|
"Ne plači, ne ljuti se, nego shvaćaj!"
(Spinoza)
"Mali pupoljak rastvara latice kličući:
- O dragi svijete, nemoj uvenuti!-"
(Tagore)
Uzdah mi se otkinuo sa srca, onako, odjednom. Samo je krenuo i zaustavio se u prostoru moje sobe. Između četiri zida. Između želje i volje. Između htijenja i stvarnosti. Samoća, koja je grizla i žderala iznutra, sad odjednom, kao da se na mene bacila i izvana. Prokleto je teška, navalila mi se na leđa, ramena mi bride, misli se kovitlaju...izazov je u meni....
Samoća u sobi punoj uspomena. Zidovi kao da se približavaju, kao da hoće da me pritisnu između sebe, kao da isčekuju trenutak kad će se ponovni uzdah pretvoriti u očajnički krik, vrisak. Ili očekuju moj odlazak, moj iskorak u okvir svakodnevnice, što se odvija u susjednoj sobi.
Bolna je i jeziva ova samoća, guši me, ostavlja tragove, upravlja mislima, snove rasčlanjuje. Sve me podsjeća na tebe. U jednom trenutku, tvoja slika mi je zaigrala pred očima, tvoje ispružene ruke, osmijeh, dah koji sam osjetila na svom vratu, ovaj put kao nelagodu...Rastresena sam, htjela bih da si tu, ali, odluka koju sam donijela sasvim je suprotna tome. Živimo dva različita života, ja sa obvezama, ti bez njih, ja prepuna emocija, ti sa još jednim životnim promašajem.
"...a pravi plod će sazorit poslije cvijeta."
(Dante)
Misliš li da možemo, nakon svega, normalno razgovarati, normalno se ponašati, razumno postupati?
Misliš li da odbljesak tvog srca neće progovoriti, izazivajući drhtaj i da ja opet neću pokleknuti, kao toliko puta do sada? A oboje znamo kako nema smisla. I kako je sve bila zabluda, zanos, opijenost, trenutak slabosti. Istina je, ne možemo jedno bez drugoga, ali, razum nam kaže i nalaže da ne možemo biti zajedno.
"Biti zaljubljen znači vidjeti u onome sa kime smo,
ono što želimo, a ne ono što nalazimo."
(Paul Reboux)
A ja sam taj trenutak slabosti uhvatila, sačuvala, zatvorila sam ga duboko u srce, u svoju kutijicu snova, pa povremeno izvadim sve ono nedosanjano i nastojim makar kroz maštu proživjeti. Kao lutka na koncu, pomičem se tim svojim maštanjima, jer to su moje želje, ja upravljam njima, ja sam svoja marioneta....a ti, negdje daleko, u svom svijetu, možda pronalaziš trenutak iskrenosti, možda očekuješ moj glas, koji bi bio znak. Ne, ovaj put, neće ga biti. Ustajem od stola i otvaram vrata stvarnosti. Ovdje pripadam, ovo je moj život i moj svijet. Sve ostalo je varka, ma kako slatka bila. U jednom trenutku osjetila sam se poželjnom, voljenom, pomlađenom....u jednom trenutku, zamijenila sam snove za stvarnost, ali, sam na vrijeme uvidjela kuda sve to vodi. I zaustavila sam kola koja su krenula, na vrijeme. Bez posljedica za oboje, ali sa ožiljcima na duši. Prihvati ovo kao zabludu, kao grešku, kao nešto što je nemoguće i neizvedivo. I oprosti mi, jer ti je oprošteno.
"Srce se vara, kao i razum; zablude srca nisu
manje kobne od zabluda razuma, a čovjek se,
štoviše, teže oslobađa takvih zabluda, jer su
prožete blagošću"
(Anatole France)
Sad imam samoću, kad poželim da promijenim svoju svakodnevnicu. I život, u kojem živim i osobe zbog kojih živim. I imam mirnu savjest, više nemam osjećaj grizodušja. Konačno, postao si dio prošlosti. Spoznala sam svoje zablude i pogreške, na vrijeme. Bar se nadam da jesam!!!!!
"Živimo s našim greškama kao i s mirisima
koje nosimo; ne osjećamo ih, i oni su neugodni
samo drugima!"
(Marquise de Lambert)
Ako će ti biti lakše, krivicu ću preuzeti na sebe, mada, zapravo, nitko nije kriv, ili.....
"Pogreške žena, djece, slugu, slabih, nevoljenih i neukih,
zapravo su pogreške muževa, očeva, gospodara, jakih,
voljenih, bogatih i učenih!"
(V. Hugo)
|
Vangelis ~ La Petite Fille De La Mer~