utorak, 12.09.2006.
Život i smisao...
Kidanje karmičkih veza, poznate autorice Phyllis Krystal, sljedeća je knjiga koja će se pojaviti u mojoj biblioteci!
Izbori, nemogućnost donošenja odluke, prečesta mijenjanja mišljenja dovelo je do kaosa u mom svijetu. Duboka i jaka uvjernja koja ne prestaju dolaziti sa svih strana, između vlastitih i tuđih želja s tako jakim porivom i željom za slobodom, pa i srodnom dušom...valjalo je to propustiti...
Užasavala sam se života poput većine: posao – kuća..jesti i spavat! „A šta ćeš drugo?“ pitaju me.. „Takav je život!“ kažu... Sad sam se sjetila: ono od čega najviše bježim dobijem. Da, moram se pomiriti sa Životom!
Kako negjde piše: da bih vidjela dugu, moram se pomiriti s kišom!
„U tezi koju pišem za Slovensku akademiju znanosti pokušao sam proučiti ljudsko ponašanje koje nazivamo „normalnim“. Time su se bavili mnogi liječnici prije mene, i došli do zaključka da je „normalno“ samo stvar sporazuma; to znači, ako većina smatra da je nešto ispravno, to postaje ispravno“
Objašnjava dr. Igor u knjizi „Veronika je odlučila umrijeti“ Paula Coelha (str. 135)...
„Na neke nas stvari navodi zdrav razum; smjestiti gumbe na prednjicu košulje posve je logično...
Ima, međutim, stvari koje se nametnu jer sve više ljudi počne vjerovati da upravo tako mora biti...
Jeste li se ikada zapitali zašto su slova na tipkovnici pisaćeg stroja poredana tako kako jesu?
...Nazovimo taj raspored QWERTZ, jer to je niz slova u prvom redu... Prvi je stroj izumio Christopher Scholes, 1873., da bi pojednostavio pisanje. Međutim ubrzo se pokazao nedostatak; ako je osoba tipkala velikom brzinom, tipke bi se zaglavile i zakočile stroj. Onda je Scholes dizajnirao QWERTZ, tipkovnicu koja je primorala daktilografe da tipkaju sporije...“
Zanimljivo, rekla je pacijentica, odvjetnica Mari, koja ga je pitala da li je izliječena. Taj isti komentar dajem i ja.
Dr. Igor je nastavio: „Svako je ljudsko biće jedinstveno, sa svojim vlastitim osobinama, nagonima, užitcima, težnjama. No društvo nameće kolektivni način ponašanja, a ljudi se gotovo nikad ne zamisle zašto se moraju ponašati baš tako. Jednostavno to prihvate.“
Doktor je nastavio: „Bolesno je prisiljavati se da budeš jednak kao drugi; izaziva psihoze, neuroze, paranoje. Bolesno je htjeti biti jednak, jer to znači silovati prirodu i protiviti se Božjim zakonima – On u svim vrtovima i šumama svijeta nije stvorio nijedan jedini list koji bi bio jednak drugome. Ali vi vašu različitost smatrate ludišću...
Nemajući hrabrosti da budu drugačiji, ljudi se bore protiv prirode i organizam počinje lučiti...gorčinu...“
Skidajući obrane, zidove koje sam, čuvala, pazila, njegovala dugi niz godina, prihvaćajući spajanje i povezanost svega u svom svijetu, prihvaćajući Jedno kao jedino postojeće, poštujući različitost, slobodu i izbor svakog ponaosob učinilo mi se da ponekad, što je uistinu i tako, ukoliko želim, izabirem biti slobodna, kao i svako drugo svjesno biće, nemam 'kontrole' nad svojim životom, što kao da mi je bila dužnost... Pomiješala sam pojmove 'kontrola', 'svijest', 'odgovornost'
I prečesto sam počela govoriti kako mi je dosta, čemu sve, sve je prolazno, ničeg nema, a istodobno je sve vječno...što je u trenucima straha, panike, očaja zvučalo isto i u potpunosti bezvezno. „Svega ima i ničeg nema“
Osjećaj praznine i usamljenosti postajao je sve veći, i kao mnogi u takvim trenucima bila sam obavijena velom straha, nerazumijevanja, gorčine, razočarenja...tuge, neopisive tuge.
Tragajući za ciljem, svrhom, vrteći se u krug u uvjerenju da izlaza nema. Pokušavajući pronaći izlaz, zaboravljajući da pokušaj u većini slučajeva ostaje samo pokušaj, da je bez obzira na ishod „svaki korak bolji od stajanja na mjestu“ vratila sam se čitanju beletristike i Paulu Coelhu!
Sve to je pokrenuo niz noći sa čudnim snovima, i Njegova sugestija da napokon pročitam „Hodočašće“ već pomenutog pisca. Uistinu sam ga i poslušala, ali nakratko. Primila sam knjigu koja je čekala punih godinu dana „Veronika je odlučila umrijeti“, i pročitala je u tri navrata. Radnja se odvija u Viletteu, jednom sanatoriju u Ljubljani.
Pomalo sam luda! ...PRIRODNA!
Hmm, nisam svjesna jesam li pronašla izlaz, ali znam da sam na putu koji će me sigurno dovesti upravo tamo gdje sama uistinu želim, na dugo traženo mjesto, moje, „mjesto pod suncem“
-Što je „pravo Ja“?
- To je ono što vi jeste, a ne što su od vas učinili
„Veronika je Odlučila umrijeti“/Paulo Coelho
Nekoliko puta sam već pronašla materijala za „arhivu“, postove no ni jedan me nije ponukao da sjednem i ponešto napišem..napokon!
Nešto u ovom stilu rekla je prije jednog predavanja jedna od mojih učiteljica: dugo sam razmišljala o čemu bih vam pričala, a onda sam osvjestila da sama imam jedan problem, vjerujem kako nije ništa slučajno i da se ova grupa sakupila sa istim i/ili sličnim problemom! I bilo je tako.
Vjerujem da sam i ja sada tragala za onim najdubljim u ovom trenutku, najvećim korakom u ovom dijelu vječnosti kojeg izabirem učiniti...
Veronika: „Vodila me neka čudna snaga, gradila melodije i akorde koje sam mislila da nikada neću moći odsvirati. Potpuno sam se predala klaviru, jer sam prije toga predala ovom muškarcu, iako on nije dotakao ni vlas moje kose. Jučer nisam bila Ja, ni kada sam se predala seksu, ni kada sam svirala klavir. A opet mislim da sam baš to bila prava Ja...“
Zedga joj je odgovorila: „Izliječena sam od moje depresije, no tu sam unutra otkrila druge oblike ludosti. Želim ih ponijeti sa sobom i početi gledati život vlastitim očima.
Kad sam došla, bila sam potištena žena. Danas, danas sam luda žena i na to sam veoma ponosna. Vani ću se ponašati jednako kao i svi drugi. Kupovat ću u supermarketu, razglabati tričarije sa svojim prijateljicama, gubiti vrijeme pred televizorom. Ali znam da mi je duša slobodna i mogu komunicirati s drugim svjetovima, maštati o njima, a prije no što sam ovdje došla, nisam ni slutila da postoje.
Tu i tamo, dopustiti ću si koju glupost, samo da bi ljudi rekli: „Ona je izišla iz Villetea!“ Ali znam da će mi duša biti ispunjena, jer moj život ima smisao. Moći ću gledati zalazak Sunca i vjerovati da je Božje djelo. Ako me tko bude gnjavio, reći ću nešto prosto, i neću mariti što drugi misle; ionako će svi reći:“ Izišla je iz Villetea!“
Gledati ću muškarce duboko u oči, ne srameći se osjetiti se željenom. I odmah ću zatim otići u trgovinu s uvoznom robom, kupiti najbolja vina koja si mogu priuštiti i odnijeti ih mom mužu da pijemo zajedno – jer želim se smijati s njim, koga toliko volim.
