Sutra reći ću i ispričati ti sve. Sve ono što sam do sada skrivala od tebe, odgovoriti ti na pitanja tako puno puta postavljena tvoja. Ne znam kako će sve biti poslije toga, i zbog toga ti nikada nisam ni odgovarala. Sada ćeš saznati zašto ja ne volim pitanja! Sjećaš li se pred 10 godina, prvih ozbiljnijih tvojih pitanja, prve maske na mom licu. Pogled koji prolazi kroz tebe dok sam te gledala ravno u oči.
Tada sam s prvom navučenom maskom dala sebi i ime Koraljka. Učinilo mi se primjereno trenutku u kojem je stvoreno. Riječi koje nisam morala izgovarati, samo ispisati da ne ostaju u meni. I bila si i ti tada tu. I baš si mi tako bezvezno luda sjela na treću. I imala si onaj dugački konop koji si stalno vukla sa sobom, vezana s nemogućnošću da se oslobodiš. Glumila si neku snagu, a upravo kao što si i danas, slaba i jedino što ti je ostalo od tada je izbrazdana cesta u tebi. Malo više od brade smještena, cesta onako ni duga ni kratka, ponekad vijugava. Istina nije uvijek zgodno stići te na toj cesti (ti je jako dobro poznaješ), ali i pored te kvazi neuhvatljivosti, duhovitost često bude istrošena i neprimjerena. Htjele su te neki razvlačiti poput escorta u dnevnim i noćnim obvezama. Ali nije bilo potrebe, jer razvučena sama od sebe postade u lažnim zajedničkim noćima uzajamnog smijeha (tako dobro smišljenog od prvog h do posljednjeg a ili opet h, ovisno o redoslijedu).
I prestao si mi pitati, zanimljivost pitanja je nestala u svojoj jednostavnosti upravo kao što je i došla. I vratila sam se nama, sva ona blještavila izmišljenog nevidljivog svijeta i prostora u malom sa svim svojim različitostima ostavila sam onim inima tamo, koje ni ne pamtim. Žao mi je bilo pomalo što ostavljam nekog za čijim se „skutima bilo zgodno povlačiti“. Ali ti si me trebao, a ja sam od prvog tvog trenutka naznake u postojanje, obećala ti.
On ne treba tebi, upravo onako kako mi njemu nismo bili potrebni. Dobro, s malom ispravkom. On ni ne zna za nas, točnije ne zna za tebe (ja sam bila njegov suvišak, jer imao je nju. Bolje su uz njega i novi automobil pristajale i njene laže doli nas dvoje). Lagala sam njemu 20 predivnih godina, godina uz tebe predivno moje. Onih koje sam ja imala a on ne. I nikad ih neće ni imati. S namjerom zločeste ostavljene žene, uskratila sam mu pravo da te gleda kako rasteš. Pravo na ponos oca dok gleda kako izrastaš u predivnog čovjeka. S namjerom i s predumišljajem da sazna možda jednom, a to je ono sutra u kojem ćeš ti saznati sve ono na što nisam htjela odgovarati.
Sjećaš li se, od vremena neke one Koraljke prošlo je nekih pet ili nešto manje godina?! Krenuo si u srednju školu, postao već malo veće moje koje je naučilo postavljati još bolja i direktna pitanja. Ona koja pogađaju tamo gdje ne bi trebala, a odgovor ima ali ne izriče se. I da, vjerujem da se sjećaš. Opet sam zalutala i svjesno odlutala u one nestvarne vode, maska broj dva znalački navučena i ime kao plašt. Ha ha ha, moram se sad i sama sebi nasmijati, da Jahačica plavih valova. Još uvijek i nakon svih tih silnih godina smijem se kad se sjetim tog imena. I opet nabasam na tu predivnu i tako dragu ženu. Bilo je tu još ponekih, ne mogu ih se baš sjetiti. Ne sjećam se čak ni imena te toliko dobre duše žene. Tako je predivno poticala me, sažaljivo utješne riječi mi darivala. Bez išta da je tražila ili očekivala zauzvrat. Žena s toliko duše topline (kao da je sam vrag u srcu zapalio vatru) i tako nesebična u davanju. Nikad nije joj bilo dosta, više i više je uvijek davala. Nikad se nije štedila u riječima za druge. Da, još ona jedna kao igrala bi se pa ne bi. Sve nešto detektivka koja joj je oduvijek bila želja da bude. I onda tu je svoju neostvarenu želju pokušavala ostvariti i utažiti. Dvije u jednom u sobi osunčanoj, pod na kojem je samo vreća za spavanje. Toliko dobrote u sebi nose samo posebni ljudi. O da, uvjerila sam se i ja dok sam plavim morem upravljala sposobnošću mornarskog časnika 1.klase.
Da, sjećam se i ponekog muškića. Kako drugačije napisati (iako ni u kom slučaju ni uvrjedljivo ne mislim niti s pomisli na nekog određenog), suza i ranjenog srca a zaraznog imena!? Dragi su bili, rado bi se popričali, pružaju i oni ručice svoje utjehe tebi (to je ono metafore i skladnih figura doli). Skoro da ti se toliko umile, da zadivljenost te opčini njima. Ali sreća, osvijestih se na vrijeme, odjašem ja u svoju stvarnost k tebi jedino moje zelenooko.
I dugo smo si jedno drugo bili dovoljni. Ja poneku sijedu u plavim kosama imam. Ti si naočit i predivan mamin jedinac. Sin onaj kakvog što imam i što htjela sam. Sutra ću, sina moj reći ti odgovore na sva ona pitanja koja pitati si me znao. Reći ću ti ime i tvog oca. Istog onog kojem smišljeno i s namjerom nisam htjela reći za tebe. Znam, tebe sam povrijedila bez namjere i predumišljaja.
I treći put otišla sam tamo, i za taj treći put znaš i ti. I čitao si puno toga, i čitao si što pišu i oni drugi. Ne voliš ni pričati o tome a ni komentirati (mamin si ipak ti sin), ali znaš da nisam one već samo ova.
Vidio si, kao što sam i ja (ali vjerovati nisam htjela) i da tragično nije smijali bi se zajedno. I jesmo, sjećaš se. One jedne noći, kad rekao si mi: Kako dobro glumiš, staričice moja mlada! I tada si spomenuo samo jednu, onako bezlično izlišnom si je nazvao. Usputna karta koju trebaš za svakodnevni prijevoz tramvajem. Da, tako si je nazvao.
Ne znam, nakon sutra ne znam. Koliko će moja avantura trajati, da li će mi trebati baš onako istinski trebati? Da li ću i ja ispovjedi pisati, jer vjeruj mi dragi moj jedini, nikad nije napisano baš ono što želimo pročitati.
Ni dama nije tek escort dama (ima i puno drugih); ni sijede kose ne znače nužno mudrost jer godine i iskustvo ne donose samo to; svjetske šetnje nužno ne znače da poznajem sve tajne svijeta, isto kao što proživljena bol ne daje mi pravo da sve ostale su boli male i još im se i nasmijati znam.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bih poželjeti više mogla
tribute to dorothy of oz
otpustila sam noćas sve moje godine
i one u kojima me srna rodila
i one u kojima me otac napustio
sve moje godine
u kojima sam lobotomiju izvršila
i središte svoga srca
štiklom gnječila
godine
u kojima sam ljubav u navodnike obukla
i bila
i svetica
i grješnica
otpustila sam noćas sve moje godine
u kojima sam sebe crnim akvarelom
slikala
i glumu svojim izborom
nazivala
sve moje godine
na rashodovanje predane
usputnim protuhama
sve godine
praznih nabora haljine u kojima
sam nekad
kupine skupljala
i prečula
majčine molitve
opsjednuta
raspoređivanjem suza vlastitih po
dlanovima – košaricama
(ponedjeljkom)
jer
ustrebati bi mogle
(u petak opet)
sve
baš sve
moje godine
da bih izjutra ponovojavascript:%20void(0);
da dušo
ponovo
u crvenim cipelama
žutom cestom prošetala
nije li to
sasvim dovoljno
da te probudim
i u oči pogledam
moja
malena
dorothy of oz
Ana Maria: poklanjam ovu pjesmu mojoj t.f.-sis i mojem cy-braci - tek da ih podsjetim da ništa nije uzalud, da ih podsjetim (jer znaju oni to) - da ponajprije treba voljeti sebe, da bi mogli voljeti druge, da ponajprije treba oprostiti sebi, da bi mogli oprostiti drugima i da ponajprije treba probuditi dijete u sebi da bi se susreli s dorothy....ili s petrom panom braco, ako hoćeš:)
u prijevodu - da bi se susreli sa samima sobom:)
voli vas vaša sister:) (18.08.2014. 09:48)I
tianaf@net.hr
Datum i vrijeme kreiranja bloga:21.04.2014. (22:36)
JL&JC