![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
08.12.2017., petak
Slatki život
|
Slatki život Mora da sam na moment zapao u polusan, jer odjednom sam u panici se trgnuo kad je Anika odgurnula pokrivač s golog tijela i ustala onako gola i lijepa, osmjehujući se prema meni. Iza nje je crvenim okom žmirkao digitalni sat: dva sata i dvanaest minuta. U noći. Ili ujutro, ako više volite. - Sad će malo iznenađenje - rekla je zimogrožljivo se uvijajući u crno-žuti svileni kućni ogrtač. - Odmah se vraćam. Gledao sam za njom dok je odlazila prema vratima spavaće sobe: hodala je na prstima blago njišući stražnjicom, dok su joj bosonoga stopala nečujno klizila parketom. Kad je nestala iz mog vidokruga, dobro sam se istegnuo u krevetu, nastojeći se sasvim razbuditi, pripremajući se na Anikin povratak. Ušla je s osmjehom, noseći poslužavnik objema rukama, a na njemu, vidio sam, boca crnog vina, dvije čaše i dvije ne baš sasvim male piramide kockica čokolade. - Vino i čokolada? - upitao sam znatiželjno. - Pravo uživanje - uvjeravala me Anika. - Sigurna si? - sumnjičavo sam upitao. Nije odgovorila. Umjesto odgovora, odložila je poslužavnik na krevet, svukla se i uvukla pod tople pokrivače, priljubivši se uz mene. - Moram te naučiti slatkom životu – rekla je milujući mi dlanom trbuh. – Preveliki si asket. Tako je počelo. Od tog dana, svaki put kad bi dolazio k Aniki, a to je bilo svaki put kad bi njen muž kojeg nikad imenom nismo spominjali, bio poslovno odsutan iz grada, procedura s čokoladom i vinom se ponavljala. Što je bilo prilično često. Ne onoliko često koliko je to Anika željela, ali meni je tako odgovaralo, jer Anikin ljubavni apetit ... Malo mi je smetao taj neuredni ljubavni život, jer nikad nisam znao kad ću provesti noć s Anikom. Život u očekivanju poziva. Uvijek se sve odigravalo potpuno isto: ja bi bio zauzet svojim životom, u kojemu Anika nimalo nije učestvovala, da bi odjednom javio se moj mobitel, a na njegovom zaslonu ugledao bi Anikino nasmijano lice. - Večeras, u deset - rekla bi svaki put bez ikakva uvoda. - Potvrdi ti ću ti vrijeme jedan sat prije. Važi? - Važi! - uvijek bi odgovarao, a u mislima bi vidio njeno pomalo punašno tijelo, ali ne još debelo, debela će postati tek za jednu deceniju, vidio bi njeno lice i zelenkaste mačje oči kojima bi me gledala dok bi vodili ljubav. - Što radiš sad? - uvijek bi upitala prije završetka razgovora. - Ništa naročitog - lagao bi svaki put. - Mislim na tebe. - Lažljivče! - rekla bi Anika isto tako svaki put, a do mene do dolepršao njen tihi promukli izazovni smijeh koji me, priznajem, uzbuđivao. Stanovala je u kući na brdu, udaljena od mog stana otprilike osam kilometara. Običavao sam taj put laganim ritmom istrčati, ne želeći koristiti gradski saobraćaj, a vlastiti automobil nikad nisam ni imao. Kad sam prvi put tako u noći dotrčao u blizini kuće u kojoj je živjela Anika s mužem , zaustavio sam se na najmračnijem dijelu, ispod jednog stabla, promatrajući pustu ulicu, pogledom ispitujuću osvijetljene prozore, osjećajući zadovoljstvo što se nitko ne pojavljuje na njima i radoznalo pogledava u noć. Ocijenivši pravi trenutak, jurnuo bi što sam brže mogao, nečujno i ne dišući, prosto preletjevši