Život i življenje postaje sve veći „kaos“, ne samo 1.plaćenom razredu, priključuje se njemu i 2.istog naziva, pa ima tu kažu i 3.razred i dalje ne ide kao što je to u školi, odmah dolazimo do malo-velike mature. To bi bili realnog sektora vlasnici, koji u svakom slučaju u tim vodama nisu sami jer iznad njih dolaze akademici koji umjesto knjiga pokupovali sve što je bilo za prodati, a ostalo im poklonjeno. Poklonili isti oni koji sada i kad bi htjeli pred završni ispit četverogodišnjeg školovanja, počinju pomicanje iz klupa u koje su se bili prilično ugnijezdili. Ne mogu baš napisati da znam kako i zbog čega, više kao pretpostavku izreći.
Bilo bi zgodno primjerom to objasniti, onim kako ja to vidim. I sami znate, naravno svi oni sretnici koji nedjeljom tijekom ljeta mogu uživati u svojim morskim vikend-kućicama, svi oni koji nedjelju mogu nazvati nedjeljom odmora, kako je lijep osjećaj jutarnjeg buđenja, bez strke i bez onog peterosatnog unaprijed razmišljanja. Otvoriti oči naspavan, pa još malo se protegnuti, ili recimo ljeto i nedjelja, probuditi se (ne zato što trebamo, već zato što želimo) upravo kad i sunce počinje se javljati, sjesti ili leći na terasu odmah pored mora. Pogled u daljini i blizini, umirujuću, divan i prepun života. Plava boja mira i tišine, u očima u srcu i u glavi. I onda, u jednom trenutku prepustiti se jedinstvenom i ničim zamjenjivom osjećaju slobode. Prepustiti se moru. I tko bi onda podigao se i otišao negdje među kamenje i pustoš, napustio tu ljepotu zamijenivši je nečim i ružnim i puno težim življenjem. Tako i naši četverogodišnji, petogodišnji učenici (jer kako ih drugačije nazvati), koji svaki put ponavljaju razrede. I ponavljaju ih tako da se svaki put vrate još više unatrag. I možemo im mijenjati i škole, i mjesta, i strane svijeta. Čak im promijeniti i nazive ulica, njihova imena i prezimena, legitimno ili sa zakonom iznad svih zakona. Uvijek se ponavljaju i pravila njihovog ponašanja i vraćanje razred za razredom unatrag.
I upravo ti, koji donose zakone o broju, veličini i načinom stjecanja i platnih razreda i svega ostalog, se usidre na početku škole i lijepo im. I čemu i zbog koga da se onda pomiču?! Zbog nekih koji su im dali svoj glas, svoje povjerenje ukazali im, zamisli čak im i plaće osigurali!? Bilo bi previše smiješno da ih to omete, zar ne!?
Pretposljednja rečenica teksta započinje ono o čemu često (možda čak i više od dnevno-mjesečno-životno potrebno) razmišljam, ljudima. Njihovim postupcima, ironijama, cinizmima, ljubavima, povjerenjima, uvažavanjima pa sve do poštovanja. Sve ono što možemo ili osjećamo jedni prema drugima, uzvraćajući na osjećaj istim ili još boljim. Osjećaji koji vrijede za jednu stranu druga nikad za nju nije ni čula. I sve do odnosa na način da nam je najteže kad se dovedemo do zida mogućih ružnih riječi i postupaka koje bi htjeli ili mogli, ili jedno i drugo učiniti si ili izgovoriti.
Živim na način da imam vjeru u ljude, da svaki moj pozdrav, pogled ili odnos započinje upravo na taj način. Bez obzira na razočarenja, na životne trenutke u kojima sam bila povrijeđena (neočekivano i bez potrebe), (očekivano i s potrebom) ali na najgori mogući način u odnosu na sve druge i nove ljude u svom životu, svaki početak započinjem uvijek na isti način. Nije to naivno-glupo-djetinjasto ponašanje, iz razloga jer „ne vidim“ ili „ne čujem“, pa sam zgodan „objekt“ za igrice ljudi sklonih takvom ponašanju u odnosu na druge. I onda iz te jedne krajnosti prelazim u drugu, u totalno nepovjerenje (bez mogućnosti popravka i oporavka) i to sve nakon jednog (pa makar bi neki rekli i bezazlenog i nevažnog razloga) poteza koji me je u tom trenutku doveo u neugodnu situaciju.
