom, i bezbroj trivijalnih gluposti.
I kako će onda izgledati naše sutra?

Ne žalim se ja na matematiku, niti na zemljopis. Sve su to korisni predmeti, neki malo manje, neki malo više. Zar ne bi bilo sramotno da npr. živimo na ovom planetu, a da ne znamo niti njegove temeljne zakonitosti? Ili da se koristimo našim tijelom cijelog života, a da ne znamo niti osnove njegovog funkcioniranja?
Osim toga, bar nam tjeraju moždane vijuge na rad.
Moja poanta je da je žalosno, što uza sve te predmete, nemamo i one gdje bi- razgovarali.
Gdje bi imali šansu da postavljamo pitanja o smislu života, o smrti, o depresiji, o patnji, o duhovnosti.
Gdje bi imali šansu malo filozofirati, ući u nešto dublje od svakodnevnice.
Gdje ne bi morali pisati domaće zadaće niti imati kontrolne.
Gdje bi mi bili mi i učili kako se razvijati kao osobe.
Gdje bi razgovarali iskreno o svijetu oko nas i spoznavali da postoji nešto dublje od onog od Big Brothera.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.