pišem što osjećam i mislim, možda volim

subota, 06.09.2014.

Chapter 1.

Vrijeme, a da pri tome upravo i točno bez pogovora ili nekih nedoumica mislim na klimu je očito. Upravo iz razloga što opisujući kišu koja je sve drugo osim potreba zemlji, onoj istoj po kojoj čovjek hoda, u koju iskopavajući je izrađujemo rupe, i stavljajući u njih sve ono što vjetar iz svoje sebičnosti, nastale ljepotom njegovog oka, ne podari zemlji. Kiša koja uporno želi biti najveći promašaj ovog ljeta. Uzdizali smo je do vrha modnih noviteta, na pijedestalima mnogih života prolaznosti onog drugog vremena. Kiša simbol života, one iste vode u kojoj se utapamo u vlastitim suzama.
Vremenu prepunom elektriciteta koje zrakom i nebom kao da želi vratiti se zemlji. Onoj istoj po kojoj čovjek korača i kroči ponekad naprijed, i da li je uopće moguće da čovjek može kročiti unatrag!? Izbačenog ljudskog ogorčenja, ili je to čisti privid oka mog?
Započinjem, odlukom (onako kako nikad nisam znala kažem, a ustvari to je samo opravdanje sebi prema drugima, jer da sam htjela i naučila bih) po prvi puta. Zašto i upravo zbog toga ni neću napisati (u životu, čijem, mom ili ono što životom oko sebe se zove), jer vrijeme je kaže on, vrijeme je zastati ne zaustavljajući krila među prstima. Nevidljivim repom sirene odbaciti sva kamenja koja me okružuju, kao što se maslina okruži. Zbog korijena kako bi uvijek (i kada grom udari posred njene sredine) svima mogla reći: Tu sam ja rođena!
Odluka da je vrijeme susresti se napokon, jer previše sutra se sudaraju u sutra. Danas je danas, baš onakvo kakvo bi trebalo biti. Vrijeme bez sumraka, s upaljenim lampama čistog bijelog stakla. Otvoriti sve svoje albume, fotografije složene redoslijedom kronologije onog drugog vremena. Listati, gledati i ne zaustavljati se ni na jednoj, jer sve su jednako i lijepe i važne. Uzimajući i dodirujući onu lijevu, desna će odjednom nakupljati, (možda dugo vremena neće ni izgovarati, a kamoli tek prigovarati) i jednog dana u značenju riječi onog drugog vremena, izreći će svu patnju svoje nevidljivosti.
I dodiri i pogledi, nesvjesni da radimo sve ono protiv čega se i sami spremamo na ustanak. Lijepa riječ, pažnja cvijetom rascvjetanim za nju ili njega, miris kojeg volimo, i tek usputno klimanje glavom (da li pozdrav primjetljivosti ili i zbogom za zauvijek, zaborav da ikad smo se i vidjeli).
I ne pričam o ljubavi, da zabune ne bude. Ljubav je vrlo jednostavna. I sretni možemo biti, zaljubljeni voljeti, biti voljeni bez obzira na klimatske prilike oko nas. Zagrljeni čak i više u danima vremena u vremenu kiša ili pahuljica bijelih.
Ovo će biti i jeste priča o životu. Za početak ću plakati više, pročistiti se kako bih mogla pisati u priči, o lijepoj djevojčici koja svojim velikim očima naivno je tražila svijet.

Jednostavno je donijeti odluku, posebice ako ti izbor baš i nije raznolik. Istina je i vjerujem, da poteškoće su, kad ti s jedne strane nude se predivna zelena prostranstva na kojima ponosno se šepuri kuća (i nije samo toliko lijepa kao iz vaših snova, ona je čak više i od one kuće koju ste u mašti stalno oblikovali i mijenjali), ispred nje bazen plavetnila upravo onaj kao iz vaših sinoćnjih snova. Automobili, parkirani pred kućom na šljunku, onom koji je posebnom dostavom isporučen s otoka usred Tihog oceana. I svaki put pri dodiru guma s automobila kao da more zašušti i poput vala se usidrite pred kućom iz snova. Večernje zabave za društvo prijatelja, onih koje ste uvijek željeli pozivati na druženje i ples, u sobi velikoj kao pet kuća u kojima sada stanujete.
S druge strane stan na vrhu najveće zgrade koja je ikad sagrađena, bez zidova koji nam zatvaraju i dušu i koji nas udaljavaju i od nas samih. Staklo topline, ne ono hladno i bijelo, jednosmjerno. Ono koje samo ja vidim, ali onda osamljene duše, nedjeljive. Vidim ja sve, i mene vide. Ali toliko je topline da ostaju samo osjećaji za gledanje, nikakve loše misli. Namještaj samo za vas dizajniran, ormari prepuni odjeće s potpisom, soba s pogledom na taj isti ormar i jedino što možeš u njoj pronaći su cipele. One za jutro kad bi do kupaone, pa onda jedne za šetnju do kuhinje u kojoj zvuk tvog glasa upali aparat za kavu. Da li opet neke nove cipele uzeti pa iz kuhinje proći dražesnim ručno izrađenim tapetom do fotelje prilagođene samo za tvoje tijelo.
Vjerujete li i vi, kada kažem da izbor tada i nije tako jednostavan!?
Sad bih kao zdrav logičar, zaključila da sretnija jesam upravo zbog toga što tako malo imam, pišem o vrijednostima materija i stvari, papira koje neki nazivaju lažnim šuškavim zelenišem. Lakše se odlučujem, ako ustvari uopće i dobijem priliku da imam što za odlučiti.
Biram između nečeg što je prazno i ispražnjenog! Ima li tu uopće razlike?
Dobar čovjek filozofiji kompliciranosti bi bez ikakve dvojbe, izrekao misao svoju. Naravno da razlike ima, i to ne tek neka sitna i nevažna. Vrlo velika, prostim i okom i dušom uočljiva. Tek onom nezainteresiranom oku duše koja zemljom hoda, razlike nema. Zašto?
Zaključak je vrlo jednostavan! Zaokupljeni i zaogrnuti u sebeljublje i sebevidljivost kako bi išta drugo i zamijetiti i mogli i htjeli. I izborom teškim neopterećena odlučih da vrijeme je pravo, vrijeme satima i danima i ostalim mjerama mjereno. Odlučih da vrijeme lakih nota i koraka je prošlo. Suočiti se sa sobom, u vremenu izbora i odluke. Upravo sada.

Chapter 2.

Zgrada škole, djeca i veselo odjekivanje njihovih glasova. Mjesto na kojem sam upoznavala prva slova (ali bez lažne skromnosti bila sam pametno dijete, koje je ulazeći u tu zgradu poznavala sva slova, čak i riječi za čitanje), brojke smještala na prava mjesta. Čudan spoj sam bila, recitirajućeg glasa koje je izgovaralo predivne stihove, a onda opet netko tko je brzo ako ne i najbrže dolazio do svoje učiteljice s gotovim rješenjima iz matematike. Povijest ali samo ona koja se meni sviđala, zemljopis o kako je to bilo nešto grozno i neomiljeno. Slike kockica (glumeći malog pabla) u pokušaju kakve takve, samo da prolazna ocjena je.
Kako se ne bih prepuštala zijevanju ili slučajnom ometanju drugih, učiteljica bi me poslala i slala (malo mjesto je to, djetinjstva mog) da joj kupim razglednicu, da odem vidjeti da li je stigla pošta (poštar je bio prijatelj mojih roditelja). Da idem prošetati rivom pored mora odmah pored škole, vidjeti da li će biti lijepo vrijeme i kakav je ulov ribara bio danas.
Učiteljica me je tako dobro poznavala, da sam polugodište drugog razreda osnovne škole umjesto one odlične ocjene imala zaokruženu tek onu vrlo dobru. Da se ne ulijeni, da ima poticaj i dalje (kao da je već onda znala da ću zastajkivati i odustajati, da li iz dosade i ili nečeg drugog), ne zato što ne zaslužuje već zato što može i više i još.
I tako, očekivanja uvijek veća su bila. Nemogućnost da produljim vrijeme, me je zaustavljala u nekoj novoj izvannastavnoj aktivnosti. Bila sam čak i lijepa djevojčica.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv