There are secrets in this life that I can't hide...
Sumrak ideja, loše vibracije u mojoj glavi
Subota, 14. 4.
Napokon - visoko stacionirana.
Iz nekog očito zločestog razloga, volim gledati ljude s visoka. Osim što mi je svijet na dlanu, čini mi se da mogu zadirati u njihovu privatnost; gledam njihovu glupost, sebičnost, umišljenost, zaokupljenost današnjim ručkom (ili zaokupljenost današnjim outfitom), te samo tu i tamo nekakve mizerne naznake ljubavi. Sve u svemu, promatram grad obilježen stopostotno indiferentnim stanovništvom koje ne mari ni za što, osim za blitvu i mrkvu u svojim vrećicama, te poneke hlače iz izloga nekog fancy boutiquea. Ccc, nedostižno... A opet, tako lako znamo prodrijeti u tuđe živote. Nekad i ne primijetimo da je uz nas uvijek netko tko će, čim nakratko skrenemo pogled, poput kakvog parazita otkriti sve naše tajne, vrline, slabosti ili mane.
Uzmite primjerice jedno obično jutro u gradskoj knjižnici. Prolazi među policama naslaganih knjiga još uvijek zjape prazni, dvije knjižničarke sjede za pultom i obavljaju svoj posao čavrljajući pritom, a poneki sneni primjerak ljudske vrste lijeno udara po tipkovnici.
Da, tu sam. Bavim se sama sobom jer sam, kao i ostatak grada, apsolutno ravnodušna prema zbivanjima vezanima za svijet izvan moje glave. Ali što to ugledah, oka mi krmeljavog? Vidim djevojčurak od nekih 12-13 godina kako upadljivo bulji u ekran svoje susjede koja je nekamo nakratko otrčala. Na trenutak mi je došlo da malu pošteno opalim nogom, no onda se sjetih da sam u knjižnici i da bi intervencija takvog tipa dovela u pitanje ne samo moju samokontrolu, nego i moju diskreciju. Naime, bio bi to očit znak da sam u tom trenutku i ja sama zujala pogledom po njima.
O Bože, pa ovo je zatvoreni krug! Zapravo je cijela ova priča apsolutna kontradikcija (a je mi ovo baca na nekoga). Jednaka sam buha kao i moji sugrađani!
Četvrtak, 19. 4.
Sjedim u restoranu ekskluzivnog hotela na Jadranu. Dobro zvuči, zar ne? Samo što taj hotel nije bogznakako ekskluzivan, nego se gđa Tajnica za ručkom uhvatila glasno k**čiti kako je svojim kolegicama uspjela osigurati ugodan smještaj u prvoklasnom hotelu. Mrš!
No to nije tema moje priče...
Sjedim ja tako i, kao i obično, pokušavam se udaviti u pizzi (bez obzira na to što sam mogla uzeti bilo što drugo od bogate ponude švedskog stola). Najednom mi pogled padne na susjedni stol, kad ono prizor da ne može biti gadljiviji i iritantniji: stoji žena nad stolom svoje učenice i upadljivo joj bulji u tanjur. I sjetim se ja svog posta koji u editoru čeka da bude dovršen pa otklipsam u sobu da napišem na papir ovo što sad čitate. Pizzu sam dala teti koja se motala oko stolova u lovu na šporke tanjure. Naime, imala sam osjećaj da ću se izbljuvati pojedem li još jedan jedini komad. Pitam se je li gospođa profesorica sa privremenim zvanjem mentorice ikad čula za pojam vražje diskrecije. I je li ikada čula ono zlatno pravilo lijepog ponašanja: NE BULJI BLIŽNJEMU SVOME U TANJUR!
Petak, 20. 4.
Opet u knjižnici. Shvatila sam da oni indiferentni, ali kulturni ljudi s početka moje priče uopće ne postoje. Nema ih! Okružena sam zabadalima, njuškalima, tračerima. E da, ne bi bilo na odmet spomenuti da sam ja jedna od njih. Izgleda da to što volim promatrati ljude s visine ipak nije samo moja dječja nevina znatiželja, niti jedna od karakteristika mojih zlatnih sanjarskih trenutaka.
P.S. Mama, tata, svi odrasli koji na ovaj ili onaj način brinete o meni, MENI NEDOSTAJE SAMO MALO MOTIVACIJE! Pozitivne, po mogućnosti.
Subota, 21. 4.
Ostajem neshvaćena, znam. Idem se sad izgubiti.
ADIO!
21.04.2007. | 09:35 |
22Komentiraj |
# |
Ajde na vrh bloga