pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 07.01.2015.

Sreća, ljubav, seks - život u malom

Previše riječi koje se roje u ovoj mojoj lijepoj glavi (koju još uvijek nekako održavam na ramenima, opterećenim ili bolje rečeno dobro obloženim "kalcifikatom" što bi rekla RTG snimka) i onda teško sve ih odjednom uredno posložene, u koliko-toliko razumne rečenice prenijeti na ekran malen i bijeli. Život je tu, u mom tijelu, onaj koji kaže udiši zrak pa onda ponekad i izdahni, treba ti još ponešto snage za preživjeti koju godinu, trebaš zadržati ga i u mogućnostima svojim učiniti kraj jednog drugog života dostojnim te osobe. Pokušati, moći i napraviti da preostali trenuci budu izdržljiviji, i da život koji lagano ali sigurno ide prema svom kraju (koji je sve teži, bolniji i manje dostojanstven) ne bude osamljen i da ga zajedno (da li smijehom, suzama ili ponekim bolnim uzdahom) dočekamo.
Sve ovo skupa što sada prolazi osoba-žena koja je zaslužna za život moj, do pred nekih par godina nisam ni zamisliti mogla. Nisam čak nikad ni pomišljala (iako jesam istinski uvijek svjesna realnih stvari) da ovako nešto meni i njoj moguće će biti. Oduvijek sam svoje roditelje doživljavala kao vječne, kao one koji su za mene uvijek tu. I da oni su roditelji a dijete sam ja. Moje misli kad bih slušala te životne situacije starijih ili nemoćnih ljudi, te agonije koje prolaze ljudi (i oni koji su stari i nemoćni, a i oni koji nemoćno gledaju tu patnju) kada postaju teret jedni drugima. Nemoćni kada gledate i slušate boli i patnju svoje jedine majke. I sada dok pišem (a borila sam se dugo da li uopće da napišem i jednu riječ ovu koju pišem) slušam i gledam bolni izraz svoje majke. One iste kojoj sam ja sada u nekim trenucima kada nije svjesna njena majka, neka osoba koju ona ne poznaje. Kada sam joj i vještica i netko tko joj želeći joj učiniti nešto dobro, a onda je svojim upitima i dodirima bolnog tijela čini po njoj boli još veće. I boli i teško je. I ne iz razloga što me ne prepoznaje (iako ni to nije jednostavno), već iz nemoći i znanja da ostajem sama.
I zašto napokon odlučih napisati ovo (iako nisam djeljiva u osjećajima)!?
Iz razloga što sam ovdje (iako je to poznanstvo bez očiju i bez stiska ruke) upoznala i prepoznala u njima predivne i prave ljude. Ljude kojima riječi HDZ I SDP i sve one druge stranke na našoj političkoj stvarnosit su margine i ne dijele život i prijateljstva prema njima.
Predivne i drage ljude (a takvi jer ja vjerujem da jesu upravo tako istinsko životni i stvarni) koje nikad na ulici i u autobusu ili tramvaju ne bih mogla zaobići. Ljude koje želim u životu pa bio on i onaj dio kratkog vremena blogo-života.
Moja predivna i draga sestra, s osmijehom na licu i ljubavlju u srcu, jedna i jedina @ana maria; topla upravo onako kako zamišljaš nekog kome bi rado ispričala svoje riječi @čuvarica pinkleca; dvije prijateljice s kojima uvijek i opet iznova želiš izaći i pričati i družiti se @white lilith i @križar; ženu predivnih i jedinstvenih očiju iz kojih zrači ljudska toplina @nisa; vječno borbenu u stavu mirno @lion - braniteljicu svojih stavova ali nekako vjerujem ženu koja kada vam je prijatelj onda imate je uvijek uz sebe; ženu punu životnog iskustva i osobu koja vjerujem željeti će pomoći ako može i treba @valcer; dva predivna i draga muškarca s osmijesima koje slikom i pjesmom prenose, dvije osobe za koje isto tako vjerujem da jesu pravi prijatelji jer ih osjećam da u sebi čovjeka nose @domenico i @el d.
I za kraj, ali ne i zadnji čovjeka kojeg sam od prvih izmjenjenih riječi tu na blogu doživjela kao nekog koga da sam imala priliku i sreću upoznati (nekad davno i prije svega ovoga) voljela imati za pravog prijatelja - onaj jedan i jedini @cyrano - @cy pjesnik u glavi, duši i srcu...
Sanjala sam i dugo dugo poželjela spavati u noći badnjaka i božića. Očiju zatvorenih, budna vidjela sretna i nasmiješena vremena i predivno lice svog tate.
Sretna nam bila godina Nova.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv