30.06.2007., subota

photo by photo by misko Evo me! Mislili ste da sam pobjegla?

- 07:16 - Budi (26) - Iskren - #

29.06.2007., petak

Maturalno putovanje

photo by wingyisleeds za Vitae, koja se uplašila grubosti na mom blogu Maturalno putovanje Čudno, ali od čitavog se živahnog skupa samo Vita raduje što je putovanju kraj. Svi ostale žale i najradije bi ponovo krenuli na putovanje. Još oko sat vremena i brod će uploviti u luku, vratiti će se kući, u svoju sobicu, biti sama. Kao što je i ovdje, na brodu sama. Kao što je i za vrijeme čitavog maturalnog putovanja bila sama. Okružena ljudima, da, sve ih poznaje i voli, sa njima je četiri godine dijelila đačku sudbinu i sad to proslavljaju ovim putovanjem. Ali Viti nekako nije do slavlja, a u jednom je trenutku i poželjela ne ići na ovo putovanje. Sad joj je drago što je išla. Osjećajući brodske strojeve pod nogama, pažljivo i znatiželjno promatra mladića, koji vješto i brzo obavlja poslove po palubi. Zapazila ga je istog trena kad se popela spuštenim stepenicama na brod, koji će je odvesti kući. Visok i plavokos, izblijedjele kose od sunca i najljepšeg osmjeha kojeg je ikad vidjela, zapeo joj je odmah za oko, a kad se mladić upiljio pogledom u nju, Vita je osjetila kako joj žmarci putuju kičmom: prijatan i do tad nepoznati osjećaj. Za kojeg je željela da traje i traje … u nedogled. Mislila je kako nikad nije vidjela tako lijepog mladića i bila sigurna, kako ljepši ni ne može postojati. - Oooooo! - dobacila je Vera, razredna ljepotica. - Zar ne pucaš previsoko? Vita, sitnog rasta, punašna, smeđe kose i blagih očiju iza naočala bez okvira, zbunjeno je oborila pogled. Po ukočenim leđima mladića, shvatila je kako je i on čuo primjedbu njene školske kolegice. Gledala je kako on vješto odmata debelo uže i žalila kad joj je nestao iz vida. Nije joj prijalo biti okruženom ljudima, neprestano i posvuda. Ali na brodu nije imala kamo pobjeći. Konačno je malo mira našla na krmi, među debelim konopcima. Tu se skrasila, sjela na konopce i uživala u pogledu, osjećajući vibracije stroja ispod sebe. Još malo i mučenje će završiti. Jer ništa drugo i nije bilo. Samo mučenje. Svi su nepotrebno mnogo pili, pušili, a neki i vodili ljubav. Gledala je sve to sa strane i pitala se, što to nije sa njom u redu? Zašto ne uživa kao što svi uživaju? Zašto se stidi svog punašnog oblika? - Nisi debela! - oštro joj je rekao nastavnik tjelesnog odgoja, prije tri godine. - Samo si punašna. Sasvim si zgodna cura. I možeš preskočiti konjića! Pokušaj! Pokušala je i preskočila ga i bila ponosna na samu sebe. Ali je malo takvih ljudi bilo u njenoj okolini. Oni sa kojima je bila okružena, obično bi je zadirkivali zbog njene kratkovidnosti, peckali je što nevješto i kašljući drži cigaretu u ruci, užasava se vina i piva, smijali joj se kad bi rekla kako joj piće smrdi. Čudakinja. Bila je uvjerena kako je čudakinja i kako će kao čudakinja umrijeti. Sjedeći na konopcima, na krmi, koja se tresla, gledajući zalaz sunca, koje kao da je tonulo u more, zaboravila je na sve i odjednom je iz torbe izvukla bilježnicu i kemijsku i tu, na podrhtavajućoj palubi, porodila se još jedna nježna pjesma, koju je mahnitom brzinom, bojeći se da će nestati, Vita zapisala. Sa osmjehom na lijepom punašnom licu, dok su joj oči boje lješnjaka sjale u zanosu, dotjerivala je stihove i bila sretna, sretna ... Krišom je gledala plavokosog mladića na palubi, uzdisala, maštala i pisala, pisala … pjesme su njena utjeha, njena velika sreća. Evo, još malo i uploviti će u Rijeku, putovanju će biti kraj. Svi su neispavani, ali sretni i raspoloženi, pomalo žale što je kraj putovanja nastupio. Vita se nagne nad ogradu broda i pogledom prati plavu brazdu, na vrhu joj bijela kresta i raduje se povratku, raduje se svom gradu, roditeljima. Sjeti se ... Misli joj odjednom prekine mekan i oprezan dodir nečije čvrste ruke i Vita, iznenađena što joj je netko prišao, otrgne pogled sa plave ljepote i zagleda se u drugu plavu ljepotu: mladićeve oči. - Oprosti - reče joj on, a Vita se okupa u njegovom smiješku - ali želio bih te večeras izvesti. Vita razumije njegove riječi, uhvatila je smisao, ali šuti, ne može progovoriti. Uzbuđenje joj zatitralo u dubini želuca, popelo se u grudi, natjeralo srce u ludi galop, pa se ponovo munjevito spustilo i naprosto joj odsjeklo noge. Mislila je kako će pasti, stropoštati se na palubu, osramotiti ispred mladića i čitavog svog razreda. - Slobodan sam poslije pet - nastavi mladić i dalje se prijatno smješkajući. - Ako nemaš ništa protiv, molio bih te broj mobitela. Vita, osjećajući znatiželjne i podrugljive poglede na mladiću i sebi, odjednom se uspravi, isturi male i punašne dojke, nasmiješi i rumeneći u licu reče jasno zvonkim glasom, da su i oni najudaljeniji mogli čuti: - Nema potrebe za brojem mobitela: biti ću ispred broda točno u pet i trideset U redu? Mladić ništa ne reče, samo se blago nasmiješi, prijazno joj klimne, pa se okrene i otiđe: na radnom je mjestu i ne smije pretjerivati. Gledajući za njim, za njegovim ljuljajućim hodom, Vita odjednom počne uživati u maturalnom putovanju, znajući, osjećajući duboko u svojoj nježnoj nutrini, kako njeno vrijeme uživanja tek dolazi. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (29) - Iskren - #

28.06.2007., četvrtak

Zajednički

photo by zardoz Zajednički Nakon dugačkih tri mjeseca i dva dana ponovo je sretnem. A gdje drugdje, nego na kompu. Sve nas je spojila ta kutija. Sjednem za monitor, kliknem na ikonicu "Messenger" i ugledam njezin nadimak. "Tree" piše, a ja se ukočim gledajući u ta slova. Znam, kako sa "druge strane", sjedi ona, Adria, moja zabranjena ljubav. Znam da i ona zuri u moj nadimak i isto se tako osjeća. Ili slično. Poznajem je. Ah, k vragu, mislim se, dok gledam u monitor, pa ne mogu se ponašati dječje i pretvarati se da ne vidim kako je i ona prisutna. Poslati ću joj poruku-pozdrav. "Halo" napišem joj. "Jesi dobro?" "Pa i nisam baš" odgovori ona odmah. Tu smo. To sam i očekivao. I nisam očekivao. Prije će biti da sam se nadao. I nisam nadao. Osjećaji su u meni potpuno podijeljeni. Rastrzan sam njima. Odlazak Adrie mi je teško pao, ako se može govoriti o odlasku, jer živi ni petsto metara zračne linije dalje od mene. Nije to odlazak u pravom smislu te riječi, već zajednička odluka da se više ne viđamo. Kao da je na Marsu, što se mene tiče. Odlučio sam je prežaliti, preboljeti, zaboraviti, jer moram zaboraviti. Nemamo budućnosti, nemamo ništa, osim osude društva i stida ... i ne mogu! Misli mi se neprekidno vraćaju na nju i na sve ono što smo zajedno činili. I što bih i sada volio činiti. Sa njom. A ne smijem, ne smijemo! "Što je?" napišem i pošaljem. Ništa. Ne odgovara. I upravo u trenutku kad sam pomislio kako je razgovor gotov, kako će se ponovo okružiti šutnjom, kao što smo se bili dogovorili prije više od tri mjeseca, zazvoni mobitel i znam da zove ona, Adria. Ne može izdržati šutnju. Postalo joj preteško breme. - Jesi bolesna? - pitam je, nakon što sam munjevitim pokretom zgrabio malu i urlajući spravu. - Nisam - kaže ona jedva čujno. Osluškujem joj disanje i želja za njom se budi u meni. Nastojim je prigušiti, ali ne uspijevam. Nikad ni nisam. Kad je zaigrala iskra i spojila nas munjom strasti, ni za što nismo marili. Hranili smo svoju glad jedno za drugim pomamnim zagrljajima i zabranjivali misliti o bilo čemu. Jedino na što smo mislili, bilo je to koliko se želimo i kako ništa drugo nije važno i za ništa nas nije briga. Rastapali smo se u zagrljajima, gubili sasvim. Ali otrežnjenje je došlo. Moralo je doći! Primjećivao sam tu i tamo poneki skriveni i zamišljeni i tužni pogled i znao sam o čemu razmišlja moja Adria, koja nije smjela biti moja, jer sam i ja o istome razmišljao i osjećao krivnju, krivnju do neba. Koja me boljela, bacala u ludilo i od koje sam nastojao pobjeći, ali nisam mogao. Jedini način bježanja, bio mi je stapanje sa njom, sa Adriom, jer u tim trenutcima nisam razmišljao, a nije ni ona. Gubili smo se u svojim svjetovima, koji su nas povezivali, dok bi nam se tijela njihala, zajednički, zajednički. A to nam zajedništvo bilo uskraćeno. Pa smo ga krali i grabili potajno i vječno ga bili gladni. Ne razmišljati postalo nam je nedostižan san, cilj prema kojemu smo trčali, a na nogama smo imali olovne čizme. U trčanju se nismo pomakli sa mjesta. - Morala sam ti čuti glas - javi se nakon podužeg čekanja. - Znaš da to nije dobro - kažem tiho, utučeno. - Znam - potvrđuje ona i zamišljam njen tužan smeđi pogled. - Ali nisam mogla odoljeti. - Moramo odoljeti, Adria - kažem joj tiho, sugestivno, a želim je i znam da je ne smijem željeti, a želja u meni usprkos tome raste. - Ne smijemo se viđati. Jednostavno ne smijemo. - Ne mogu! - zajeca ona i njen se plač prospe po meni i umota me oblakom tuge. - Usprkos razumu, volim te. I ne mogu ništa promijeniti. Ne mogu! Pokušala sam, kunem se da sam pokušala! - Smiri se, molim te, Adria - tiho je molim. - Lako je tebi ... - reče ona plačno. - Nemoj tako, Adria ... - Ti si jak, a ja ... stalno plačem ... ne mogu prestati plakati ... - Adria ... - Ne ponavljaj mi ime! - uzvikne ona. - Boli me! - Molim te, smiri se! - A ja tebe molim, još samo jednom, još samo ... - Ne! - prekidam je grubo, namjerno grubo. - Ne! Nema više ni jednog puta! Gotovo je, Adria! Gotovo! Mora biti gotovo! Njen plač dopire do mene i budi se želja koja se savila u meni, želja da je pozovem k sebi, zagrlim još jednom, još samo jednom ... - Odlazim, Adria - kažem joj, jer jednom joj moram reći. - Odlazim za koji dan. - Gdje odlaziš? - pita brzo, vičući. - Nije važno! Neću ti reći. Stan sam prodao i uskoro me neće biti u gradu. Molim te, ne otežavaj nam, dovoljno nam je teško. Izdrži još nekoliko dana, molim te. - Mislio si otići bez riječi - optuži me ona: šutim jer nemam što reći, to je, naravno, istina. - Odlučio si? - Odlučio sam - odgovorim. - To nam je jedini izlaz. - Hoćeš li se javiti? - Hoću. Jednom. Kad prođe neko vrijeme. - Neće vrijeme zaliječiti rane - reče ona. - Znam, Adria. - Braco - reče ona tiho, potišteno. - Želim ti sreću. - I ja tebi, Adria - kažem, jer nisam jak poput nje i ne mogu je nazvati "sekom". - Budi sretna. Zbogom. - Zbogom - dahne ona. Ne znam jesam li čuo ili samo naslutio njen pozdrav. Nije mi sestra, već samo polusestra. Zajednički otac ... ali ipak dovoljno zajedničkog da naš san bude nemoguć, neodrživ. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (42) - Iskren - #

27.06.2007., srijeda

Svitanje prije noći

photo by gloda Svitanje prije noći Pročitaš riječ i više nemaš pitanja. Sve postaje jasno. Kako sam naivan bio! Želio sam vjerovati u njene laži. Jednostavno nisam želio ni mogao vjerovati, kako moj vrapčić skakuće iz kreveta u krevet. Naslutio jesam, naravno. Čak sam joj nešto u tom smislu i nabacio. Ali treptaj njenog glasića pokolebalo je moje uvjerenje. Jer sam želio da me pokoleba. Tražio sam to, sad mi je to jasno. Nisam bio spreman podnijeti istinu. Ja sam volio nju: ona je voljela ono što sam joj pružao u krevetu. Ja sam volio njen osmjeh, ona je voljela što ja volim njen osmjeh. Samo je ona bila važna, u svakom trenutku. Ja sam tu samo da dodam još malo važnosti njenom životu, koji ona nastoji proživjeti sa što većim uživanjem. Pa neka uživa! Ako je to uživanje?! Kako prezirem sebe! Prestao sam biti Čovjek i pridružio se većini. Postao puzavac! Koji liže svoje rane i plače nad svojom gorkom sudbinom. Jebeš sudbinu! Nema sudbine! Postoji sam bol u koju se moraš usuditi zagristi, dobro je prožvakati i usprkos tome što je toliko odvratnog okusa da ti se želudac podiže, sa radošću je progutati. Uživati u gorčini koju stvara u želucu i pamtiti, pamtiti ... nikada više zaboraviti. Još manje vjerovati. Pogotovo ne vjerovati. U redu. Sad stojim ponovo na nogama. Uspravno. Prestao sam biti puzavac: bio sam to samo jedno kratko razdoblje, ali boli me ta spoznaja. Tješim se onom starom: nije sramota biti glup, sramota je ostati glup. Više nisam glup, više ne živim u neznanju. Sad znam da je iz mog zagrljaja uskočila odmah u njegov. Ali kad bolje razmislim, zar nije tako uskočila i u moj zagrljaj? Iz njegovog … nečijeg. Znam da nije bila sama. Povijest se ponavlja, da i ja jednom upotrijebim taj klišej. Vrapčić skače sa grane na granu. Ona iz zagrljaja u zagrljaj. Nikada ona ne prekida postojeću vezu, dok nije sigurna u iduću. Ne može biti sama, bez muškarca, potreban joj oslonac … Sad to znam i pitam se ... pitam se ... Pitanja se, prirodno, roje u sve većem broju. Poput bijesnih osa kovitlaju se u mojoj nutrini. I znojim se i drago mi je što se zbog mučnine znojim, jer sad znam, napokon razumijem, ono što mi je bilo neshvatljivo. Više se ne osjećam bespomoćnim, odbačenim, prezrenim. Nema više pitanja i nastupa olakšanje. Nisam izgubljen više. O, ne! Sad znam da sam poslužio samo kao jedna karika u njenom lancu, kojom ona polako, ali sigurno, okiva svoj život. Zarobljava samu sebe. Jer nju nitko drugi ne može zarobiti, zadržati, upravo zbog toga što je zarobljena svojim načinom života. Pripada ti samo trenutak, zatim odlazi, nemilosrdno, ne mareći za ono što ostavlja iza sebe. Niti je ne mrzim. Čudno. Mislio sam da ću je mrziti. Ali ne mrzim je. Ne mogu je mrziti. Zar nisam nalazio uživanje u njenom zagrljaju? I zašto je onda mrziti? Ne mogu je mrziti. Je li bolesna? Kad ovako ide od jednog do drugog muškarca? Što je nagoni na to? Ali nije važno, još samo tren i neće više biti pitanja. Sve je spremno. Misli mi blude u ne toliko daleku prošlost: još jednom je u sjećanju vidim kako se svlači lascivnim pokretima i u meni budi požudu. Čudno je to bilo između nas: požuda bi nas grabila i ovladala bi nama na najčudnijim mjestima u najbezazlenijim trenutcima. Na sve bi zaboravljali uranjajući jedno u drugo, plutajući na užitku. Nikad nam nije bilo dosta. Samo što meni nije bilo dosta nje, a njoj užitka. Sad to znam, a onda sam naivno mislio ... ne! Nisam mislio! Nadao sam se! Jer da sam mislio, zar ne bih primijetio anomalije u njenom ponašanju, zar mi se oči ne bi ranije otvorile? Kakvi smo majstori u samozavaravanju! - Volim te! - šaputala je, a mislila: uzmi me snažno. - Trebam te - govorila je, a mislila: trebam mužjaka, ne čak ni muškarca, već samo mužjaka. - Želim te - vrištala bi mi u uho, a mislila: želim uživanje koje mi jedino ti znaš pružiti, kao ni jedan do sada. Iz pisaćeg stola vadim njenu sliku i pištolj. Stavljam sliku ispred sebe i zurim u nju. Budi uspomene. Budi bol. Koja raste. Još raste! Ne dam joj više rasti! Uzimam pištolj i sa grčem na licu zurim u sliku, dok ravnodušno-hladni čelik prinosim čelu, a iza znojnog mi čela i dalje, usprkos tome što odgovor znam, titra crveno pitanje: zašto? Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (28) - Iskren - #

26.06.2007., utorak

Nježni vikend

photo by femalevsnature Nježni vikend " Vlak iz Zagreba kasni dvadeset minuta", iznenada se prolomi ugodan ženski glas nad gotovo pustim željezničkim peronom. - Jebi ga! - uzvikne momak u povećem društvu nedaleko od mene. - Uvijek kasne: nikad ne stižu na vrijeme? Barem sad nema snijega! Svi se nasmiju oko njega: trideset je stupnjeva u hladu i svi se kupamo u vrelini zraka. Ni daška vjetra, samo vrućina, sunce, prozirno i beskrajno plavetnilo neba nad našim glavama. Imam vremena za piće. Zašto čekati na pregrijanom peronu, kad mogu uživati u hladnom piću? Još dvadesetak minuta i vidjeti ću je. Čekam već sedam mjeseci, što je još nekoliko minuta više? Vidjeti ću je, ponavljam samom sebi. Uskoro. Nju. Tanielu. - Ma kakvo ti je to ime? - upitao sam je u čudu, kad sam je upoznao na onoj zabavi prije nešto više od dvije godine. - Baš Taniela? - Dolazi od imena Daniel - odgovorila je, a crni joj pogled zaplamtio: zakleo bih se da sam u dubini joj oka ugledao plamen. - Armenski jezik. - Zar si Armenka? - Nisam - odgovorila je i zatresla dugom crnom kosom. - Tata mi je jedno vrijeme boravio tamo i zavolio to ime. - Čini mi se - rekao sam joj blago se nagnuvši nad nju - da ću i ja zavoljeti to ime. Taniela. Nasmijala se i zatresla crnom kosom. Ljepotica. Visoka, dugih nogu i plamtećih očiju. Ono što volim i tražim kod žena. Nisam mogao skinuti pogled sa tolike ljepote. Sjećam se sad toga, dok stojim za šankom i pijem pivo, krateći vrijeme čekanja. Nisam vidio Tanielu gotovo šest mjeseci. A živjeli smo zajedno, nekada, bili životni suputnici. I bilo nam je dobro i lijepo. Tako sam mislio, a mislio sam da i Taniela tako misli. Prevario sam se. Jedne sam se večeri vratio kući i Taniele nije bilo. Ostavila je samo pisamce u kome me obavještava kako je kraj našoj romanci. Zašto? Nije suvislo objasnila. Napisala je samo kako joj je žao, što naš eksperiment zajedničkog života nije uspio, ne može uspjeti. Zaboljela me riječ "eksperiment". Za mene to nije bio eksperiment, već život koji sam odabrao, koji sam želio i za koji sam želio da dugo traje, da potraje i trudio sam se oko toga. Trudio sam se svojski ne zanemarivati sitne pažnje i kupovao sam joj redovito cvijeće i smiješne male darove, plišane igračke, u koje bi moja Taniela isto tako redovito zabijala svoj moli nosić i ushićeno mi se osmjehivala. Hranio sam se njenim smiješkom i bio sam uvjeren kako je sretna. Ja sam bio sretan i mislio sam glupo, kako su svi ljudi oko mene sretni. Osjetio sam težinu nesreće kad je otišla. Kad me napustila. Bilo je to jednog petka i nazvao sam tvrtku i izgovorio se nekim privatnim problemima, rekavši da subotu moram posvetiti osobnoj krizi. Opijao sam se petkom i subotom, a nedjeljom liječio gadan mamurluk. Poslije tog pijanog vikenda, ništa više nisam bio pametniji, pa sam je nazvao u ponedjeljak mobitelom. - Ne molim te da se vratiš - rekao sam joj odmah. - Ali mi, molim te, objasni zbog čega si otišla? - Ne može se to objasniti - odgovorila je, a ja sam naslutio obrambeni stav koji je zauzela. - Zar nisam bio dobar prema tebi? - Jesi. - Pa onda? - navaljivao sam. - Mislio sam da si sretna. - I ja sam mislila - rekla je, a meni se želudac zgrčio. - Ali očito nisam bila. - Očito - složio sam se. - Kad si otišla. - Otišla sam ... da ... - I nećeš se vratiti? - Neću se vratiti. To je bio prvi mobitelski razgovor. Poslije tog razgovora, nisam je nekoliko dana nazvao, ali iz glave je nisam mogao izbiti. Uselila mi se u um i upravljala njime. Ni na što drugo nisam mislio. Taniela mi zaokupila misli i energiju. Posao sam nekako otaljavao, živeći samo za vikende, kad bi se zatvarao u svoj samački stan i opijao do besvijesti. Malena smrt. Treće sam je subote ponovo nazvao i nisam se iznenadio kad je gotovo odmah odgovorila. Čekala je moj poziv, znao sam. - Nedostaješ - priznao sam joj. - I ti meni. - Dođi. - Ne mogu. - Zašto ne možeš? - Komplicirano je. Naravno, i taj sam se vikend nalijevao žesticom i u ponedjeljak jedva na vrijeme stigao na posao. Nisam isprao bijes žesticom, nosio sam ga i dalje u sebi. Jednog poslijepodneva, a prošlo je oko četiri mjeseca kako me napustila, nazvala je ona, Taniela. Prvi put da je ona zvala. Likovao sam. Do tada sam uvijek ja prvi zvao i osjećao se pomalo posramljeno zbog toga. - Nemoj mi reći - rekao sam odmah - kako ti nedostajem. - Nedostaješ mi. - Onda dođi. Na nježan vikend. - Znaš da ne mogu. - Ne, ne znam - strastveno sam odgovorio. - Možeš doći i želiš doći. To mi tvoj poziv govori. I tvoj mi glas to govori. Čujem drhtaj u njemu, onaj drhtaj koji bi uvijek zatitrao prije nego što ćemo započeti voditi ljubav. Trenutak prije nego što počinjem prodirati u tebe ... - Molim te nemoj ... - promucala je jedva čujno. - ... Onaj trenutak prije nego što ćeš mi pjesmom svojih bokova odgovoriti, obaviti svoje duge i glatke noge oko mene, posvojiti me, htjeti me zauvijek zadržati ... Prekinula je vezu. Čekao sam. Strpljivo. I nazvala je nakon poduže šutnje i kad sam već pomislio kako sam izgubio rat živaca i pomišljao na predaju, nazvati je. Prije mjesec dana, dok sam se tuširao tog petka navečer, začuo sam zvonjavu svog mobitela, ostavljenog na stoliću. Zatvorio sam tuš i gol odšetao do stola i javio se. Nije me bilo briga za kapljice vode koje su se slijevale sa mene na uglačani parket. - Kako si? - upitala je Taniela. - Čežnjivo - odgovorio sam. - Ulovila si me za vrijeme tuširanja. I mogu ti reći, kako si svojim glasom natjerala drhtaj uzbuđenja u meni i moram te vidjeti, zgrabiti te u naručje i liznuti ti kožu, grickati te lagano ... - Prestani! - rekla je glasno: suviše glasno, bilo mi je odmah jasno. - Prestati ću - odgovorio sam joj, zamišljajući njeno čvrsto i lijepo tijelo u svojim rukama - ako mi obećaš vikend. Nježni vikend. Tišina. Ništa nije rekla. - Samo vikend - nastavio sam, kad sam se uvjerio, kako Taniela ništa neće reći, osluškujući napeto njeno disanje, koje mi je govorilo ono što sam želio čuti. - Jedan jedini vikend. Sjećaš se one vikendice, više lovačke kućice u Gorskom Kotaru, u koji sam te jednom odveo? - Sjećam se - prodahtala je. - U nju ću te odvesti i obećavam ti nezaboravni vikend, samo dođi ... - Neću doći! - rekla je i prekinula vezu. Zvala je idućeg petka, baš kao što sam se i kladio sam sa sobom. Smiješio sam se nadmoćno, dok sam čitao njeno ime na zaslonu mobitela. - Doći ću! - odmah je rekla, bez uvoda. - Idući petak? - Idući petak. - Sve ću pripremiti i čekam te na željezničkoj stanici. I eto, čekam. Sve sam pripremio, baš kao što sam joj i obećao. Vlak se kotrlja prema meni, zaustavlja, a grlo mi se suši. I evo je! Taniela. Samo ona ima tako duge i lijepe noge i samo se ona usuđuje obući tako kratke hlače. Koračam uzbuđeno prema njoj. - Evo me - kaže Taniela pomalo smeteno, ali gledajući me plamtećim pogledom izazova. - Stigla sam. - Radujem se zbog toga - kažem joj, naginjem se prema njoj i nježno joj ljubim vlažne usne: suzdržavam se da ih ne zagrizem. - Jedva sam dočekao. - Idemo odmah? - Odmah - odgovorim i grabim njenu putnu torbu. - Kola su mi ispred stanice i za sat vremena smo u lovačkoj kućici, našem malom raju. Osim, ako ne želiš piće? - Ne treba mi piće - odluči Taniela. – Idemo! Eno je, kućica se odjednom ukaže pred nama, smeđa i izgubljena u posvemašnjem zelenilu. Oko kućice samo gusto zelenilo, a visoko gore plavo nebo, sunce je još visoko. Idila. - Prvo tuš - kaže Taniela, izlazeći iz kola. Smješkam se i osluškujem neobičnu tišinu na koju nisam navikao. Kilometrima uokolo nema nikog, samo šuma, zelenilo i pjev ptica, koje su ponovo propjevale, samo na trenutak umuknuvši, smetene bukom automobila. - Samo naprijed - kažem joj učtivo. Dobaci me zanosan pogled i prekrasan osmjeh preko ramena, otvori vrata i uđe u vikendicu, prepuštajući meni da se bavim torbama. Unosim ih i nemarno odlažem u kut, pa zaključavam vrata. Natočim si dva prsta votke i sa čašom u ruci, mirno čekam Tanielu. Toliko sam dugo čekao, da mi još ovo nekoliko trenutaka ne znači ništa. Ispred mene se pružaju sati: što znači nekoliko minuta. Uživam u miru i maštam i ne iznenađujem se, kad Taniela uđe u prostoriju mokre i prosute po leđima duge crne kose, a oko joj struka omotan ručnik: sise joj izazovno streme u vis, nabubrelih i ružičastih bradavica, mokrih, koje pozivaju moja usta da ih obližu.. - Evo me! - reče. Prilazim joj sa smiješkom i trzajem zgloba prosipam joj votku u zaprepašteno lice, a odmah zatim je snažno, čitavim nagomilanom bijesom, udaram šakom u stomak. Uz bolan jauk Taniela se presavija, a druga je šaka pogađa u bradu, u sam vrh i to je dovoljno. Onesviještena, ruši se na drveni pod. Podižem je, ručnik pada sa njenog golog i mokrog tijela, otkriva crni i kovrčavi trokut, ali me to nimalo ne ometa. Po prvi puta ne gubim razum ugledavši grm užitka. Odnosim je u jedinu sobu, polažem na krevet. Iz putne torbe vadim čvrsto uže i vezujem joj zapešća raširenih ruku za krevet. Isto činim i sa nogama i odmičem se malo. Sa smiješkom zadovoljstva gledam na krevetu vezano veliko ljudsko slovo X. Izlazim iz sobe i nalijevam si drugu votku. Sad je moja. Ne može otići. Dok je ne pustim otići. Ako je pustim. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (36) - Iskren - #

25.06.2007., ponedjeljak

Nož

photo by adeldegan Nož Zašto sad? Pitam se za vrijeme jutarnjeg brijanja i zurim u svoje neispavano lice, koje mi uzvraća pogled nemira. Primjećujem kako ogledalo nije sasvim čisto, ali nije me briga. Zašto sad? Pitanje se uporno ponavlja ovog jutra. Ne napušta me. Steže mi grudi. Napustila me je prije nekoliko mjeseci i sasvim sam dobro podnio njeno napuštanje. Tako sam mislio. Do sada. Ali jutros, istog trena kad sam nakon kratkog sna otvorio oči, ošine me spoznaja poput groma: nema je uz mene. Nije ta misao bila najgora. O, ne! Slijedeća koja mi se prikrala i zarila mi crne kandže duboko u dušu, doslovno me utopila u sivu kaljužu bola. Leži pored drugog, u naručju je drugog! Zurio sam u tamu i osluškivao bolno treperenje svakog živca. A bol se penjala, polako penjala i osvajala me, sve dok i sam nisam postao jedna velika vrišteća bol. Drhtava. I plakalo mi se. Ali nisam. Nekako sam se suzdržao, stisnuo zube, po tko zna koji put i ustao. Odlučan preživjeti pakao dana. Misleći na nju, kako grli drugog. Jer znam da grli drugog. Ne znam kako znam, ali duboko sam siguran u tu neumoljivu i bolnu istinu. Nije ova oštra bol u mojim grudima uzaludna. Grli drugog! Brijem se i pitam se zbog čega se brijem. Nema smisla! Pa nema nje da me zagrli, poljubi, prekori zbog blage strnjike. Voljela je glatkoću mog lica rano ujutro, dok bi se strastveno privijala uz mene. - Divan si - govorila bi mi ranim jutrom. - Ustaješ se prije mene da bi se obrijao. Tolika me pažnja iznenađuje. I godi mi, priznajem. Možda sam trebao biti manje pažljiv? Pomalo grub? Kažu da žene ponekad vole grubost. Ali mi je ona ličila na malu ptičicu ispalu iz gnijezda, drhtavu i uplašenu i nisam mogao spojiti grubost sa njom. Nije se moglo miješati, kao što se ni ulje i voda ne mogu miješati. I bio sam nježan i neizmjerno pažljiv. Možda je zbog moje prevelike pažnje pomislila kako sam mekušac? Koji nije vrijedan njene pažnje, njenog interesa, njenih zagrljaja? Volio sam biti pažljiv prema njoj, na neki me način to usrećivalo. Privijanje njenog tijela uz moje dizalo me u nebo, lebdio bi kroz polupijani san, omamljen, lagan poput slatkog daha, jer nije to mogla biti stvarnost, ne postoji toliko prijatna stvarnost. Ali je postojala. Uz nju. Jedinu. I zato je sad bol narasla toliko, da mi se čini kako je neću moći podnijeti. Bol sa zadrškom. Čekala je pritajena, a ja sam mislio kako sam čvrst momak i kako me uopće nije pogodio rastanak od nje. U stvari, istine radi, njeno napuštanje mene. Ah, što, mislio sam lažući samog sebe bezočno, bilo je dobro i bilo je lijepo i moralo je završiti. Pa što? Idemo dalje, zar ne? Biti će još žena, zar ne? Pa svijet je prepun lijepih žena. Kud god pogledaš, njihova ljepota sjaji. Nevolja je u tome, što mi nije stalo do takve ljepote. Stalo mi je samo do njene ljepote. A ona je otišla. Odjednom, kad sam mislio da smo se popeli na vrhunac sreće. Znam dobro: kad se popneš na vrh brda, jedino ti preostaje silazak. Ali nadao sam se, kako ćemo neko vrijeme biti na vrhu brda uživanja i uživati jedno u drugome, grliti se, dok nam vjetrovi strasti glade užarena tijela. - Nemamo budućnosti - rekla mi je - i zbog toga odlazim. Poput groma iz vedra nema. Nisam reagirao, nisam mogao. Glupo sam je pustio otići, a da se nisam ni borio zadržati je. Neka ide. Mogu sam. Uvijek mogu sam. Naravno da mogu. Ali kako? Ova jutrošnja misao me opsjeda, ne napušta i njena slika, kako ona, onako lijepa i gola leži pored drugog, nikako mi ne izlazi iz glave, okreće mi nož bola u grudima i boli me sve jače i jače i jače. Želim urlikati. Želim plakati. Želim razbijati. Ali ništa ne činim. Tupo buljim u svoje beživotne oči koje mi ravnodušno uzvraćaju pogled. Nikada me više ona neće gledati, onim njenim pogledima, toliko lijepim i toliko raznovrsnim. Sjećam se njenog plavog jutarnjeg pogleda: nasmijan je i radostan, pomalo upitan. Kao da pita: je li ti bilo lijepo noćas sa mnom? I poslijepodnevnog pogleda. Oh, kako smo divno jelo smazali: voljela bih prošetati na kavu sa tobom, govorio bi taj pogled. Posebno sam volio večernji pogled, pogled obećavajućeg dozivanja. Dok bi stajali nemarno naslonjeni na šank, pijuckali večernja pića, pogled njen me nije ni trena napuštao. Zurila je toplim plavetnilom u mene i obećavala nasladu i činila me sretnim, sretnim. Nema više sreće. Samo nož bola. Dugačkog i hladnog sječiva, koje se duboko zabilo u moju dušu. Nema radosti. Nema iščekivanja večeri. Ali zašto tek sada? Zašto ne ranije? Je li moguće kako sam odbijao shvatiti istinu? Bojeći se bola? Za koji sam podsvjesno znao da će kad-tad isplivati na površinu, samo naizgled mirnu. Završavam sa brijanjem: spreman sam za izlazak na ulicu, u kafić na prvu kavu. Ali zašto? Što ću tamo? Osjećam nož u grudima i plače mi se. Plače mi se. Nikad nisam plakao. Ne znam plakati. Nož se okreće u meni i plače mi se sve više i više. Odolijevam, ne puštam suzu, ali pogled mi se blago zamućuje. Svijet je mutan oko mene, sve je postalo mutno, osim boli, koja vrišti crvenom snagom. Skidam cipele sa nogu i onako obučen, bacam se na kauč. Nema smisla izlaziti. Čemu? Više ništa nema smisla. Usredotočujem pažnju na nož bola. I počinjem uživati u njemu. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (38) - Iskren - #

24.06.2007., nedjelja

Prekid

photo by stphw Prekid Ne znam u kojem sam ga trenutku počeo prezirati. Do trenutka kad sam ga počeo prezirati, volio sam ga, pravim prijateljstvom, bio mu pravi i odani prijatelj. A onda se to promijenilo. U hipu, dok si pucnuo prstima: trenutak prije sam ga volio, a slijedeći trenutak duboko prezirao. A sve zbog jednog mobitelskog razgovora, koji nije bio jedini, a koji sam bio prisiljen slušati i protiv svoje volje, jer nigdje nisam mogao pobjeći iz jurećeg automobila. Vraćali smo se sa posla Dobroslav i ja, njegovim kolima, jer ja ih niti nemam, mrzim te proklete limene kutije koje su nam oduzele životni prostor i nikad ne bih kupio limeno čudovište. - Evo je opet - reče Dobroslav, kad se njegov mobitel oglasio: znao sam na koga misli i brzo sam skrenuo pogled, gledajući vani kroz spušteni prozor u jureće krntije. - Opet se nečeg sjetila. Scena se svakodnevno ponavljala: mi bi se vozili u kasno poslijepodne vraćajući se kući nakon čitavog dana provedenog na gradilištu, umorni i željni tuširanja, kad bi zazvonio njegov mobitel. Moj ne bi nikada zvonio. Uvijek bi ga zvala njegova žena Nina i uvijek bi mu zapovijedala da nešto kupi. Mene bi Tihana, koja mi nije žena, u tim momentima puštala na miru, uvažavajući moj umor, pokazujući obazrivost na kojoj sam joj bio zahvalan. Čini se kako tankoćutnost umire u braku, mislio sam svaki dan, dok bih protiv svoje volje slušao gotovo uvijek istovjetni razgovor. - Što je sad? - zareži Dobroslav neraspoloženo u aparat: i dalje sam pažljivo bježao pogledom, ali sluhom nisam mogao. - Kojeg vraga sad hoćeš? Samo što nismo stigli! Gledao sam vani, kroz spušteni prozor, dok je vrućina nadirala, a i ona vrućina druge vrste nečujno se ugurala između nas, kidajući nježne niti prijateljstva, razumijevanja. Vrućina zbog neugodnosti. Odjednom mi je postalo silno neugodno slušati taj razgovor, uvijek jedan te isti, kako mi se činilo. Uvijek bi njegova razmažena žena naručila da joj nešto kupi, pri povratku sa posla, a što je ona sama zaboravila kupiti. Dobroslava bi to uvijek iznova izbacilo iz mirnog utabanog kolosijeka, pa bi praskao i divljao i psovao je, a zatim bi, baš svaki put, spustio mobitel i počeo mi se jadati, uvijek istim riječima. I prijetio kako je ovo posljednja kupovina koju obavlja umjesto svoje lijene i nemarne žene, ali bi se svaki put predomislio, kupio potrebno, dok bi u njemu kuhalo i kuhalo. Isto se dogodilo i ovog puta. Bijesnim pokretom isključi mobitel i lica crvena od gnjeva, okrene se prema meni. - Jesi li čuo? - upita bijesno i zbunjeno. Klimnem i pogledam ga u oči i odjednom Dobroslav više nije bio moj dugogodišnji prijatelj, već stranac kojeg prezirem. Duboko. I potrese me ta spoznaja, ali nisam je zanemario, odgurnuo u stranu. Bila je tu i bila je istinita i pomirio sam se njom. Dobroslav je odjednom postao netko nepoznat. - Prokleta bila! - zareži on i zaustavi kola pred crvenim semaforom, a vrućina nahrupi svom snagom. - Sad od mene traži da joj kupim uloške! Zamisli, uloške! - Hoćeš li joj ih kupiti? - znatiželjno upitam. Nema odgovora. Ali po cesti koju je izabrao, shvatim kako se vozimo prema još jednom od mnogih supermarketa i moj prezir naglo nabuja. Pa taj čovjek, koji mi je godinama prijatelj, nije ništa. Nema svoje Ja. On je veliko ništa. Beznačajna grudva u rukama svoje lijene žene koja ga poput plastelina modelira po svom nahođenju. I drobi. A on to dopušta. - Ja joj ne bih kupio - kažem mu, naprosto izleti iz mene, dok on parkira kola i okreće se prema meni iznenađen mojom primjedbom. - Ne bi? - Ne! - kategorički uzvraćam. - Ako zbilja želiš to prekinuti, nemoj joj kupiti jebene uloške! Neka ih kupuje sama! - Biti će gužve - promrmlja Dobroslav i znam kako ne misli na gužvu u supermarketu, ali mi ga više nije žao: zaslužuje da ga žena maltretira. Mlakonja. - Čekam te u kolima - kažem mu, a nešto u mom glasu natjera Dobroslava da me pažljivo pogleda. - Jesi li ikada nekoj od svojih žena kupovao uloške? - upita iznenada. - Nisam - odgovorim i mirno ga gledam. - Nikad. Niti neću. - Eh, da! - uzdahne on. - Ali ti nisi oženjen. One dolaze i prolaze kroz tvoj život. Moja vještica ostaje sa mnom. I ako sad dođem kući bez prokletih uložaka, prirediti će mi pakao. - Zar ti ga već nije pripremila? Istog trenutka kad je odlučila nazvati te? - Kako to misliš? - Daj, Dobrice! - kažem mu: svi smo ga tako zvali, zbog njegove blage i popustljive prirode. - Razmisli malo! - Što hoćeš reći? - upita me on. - Istresi već jednom. - Koja žena zaboravlja kupiti tu stvarčicu? Nemoj biti naivan! - Misliš ...? - ne dovrši rečenicu Dobroslav, a u očima mu čitam ljutnju. - Upravo to mislim - kažem mu. - Čini to namjerno. - A zašto? - Zato jer joj dopuštaš. - Dopuštam? - Nego kako to zoveš? - upitam ga. - Prije jedne minute si divljao, ljuteći se na nju, a sad ćeš poslušno izvršiti ono što ti je naredila. - Naredila? - ponovi glupo on. - Naredila? - Možeš li to drugačije nazvati? - upitam ga. Ne odgovara. Vidim kako mu se mršavo i koščato lice zateglo i znam da steže vilice. Očekujem škrgutanje zuba, ali Dobroslav iznenada izlazi iz kola i udaljava se bez riječi. Odlazi kupiti ono što mu je Nina naredila kupiti. Priča se ponavlja. Iz dana u dan! Sam u kolima, okupan vrućinom, znojim se i čekam. Čekam da Dobroslav kupi što mu treba, u stvari, što njegovoj Nini treba i da konačno nastavimo vožnju. Maštam o tušu, o tišini u zatamnjenom stanu. A navečer, doći će i Tihana, oživjeti mi umorno tijelo, udahnuti svježinu noći. Zaliječiti rane koje sam dobio preko napornog dana … Sanjarenje mi prekida naglo otvaranje vrata i Dobroslav ubacuje paketić uložaka i dva pakovanja pašte na stražnje sjedište. Sjeda za upravljač i bijesno pojuri naprijed, kući, ali ne prema miru, već prema napetosti, svađi. - Nisi mi to trebao reći - progovori kad smo udaljeni točno jednu ulicu od zgrade u kojoj obojica stanujemo. - Što? - pitam zbunjeno, jer mislima sam uz Tihanu, daleko od Dobroslava i njegovih problema: čak sam i vrućinu prestao osjećati. - Nisi mi to trebao reći - ponovi tupo on. - O tvoj ženi? - Da, o njoj - odgovori i parkira pred zgradom. - Ali to je istina. - Možda - kaže on tiho. - Ali mi nisi trebao reći. - Znači li to - pitam ga znatiželjno - kako sutra moram potražiti neki drugi prijevoz? Uzalud čekam odgovor, pa konačno bez riječi izlazim iz kola, ostavljajući na još toplom sjedištu teško breme prezira. Udaljavam se prema zgradi i osjećam olakšanje. Nisam više vezan prijateljstvom uz čovjeka, prema kojemu osjećam samo duboki prezir. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (29) - Iskren - #

23.06.2007., subota

photo by T Sad ću ga cmoknuti!

- 07:39 - Budi (24) - Iskren - #

22.06.2007., petak

photo by T Joj, i danas me vodi. Praznik je, pa smijem u autobus. Zaslužuje još jedan poljubac!

- 07:01 - Budi (21) - Iskren - #

21.06.2007., četvrtak

photo by T Rekao mi je da samo mene voli!

- 06:10 - Budi (21) - Iskren - #

20.06.2007., srijeda

photo by T Misko ide udesiti jednu kuhinju i vodi me sa sobom. Evo mu pusa zbog toga. Iako bih mu svejedno dala pusu ...

- 06:15 - Budi (45) - Iskren - #

19.06.2007., utorak

photo by misko Ovako pjevam svom Mišku ... Danas slavi svoj drugi rođendan!

- 08:11 - Budi (41) - Iskren - #

18.06.2007., ponedjeljak

photo by misko Ne ljuti me!

- 07:01 - Budi (39) - Iskren - #

17.06.2007., nedjelja

photo by misko Evo me! Bila sam u dubokoj šumi, u hladovini, mahovina oko nas i uživala sam. Danas mi se ne šeta, odmaram na Miškovim koljenima.

- 10:26 - Budi (34) - Iskren - #

16.06.2007., subota

Nemogući susret

photo by nepoznat_NEV-14 Nemogući susret Već četiri dana i noći čamim u stanu, ne otvaram vrata, ignoriram zvonce, ne javljam se na telefon, a ni na mobitel. Za to sam vrijeme popio dvije boce žestokog ruma, a ruke mi još uvijek uzdrhtale, trepere poput lista na ugodnom povjetarcu: ne zbog pretjeranog pijenja, već zbog nemogućeg susreta, koji se usprkos nemogućnosti odigrao. I koji me dobro stresao, pa ne mogu podnijeti ljude, a ne usudim se o tome ni govoriti, jer znam što će mi reći: reći će mi kako sam malo skrenuo, nije ništa strašno, prebroditi ću ja to ... i slične gluposti. Treba samo malo vremena proći … Ovog puta zvonce na vratima uporno zvoni već preko dvadeset minuta. Tko je da je, uporan je poput samog đavola. Želi li me i taj neželjeni posjetitelj, progoniti poput sjećanja na onaj suludi susret? Drhtavom rukom gasim cigaretu u prepunoj pepeljari i psujući sebi u bradu, prelazim dnevnu sobu i hodnik, pa otvaram vrata, pun bijesa i oran za svađu. - Bože! - uzvikne Alma istog trena kad me ugleda, a lijepe joj se smeđe oči u čudu rašire. - Na što to ličiš? Što to radiš od sebe? Želiš li se upropastiti? - A želiš li ti brbljati ovdje, na hodniku? - zajedljivo je pitam. Umjesto odgovora Alma se progura pored mene, dugim koracima zagrabi prema dnevnoj sobi, mršteći se gadljivo, pa počne širom otvarati prozore. - Jesi li skroz poludio? - pita, ali ne očekuje odgovor, već nastavlja monolog, dok ja uzimam slijedeću cigaretu i nalijevam si još ruma, jer znam, zbog Alminog će mi jezika trebati. - Razboljeti ćeš se, živeći ovako. Ako se ovo može nazvati životom. Ubijaš se namjerno? Nema te, ne dolaziš na posao, ne javljaš se ... svi smo zabrinuti i da znaš, da mi nisi otvorio vrata, provalila bih ti u stan. Ne razumijem zašto ... - Molim te, prestani - izmučeno ubacim, kad je zastala grabeći dah. - Da prestanem? - Alma se okrene prema meni, podboči se i pogleda u mene. - Hoću, prestati ću, ako otiđeš pod tuš i obriješ se. A ja ću za to vrijeme sve prozračiti i skuhati kavu. Dogovoreno? - Imam li izbora? - Nemaš! Pola sata kasnije sjedimo na balkonu. Suviše zaudara u stanu, zaključila je Alma, pa na balkon postavila pladanj sa kavom i mineralnom. Sjedi preko puta mene i upitno me gleda. Znam što taj pogled znači. Znači: što čekaš, počni pričati, otvori se već jednom. - Ne znam kako početi - kažem joj. - Vrlo jednostavno - reče mi Alma. - Od početka. Početak je u magli zaborava prohujalih dana. Ali se živo sjećam posljednje šetnje od prije četiri dana. Nisam mogao spavati, iz nekog sam razloga bio strašno uzbuđen i oko jedanaest u noći, odjednom sam poželio prošetati, otjerati uzbuđenost, sasvim nerazumljivu i kojoj nisam nikako mogao otkriti uzroka. Kišica je lagano rominjala, ali mi to nije smetalo. Izašao sam obučen u staru trenirku i kapuljačom zaštitio glavu, pa polako krenuo poznatim putem prema groblju. Pogled na visoke čemprese me uvijek smirivao, pa sam se nadao kako će me smiriti i te noći. Ali nije. Stajao sam ispred groblja, koje je naravno, u ovaj sat bilo zaključano i promatrao šiljate vrhove čempresa koji su parali olovno sivo nebo, prepuno teških oblaka koji su se tromo vukli kroz noć. Mir nije dolazio i konačno sam odustao, okrenuo i pošao nazad. I onda se dogodilo. Oko dvadeset metara dalje od zgrade u kojoj stanujem, odjednom sam je ugledao. Kiša je sad već bila gusta, vidljivost otežana, ali istog sam trena prepoznao tu tešku kosu boje meda i onaj hod, lagan, kao što balerine hodaju, gotovo lebdeći hod. I njen sivi kišni mantil u kojem sam je i upoznao. Kišne su je kapi milovale, slijevale se niz nju, kao nekada moje ruke, a ja sam, nakon što sam nekoliko trenutaka zapanjeno i ukočeno stajao, pojurio za njom. - Nikice! - viknuo sam i pojurio. Okrenula se i kroz gusti zastor kiše ugledao sam njeno prelijepo lice, samo na jedan kratak drhtaj vremena. Zatim joj slap teške kose sakrije lice od mog pogleda, okrene se i uđe u zgradu. - I? - upita Alma i ohrabrujuće mi se nasmiješi. - Što je dalje bilo? - Ništa - odgovorim. - Kako ništa? - Baš ništa - kažem joj. - Dotrčao sam za nekoliko sekunda i ušao u zgradu, u hodnik, a hodnik je bio potpuno suh, odmah sam to vidio. - Suh? - upita Alma. - Kako suh, ako je upravo ... ma čekaj malo! Zavitlavaš li ti to mene? - Sasvim sam iskren. Kunem se. - Poznaješ tu ženu, koja je ušla, a opet i nije ušla u hodnik zgrade? - Poznajem - Tko je ona? - Nika, moja supruga. - Oh! - uzvikne Alma. - Poznajem te tek šest mjeseci, od kad si se zaposlio kod nas, ali uvijek sam mislila kako nisi oženjen. - Nisam oženjen. - Ma čuj, što je sad ovo? - nestrpljivo upita Alma: razumijem njenu nestrpljivost, jer nekoliko smo puta izašli zajedno, pa se sad ne čudim njenom prijekornom glasu i isto tako prijekornom pogledu. - Čas jesi oženjen, a čas nisi oženjen. Daj se odluči. - Bio sam oženjen - kažem joj i pratim njenu reakciju. - Udovac sam. Nekoliko dugih i napetih trenutaka Alma zuri u mene, oči joj tamne postaju još tamnije, gotovo crne i duboke, duboke. - Čuješ li samog sebe? - upita naposljetku tiho. - Govoriš mi kako si sreo mrtvu ženu. To je nemoguće! - U pravu si - složim se sa njom. - Ali usprkos tome, nemogući se susret dogodio. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (29) - Iskren - #

15.06.2007., petak

photo by misko Ovako me vi vidite ... kad sam mala ...

- 07:33 - Budi (24) - Iskren - #

14.06.2007., četvrtak

photo by misko Dobro jutro! Hoćemo li krenuti?

