pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 17.11.2014.

Život

Sada je to već neko dulje vrijeme (ili je kod mene tek privid duljine vremena), kada život je pokucao na moja vrata. Da, baš tako, moja. Ona koja sam otvorila, ili vjetar slučajnošću nekom upravo u vrijeme kada život (ali ne kao gost, ne netko „tri dana svakoga dosta“) je stigao, zatekao se i on tu, otvorio vrata (i nije važno da li glavna ili pomoćna bila su) i život bez prethodne dojave stiže.
Dobar dan, cimerice! Nadala se, čekala me, možda poželjela nekad?!, - mene si ti.
Vrijeme je, upoznati se, naučiti zajedno živjeti.
Zašto si došao?, nisam te ni tražila ili ipak jesam?! – iako iznenađena odgovorih mu.
Prošlo je vrijeme bez mene, dugo - možda ili ipak vjerojatno, predugo bila si bez mene, zaštićena u luci života bez straha od života.

Jako sada već dugo vremena je prošlo otkada izbjegavam izvještaje, bilo televizijske, radijske ili pisanog oblika, dnevno-političkih događanja, onih incestualnih političkih snošaja između rodbinskih ili prijateljsko-nejavnih ili neprijateljsko-javnih političkih stranaka (gdje se radi o istima, što naravno to svi već dobro znamo). Izbjegavam udarne dnevne ili tjedne vijesti, čitanja političkih tjednika ili mjesečnika, točnije rečeno, bježim i izbjegavam bilo što vezano uz politička događanja i previranja bilo ova u domaćem okruženju bilo ona graničarsko bliska ili jako, jako udaljena. I sve to skupa jako dobro radim, već neko dulje vrijeme.
Pred dvije ili tri večeri, uspjela me uloviti preko televizijskog informiranja izjava našeg premijera, kojoj (već pri samom začetku istu) nisam željela davati nikakvu važnost, iako je odmah zazvučala upravo toliko odvratno glupo, koliko bi zazvučala izjava nekog liječnika u istom tonu, kada bi se zatražilo da djetetu od deset mjeseci pruži pomoć jer mu rana na koljenu krvari. I kada bi taj liječnik, izjavio da nema potrebe za tim, jer to je tek nešto malo krvi i da problem nije u krvi, već u onim česticama prašine koje su možda se pomiješale s krvlju iz rane.
I htjela sam je zaboraviti, jer je više nego suludo da netko (osoba kome je zanimanje biti političar, kome je radno mjesto biti političar, netko tko svoj život i radni vijek je odlučio ostati u politici i to u listi TOP-a gdje najniže moguće rangirano mjesto bilo bi broj 2.) kao što je naš premijer učinio, može tako nešto čak i u stanju bunila prevaliti preko svojih usana i glasno izgovoriti. Ali, i to s punim pravom ta izjava (iako nije više ni jedina, a ni izolirani slučaj kod našeg premijera, barem što se tiče izjava) sve više postaje izgovarana i prenošena od jednog do drugog, sve više komentirana i sve više zapamćena od svih nas. I onda se jednostavno (makar to ne želim, makar više nemam snage za borbu, iako mi teret sve više savija križ i ne znam sve češće i sve dulje kako dalje, i da li uopće ima potrebe za ići dalje) zapitam: Da li je moguće, da netko tko sebe vidi vodiljom ove države, izlazom iz poteškoća, čovjekom ili tek osobom koja je svjesna odgovornosti koju je preuzela, da onda izgovara riječi prije razmišljanja!? Da li je moguće da ga je savladao sindrom DD, da mu se napokon dogodio sindrom I, ili su mu i tri godine bile predugačke za nesposobnost koju sve više i više pokazuje?
I u ovom slučaju se ne radi, da li sam ja recimo istom tom čovjeku-političaru dala svoj glas, i da li ću to možda opet učiniti. Istina je, da je uspio pokazati da nije dorastao mjestu koje si je dodijelio, da nema organizatorske sposobnosti, da možda ima poneke vrijednosti ali u svakom slučaju ne one potrebne za radno mjesto, za dužnost koju obnaša.
Znati izabrati ljude oko sebe (bez potrebe da imate isto prezime, ili da je možda dijete iz prvog braka vaše supruge ili supruga), one koji žele ostati u kući koju su sagradili. Ljude koji neće dopustiti da propada posađeno povrće, koji ne ostavljaju nijedan plod na grani voćaka.
Život me je stigao, ali to za sve druge nije važno i zato neću ovdje o svom životu.
A kandidatkinja za predsjednicu!? Skoro da nije ipak i to tragično, smijala bih se baš onako kako sam se nekad znala smijati. Kandidatkinja lažljivica, kao uostalom i svi ostali iz njenog ili onog drugog društva.
Prvi predizborni govor (poput onih ratnih pokliča), kao da poziva na ratovanje, rušenje. Aplauzi koji izmamljuju osmijeh na ljepuškastom licu kandidatkinje. Smiješno i tragično! Zar stvarno nitko drugi nema, osim ovih već profesionalaca odgojenih na državnoj plaći (ili više njih istovremeno) i koji nikad nisu zaradili ono što svakog 5-tog u mjesecu uredno spreme na svoje bankovne račune (koji se pomalo debljaju od njih, dok drugi ne mogu ni prvi tjedan u mjesecu preživjeti od istih primljenih plaća) jer nemaju ih potrebe trošiti, kad im se sve ostalo iz drugih izvora plaća. Smiješna kandidatkinja za predsjednicu RH gđa Kitarović Grabar.
Gdje je sve ove godine bila da učini nešto dobro i pozitivno, dok je u nekom kutku svoje političke sigurnosti skupljala i staž i novce!? Gdje su joj tada bile riječi koje sada vičući i derući se izgovara!?
Ljudi zar stvarno ne možemo bolje!?

Život me stigao, i ne znam mogu li i ne znam kako i ne znam uopće smijem li dalje. Uskratila bih mu ja gostoprimstvo ali (ne nije strah)……….

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv