pišem što osjećam i mislim, možda volim

nedjelja, 14.09.2014.

Lijepa si zemljo moja

……kao i uobičajeno prvi vikend dan iskoristiti (a prošlo je vrijeme jer godine stigle, onog ludog vikend kuća-stan čišćenja) za šetnju gradom. Sunce je (ljudi ipak sam ja dalmatinka), nešto malo kiše (onih suludih i nezgodnih meteorološki izmjerenih 40-50-60 litara po metru kvadratnom), onako kako to samo ono zna, ispružilo svoje ruke i civilizacijski odmjerenim tonalitetom (tek poneki decibel više od uobičajenog) zamolilo sive, tmurne i sve bezličnim bojama obojane oblake da se pomaknu. I kako lijepa riječ (rekli bi naši stari, pametni i mudri preci) i najželjeznija (jer plastika nije bio proizvodni materijal upotrebe tog doba) i vrata i prozore i sve zatvorene otvore otvara, tako i oblaci se povukoše tamo negdje, na počinak krenu. Da li u zemlju Rastfaliju ili neku novu genetski modificiranu naziva „Tu nikad sigurni biti nećete“, da natope usta žedna i travi sjaj donesu?!
Šetnja pazarom prepunog povrća i voća, gužva s japanskim turistima (nije njima do kupanja samo, nisu oni narod od pobune na svaki tek povremeni nestanak sunca), đir gradom kamena i katedrale, do rive (nije to subotnja in-špica preglednih odjevnih noviteta).
Pogledom lutam u potrazi za praznom stolicom, da ne ostane neispunjena želja subotnje kave uz okus i miris prave cigarete.
Lijepa li si zemljo moja, šušura i kad kiša pada, ludosti kada sunce te grije. Plavo ti more oči odmara, umorne od riječi teških tjedna radnog iza nas.
Skladna li si zemljo moja, s toliko pročitanih knjiga, sve riječi do riječi, ljepše jedne od drugih. Skladna si zemljo moja, i juga i bure puna, sve čovjek do čovjeka u ljude se pretvorili. Gazili te zemljo moja, i kraljevi i carevi, tukli i rušili ali pregazili nikada nisu. I postade zemljo moja, lijepa i skladna kakva jesi, i čista i topla i slobodna.
Ni kipari ni slikari, u kamenu i ulju - oblikovali te ne bi. Ni pjesnici ni glazbenici, u olovci i pjesmi - ispjevali te ne bi.
Lijepa li si i skladna jesi, zemljo moja.
Vukove skrivaš u šumama, lisice u jamama, medvjede u pećinama. Plavog neba i mora, livada zelenih, žutih polja rodne li ti crnice.
Čovjeku riječi dala, da čovjekom ostane. Srce mu suncem sjajila da tijelo mu ugrije, ruke mu vodom ispirala da lice si umije, usne mu melemom mazala da medom izgovara.
Lijepa si zemljo moja gdje čovjeka si rodila da čovjekom postane, tek ljude si dobila….


Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?...............

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv