ulomak iz knjige "Povjesnicarka" koju je napisala Elizabeth Kostova...nece vam se dat citat...al steta bas je kul...
1. poglavlje
Tisuću devetsto sedamdeset druge bilo mi je šesnaest godina.
Premalo da, govorio mi je otac, s njim putujem u diplomatske
misije. Više je volio pouzdano znati da pozorno slušam
predavanja u Međunarodnoj školi u Amsterdamu. U ono je vrijeme
njegova zaklada imala sjedište u Amsterdamu, a ja sam u tom gradu
živjela već toliko da sam gotovo zaboravila djetinjstvo provedeno
u Sjedinjenim Državama. Sada mi se čini neobičnim što sam još i
kao zrelija tinejdžerica bila toliko poslušna, dok je moja generacija
eksperimentirala s drogom i prosvjedovala protiv imperijalističkog
rata u Vijetnamu. No odrasla sam u toliko zaštićenome svijetu da
mi sadašnji život, u okrilju akademske zajednice, izgleda krajnje
pustolovno. Prije svega, nisam imala majku, pa je očevu brižnost
produbio osjećaj još veće odgovornosti: štitio me potpunije nego
što bi me štitio da sam imala i majku. Majka mi je umrla dok sam
bila vrlo mala, prije nego što je otac utemeljio Centar za mir i demokraciju.
Nikad je nije spominjao i samo se bez riječi udaljavao
kada bih nešto o njoj pitala; u vrlo ranoj dobi shvatila sam da ga ta
pitanja odviše bole. Zauzvrat se divno brinuo za mene i dovodio mi
guvernante i domaćice koje su se brinule za kućanstvo – kada je bila
riječ o mojem odgoju, novac kod njega nikada nije bio u pitanju,
iako smo zapravo živjeli skromno.
Posljednja u nizu domaćica bila je gospođa Clay, koja se brinula
za našu usku kuću iz 17. stoljeća uz Raamgracht, kanal u samome
središtu staroga grada. Gospođa Clay dočekivala me svaki dan nakon
škole i bila mi jedina zamjena za roditelje kada je otac bio na putu,
a to se događalo često. Bila je Engleskinja, starija nego što bi u to
vrijeme bila moja majka, vješta u rukovanju peruškom, nespretna u
ophođenju s tinejdžerima; neki put, dok sam za stolom, za večerom,
gledala to pretjerano suosjećajno lice dugačkih zuba, imala sam
snažan dojam da razmišlja o mojoj majci i zbog toga sam osjećala
mržnju. Kad mi nije bilo oca, lijepa je kuća odzvanjala od pustoši.
Nitko mi nije mogao pomoći napisati zadaću iz matematike, nitko
se nije divio mojem novom kaputu, nitko me nije pozivao da ga
dođem zagrliti, niti se preneraženo pitao kako sam u međuvremenu
uspjela toliko narasti. Kada bi se vratio iz nekog od gradova Europe
sa zemljovida obješenog na zidu u našoj blagovaonici, otac je mirisao
na drugo vrijeme, na drugo mjesto, ugodno intenzivno, i bio umoran.
Na odmor smo odlazili u Pariz ili Rim, marljivo proučavali znamenitosti
za koje je otac smatrao da ih svakako moram pogledati, no
ja sam cijelo to vrijeme žudjela za onim drugim mjestima na koja je
nestajao, za onim neobičnim starinama koje nikada nisam vidjela.
Za njegovih izbivanja odlazila sam u školu, vraćala se iz škole
i uz tresak ostavljala knjige na ulaštenome stoliću u predvorju. Ni
gospođa Clay ni otac nisu mi dopuštali da navečer iziđem, osim što
sam povremeno smjela pogledati pomno odabrani film, sa strogo
odabranim prijateljicama. Cijelo to vrijeme – što mi je sada upravo
nevjerojatno – nijednom se nisam čak ni narugala takvim pravilima.