- 07:13 - Budi (43) - Iskren - #

13.06.2007., srijeda

Posljednja večera

photo by vauvau.net Posljednja večera - Hoćeš li to moći učiniti? - pita me Selim i sumnjičavo gleda: glavu je malo oborio, nastojeći gledati preko naočala, koje samo što mu nisu spuznule sa dugačkog nosa. - Hoću? - čvrstim glasom kažem. - Jesi li siguran? Klimam potvrdno glavom. - Nije to ni malo lako učiniti - nastavlja on monotono. - Ipak ste godine i godine proveli zajedno. - Učiniti ću to - kažem, nestrpljiv da se sve ovo već jednom privede kraju. - Objasni mi što treba učiniti i ne brini ništa. - Procedura je jednostavna - reče Selim, podigne malu i smeđu bočicu prema svjetlu i zagleda se u bezbojnu tekućinu u njoj. - Biti će dovoljno nekoliko kapi. - Koliko? - pitam radoznalo. - Pet ... možda šest ... nisam siguran. - Kapnuti ću ih deset - kažem mu tiho. - Deset? - Selim podiže pogled prema meni. - Želim biti siguran da će uspjeti - kažem mu tiho. - Ne želim da se muči. - Deset će biti i više nego dovoljno - reče Selim. - Koliko je Adela teška? - Oko pedeset - odgovorim mu. - Možda malo više. Smršavila je u posljednje vrijeme. Selim klima i nešto mrmlja sebi u bradu, dok zamata malu bočicu u bijeli papir i pruža mi je. Držim smrt u ruci. Ni više ni manje! Stojimo u sredini jarko osvijetljene prostorije, između nas nalazi se Adela, moja ljubimica rotvajlerka, jedva se održavajući na nogama, debela preko svake mjere. Iz dana u dan snaga joj kopni, nestaje: jede joj ga onaj tumor, koji Selim, moj prijatelj i veterinar nije mogao sasvim odstraniti još prošle godine, kad sam Adelu doveo na pregled, sumnjajući na bolest. Ali ne ovako tešku. Ljut sam na život što mi je to pripremio. Adela je sve ono što beskrajno volim: nikoga ne volim kao što volim nju. Za mene će Adela uvijek biti ono malo i razigrano štene, bez obzira koliko ogromna bila, a zbilja je ogromna, krupna i crna i umiljata. Prema meni. Ostale zna i prijeko pogledati i ponekad, pogotovo u posljednje vrijeme, opako zarežati. Shvatio sam: tumor, koji je polako uništava, mijenja joj i ćud, pa od vesele kuje postaje goropadnica. - Evo ti bočica - kaže Selim pružajući mi je umotanu. - Pazi na nju. Nema ni mirisa ni okusa, ništa joj neće biti sumnjivo, ne brini. I nemoj slučajno ... - Neću - prekidam ga. - Hoćemo li na piće? - Hoćemo - odluči Selim bacivši pogled na sat. - Neće više nitko doći sa svojim ljubimcem. Samo da operem ruke, zaključam i idemo. Sjedimo pod kestenima, vani, na zraku, uživajući u laganom strujanju zraka, koje nam hladi pregrijana tijela. Ispred nas, na stolu, boce piva, a pored stola leži Adela i drijema. - Kako si inače? - pita me. - Sve po starom. - Nije dobro - kaže Selim. - Kad je u životu sve po starom, moramo nešto mijenjati. Osim, ako nismo zadovoljni postojećim stanjem. A koliko znam, tebi ona tvoja druga kuja već nekoliko godina pije krv na slamčicu. - Nemoj ... - Što nemoj? Zar nije istina? Od onog dana, kad si pokušao otići od nje, živiš u paklu. - Pa nije baš pakao - branim se mlako. - Imamo i svijetlih trenutaka, ili bolje rečeno, manje tamnih. - Vidiš? - pita Selim i zabada prst u moje grudi: primjećujem kako mu je prst požutio od dima cigareta, koje lančano puši. - Znam što ćeš reći: čekaš da mala odraste, pa da ona može shvatiti događaje. A shvaćaš li ih ti? Gdje je nestala ona ljubav, ona velika strast prema Blanki? U što se pretvorila? - Ne znam - odgovorim mu zamišljeno. - Od kad nam se mala rodila, prije tri godine, sve se promijenilo. Kao da je u rodilište otišla jedna, a iz njega se vratila druga žena. - Vidiš? - ponavlja Selim: čuo je ovo već mnogo puta. - Umjesto sa mnom, od tog dana spava sa malom - nastavljam i ne mogu se zaustaviti. - Nema prisnosti više. Ničega nema više. Osim love, ništa nas drugo ne povezuje. Uložila je u moje poslove poprilično i zna da me drži za jaja. Ostavim li je ... - Lova, uvijek prokleta lova - reži Selim i pali slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu. - Moraš razumjeti - branim se. - Upropastila bi me kad bih sad otišao. - A kad ćeš otići? - Otići ću! - Kad? - Uh, jebem mu, od kud ja znam? - prasnem konačno na njegovu upornost. - Osjetiti ću trenutak. - A u međuvremenu? - U međuvremenu tješim se povremeno sa drugim ženama - odgovorim i ne mogu, a da se ne nasmiješim. - Pa znaš to. - Znam - kaže Selim. - Ali zna i Blanka. Kao da mi to nije poznato. Kakvu li mi je samo scenu priredila prije nekoliko dana! Čovjek bi pomislio kako je divlja strast veže uz mene i kako ne može podnijeti moju nevjeru. Za koju je samo čula i za koju nema nikakvih dokaza. Ali je to nije spriječilo da urla i baca mi otrovne optužbe u lice. - Tvrdiš da ti je stalo jedino Mie - rekao sam joj i pokazao joj na uplakano dijete, uplašeno zbog svađe roditelja. - Vidiš li što činiš? - Ja činim? - urlala je Blanka. - Ti se ševiš uokolo, a ja sam ta koja nešto čini ... Poznavajući tu njenu naopaku logiku, nastojao sam smiriti prepirku, samo zbog djeteta, a u sebi sam se zaklinjao kako ću ostaviti kuju istog trena, kad se završio ovaj posao sa gradnjom stanova i nestati sa svojim dijelom love. Neka joj ostane kuća, neka zadrži te trice koje toliko voli, pobjeći ću u slobodu, slobodu ... - Sudeći po tvojoj namrštenoj njušci - reče mi uz smijeh Selim - sigurno se prisjećaš svog slatkog bračnog života. Smijem se sa njim i uzimam pivo, dok Adela podiže radoznali pogled i gleda u nas upitno, znatiželjno, ali i sa bolom u očima. - Curo moja - kažem i nježno joj milujem njušku. Vrijeme je za odluku. Šest je sati, još je uvelike dan i vrijeme je za Adelinu večeru. Moram odlučiti što pripremiti za posljednju večeru svojoj vjernoj Adeli. Sami smo nas dvoje u velikoj kuhinji: žena i kći su u spavaćoj sobi, gledaju televiziju i kikoću se. Adela tromo leži i ne skida pogled sa mene. Gledajući je tako, sjetim se kako je pohlepnim pogledom pratila Blanku, sjedeći izvan kuhinje, na terasi, dok je Blanka sebi pripremala omiljeno jelo: pržene male kobasice. I odjednom znam što će biti Adelina posljednja večera. Istog trena, kad su kobasice zamirisale, evo Blanke. Obučena samo u kratku i prozirnu spavaćicu i raščupane smeđe kose, u meni ne budi nikakvu strast. A nekada … - Rekla sam milijun puta - počne odmah praskati - kako ne želim da mi se životinje motaju po kuhinju. Otjeraj je! - Adela ostaje! - kažem joj i gledam je čvrsto u oči. - Pada kiša, a jadnica je bolesna. Znaš to. - Važnija ti je ona od mene! - odbrusi, okrene se i napusti nas. Namigujem Adeli, dok me tuga hvata. Otjerali smo neprijatelja, ponovo smo sami i međusobna ljubav može nesmetano strujati. Slažem kobasice na tanjur koji pripada kompletu koji Blanka iznosi samo u posebnim prilikama. Neka joj pjena od bijesa izleti na usta, prokleta bila! Dati ću svojoj ljubimici posljednju večeru iz ovog skupocjenog tanjura, a ne iz obične limene zdjele. Uzimam bočicu sa otrovom, koju mi je prije nekoliko sati dao Selim. Gledam u nju, kolebam se, zatim skupljam snagu, skupljam hrabrost i počinjem odbrojavati kapi koje polako kaplju na kobasice koje primamljivo mirišu. Mobitel zazvoni, ruka mi se zatrese i kapi postanu mala kiša koja kupa tople kobasice. Potiho opsovavši grabim mobitel. - Da? - Pukao je potporanj - čujem nesuvislo i treba mi sekunda-dvije, pa da shvatim kako je to inženjer koji nadgleda radove. - Ma koji potporanj? - pitam sasvim zbunjen, svjetlosnim daljinama udaljen od gradnje stanova, kuća. - Na onoj novoj zgradi - odgovori mi on. - Srušio se čitavi prokleti ulaz! Bilo bi bolje da odmah dođeš. Potreban si ovdje! Ovdje su još svi radnici, a jedan je i ozlijeđen! - Dolazim odmah! - kažem i prekidam vezu. Neodlučno gledam Adelu, pa tanjur pun kobasica obilno poprskan otrovom. Ne znam što učiniti. Iznenada se odlučujem, grabim tanjur i stavljam ga, bolje reći sakrivam, visoko gore na kuhinjske elemente. Dati ću Adeli posljednju večeru kad se vratim, nakon što riješim još jednu krizu na gradilištu. - Čekaj me tu, stara moja - kažem nježno kuji. - Eto mene za dva sata. Nisu prošla dva sata nego puna četiri. Čudim se osvijetljenu u čitavom stanu, pa čak i na terasi, znam koliko Blanka vodi računa o tome. Stupam na terasu i kroz staklena vrata vidim pravo u kuhinju. Vidim sitnu Miu kako sjedi na visokoj stolici, a malo joj lišce uplakano i uplašeno. I tad ugledam malo podalje, pored sudopera, Blankine noge, zatim i čitavu Blanku, kako leži, mirno, kako mirna za života nikad nije bila. Pored nje leži Adela i liže joj ruku. I odmah shvaćam što se dogodilo. Pronašla je kobasice i da mi napakosti, pojela ih. - Tata, tata! - jeca Mia. – Što mamica radi na podu? Prilazim joj brzim korakom i uzimam u naručje i privijam je uz grudi u kojima osjećam divlje lupanje srca. Mahnito sam uzbuđen. - Ne plači, tata je došao. - Tata, a gdje si bio? - Na gradilištu, mila moja - polako joj i pažljivo govorim. - Bio sam na gradilištu. Hitno su me pozvali i morao sam se odazvati. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (43) - Iskren - #

12.06.2007., utorak

photo by misko Evo vam svima jezik!

- 06:45 - Budi (24) - Iskren - #

11.06.2007., ponedjeljak

Popravak

photo by roz Popravak Još oko dva sata vožnje i stići će. Izgladiti će nesporazum. Popraviti što popraviti mora. Stalo mu je do nje. I mora to učiniti. Kako ga je samo gledala, kad su se prije tri dana opraštali na željezničkom kolodvoru. Oči su joj bile tužne, toliko tuge još nikada nije vidio. Izbrisati će joj tugu. Reći će joj da je voli, da je želi, da želi život proživjeti sa njom, uz nju. Ništa bez nje nije kako treba biti. Ni u čemu ne uživa. Ma koji mu je vrag bio, pa je onako reagirao? Je li se uplašio? Ne zna. Ni dan danas ne zna. - Znaš - rekla je u suton, dok joj je slani vjetar sa mora milovao kratku i oštru plavu kosu. - Mislim kako želim dijete. - Dijete?! - izletjelo mu je, a da nije bio ni svjestan koliko mu je lice zapanjeno, koliko se njegov glas opire toj ideji. - Oh! Vidim da si upravo oduševljen time - primijetila je ona, a u plavim joj se očima od tog trenutka uselila tuga i više je nije napuštala. - Čekaj malo ... - pokušao je popraviti ono što se popraviti nije moglo. - Ne trudi se - rekla je mirno. - Sve mi je jasno. - Nisam tako mislio. - Jesi. I ti to znaš. - Pa, dobro, jesam - priznao je: morao je priznati. - Zatekla me ta tvoja želja. - Vidiš ... - reče ona. - Što? - Rekao si "tvoja želja". - Jesam. - To bi trebala biti naša želja, zar ne? Nije odgovorio. Što odgovoriti na tu neumoljivu istinu? I sad luđački vozi prema njoj: mora popraviti štetu koju je prouzročio. Mora. Ne može živjeti bez nje. Počinje lagana kišica, sipi kroz sivilo dana. Uključi brisače i opsuje sebi u bradu. Još i kiša! Sve se urotilo protiv njega. - Doći ću k tebi - rekao joj je jutros mobitelom. - Nemoj. Nije potrebno. - Potrebno je - bio je uporan. - Mala, znam da sam se ponio onako kako se nikad nisam smio ponijeti. Oprosti mi, molim te. Dolazim i na koljenima ću te moliti za oproštaj. Kleknuti ću ispred tebe sa cvijećem u rukama i sa suzama u očima ... Prekinuo je govoriti kad je začuo njen lepršavi smijeh, koji mu je toliko trebao, toliko prijao, toliko nedostajao, da se iznenadio. Ponovo je u njenoj milosti i osjeća se sretnim zbog toga. Još samo sat vožnje po ovom tmurnom i kišovitom danu i zagrliti će je i istresti čitavu svoju nutrinu, neka zna da je njen, da je neizmjerno voli i da ... U tom trenutku pukne lijeva prednja guma i upravljač mu zatitra u rukama. Nagonski pruži stopalo prema kočnici, ali se u posljednji tren sjeti: kiša je, ne smije to činiti. Vrluda cestom, očajnički se nastojeći zadržati na njoj i tek nakon tristo ludih i izbezumljenih metara, to mu konačno i uspije. Smirio je pomahnitalo vozilo, usporio i konačno se zaustavio uz rub ceste. Pogleda u vlastite ruke na upravljaču: lagano se tresu. Osjeti suhoću u ustima. Duboko udahne i u tom trenutku mileći do njega stiže hladnjača. Njen se vozač naginje kroz prozor i viče u kišu: - Znao sam da ćeš uspjeti, kad sam vidio da ne diraš kočnicu ... Ostale se njegove riječi izgube u daljini, u kiši koja sve jače pada, smanjuje vidljivost. Izađe iz kola, pronađe trokut i odnese ga dvadesetak metara nazad, pa se vrati automobilu i počne mijenjati gumu. Još samo ovu malu nezgodu da prevlada i uskoro će je držati u naručju. Kiša mu bubnja po pogrbljenim leđima. I nikada je više neće pustiti od sebe. Prokleta kiša pada sve jače i jače. Pored njega jure vozila udaljena samo dva-tri metra, a kiša je sad već toliko gusta, da ih gotovo ni ne vidi. Prokletstvo! Ruka mu je kliznula i ogulio je prste. Još malo, još samo ovaj okretaj, još samo ... evo gotov je ... konačno. Uspravi se, sretan što je konačno gotov sa montiranjem gume i otvori vrata automobila. U tom ga trenutku zajedno sa vratima odnese jureće vozilo uz prasak i kratku bol i ništa više nije bilo važno, jer ništa više nije postojalo. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (40) - Iskren - #

