|
Podignuvši prestrašeni pogled, vidje olovne oblake kako su se počeli kotrljati preko sjeverne strane neba. Ruke je, stisnuvši ih u pestice, zavukao duboko u džepove traperica pokušavajući ih sakriti od samog sebe dok je užurbano koračao preko ulice. U glavi si je iznova ponavljao da se to nije zbilo, kao da pokušava sam sebe uvjeriti da ga zdrave oči varaju. No, pred očima mu je ipak opet bljesnulo njeno lice zgrčeno u strašnu grimasu dok je svojim posljednjim dahom ispustila prestravljeni i, reklo bi se, nadasve iznenađeni vrisak boli.
Zgrčio je prste u trapericama još više, kao da ne vjeruje da su upravo oni, ovijeni oko starog noža, prije nekoliko minuta oduzeli ono što mu je bilo najvrednije u životu. Njena krv na njegovim dlanovima pekla mu je kožu. Osjetio je potrebu da si odere kožu na tim mjestima i tako izbriše iz sebe svaki dokaz tog stravičnog događaja.
Prestravljeno se hodao dalje osamljenom ulicom jedva svjestan kuda ide. Samo je želio pobjeći što dalje. Osvrtao se i pogledavao oko sebe, poskakivao i na najmanji zvuk prijetnje. Kad bi i susreo nekog bio bi uvjeren da taj netko zna točno što je učinio, iako ga on ne bi ni pogledao. Sa svakim novim susretom ubrzao bi korak, baš kao što bi se ubrzali i otkucaji njegova srca koji su mu do vremena kad je stigao pred vrata svoje kuće potpuno nadglasali bilo koji drugi zvuk. Ubrzano dišući, bacio je posljednji pogled na ulicu pred kućom prije nego je zalupio vratima i dobro ih zaključao.
Požurio je na kat do kupaonice. Svukao je sve sa sebe i ubacio to u perilicu, a onda ušavši pod tuš pustio da po njemu nekoliko minuta samo teče mlaz vruće vode dok je on samo prazno zurio u svijetle pločice na zidovima. Spustio je pogled u trenutku kad je posljednji trag crvenila, posljednji trag nje u vodi odlazio u odvodnu cijev. Hladni val ga je protresao ispod vruće vode. 
Zatvorivši vodu, dohvatio je obližnji ručni i izišao iz tuš kabine. Otišao je do zrcala i zagledao se u nepoznatog muškarca crne kose prilijepljene uz njegovo mokro čelo i sivo-plavih, prestravljenih očiju. Muškarac je bio bolesno blijed kao da mu je sva krv istekla iz lica. U magli se prisjetio kako je prije samo nekoliko sati taj isti muškarac stajao pred tim zrcalom u sasvim drugačijem stanju. Onaj muškarac bio, kao prvo, mnogo rumeniji u obrazima, a i smiješio se zaljubljenim smiješkom, nestrpljivo se spremajući na sastanak s dragom. No, taj je čovjek bio samo slika iz prošlosti, samo sjećanje.
– Jakove, što si to učinio? – prošlo mu je glavom.
Ali Jakov na to pitanje nije imao odgovora. Pokušao se prisjetiti što se zbilo prije slike zamrljane krvlju. Odjednom je opet vidio nasmiješeno lice svoje ljubljene, koja je poskakivala od uzbuđenja. Danas im je im je bila druga godišnjica i želio ju je napokon zaprositi. Taman prije no što su trebali krenuti na večeru da proslave, zaustavila ga je i u bujici riječi izvijestila kako je dobila novi posao izvan grada. Zabezeknuto ju je pogledao i promumljao nešto o tome kako je sretan radi nje. Ona je, proučivši loše namješten lažni osmijeh, upitala zašto joj laže. I bila je u pravu, nije se nimalo radovao toj vijesti. Znao je da će odseliti i da će se rijetko viđati, možda će čak i pronaći novog momka.
Izbila je svađa. Čak je u jednom trenutku i zavitlao zaručnički prsten preko sobe. Ona je vrištala na njega kako je uopće ne voli, kako je sebičan i razne druge stvari kojih se nije htio prisjećati. U nekom trenutku, kad je svađa dosegla vrhunac, vrlo mirno je izrekla rečenicu kojom je prerezala posljednji končić Jakovove samokontrole:
– U pravu, odlazim iz grada jer jednostavno želim pobjeći od tebe.
