|
Krajolik mu se mutio pred očima dok ga je vlak, koji je jurio neprekidnim šumama i zelenim ravnicama, vraćao kući u njegov mali gradić. Polako je spustio pogled na svoja koljena, pa kratko virnuo prema vratima. Bio je sam u svom odjeljku vagona. Polako je ustao i krenuo prema vratima, iako je uživao u samoći, nešto ga je natjeralo da prošeta. Ušao je u uski hodnik i s noge na nogu nastavio u smjeru lokomotive. Nije dugo prošlo kad je blagi ženski glas iz zvučnika obavijestio da je se stiže za dvadesetak minuta. On se žurno vratio u odjeljak i spremio stvari. Vlak se zaustavio blagim trzajem. Iskoračio je na suncem okupan peron. Probijao kroz uobičajenu vrevu sudarajući se s ostalima. Snažan udarac oborio ga je s nogu i poletio je prema tvrdom tlu. Pogledom je potražio krivca. Snažno svjetlo podnevnog sunca zasljepljujuće joj se ljeskalo sa sjajne plave kose i zakrivao joj lice tako da ga nije mogao vidjeti. Brzo mu je pružila dugu ruku da mu pomogne ustati. Prihvatio ju je i polako ustao. Žurno je promrmljala tiho 'oprosti' i odjurila.
Lice, koje mu se smiješilo, počelo se polako gubiti. Podsvjesno je počeo shvaćati da se budi, pa je čvršće stisnu oči da zadrži sliku savršenog lica ispod kapaka. Lice je bilo sitno i blago crvenkastog tena, blistav i iskren osmjeh nije joj silazio s punih, crvenih usana. Oči boje mahagonija krijesile su se kao da stoji pred plamenom vatre. Plava kosa, koja joj je padala preko ramena do polovice leđa, bila blago razbarušena, ali ravna. Ona je izgledala savršeno.
Kad je slika potpuno nestala polako je otvorio oči. Mutne zrake svijetlosti dopirale su kroz prozor iznad kreveta i slabo obasjavale sobu nekim sablasnim sjajem. Polako se uspravio u sjedeći položaj, još uvijek pokriven dekom. Pogledao je na sat koji je pokazivao da je 6 sati i 20 minuta. Duboko je udahnuo i napokon ustao. Jednim je pogledom obuhvatio cijelu sobu. Stajao je tako nasred sobe u pidžami nekoliko minuta razmišljajući o toliko mu poznatom licu koliko mu je nepoznata bila vlasnica. Volio je to lice, smirivalo ga je.
On je bio jedan od malobrojnih koji se nisu veselili praznicima, koji su, na njegovu žalost, iznenadno stigli. Znao je da će ih morati provesti u samoći, da neće biti nikog pred kim bi morao stavljati krinku smirenosti.
Nakon petnaestak minuta provedenih u kupaonici i presvukao se u stare traperice te obukao sivu majicu kratkih rukava. Spustio se drvenim stepenicama u praznu kuhinju. Kratko je doručkovao, a zatim hitro izišao iz kuće. Roditeljima je napisao poruku da je samo otišao po jaknu koju je navodno jučer zabunom ostavio kod prijatelja.
Odjednom se našao na rijeci. Nije pazio kuda ide, samo je hodao zadubljen u svoje misli. Rijeka nije bila duboka, zapravo bila je više potok nego rijeka. On je volio slušati taj tihi, umirujući žubor koji je stvarala. To mu je bio svojevrsni prsluk za spašavanje kad bi ga more očaja počelo gušiti.
Odjednom je shvatio da nije sam. Začuo je prigušene jecaje negdje u blizini. Počeo se osvrtati ne bi li doznao odakle točno dolaze. Polako je počeo koračati prema sve jasnijim zvukovima. Po visini glasa znao je da to mora biti djevojka. Prošao je kroz grm kraj staze i ugledao Nju.
Ležala je na, još od rose, mokroj travi. Nekad bijela trenirka bila joj je umrljana krvlju. Plava kosa beživotno se prostirala oko Nje. Zagledao se u neobično poznato lice. Osjetio je kao da ga je netko vrelom iglom bocnuo u rame. Poznavao ju je, iako ju je upravo prvi put u životu ugledao. Bila je to Ona, Ona koja mu je svake noći u snove dolazila, Ona koja ga je smirivala, Ona koju je volio.