Kako to rade naši vrli političari, kako to radimo mi njihovi fanovi i obožavatelji? Jer kako drugačije da se nazovemo? Zar ne opraštamo upravo samo svojim pjevačkim idolima i miljenicima, omiljenim glumcima neke njihove pogreške i poteze koji nisu po našim mjerilima bili ispravni!? Upravo to radimo i sa političarima, tajnim agentima prerušenim u političare, glumcima prerušenim u nove uloge, liječnicima koji su bolji dijagnostičari u politici doli u struci za koju su dobili diplome. Svakih nekoliko godina zaboravimo da nisu ništa napravili – dobro, pa ih onda opet primimo u klupe sa foteljama. A oni kao i uvijek i kao što će to uvijek i raditi, zaborave na ukazano povjerenje, zaborave na potpisane ugovore o radu (jer poslodavac im je nemoćan pred njima) i njegovo izvršavanje.
Onda se mi koji smo ih upisali u škole i kupili im automobile i odijela, ljutimo i provodimo ankete. Da li smo ljuti, hoćemo li odmah otići iz te države, možda da li bi bilo bolje da prvo završimo škole i fakultete (jer ipak tu možemo, a u onoj nekoj drugoj bi trebali platiti), imamo li još dovoljno ružnih riječi za izgovoriti? Ali kome mi to sve govorimo? Sebi, kao prvo. Radujući se kao mala djeca sladoledu, tako se i mi radujemo nekom novom imenu-zvijezdici na političkom nebu (novom koje je već prilično i odavno i otrcano, samo je otišlo na neke estetske zahvate, zbog prevare nove).
Znam, kompliciram ali jednostavnije ne znam. Često, posebno kad mi život nametne neki novi križić za ponijeti (mojom greškom ostao u nekom sutra, pa sam ga susrela) razmišljam o ljudima. Ljudima kao bićima koji imaju dušu dostojnu imena „čovjek“, ljudima koji se raduju tuđim uspjesima i sreći, ljudima koje boli tuđa tuga i žalost. Nama, i meni i vama, pitajući se u kojoj godini smo se izgubili.
Danas sam razgovarala s poznanikom (čovjekom koji mi je bio drag, i kojeg sam cijenila upravo kao čovjeka – izgubili smo se negdje), dugo se nismo čuli ni vidjeli. Razmijenili nekoliko civilizacijskih rečenica (ono kako to uobičajeno radimo: dobar dan, kako si, nešto novoga da li ima i etc.) i za kraj lijepe želje za budućnost i rečenica koja me je potakla (ne samo ona, ali je bila onaj završni poticaj) da pišem o ljudima, i poštovanju i povjerenju.
„Drago mi je što vidim da jesi zadovoljna i sretna, ali još više mi je drago da se nisi promijenila!“…. i moj odgovor:
Život nas oblikuje, iskustvo vremenom nakupljeno isto tako, ljudi i prilike. Oblikuje nas na način da svakodnevno te oblike uobličujemo u modne kolekcije i nosimo ih, a u suštini uvijek smo ono što jesmo bili na samom početku. Dobri ili manje dobri………..
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bih poželjeti više mogla
tribute to dorothy of oz
otpustila sam noćas sve moje godine
i one u kojima me srna rodila
i one u kojima me otac napustio
sve moje godine
u kojima sam lobotomiju izvršila
i središte svoga srca
štiklom gnječila
godine
u kojima sam ljubav u navodnike obukla
i bila
i svetica
i grješnica
otpustila sam noćas sve moje godine
u kojima sam sebe crnim akvarelom
slikala
i glumu svojim izborom
nazivala
sve moje godine
na rashodovanje predane
usputnim protuhama
sve godine
praznih nabora haljine u kojima
sam nekad
kupine skupljala
i prečula
majčine molitve
opsjednuta
raspoređivanjem suza vlastitih po
dlanovima – košaricama
(ponedjeljkom)
jer
ustrebati bi mogle
(u petak opet)
sve
baš sve
moje godine
da bih izjutra ponovojavascript:%20void(0);
da dušo
ponovo
u crvenim cipelama
žutom cestom prošetala
nije li to
sasvim dovoljno
da te probudim
i u oči pogledam
moja
malena
dorothy of oz
Ana Maria: poklanjam ovu pjesmu mojoj t.f.-sis i mojem cy-braci - tek da ih podsjetim da ništa nije uzalud, da ih podsjetim (jer znaju oni to) - da ponajprije treba voljeti sebe, da bi mogli voljeti druge, da ponajprije treba oprostiti sebi, da bi mogli oprostiti drugima i da ponajprije treba probuditi dijete u sebi da bi se susreli s dorothy....ili s petrom panom braco, ako hoćeš:)
u prijevodu - da bi se susreli sa samima sobom:)
voli vas vaša sister:) (18.08.2014. 09:48)I
tianaf@net.hr
Datum i vrijeme kreiranja bloga:21.04.2014. (22:36)
JL&JC