Ionako mi je bila draža samoća; u tom sam okruženju odrastala, u
njemu se snalazila kao riba u vodi. Isticala sam se po znanju i ocjenama,
ali ne i po društvenome životu. Vršnjakinje su me užasavale,
osobito one profinjene damice iz naših diplomatskih krugova koje
su psovale kao kočijaši i opuškom palile novu cigaretu – u njihovu
društvu uvijek mi se činilo da mi je haljina preduga, ili prekratka,
ili da sam trebala odjenuti nešto drugo. Mladići su me zbunjivali,
iako sam neodređeno sanjarila o muškarcima. Zapravo sam bila
najsretnija kada sam bila sama u očevoj knjižnici, velikoj i ugodnoj
sobi u prizemlju naše kuće.
Očeva knjižnica nekoć je vjerojatno služila kao dnevna soba, ili
salon, no on je u njoj samo čitao, a smatrao je da je velika knjižnica
važnija od velike dnevne sobe. Još davno, davno omogućio mi je
nesmetan pristup cjelokupnoj zbirci. Za njegovih izbivanja, satima
sam učila za pisaćim stolom od mahagonija ili pregledavala knjige
na policama koje su pokrivale sve zidove. Poslije sam spoznala da je
moj otac ili manje-više zaboravio što se nalazi na jednoj od najviših
polica ili je – a to je vjerojatnije – pretpostavio da do nje nikada
neću doći; kasno jedne večeri s police sam skinula ne samo prijevod
Kama Sutre, nego i jednu neusporedivo stariju knjigu, te omotnicu
punu požutjelih papira.
Ni dan danas ne znam točno objasniti zašto sam ih uzela s police.
No slika koju sam vidjela na sredini knjige, miris davnine koji se iz nje
dizao, te spoznaja da je riječ o pismima osobne prirode nezadrživo
su mi obuzeli pozornost. Znala sam da ne bih smjela čitati očeve, i
ne samo očeve, osobne dokumente. Usto sam se pribojavala da bi
gospođa Clay mogla iznenada ući i poželjeti obrisati prašinu s besprijekorno
čistoga stola – bit će da sam se upravo zbog toga neprestano
osvrtala prema vratima. Ali nisam mogla ne pročitati prvi odlomak
pisma s vrha hrpe, pisma koje sam držala stojeći pokraj police.
12. prosinca 1930.
Trinity College, Oxford
Dragi moj nesretni nasljedniče,
sa žaljenjem zamišljam, tko god ti bio, kako čitaš priču koju ovdje
moram prenijeti na papir. Dijelom žalim sebe – jer ću, ako je ovaj
papir u tvojoj ruci, u najmanju ruku biti u velikoj nevolji, možda već
i mrtav ili nešto još gore. Ali žalim i tebe, moj neznani prijatelju, jer
ovo će pismo jednoga dana čitati jedino onaj kome zatrebaju tako
užasne informacije. Ako mi nisi sljednik u nekom drugom smislu,
ubrzo ćeš naslijediti sve što je moje – a ja mogu osjećati samo
tugu i bol što drugom ljudskome biću ostavljam vlastito, možda i
nevjerojatno, iskustvo u suočavanju sa zlom. Ne znam zašto sam
ja naslijedio takvu stvar, ali nadam se da ću otkriti razloge, prije
ili kasnije – možda dok ti budem pisao ili će mi u tome pomoći
budući događaji.
U tom me trenutku grizodušje – ali i još nešto – prisililo da
prestanem čitati, da pismo žurno spremim u omotnicu. No o njemu
sam razmišljala još dva dana. Kada se otac vratio s puta, stala sam
čekati priliku da mu postavim pitanje o tim pismima i neobičnoj
knjizi. Čekala sam da bude bez obaveza, da ostanemo sami, no on
je u to vrijeme imao puno posla, a ja sam nekako oklijevala zbog
neodređene slutnje u vezi s pronađenim pismima. Na kraju sam ga
zamolila da me povede na iduće putovanje. Nikada dotada nisam
mu ništa zatajila i nikada dotada nisam ništa tako ustrajno tražila.