Tresla se. Nije znao je li to zbog iznenadnih naleta hladnog vjetra ili zbog bolova koji su joj morali probadati krvavu nogu. Jecaji su joj i dalje izlazili iz pluća u neravnomjernim vremenskim razmacima. Zagledao se u nju, ne znajući što da učini.
Tiho ga je počela moliti za pomoć. Čim se napokon dovoljno pribrao, skinuo je sivu majicu i oprezno ju svezao netom iznad rane. Polako ju je podigao u naručje, pazeći na duboku posjekotinu što se nazirala ispod razderane, krvave trenirke na desnoj potkoljenici.
Dok je brzo koračao rosnom travom puta uz rijeku, ona je i dalje tiho krvarila. Nije mogao ne gledati u njeno lice, koje ga je ispunjavalo nevjerojatnim mirom. Osjećao je njenu toplu krv kako se probija kroz traperice njegove lijeve noge. Zelene krošnje širile su se iznad njih, čineći se kao sigurno utočište, ali On je znao da je to samo paravan.
Napokon je izbio na asfaltiranu cestu. Počeo je shvaćati da, ne požuri li, Ona će umrijeti. Požurio je. Počeo bi i trčati da ga očaj i iznemoglost nisu sputavali.
Kuće, koje su izgledale skoro potpuno jednako kud god bi krenuli, počele su se nizati ulicama kojim su prolazili, ali nikog nije bilo vani, a bolnica je bila tek na drugom kraju mjesta.
Sunce je sad već bilo visoko. Nije znao koliko je sati, ali to ga nije ni zanimalo. Ona ga je cijelo vrijeme samo gledala, čvrsto se privijajući uz njega. Njene oči boje mahagonija ni u jednoj sekundi nisu se odvajale od njegovih. Bol u njima bila je gotovo opipljiva. To mu je pojačavalo očaj, ali i želju da ju spasi.
Njegova smeđa kosa lepršala je na naletima hladnog vjetra koji su ga tiho bockali po golim prsima. Gledao ju je dubokim zelenim očima, provjeravajući je li još uvijek uz njega. Nikad prije nije osjetio toliki strah od gubitka.
Kad je već bio samo ulicu daleko od bolnice, kad je već On počeo vjerovati da ju stvarno može spasiti, Ona je polako zatvorila oči i nespretno punim usnama, koje su postale blago ljubičaste zbog gubitka krvi, dotakla njegova gola prsa. A onda se samo mlitavo objesila preko njegovih ruku, gubeći svijest. Njega je obuzela panika. Sad je potrčao, što brže je mogao. U glavi mu je bio kaos, a opet samo jedna misao koja mu je blijedo i očajno skliznula s usana: 'Ne, nemoj mi sad otići!'
Utrčao je u bolnicu zamalo se sudarivši s automatskim, staklenim vratima. Čim je sestra spazila duboku, krvavu posjekotinu na njenoj nozi, brzo pozvala je doktore. Doveli su krevet i On ju je položio na njega, ali nije se želio odvojiti od nje. Čvrsto ju je držao za ruku dok su trčali kroz bolničke hodnike. Dok napokon nije osjetio čvrst stisak na svojoj lijevoj nadlaktici. Morao ju je pustiti. Tiho je gledao kako je odvode.
Nije vidio ni čuo nikog, samo komešanje. Pred očima su mu se vrtjele slike; prvo ono nasmiješeno, savršeno lice od jutros. Činilo mu se kao da je prošla vječnost od onda, kad je još sneno gledao njezino lice iz snova. Preko slike gdje Ona leži iza grma u lokvi vlastite krvi, a jecaji joj se otimaju s usana, do onog trena kad joj je posljednji put ugledao oči otvorene, kad ga je prvi put blago poljubila.
Nije joj znao ni ime, ali znao je jedno: znao je da je voli svim srcem i dušom. I znao je da Ona njega voli jednako tako. Bez obzira na to što ju je prije par sati prvi puta ugledao.
Oni se znaju od prije. Oni se znaju iz njegovih snova.
'Živa je.' Samo to je mislio kad se vraćao kući te večeri bez majice i krvavih traperica s osmjehom na usnama koji više nije silazio.
|