10.06.2007., nedjelja

Savršen par

photo by silverfoxx Savršen par U polutami sobe, kasno poslijepodne, kasnog proljeća, na samom pragu ljeta, Kruno duboko uzdahne. - Čemu taj uzdah? - upita ga Inka: leži pored njega, gola im se tijela dodiruju, znoje u polutami jedno pored drugog. - Sretan sam - odgovori Kruno: ne gleda u Inku, gleda u strop, kao da se boji pogledati je, sakrivajući na taj način vlažan pogled. - Znam da zvuči glupo, Inka, ali vjerovao sam kako ovo nije moguće. - I ja sam isto mislila, dragi moj - reče ona i pogladi mu bedro. - Ali život me iznenadio kad sam upoznala tebe. - Kad smo kod upoznavanja ... - reče Kruno, pa naglo ustane i odšeta gol do ormara u kutu sobe, otvori ga, izvadi jedan zamotuljak iz njega, zatvori ga i vrati se nazad, sjedne na krevet, pa nastavi: - Ovo je sitnica da obilježi našu godišnjicu, Inka. Volim te! Prije godinu dana smo se upoznali. - O, Kruno! - reče Inka, prihvaćajući zamotuljak i sjedajući u krevetu, pa se privije uz Krunove grudi. - Mili moj, sjetio si se! - Naravno da sam se sjetio! - Sjetila sam se i ja! - reče Inka veselo, pa sad ona iskoči iz kreveta, posegne u svoju torbicu koja je ležala na stolu, pa iz nje iščeprka malu i crnu kutijicu i pruži mu je. - Sretna godišnjica! - Hvala - odgovori Kruno, nagne se prema Inki i poljubi je. - Moja najmoćnija godina! - A moja najljepša - doda ona. Zatim oboje počnu otvarati svoje darove: Inka ugleda zlatni lančić sa malim srcem kao privjeskom i cikne od veselja. Kruno otvori kutijicu i izvadi iz nje pozlaćeni upaljač, koji odmah i upotrijebi, paleći cigaretu. - Bože, nisam vjerovala da je ovoliko zadovoljstvo moguće - reče Inka gladeći lančić iznad svojih malih grudi. - Hvala ti što si mi pokazao što je pravi život. - Tek smo ga počeli otkrivati - reče Kruno i pogladi joj unutrašnju stranu bedra. - Još nas mnogo toga lijepog očekuje. Tek je prva godina iza nas, a ispred nas su još mnoge. - Nadam se - promrmlja Inka. - Ne trebaš se nadati. Moraš biti uvjerena u to. - Ponekad se uplašim tolike sreće, koliku sam osjetila uz tebe - zamišljeno reče Inka. - I kao da očekujem kaznu zbog sreće koju uživam. - Ludice - nježno joj reče Kruno. - Nikakvu kaznu ti ne zaslužuješ. Naprotiv! Nagradu zaslužuješ. Uljepšala si mi život. Što bih bez tebe? Ona se nasmije i privije uz njega. Poljubac im probudi strast, disanje im oteža i ponovo, po drugi put ovog poslijepodneva, utonu jedno u drugo, isključivši se od ostatka svijeta. Oblače se šutke, okrenuti jedno prema drugom, krišom se uzajamno pogledavajući. Kruno uživa u tajnovitom šuštanju njene odjeće, kojom pokriva ono što ga toliko uzbuđuje. Pokriva, ali i dopušta naslućivanje i to mu se dopada. - Moram požuriti - reče ona. - Ostavila sam djecu kod sestre i moram juriti po njih, pa kući: on dolazi u osam. A ti? - Rekao sam joj da ću biti na sastanku do sedam - umorno odgovori Kruno. - Stići ću kući prije nego li počne pomamno nazvati zajedničke poznanike. Iduće srijede? - Naravno - reče Inka. - Iduće srijede. Izlaze iz hotelske sobe i u hodniku se još jedno pomiluju pogledima, pa krenu nastaviti živjeti vlastite i odvojene živote, različitim putovima. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (42) - Iskren - #

09.06.2007., subota

photo by misko Sad će stići ...

- 07:05 - Budi (22) - Iskren - #

08.06.2007., petak

photo by misko Zašto su otrčali?

- 07:07 - Budi (29) - Iskren - #

07.06.2007., četvrtak

Šetnja

photo by Zigomar Šetnja Borka, osamdesetogodišnja umirovljena učiteljica, uplašeno se trgne iz poludrijemeža u koji je zapala. Sjedila je udobno zavaljena u stolici za ljuljanje, a probudio je iznenadni šum ulaska u svjetlu dnevnu sobu Zdravke, njene dvije godine mlađe sestre, također umirovljenice. - I opet si zaspala - prijekorno vrteći glavom reče Zdravka. - Ne razumijem, kako to uvijek osjećaš potrebu za spavanjem? Borka se samo nemoćno nasmiješi. Čemu sestri objašnjavati, kako više voli drijemati u stolici za ljuljanje, nego li šetati gradom, a što je Zdravka uvijek neumorno zagovarala. Uzaludan napor. - Da se malo više krećeš - nastavi Zdravka - ne bi osjećala tu neprekidnu pospanost. - Znaš - usudi se Borka - nismo više mladice. I zaslužujemo malo opuštanja. - Možeš se opuštati i šećući - odgovori Zdravka. - Aktivni je odmor bolji od pasivnog. - Ponekad - reče Borka: danas se osjećala ornom usprotiviti se sestri, koja je, iako dvije godine mlađa, uvijek bila dominantna. Vođa čopora, zvala ju je Borka potajno u sebi. - Uvijek! - neumoljivo ustvrdi Zdravka, pa strog izraz lica ublaži osmjehom i postane sasvim prijazna. - Dok si ti drijemala, skuhala sam čaj. Hajde da ga popijemo, pa idemo u laganu poslijepodnevnu šetnu. To će te razbuditi. Šetnja pomaže. - Pomaže i drijemanje - promrmlja Borka. - Nemoj biti toliko zanovijetalo. Idemo! Bila je to ritualna šetnja, koju su svakog poslijepodnevna prakticirale. Popile bi čaj, ili zimi vrući kakao, pa se, ruku pod ruku, laganim i ujednačenim hodom uputile ulicama grada, sve do obale. Tu bi jedno vrijeme promatrale more, slušale krikove galeba, svaka zabavljena svojim mislima. Nakon otprilike desetak minuta, bez riječi bi krenule natrag, rukom pod ruku, ujednačenim tempom. Nakon smrti supruga Borke, prije osam godina, Zdravka joj je predložila preseljenje, osnivanje zajedničkog domaćinstva. Borka nije imala djece, ostala je sama, a Zdravka se nije nikad ni udavala. Uživale su u zajedničkom domaćinstvu, prisjećajući se svog djetinjstva, mladenačkih dana. Uspomene su pažljivo njegovale, pa su na svojim šetnjama planirale na čiji grob treba uskoro otići, osvježiti ga cvijećem, očistiti malo. - Uskoro je godišnjica tatine smrti - reče Zdravka, čvrsto koračajući, dok joj je Borka stiskala mišicu, uzalud se nadajući sporijem hodu. - Znam. - Borka klimne. - Nešto sam mislila ... - Reci! - Pa, nas dvije obilazimo drage nam grobove - tiho reče Borka. - Već smo stare, uskoro ćemo i mi u grob. Tko će obilaziti naše grobove? - Glupe li i morbidne pomisli! - uzvikne ljutito Zdravka. - Čemu razmišljanje o smrti? Zdrave smo, jake, vitalne ... ma zašto uopće razmišljaj o smrti? - Ne znam ... - promuca smeteno Borka. - Da nisi bolesna? - Zdravka se zaustavi i zabrinuto pogleda sestru, tražeći na njenom licu tragove bolesti. - Ne izgledaš bolesno. - Ma nisam bolesna - nestrpljivo se otrese Borka: vrlo je rijetko to činila i Zdravka je iznenađeno pogleda. - Pa što ti je? - Nije mi ništa! Hajde da završimo šetnju, pođemo kući. Zove me knjiga. - Neće ti knjiga pobjeći - reče Zdravka. - Nećemo skraćivati šetnju. Kretanje je vrlo važno. I zdravo. Dok se čovjek kreće ... Borka se isključi. Sve je to čula već bezbroj puta u ovih gotovo osam godina, od kad se preselila kod sestre, prodala svoj stan, a za dobiveni su si novac priuštile putovanje u Egipat i uredile sada zajednički stan. Zvuk je sestrinog glasa dopirao do Borke, ali nije razumijevala smisao i upravo u trenutku kad je htjela prekinuti sestru, koja se razmahala riječima, nešto je snažno udari u leđa i svega nestane. Vozilo, koje ih je pokosilo jureći preko sto dvadeset kilometara na sat i na mjestu usmrtilo sestre, nastavi i dalje juriti, dok je lim užasno škripao parajući parkirane automobile. Zatim se automobil prevrne i njegova se luda trka uz užasni lom metala i pucanje stakla, konačno zaustavi. Kotači su se i dalje pomamno okretali u zraku, kao da žale za asfaltom, a kroz razbijeno prednje staklo ispuže okrvavljeni mladić, ni dvadeset godina star, luda pogleda, a iz njegovih okrvavljenih i otvorenih usta, dopirao je snažan i odvratan zadah alkohola. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (29) - Iskren - #