Otac je na kraju nekako pristao. Razgovarao je s mojim nastavnicima
i s gospođom Clay, te me podsjetio da ću imati više nego
dovoljno vremena za učenje i zadaće dok on bude na sastancima. To
me nije iznenadilo; djeca diplomata uvijek nešto čekaju. Spakirala
sam stvari u tamnoplavi kovčeg, uzela školske knjige i višak čistih
dokoljenki. I umjesto da pođem u školu, tog sam jutra krenula na put
s ocem, bez riječi i prezadovoljno uz njega hodala prema postaji. Vlakom
smo se zaputili u Beč; moj je otac mrzio zrakoplove, tvrdeći da
se njima zapravo ne putuje, nego se samo prenose ljudi i roba. Ondje
smo samo prenoćili u hotelu, a zatim se, ponovno vlakom, zaputili
kroz Alpe, pokraj svih onih bijelo-plavih vrhunaca na zemljovidu u
našoj blagovaonici. Ispred ulaza u prašnu žutu zgradu željezničkog
kolodvora, otac je pokrenuo motor unajmljenog automobila, a ja
sam suspregnuta daha čekala sve dok se nismo našli na ulazu u grad
koji mi je toliko puta opisivao da sam ga već vidjela u snovima.
Jesen u podnožje slovenskih Alpa stiže rano. I prije nego što
nastupi rujan, nakon obilne žetve slijedi iznenadna neugodna kiša
koja ne prestaje danima i koja seoske putove pokriva lišćem. I danas,
kad mi je već pedeset i koja, tu i tamo zateknem se kako svakih nekoliko
godina gotovo nesvjesno odlazim onamo, iznova proživljavam
trenutak kada sam prvi put ugledala slovensku prirodu. Slovenija
je stara zemlja. Svake jeseni postaje još malo mekša i ugodnija, in
aeternum, svaki početak obilježavaju iste tri boje: zeleni krajobraz,
dva-tri žuta lista koja promiču kroz sivo poslijepodne. Pretpostavljam
da su i Rimljani – koji su tu ostavili svoje zidine, a malo zapadnije, na
obali, i divovske arene – ugledali identičnu jesen i jednako zadrhtali.
Kada je očev automobil projurio kroz ulaz u najstariji julijski grad,
obavila sam tijelo rukama. Prvi put obuzelo me uzbuđenje putnika
koji se zagledao u dražesno i profinjeno lice povijesti.
Budući da moja priča počinje upravo u tom gradu, zvat ću ga rimskim
imenom, Emona, ne bih li ga barem malko zaštitila od turista koji
sudbinu slijede s otvorenim vodičem u ruci. Emona je niknula iz
sojeničkih naselja iz brončanog doba uz rijeku uz koju se danas dižu
secesijska zdanja. U sljedećih dan-dva proći ćemo pokraj Gruberove
palače, pokraj kuća iz 17. stoljeća ukrašenih srebrnim ljiljanima,
pokraj zlatnog stražnjeg zida velike tržnice, čije stube od starih
vrata s masivnim rešetkama vode do površine rijeke. A ondje, na
obali, gdje su se nekoć širile primitivne kolibe, platane sada dosežu
neviđenu širinu, nadvijaju se nad riječne zidove i u rijeku zbacuju
zavijutke kore.
U blizini tržnice glavni gradski trg širi se pod tmastim oblacima.
Kao i njezine sestre na jugu, Emona pokazuje tragove kameleonske
prošlosti: bečki Jugendstil u obrisima vrhova zgrada, velike crvene
crkve iz renesansnog doba slavenskih katolika, smeđe srednjovjekovne
kapele s britanskim elementima. (Sveti Patrick slao je misionare
u ovaj dio Europe, zatvarajući krug nove vjere, vraćajući je sredozemnim
korijenima, tako da grad ima jednu od najdugovječnijih
kršćanskih povijesti u Europi.) Tu i tamo s kućnih veža ili zašiljenog
okvira prozora zabljesnut će vas turski element. U neposrednoj
blizini tržnice zvona male austrijske crkve pozivala su na večernju
misu. Muškarci i žene u plavim pamučnim kutama vraćali su se kući
na završetku socijalističkog radnog dana, kišobranima štiteći zamotuljke.
Dok smo otac i ja automobilom ulazili u samo srce Emone,
prešli smo rijeku preko skladnog starog mosta koji su s obje strane
čuvali zeleni brončani zmajevi.
“Evo i dvorca”, rekao je moj otac, usporavajući na završetku
trga i pokazujući prema gore kroz gustu kišu. “Znam da će te zanimati.”
I zanimao me. Istezala sam se i krivila vrat sve dok kroz vlažne
grane drveća nisam ugledala dvorac – trošne smeđe kule na strmoj
uzvisini u središtu grada.
“Četrnaesto stoljeće”, reče moj otac zamišljeno. “Ili možda ipak
trinaesto? Ne snalazim se baš najbolje s tim srednjovjekovnim ruševinama,
ne znam ih točno smjestiti u stoljeće. Ali pogledat ćemo
u vodiču.”
“Možemo otići gore i razgledati?”
“Možemo sutra, kada obavim sastanke. Čini mi se da kule ne bi
izdržale ni pticu, no nikad se ne zna.”
Parkirali smo u blizini gradske vijećnice i otac mi je, kao pravi
kavalir, koščatom rukom u kožnoj rukavici pomogao da iziđem kroz
desna vrata. “Još je malo prerano za hotel. Jesi li za čaj? Ili bismo
mogli nešto prezalogajiti u onoj gastronomiji. Kiša se pojačala”, doda
još, sumnjičavo zagledan u moju vunenu jaknu i suknju. Ja sam brzo
izvadila nepromočivu kabanicu koju mi je prethodne godine donio
iz Engleske. Putovanje vlakom iz Beča trajalo je gotovo cijeli dan i
ponovno sam osjećala glad, unatoč objedu u vagon-restoranu.
No na kraju nas nije privukao taj restoran, s crveno-plavom
rasvjetom koja se nazirala kroz jedini neugledni prozor, kao ni konobarice
u – nema ni najmanje sumnje – tamnoplavim visokim udobnim
cipelama, ni slika smrknutog druga Tita. Dok smo se probijali kroz
pokislu masu, moj je otac iznenada pojurio naprijed. “Ovamo!”
Potrčala sam za njim, dok je kabanica vijorila oko mene, tako da
od nje gotovo nisam ništa vidjela. Pronašao je ulaz u secesijsku
čajanu, s velikim prozorom ukrašenim arabeskom preko kojeg su
gacale rode, te reljefnim brončanim vratima ukrašenima stabljikama
stotinu lopoča. Vrata su se za nama zatvorila s treskom, a kiša se
pretvorila u finu izmaglicu, tek paru kondenziranu na prozorima
koja je, između onih srebrnih ptica, izgledala kao velika mrlja. “Nevjerojatno
je kako se ovo održalo posljednjih trideset godina.” Moj
je otac skidao baloner. “Socijalizam nije uvijek tako blagonaklon
prema blagu kojim raspolaže.”
Za stolom u blizini prozora pili smo čaj s limunom, čaj čiju smo
vrelinu osjećali i kroz debele šalice, te jeli sardine na bijelome kruhu
s maslacem, čak i nekoliko krišaka torte. “Bit će najbolje da sada
prestanemo”, reče moj otac. U posljednje vrijeme užasavalo me kako
puše u vrući čaj i sa zebnjom sam iščekivala onaj neizbježni trenutak
kada će reći da bismo trebali prestati jesti ili raditi nešto drugo
zgodno i ugodno, ostaviti mjesta za večeru. Dok sam ga gledala, u
skladnom sakou od tvida i dolčeviti, činilo mi se da je samome sebi
u životu uskratio sve oblike pustolovine, osim diplomacije, koja ga
je posve obuzimala. Bio bi sretniji da malo živi, razmišljala sam; kod
njega je sve tako ozbiljno.
