misli o ljubavi

22.07.2004., četvrtak

zvezda

Ono sto je Gijomu Apolineru bila Lujzi de Kolinji Šatjon (slatka Lu), Aleksandaru Puskinu Natalija Puskinoj, Dzejmsu Dzojsu Nori Barnakl, Ivanu Turgenjevu Mariji Savinoj, ono sto je Dzemsu Bajronu Dinu bila Ana-Marija Pjerandjeli, eto to si ti meni. Ti si mi zapravo zbir svih planinskih cvetova koji su od iskona ubrani za poklon ljubavi. Ti si mi sazetak svih planinskih potoka i nastavak svih nadovezanih planinskih vrhova, ali ipak najslicnija vrhu planine Ararat na kojoj je zarobljena u ledu i zauvek moja nojeva arka. Mozda cu i ja nekada kao James Dean sa druge strane ulice posmatrati tvoju svadbu, poginuti u nesreci potom, mozda cu ostati samo onaj tuzni decak koji ce zauvek kroz nabore samoce da posmatra ovaj svet. Mozda je moj pogled takvim zapisan od strane starih carobnjaka i mracnih sila nekih drevnih ponora. Mozda sve to i nije toliko vredno za ovaj svet. Postoji toliko vrednijih stvari: iracka nafta, dijamanti Juzne Afrike, bubrezi i srca ljudi, sveza krv male ubijene dece. Sve to ima svoju cenu koja se moze iskazati debelim sveznjevima zelenih novcanica. Ali, danas je vreme demokratije i toboznjih ljudskih prava. I sta smo ti i ja u svemu tome? Ko bi nas kupio, ko bi za nas ista dao? Ko bi bio tako blesav da sidri svoj brod pokraj nasih ostrvca tuge...?

Jutros cujem galamu ljudi, svako nekim poslom zuri, era je mobitela, era globalnih komunikacija. Svako svakom sada treba. Od zvonjave vise ne mozes da dises. Ali ja za to ne hajem. Ko bi mene stvarno zvao, kome stvarno ja jos trebam? Ko za mene ima cvet? Ko za mene cuva pticu? Ko zbog mene juri oblak? Ko me vidi i gde nisam? Ko bi hteo sto ja hocu? Ko u tajni vidi nadu i ko kopni dok ja venem? Ko mi zeli sto ja tebi? Ko na dlanu nosi srce? Ko u oku krije dugu? Ko mi smislja nezne reci? Ko zbog mene cini cuda...?


Volim zauvek moju srebrnu zvezdu, Miodrag
- 10:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  srpanj, 2004 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis sajta

Jednoj divnoj zeni za koju nisam ni slutio da postoji, koju nisam poznavao, koju sam sasvim slucajno upoznao u momentu kada su i zvezde imale neki cudan raspored na nebu, kada je vreme stalo i svetovi najavili svoje skoro rusenje. U nekom zaprepascujucem momentu beskraja kada smo vec oboje imali neke svoje zivote od kojih bas nije lako pobeci. U momentu kada sam bio i ziv i ziveci mrtav. U trenu kada su sve iluzije bile srusene i zivot isao nekim svojim uhodanim tokom. U trenutku kada je u udaljenom sazvezdju Oriona blesnula jedna nova zvezda, a andjeli skoro vec poceli da se navikavaju na tugu. Znam da mi necete verovati, i da se ovo obicno ljudima ne desava. Znam, i ja sam do pre neki dan verovao u to.
Samim stvaranjem Bog nas je raspolovio, stvorio musko i zensko, stvorio dva sveta koja se u beskonacnosti traze. Ali, vidite ja sam tu svoju polovinu nasao. Bio je to trenutak ali bol za njom ce biti vecan, kao i ushicenje koje prevazilazi dejstvo svih droga. Nikada se nismo videli ali vec znamo jedno o drugome vise nego sto i Bog zna o nama samima. Vise nisu cak ni reci potrebne. Jer ko slusa reci kada duse govore...?

Linkovi

pesma o meni

Rođen sam u Srbiji
Šezdeset i neke
U malome gradu
Na obali reke

Ime mi je Miodrag
Otac mi ga dao
Da ću biti pesnik tuge
Tad još nije znao

Majka mi je umrla
Tri godine zatim
A ja osto tužni dečak
Da zauvek patim

Uvece bih tražio
Signale u noći
Verovao, nadao se
Da će ipak doći

Al nje više nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Otac mi se propio
I to brzo potom
Učinio da ovo sranje
Ne zovem životom

Dovodio mnoge žene
Veštice iz bajke
Ali nikad više nisam
Video oči majke

Jednom sam iz škole izbivo
Svih nedelju dana
Ležao u krevetu
Sav modar od rana

Mislio da umirem
Buncao u noći
Verovao, nadao se
Da me čuje, da će doći

Al nje tada nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Rastao sam tako
Lomatala me tama
Samo u snu ponekad
Jecnuo bih: Mama!

Godine su tekle
I prepreke čvrste
Ali Boga nije bilo
Da umeša prste

Sada sam već čovek
I rastu mi deca
Al mi se jos ponekad
Učini da umesto meseca

Sa neba me pogledaju
Zraci njenih očiju
I da vidim Boga kako
Vozi njenu kočiju

Ali toga neće biti
Nije takav Bog
Sve je dobro sračunao
I vrlo je strog

Dao mi je hleb u ruke
I krov nad glavom
I ne pamti više grob
Obrastao travom

Sad radim u Zaječaru
Tupa radna snaga
Šta još boli tamo nekog
Za tog Miodraga

Ona što bi je bolelo
Što plakala bi javno
Što bi glasno jecala
Otišla je davno

A ja ću na svetu još malo
Ko stranac u noći
Ako neće ona k meni
Tad ću ja ka njoj poći

Nek ne bude više mene
Ni ruku ni očiju
Evo molim Gospoda
Da pripremi kočiju


Miodrag Stojadinović