otprilike sto i pedeset metara i kroz stražnji ulaz ušuljao se u Anikinu kuću. Dočekala me je u hodniku, svježe istuširana, ogrnuta frotirskim bijelim ogrtačem i privila se uz mene, pružajući mi požudne usne. - Čekaj! - zaustavio sam, bolje reći, pokušao je zaustaviti. - Zaudaram po znoju. Daj da se prvo istuširam. - Ne! - zapovjedila je. - Hoću te znojnog. I svaki put tako. Divlje smo se parili. Da, dobro ste pročitali: napisao sam "parili". Jer za ono što smo nas dvoje izvodili i kako bi to izvodili, nikako se nije moglo nazvati vođenjem ljubavi. Možda je ona mislila o našem parenju kao o vođenju ljubavi, ali ja sam znao da je to samo parenje i ništa drugo i priznajem, žalio sam zbog toga, jer pogađate, počinjao sam se zaljubljivati Aniku. I njenu divlju prirodu. Žudio sam za njom, iako sam čitavo to vrijeme duboko u sebi osjećao da Anika nije toga vrijedna, da sam ja za nju samo komad poželjnog mesa koje joj u ukradenim trenutcima pruža uživanje, a koje joj, po njenim riječima (vjerovati ili ne???: pitanje nad pitanjima) uskraćuje njen zakoniti suprug. I tko zna koliko bi to ludovanje trajalo i kako bi završilo, da se, od one noći, nije svaki put ponavljao isti prizor: Anika bi ustajala iz toplog kreveta i ubrzo se vraćala u njega, ali ovog puta s vinom i čokoladom. - Slatki život - promrmljao sam jednog jutra koje se tek budilo. - Sviđa ti se? - upitala me nagnuvši glavu i žmirkajući prema meni. - Naravno. - Ovo? - upitala je prstom pokazujući na poslužavnik s čokoladom i vinom između nas, pažljivo položenim na krevet, a zatim se bocnula prstom u grudi i ponovo upitala: - Ili ovo? Nisam odgovorio. Ispio sam čašu, pažljivo podigao poslužavnik i odložio ga na pod pored kreveta, pa privukao Aniku k sebi. Nekako tri ili četiri mjeseca poslije ove gore opisane noći, dok sam lagano trčao uzbrdo, u susret još jednoj slatkoj noći s Anikom, ulovio sam samog sebe kako mislim na ... vino i čokoladu! Postavši svjestan vlastitih misli, zaprepašteno sam zastao zaustavljajući dah. Oko mene je noć grlila šumu, cesta je bila prazna, tamu nisu rezali moćni farovi automobila, niti je brujanje motora remetilo iskonski noćni mir. Zadrhtao sam. Ali ne zbog hladnoće, iako je bilo prilično hladno i znoj mi se na čelu već počeo sušiti. Drhtao sam zbog čudnog osjećaja koji je strujao mojim tijelom, Oblizivao sam jezikom suhe usne i mislio na čokoladu i vino i na Anikino punašno tijelo, pa opet na vino i čokoladu i nisam se mogao odlučiti čemu se više radujem: Aniki ili … A onda sam shvatio da polako ozdravljam, bio je to tek početak odzdravljivanja, ali obećavajući početak. Navikavajući me na slatki život, Anika me počela gubiti. Dok sam se ja vraćao samom sebi. Dovršivi i shvativši ovu misao, jurnuo sam uzbrdo, u tamu, prema Aniki, misleći s osmjehom na vino i čokoladu. Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: čokolada |
- 18:21 - Budi (3) - Iskren - #
01.12.2017., petak
Miris sreće
|
Miris sreće Danas sam, nakon dugo vremena popio čašu crnog vina, pravog vina, domaćeg, crnog k'o crnilo i dok je prvi gutljaj klizio kroz moje grlo pružajući mi užitak, osjetio sam drhtaj sjećanja u grudima: prizor njene guste crne kose prosuo se pred mojim imaginarnim pogledom. Crno vino i crna kosa .. kakva kombinacija! Najčudnije, netko bi rekao najsmješnije, jest to, da kad sam bio s Crnokosom, alkohola uopće nisam pio. Nimalo. Iz principa. Usprkos tome, svaki trenutak proveden uz Crnokosu, bio sam pijan. Od sreće. Nikad neću zaboraviti ono daleko jutro, kad sam prestao promatrati sidrište brodova s prozora spavaće sobe i gonjen neodoljivim porivom okrenuo se i ugledao Crnokosu kako sjedi u krevetu, našem krevetu, na lijepom joj licu drhtav osmjeh koji me podsjećao na nesigurnost ljubavi, grudi malene, gole, osunčane tek prvim tračkom sunca koje je prodiralo kroz širom otvoren prozor. Dah mi je zastao od te ljepote i osjećao sam, kako treba pamtiti taj trenutak, loman i drhtav i prolazan ... je li uopće trajao? Ili sam ga ja u svom zaluđenom umu zamislio i ostvario i učinio ga živim, najživljim, jer ne umire ni danas, nakon mnogo godina, naprotiv, čini se sve življi, sve realniji, sve blistaviji. Trenutak života. Neuništiv i utkan u Vrijeme. Kažu mi neki, da sam sanjalica, drugi opet kažu da sam cinik, a ja mislim da sam čudna sredina između tih pojmova: cinička sanjalica. Jer točno u tom sad dalekom trenutku, dok sam gledao ples tračka sunca na njenim malim grudima, osjećao sam, znao sam, da moram pamtiti taj trenutak, jer neponovljiv je, a one nevidljive strune života koje su titrale između nas dok smo se gledali, nitko razumjeti, osim nas dvoje, ne može. Poseban trenutak. U mom životu. Možda i u njenom. Volim tako misliti, iako baš i ne marim previše. Znam, da je vrijeme koje je provela sa mnom, bilo njeno sretno vrijeme ... onoliko koliko je to moguće, naravno. Ne vjerujem u apsolutnu sreću (cinik u meni, sjećate se?). Volim laskati samom sebi, da sam i ja, bolje reći moje ponašanje prema Crnokosoj, doprinio njenoj sreći. Koja je trajala jedno ljeto, malo više ... ali kakva je to godina bila! Usponi i padovi, očajanja i ekstaze smjenjivale su se luđačkom brzinom, a nas dvoje, Crnokosa i ja, uživali smo čak i u međusobnoj patnji. Mislim, sad, sa odmakom vremena, da sam pronašao savršenu ženu za sebe. Ali Univerzum se našalio sa mnom, pa mi je poklonio ono za čim sam tragao u jesen mog života, dok je Crnokosa proživljavala svoje životno proljeće. Ljubav ... toliko puta zloupotrijebljena riječ, drmala je našim osjećajima pretvarajući nas u ono što želimo biti, napuštajući realnost, kupajući se u svjetlosti nade, a za koju smo potajno oboje osjećali da je niti nema. Udavio sam vas, znam, oprostite ... dakle, tog sam jutra napustio pogled s prozora i prišao joj, uronio lice u njenu gustu i crnu kosu, duboko udahnuvši njem miris, memorirajući ga ljubomorno poput škrtca, jer ... ah, pa koliko dugo ću još imati privilegiju nazvanu srećom, udisati taj čisti slatkasti miris Crnokose? Miris ljubavi. Miris sreće. Duboko sam ga udahnuo, spuštajući poljubac na njene vlažne usnice, zatvarajući oči, što inače nikad pri poljupcu ne činim, ali tog jutra poljubac nije bio najvažniji, najvažnije je bilo upamtiti miris njene guste i poput gavranovog krila crne i guste kose. Miris sreće! Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez Oznake: sreća |
- 15:08 - Budi (6) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||