pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 14.05.2014.

Blog i ja

Jako mlada, nevina i neiskusna (svi ovi divni dječji epiteti su ja i blog u odnosu) u odnosu na većinu vas tu, koji se poneki jako dobro razumijete, poneki poznajete. Pročitala sam veći broj postova jer uživam tu zajedno s vama. Uživam u čitanju vaših misli, uživam u dijeljenju istih, uživam u raznim fotografijama koje označavaju nekog iza njih. Kažem si hvala, što sam se usudila biti dio vas, i kažem hvala vama što ste me tako brzo prihvatili kao dio vas tu. Svaki put kad osjetim da u svijetu u kojem se gledamo očima bez ekrana, u svijetu u kojem je osjet vida iznad svih osjeta ne pronalazim ono nešto što ni sama ne znam reći što je to, primaknem prste tipkovnici i uđem u sada već neki „svoj svijet“ koji dijelim s vama (zbog vašeg poticaja).
Počnem pisati, riječi koje na samom početku ni meni samoj nemaju značenje, riječi koje kao da nikad neće postati rečenice koje imaju smisao. Ali nastavljam i prsti kao da sami prelaze preko slova i slova se spajaju u riječi pretočene u neke rečenice. Odušak meni izvan svijeta gledanog očima, ponekad čak i odušak bijesa koji ne želim izbaciti iz sebe jer bih pri tome sigurno nekog povrijedila (ne zbog toga što bih htjela), i znajući sve to jednostavnije je pričati prstima. U svakom slučaju puno tiše.
I osjećaj je divan. Ponekad uspijevam čak i samu sebe iznenaditi da onu zbrku misli sam pretočila nekim slijedom koji je razumljiv i čitljiv. Otkrila sam onaj dio sebe koji ne mogu izgovoriti, napisala ono što već je već jako dugo htjelo se osloboditi. Zahvaljujući vama divnim pripadnicima svijeta riječi. Nije ulagivanje i nije oda nikome. Želja da podijelim i ovaj mali djelić sebe kao što sam puno puta do sada dijelila u sebi.
Introvertirana ili ekstrovertirana, u suštini sam nositelj i jedne i druge osobnosti. Ljudi nekad davno stvorili su maske od papire kako bi izlazili da ih nitko ne prepozna i da mogu biti na nekom mjestu gdje inače ne bi smjeli biti. Prekrivali su svoja lica tuđim maskama i pružali si trenutke zadovoljstva u stvarima koja su bila skrivena negdje duboku u njihovoj mašti. I vremena su se promijenila, postali smo suvremeno društvo u kojem je puno toga iz granica nedopuštenog prešlo u norme prihvaćenog ponašanja, ipak smo zadržali maske. One papirnate obično izvučemo negdje iz ladice samo u dane maškara, ali smo zato postali pravi umjetnici u maskama koje ne treba oblačiti i koje se ne vide. Maske koje svakodnevno ili barem jako često navlačimo na svoja lica i postajemo onaj netko drugi ili budemo netko tko se očekuje.
Ja svoju masku nosim i ponekad je iako nevidljiva, težak teret.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv