srijeda, 23.05.2007.

Yeaaahhhh....

Evo me nakon fakat podosta vremena...nisam stigla ništ pisat...nisam imala inspiraciju..i tak... u biti, iskreno...jednostavno mi se nije dalo... Kod mene je sve super...bar zasad... proživljavam nekak još ovih mjesec dana nastave...a onda...... . jedva čekam... Na Norijadi je bilo više nego zakoooon... nemam riječi...u disku ludnica ovaj vikend...bar meni...mislim, nije ni čudo...kad ovak super društvo imam...( mislim na svoje precakane frendice...)... I tak...Glorija je napokon proslavila rođendan, nakon dobrih dva tjedna skoro...al nema veze...radili su takve "nerede"...i kolko sam skužila jadni je Blažok najviše nastradal...kaj su radile s njega...ajme.....nisu one tak dobre kak se čine...ma bute skužili..bu Glorija stavila slikice na blog..a i ja ću stavit neke nove...al poslije...dok ih prikupim malo... Joooj, sutra je ponovno roditeljski......vidim da si je par ljudi napravilo blogove za ovo vrijeme kaj mene nije bilo na netu...odlični su..i naravno dodat ću ih pod svoje linkiće... eto, to bi bilo sve od mene...čujemo se....kissam vas punooo...
pozz mojim curkama...i Marku (da nebi mislil da sam zaboravila na njega...)... CIAOOO
I sad za kraj jedna pričica...meni se sviđa...al ovo je samo prvi dio...dok mi ostavite bar kojih 30 komentara, slijedi nastavak...pa...

Bio je tmuran taj dan. Još ga se sjećam. Kao da je bilo jučer iako je to bilo prije dvije godine. Dolazila sam u novi grad, kako bi završila školovanje. Uzela sam neki mali stančić u jednom napuštenom, pomalo i jezivom kvartu tog velikog grada. Sve mi se činilo tako… Nekako jadno… Htjela sam ponovo biti kod kuće, sa svojim starim prijateljima. Ma tko zna kakvih tu budala ima u ovom gradu. A ništa… Ušla sam u stan i počela raspakiravat stvari. Kada sam sve stavila na svoje mjesto, već je bio lagani mrak. Po što nisam imala ništa u hladnjaku, navukla sam svoj crni kaput i izjurila van do nekog obližnjeg dućana. Iako baš nije bio obližnji…
Vraćala sam se kući s vrećicom u ruci. mrak je već čvrsto grlio grad. Bila je tišina, kad sam najednom začula jedan predivan zvuk, jednu predivnu melodiju. Bio je to zvuk električne gitare koji sam oduvijek voljela. Polako sam slijedila taj zvuk. Bio je sve bliži i bliži, dok nisam došla do jednog zbilja mračnog kutka ulice. Tada me malo steglo u srcu, ali sam nastavila dalje. Zvuk je već bio jako blizu. Osvrtala sam se oko sebe, ali nije nikoga bilo. Najednom sam osjetila nečiju hladnu ruku na ramenu i smrznuto sam se okrenula.
Preda mnom je stajao mladić sa gitarom. Mislila sam da nešto ljepše od toga nikada nisam vidjela. Bio je mojih godina, možda godinu-dvije stariji. Imao je bljedunjavo lice, barem mi se tako činilo. Lice mu je bilo simetrično, lijepo , što je možda i rijetkost za muškarca. No kako tko uzme. A njegova kosa me najviše fascinirala. Bila je duga, dugačka do njegovog lakta, možda i malo duža, ravna, sjajna, lijepa. A oči smeđe, kao ugljen, gotovo crne. Tijelo mu je bilo vitko, bio je mršaviji, a visok dosta.
'' Što radiš tu? '' upitao me je. Ja sam drhtavim glasom odgovorila: '' Pa čula sam… Zvuk gitare i odlučila sam ga slijediti… ''
'' O ma nemoj… Lijepo, al moj savjet ti je da se ne skidaš po takvim mračnim ulicama ovako kasno! Tu ima svakakvih idiota. '' rekao je kao da se već suočio s tim ''idiotima''.
'' Hvala… Hvala na upozorenju… '' tiho sam rekla. A on me je pogledao, nasmiješio i rekao : '' Ma ajde, bolje da odemo odavde. '' rekao je i krenuo prema osvijetljenom dijelu ulice. Ja sam ga samo slijedila, kao pas gospodara, sve dok nije zastao pored jedne veće kuće. '' Idem unutra ostavit samo gitaru. Vratit ću se. Ako imaš želju sačekati me, nećeš umrijeti. '' rekao je otvarajući ogradu kuće i smijuljeći se. Ja sam samo zbunjeno stajala i čekala. Promatrala sam kuću. Izgledala je kao da je od nekog bogatuna. Onako sređeno izvana… I taman je on izlazio van. '' Evo me! '' rekao je kao da je cijeli svijet njegov.
'' Vidim! '' drsko sam odgovorila. '' Pa dobro zezam se. Odmah se na živciraš, volim takve! Ma zezam se opet! I gdje ćemo sad? '' upitao je. Ja sam samo nabacila svoj sramežljivi smiješak i rekla: '' Pa ne znam… ''
'' Ma dobro! Ajmo na jednom mjesto gdje ja inače boravim! '' tajanstveno me zamolio, a ja sam pristala. On je ponosno hodao lakim korakom i pričao mi nešto o svome životu…kako je on dosta toga propatio i kako su ga ubili… Mislila sam da govori da ga je neko dobrano jako pretukao ili ga povrijedio. Samo sam ga slušala. Učinio mi se simpatičnim, sa smislom za humor… Baš onakav kakvog ja želim. Saznala sam da se zvao Marko. I tako je već bilo kasno u noć. S njim kao da mi je sve to prošlo u 5 minuta. Rekla sam mu da bih trebala kući, no on je zahtijevao da me otprati. Otpratio me je i ja sam ga zamolila da ostane na kavi.
'' Pa… Ne mogu kavu… '' rekao je pomalo zbunjeno. '' Pa onda na pivo ili sok. '' smiješila sam se i nagovarala da još koji tren ostane. Odbijao me je, ali na kraju sam ga uspjela nagovoriti. '' Ali ne ćeš me uspjet nagovoriti da išta popijem! '' rekao je smijuljeći se i držeći kažiprst uspravno kao neki mislilac. Bio je kod mene sve dok nije shvatio da sat otkucava ponoć. Tada se naglo ustao i u žurbi rekao : '' Oprosti… Ali moram ići! ''
'' Čekaj! '' povikala sam, ali on je već izašao van iz stana. Pojurila sam za njim, ali nisam ga nigdje vidjela kada sam izašla. Bilo mi je to pomalo čudno, ali sam odmahnula rukom : '' Ma vjerojatno je bilo hitno! '' i vratila se natrag u stan. Tada sam se osjećala… Kao da sam imala neke leptiriće u želudcu… Valjda od zaljubljenosti… Dok sam sjedila na kauču i gledala televizor, zapazila sam njegovu crnu narukvicu koju je imao na ruci. Vjerojatno mu je ispala slučajno. Uzela sam je u ruku i stala promatrati. Činila se sasvim zakon. Ali nakon malo detaljnijeg promatranja, s unutarnje strane narukvice, shvatila sam da nešto piše. Bilo je urezano. Pokušavala sam pročitati, ali to nije bila latinica. Bila su neka druga, čudna slova.
'' Ma vratit ću ja to njemu sutra! '' pomislila sam i krenula polako spavati...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.