No šutjela sam jer sam znala koliko ga boli kad ga kritiziram.
Osim toga, htjela sam ga nešto upitati. Prvo sam morala pustiti da dovrši
čaj, pa sam se naslonila, tek toliko da me otac ne može zamoliti
da sjedim uspravnije. Kroz prozor prošaran srebrnom bojom vidjela
sam pokisli grad, sumoran pod sve oskudnijim poslijepodnevnim
svjetlom, i ljude koji promiču šibani vodoravnom kišom. Lokal koji
su trebale ispuniti dame u dugačkim haljinama od žutobijelih prozračnih
materijala ili gospoda sa zašiljenim bradicama i baršunastim
ovratnicima kaputa bio je prazan.
“Nisam ni znao koliko me vožnja iscrpila.” Moj otac odloži šalicu
i rukom pokaže u smjeru dvorca koji se jedva nazirao kroz kišu.
“Došli smo odande, sa suprotne strane brijega. Odozgo ćemo vidjeti
Alpe.”
Sjetila sam se planina bijelih vršaka i nekako mi se učinilo da
se nadvijaju nad ovaj grad, da se i u njemu osjeća njihov dah. Sada
smo sami, zajedno smo se našli na njihovoj suprotnoj strani. Još
sam malko oklijevala, a zatim sam uzdahnula. “Hoćeš mi ispričati
priču?” Priče su pripadale redu utjeha koje je moj otac uvijek pružao
djetetu koje je ostalo bez majke; dio je crpio iz vlastitog ugodnog
djetinjstva provedenog u Bostonu, dio iz egzotičnijih putovanja. Dio
je smišljao na licu mjesta, no njih sam se u posljednje vrijeme nekako
bila zasitila, budući da me više nisu fascinirale kao nekoć.
“Priču o Alpama?”
“Ne.” Posve neobjašnjivo, osjetila sam kako me obuzima svojevrstan
strah. “Otkrila sam nešto… Pa sam te htjela pitati…”
On se okrene i blago me pogleda, a prosijede obrve nad sivim
očima iznenađeno se uzdignu.
“Bila sam u tvojoj knjižnici”, rekla sam. “Žao mi je… prekopavala
sam po knjigama i tako pronašla hrpu papira i knjižicu. Nisam
pogledala… nisam previše gledala papire. Samo sam pomislila…”
“Knjižica?” I dalje se držao blago i dobronamjerno, gledao je
li mu u šalici ostala još koja kapljica čaja, slušajući me tek jednim
uhom.
“Izgledali su… knjiga je bila vrlo stara, a na sredini je bio otisnut
zmaj.”
On se nagne naprijed, ostane sjediti krajnje nepomično, a zatim
primjetno zadrhti. Ta me neobična reakcija odmah uzbunila. Ako
se odluči na pričanje, bit će to priča kakvu još nikada nisam čula.
On me načas pogleda, ispod oka. U tom trenutku iznenadila sam
se uvidjevši koliko mu je lice upalo i tužno.
“Ljutiš se?” Sada sam se i ja zagledala u svoju šalicu.
“Ne ljutim se, dušo.” Teško je uzdahnuo, gotovo kao da ga je
obuzela neizdrživa bol. Sitna plavokosa konobarica ponovno nam
je napunila šalice i udaljila se, a njemu je i dalje bilo teško početi
priču.
i dalje mi se vise ne da.....aj kiss....ciao
By:Brineta No.1
29.09.2006. u 17:35 | K | 25 | P | # | ^