U glavi mu je nastala eksplozija. Sve u njemu vrvjelo je osjećajima, ali ih je sve nadglasavala intenzivna žestina zbog koje su mu ruke počele podrhtavati. Prije no što se obuzdao, dohvatio je nož sa stola i…
Nije se mogao prisiliti da to ponovno proživi u svojoj glavi koja je sad pucala od nesnošljivih bolova. I dalje je stajao u kupaonici, mokar i preneražen svojim činom, gledajući svoj blijed odraz u zrcalu. Ruke su mu i dalje podrhtavale.
Brzo se obrisao ručnikom i otišao do spavaće sobe po čistu odjeću. Nakon što se obukao, sišao je do kuhinje da potraži nešto za pojesti, no čim je otvorio hladnjak i osjetio miris hrane preplavila ga je mučnima, pa je, zalupivši vratima hladnjaka, otišao u dnevni boravak i bacio se na kauč. Uključio je televizor da si skrene misli. Nakon što je nevjerojatnom brzinom ustanovio da na programima nema ništa što bi ga dovoljno zaokupilo, isključi televizor i zaputi se u stražnje dvorište kuće.
Koračao je dugo preko trave zadubljen u svoje, krivnjom ispunjene, misli kad odjednom visoko iznad njega bljesne munja i, osvijetlivši cijelo dvorište, natjera ga da shvati da je već pao mrak. Nedugo nakon munje tresak groma proparao mu je uši. Pokušao se usredotočiti na sve češće bljeskove i glasne odjeke gromova.
To mu je donekle skrenulo misli kad je odjednom stao, osjetivši kako mu kosu i ramena majice natapaju teške kapi kiše. Kroz nekoliko minuta kiša je lijevala kao iz kabla, a on je i dalje stajao na mjestu ponovno potpuno mokar. Nije bio siguran kad je počeo plakati, ali suze su mu se, izmiješane s kišom, slijevale s lica…
Nakon podosta vremena, kad su mu osjetila dovoljno otupjela od hladnoće i iznemoglosti, uputio se u kuću. Otišao je ravno u sobu i strovalio se na krevet, ostavljajući za sobom mokar trag. Suze su mu i dalje tekle, a kad su i oči presušile, vjerojatno je u očaju zaspao.
Probudio ga je vlastiti vrisak nekoliko sati kasnije. Uspravio se na mokroj deki, dok mu je pred očima titralo njeno lice. Bacio je mahniti pogled preko sobe i ustanovio da je još mrak i da i dalje pada kiša. Glavom mu je opet prošla cijela scena. Znao je da se vjerojatno nikad toga neće riješiti. Znao je da je ubivši Marinu, ubio i sebe. Ime koje je, prvi put otkad se to desilo, upravo izrekao u svojim mislima, proderalo mu je unutrašnjost kao tupim mačem. Znao je da nikad neće biti slobodan. Voljeli su se, a on im je već pri prvoj prepreci oduzeo šansu za srećom.
Začuo je glasan vrisak pun očaja i boli te s iznenađenjem shvatio da ga je on ispustio. Odjednom je ponovno vrlo jasno mislio i znao je što mu je jedino preostalo učiniti, no je li dovoljno hrabar, upita sam sebe. I prije no što je stigao smisliti bilo kakav razlog protiv, čvrsto odluči da to mora riješiti. Uspravivši se do pune visine, odlučnim korakom pođe u prizemlje. Stigavši u kuhinju, zaustavi se pred jednim od ormarića i iz njega izvuče dug i oštar nož. Stajao je tako neko vrijeme s podignutim nožem u ruci i pokušao se prisjetiti najljepšeg sjećanja kojeg je dijelio s njom.
Zagledavši opet pred očima sliku njenog lica dok su se zajedno prije točno godinu dana smijali na travi iza njegove kuće, položi hladnu oštricu na pregib lakta i s osmijehom snažno povuče. Nije osjećao bol, samo kako mu se nešto toplo slijeva niz lijevu podlakticu. Osmjehnuo joj se još šire. Sad ju je vidio veoma jasno, čak ju je gotovo mogao osjetiti. Bio je siguran da mu je oprostila, da zna da to nije želio učiniti. Polako, sasvim polako, soba oko njega počela je blijedjeti, no ona je i dalje bila sasvim jasna. Pružila mu je ruku u istom trenu kad je on podigao svoju. Lagano su se dotakli.
Kad je slijedeći put trepnuo više nije otvorio oči, no i dalje je osjećao njen čvrst stisak u ruci…
|