On će mi, kroz smijeh, reći: „Ti si luda!“ A ja ću odgovoriti: „naravno, bila sam u Villeteu! I ludost me oslobodila. A sada, dragi mužu, moraš svake godine tražiti dugačak dopust i odvesti me nekamo u visoke planine, jer moram prihvatiti rizike života.“
Ljudi će govoriti:“Ova je izašla iz Villetea, pa sada zaluđuje i muža!“ A on će shvatiti da imaju pravo i zahvaliti Bogu što naš brak počinje iznova, i što smo ludi – jer luđaci su i izmislili ljubav.“
Veronika je odlučila umrijeti / Paulo Coelho
(str. 131 – 133)
"...Prestani cijelo vrijeme mislit i na to da izazivaš neku nepriliku, da smetaš drugima! Ako ljudima što ne bude odgovaralo, potužit će se! Ako nemaju hrabrosti da se potuže, to je njihov problem!"
Kako se samo često zavaravamo i mučimo sami sebe, a ljudi nevide ni svoje noge kamoli nas...
Dok je Veronika u jednom navratu osjetila sram, strah.. Mari joj je odgovorila: „Samo su dvije stvari zabranjene – jedna ljudski, a druga Božjim zakonom. Nikad ne forsiraj odnos s nekim protiv njegove volje – to se samtra silovanjem. I nikada nemaj odnos s djecom, jer to je najteži grijeh. Uz te izuzetke, ti si slobodna. Uvijek postoji netko tko želi uptavo što ti želiš.“
Veronika je odlučila umrijeti / Paulo Coelho
(str. 110)
Mari je četrdeset godina radila kao odvjetnica. Već je na početku svoje karijere, izgubila naivne iluzije o pravdi, i shvatila da zakoni ne postoje zato da bi riješili probleme, već da bi do krajnosti produbili nesporazume...
„Imate dvije mogućnosti: upravljati svojom sviješću ili dopustiti da ona upravlja vama. Ovu drugu mogućnost ste već iskušali – puštali ste da vas vode strahovi, neuroze, nesigurnost – jer čovjek ima tu sklonost ka samouništenju“
Prije nekih deset, petnaest dana razgovarala sam sa svojom Učiteljicom. Razgovarale smo o mojoj svrsi na u ovom svijetu. Tada mi je rekla da sam ovdje da se smijem, da sam poslana da uveseljavam sebe i druge. Da zabavljam sebe i druge, a ja sam se tako nekako uozbiljila i uz to sam s tim nesretna. Čula sam je, ali i nisam. Kao da nisam razumjela.
Sada znam, na trenutak sam postala jako ozbiljna, cijeli svijet je postao ozbiljan..bili su to teški periodi, gotovo bih rekla čitava vječnost...i još se jave!
Proteklih desetak dana izmjenjivalo se svjetlo i tama. Sada sam svjesna, kad sam bila ozbiljna oko mene bila je tama, kad sam upalila svjetlo, bilo je vedro. Iste se stvari događaju samo na drugi način, slobodno, široko uz poneku ludost, ništa ne nedostaje bez ozbiljnost, a svega ima samo više.
- „Svi bismo mi htjeli činiti drugačije stvari...„
- „I naši partneri također. Što je u tome loše?“
- „Vi mi odgovorite.“
- „Sve je loše. Jer, kad svi sanjaju, a samo malobrojni ostvaruju, većina postaje bolno svjesna svog kukavičluka.“
- „Čak i ako su ovi malobrojni u pravu?“
- „Onaj tko je u pravu, obično je jači. No u ovom su slučaju, paradoksalno, kukavice hrabrije i uspijevaju nametnuti svoje stavove“
Veronika je odlučila umrijeti / Paulo Coelho
(str. 115)
Ne bojim se biti sama, uživam često u samoći, ali tako očajnički ponekad bježim od usamljenosti
Prije izlaska iz Villetea, Mari je ostavila pismo svojim sustanarima u kojem je ispisala stih koji me se dojmio, čini se kao i nju:
Hvala ti Ljubavi, hvala na ljubavi!
NAMASTE!
- 01:29 -