06.06.2007., srijeda

Sparina

photo by misterxisgod Sparina Već je šest navečer, a sparina ne popušta. Nalegla se nad grad i muči ga svojom vlažnom težinom, vruća joj krila nepomično lebde i pritišću. Ljudi dišu otvorenih usta, poput tek ulovljenih riba, nemarno bačenih u travu, trenutak prije izvučene iz mora. Nesnosna buka i smrad ispušnih plinova. Buka. Kakofonija zvukova odjekuje. Ugledavši zelenu oazu, stolove i oko njih stolice, okružene starim kestenima, Bogoljub olakšano uzdahne, pa krene prema tom spasonosnom mjestu. Na početku četrdesetih, a već proćelav, sa ispupčenim trbuhom ispred sebe i podbuhlim licem, nemirnih crnih očiju, uredno obrijan i obučen u plavo odijelo, sa odgovarajućom kravatom, djelovao je kao neki službenik, a to je upravo i bio. Bogoljub se jedva dovuče do stolova u spasonosnoj sjeni i doslovno se sruši u najbližu stolicu. Olakšano uzdahne i izvadi veliku i bijelu maramicu iz džepa, pa obriše proćelavu glavu. Mrzio je kad bi mu se glava znojila. Osjećao se prljavo zbog toga. - Izvolite? Što želite? Nije ni primijetio dolazak mlade konobarice, pa se pomalo uplašen trgne i podigne pogled. - Pivo, molim - tiho reče, kao što je uvijek i govorio, tiho, nikad ne podižući ton, pristojno. - Odmah - reče konobarica, sa smiješkom se okrene i otiđe. Bogoljub gleda za njom i pita se, je li pravo postupio? Napustio je ured usred posla, ali jednostavno je morao to učiniti. Suviše se uzbudio, uzrujao, iznenadio. Sređivao je najnovije katastarske podatke, kad mu je prišla mlada tridesetogodišnja žena, velikih i svjetlo-zelenih očiju i nagnula se preko pulta prema njemu. Bogoljub ju je upitno pogledao, tutnuvši sendvič sa pršutom koji je kradom jeo iza nekih starih spisa. Mlada žena nije reagirala: mirno je stajala sa svoje strane pulta i gledala ga otvoreno. Činilo mu se da je to pozivajući pogled, ali nije mogao vjerovati u to. Njemu se to ne događa. Drugima da, ali njemu ne. - Trebali ste? - upita mladu ženu, prišavši joj. Umjesto odgovora, ona je gurnula malu i bijelu presavijenu cedulju, osmjehnula se prema njemu, pa pričekala da Bogoljub podigne papir. Nije čekala da Bogoljub pročita sadržaj poruke, već je uz pozivajući osmijeh ( Bogoljub ga nikako nije mogao drugačije nazvati ) klimnula glavom, kosa joj se zatresla, okrenula se i izašla iz ureda, brzo zatvorivši vrata za sobom. Bogoljub je u čudu buljio u vrata, dok su mu se nozdrve pohlepno širile, udišući diskretan parfem koji je ostao visjeti u zraku. Potvrda da nije sanjao. - Što je to bilo? - upitao ga kolega. - Nemam pojma - promucao je Bogoljub, pa brzo dodao. - Moram u toalet. Odmah se vraćam. U toaletu, uvjerivši kako je sasvim sam, rasklopio je cedulju i pročitao poruku pisanu tintom, kosim ženskim rukopisom. "Gledam vas već nekoliko dana ( poslom dolazim ovdje svakodnevno ) i jako bih vas željela osobno upoznati, van radnog mjesta. Predlažem ..." I sad je tu, pod ovim kestenima, jer toliko se uzbudio, da nikako više nije mogao ostati i obavljati monotoni posao. Ispričao se slabošću, a svi su klimali sažaljivo, vidjevši njegovo bljedilo i primijetivši pojačano znojenje. I okrivljavali nesnosnu sparinu, koja je svima potkopavala zdravlje, o živcima da i ne govorimo. - Izvolite! - Boca hladnog piva stvori se ispred njega: nije stigao ni zahvaliti, a mlada i vitka konobarica već nestane. Bogoljub zavidno gleda u njenu figuru: lako je njoj trčkarati po ovoj nesnosnoj vrućini, kad je vitka poput breze i mlada. I lijepa. Gorak mu osmjeh preleti licem. Nikad nije bio ljepotan i bio je svjestan toga. Dok su njegovi vršnjaci uživali u otkrivanju suprotnog spola, on je čitao klasike i jeo sladolede. Dok su oni stjecali prva seksualna iskustva, Bogoljub je samo čitao o njima, ne usuđujući se ni jednoj vršnjakinji prići. Jednom je pokušao to učiniti sa profesionalkom. Prihvatio je njen poziv dok je šetao obalom, pošao za njom u njenu oskudnu sobu, platio joj, a onda se nešto u njemu prevrnulo. - Oprostite - promucao je. - Ne mogu. - Ma možeš - rekla mu dama ohrabrujuće se smiješeći. - Ta pogledaj se samo, mladiću. Pogledao je u pravcu u kojem je pokazivao njen prst, u svoje vlastito međunožje i još se više posramio zbog svoje očite erekcije. - Oprostite - ponovio je. - Čuj! - rekla mu je ona oštro. - Ja sam voljna. Ako si se ti predomislio, to je tvoja stvar. Ja lovu ne vraćam. - U redu je - brzo joj je odgovorio. - Zadržite novac. I tako je propao taj jedini Bogoljubov pokušaj vođenja ljubavi. Ako se to može tako nazvati. Za drugi mu se nikada nije pružila prilika. A kad mu je prije petnaest godina počeo rasti stomak, samo je odmahnuo glavom. Čemu se mučiti dijetom? Zar mu se ne svodi na isto? Stidio se prerane ćelavosti, mlohavih mišića. I zbog toga nikad nije pokušao prići ženi. Hrana i pivo postali su mu jedino zadovoljstvo u životu. I sad ovo. Kako je do ovog došlo? Kako ga je primijetila? Njega, debelog, ćelavog, između svih onih ostalih muškaraca ravnih trbuha kojima je bio okružen. Je li to moguće? Izvadi cedulju iz džepa i položi je na stol ispred sebe, uživajući u ženskom rukopisu, a činilo mu se i da naslućuje dašak njenog parfema. Zar je kraj njegovom tužnom životu? Počinje li se konačno i ispred njega otvarati uzbudljiv život, bez bolne samoće, ispunjen razumijevanjem drugog ljudskog bića? Ustreptao, Bogoljub podigne pivo, pa počne piti ledeno-hladnu tekućinu pravo iz boce. Drži u drugoj ruci ceduljicu i po tko zna koji put sa uživanjem je čita i istovremeno pije. Divno mu prija ledeno osvježenje, ali morati će to prestati činiti, morati će se odreći piva, obilnih jela, upisati će se i u teretanu, malo očvrsnuti, umjesto čitanja šetati će i ... Snažna bol mu zapara grudi, ledena i orošena boca ispadne mu iz ruke i uz zveket se razbije, privlačeći pažnju gostiju, a Bogoljub klone u stolici, spuzne sa nje i polegne na sivi prašnjavi asfalt. - Srce - reče mladi liječnik, koji je slučajno sjedio do stola za kojim je sjedio Bogoljub i koji je istog trena priskočio u pomoć. - Otkazalo mu je srce. Debljina, vrućina, ledeno piće, sklop nesretnih okolnosti. Jadniku nema pomoći. Liječnik se uspravi, gledajući u grčevito stisnutu šaku, koja je stezala bijelu cedulju. Što li piše na cedulji? Ali to nije njegova stvar ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (27) - Iskren - #

05.06.2007., utorak

Razgovor muški

photo by misko Razgovor muški - Pozdrav tebi! - I tebi! - Pa gdje si nestao? Nismo se sreli čitavu vječnost. - Tu sam. Čitavo vrijeme. - Ozbiljno? - Ozbiljno. Motam se ovuda stalno, uvijek u istom kvartu. - Pa i ja se ovuda stalno motam. Kako to da se ne srećemo? - Ne znam. Čudno, je li? - Jeeee, čudno je. - Dobro. Sad smo se sreli. - Jesmo. I baš se radujem zbog toga. - Čuj, a ima li što novog? - Pa nema ... čekaj malo! Ima nešto. Sad sam se sjetio! - Reci brzo. - Ideš li kad gore, prema brdu? - Rijetko. Bio sam posljednji put prije dugo vremena. - Idi gore! - Da idem? A što ima gore? - Prava krasotica! - Ozbiljno? - Ozbiljno! Noćas sam bio sa njom. - I? kako je bilo? - Bilo je odlično! Mala zaslužuje da se prijeđe ova daljina. Sva je vrckava i mlada, nije baš bila mnogo u prometu. - Ići ću. - Idi već večeras. - Posjećuje li je još tko osim tebe? - Koliko znam, ne. Ali nikad se ne zna sa njima, zar ne? - To si u pravu! Nikad se ne zna. - Ma što te briga! Idi i dobro se provedi i uživaj. - I da znaš da hoću. Nisam već ... - Što si zastao? Ne sjećaš se? Zbilja ti je potrebno posjetiti malu. Nećeš otići razočaran i sjećati ćeš se tog posjeta, vjeruj mi. - Vjerujem ti. Hvala! - Nema na čemu. Samo ne govori drugima da se ne pročuje. Zašto ne bi samo mi uživali? - U pravu si. Šutjeti ću. Hvala ti, prijatelju. - Zato prijatelji i postoje. Da pomognu jedan drugom. - Zbilja si pravi prijatelj. - Neka. Odužiti ćeš se već. A sad moram ići - reče šarov, podigne stražnju nogu i obilno pomokri rasvjetni stup pored kojeg su stajali, razgovarali i njuškali ga, pa se udalji podignuta repa, dok žućov gleda zamišljeno za njim. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (31) - Iskren - #

04.06.2007., ponedjeljak

Bez budućnosti

photo by TrollMan Bez budućnosti Umornim se osjećam jutros. Sve češće u posljednje vrijeme osjećam umor. Smrt kuca na vrata mog života. Bilo bi najbolje kad bih mogao biti toliko sebičan i ostao u kući, izležavati se na kauču, sa novinama u ruci, puštajući da se duge minute dana polako odmotavaju u izmaglici sumorne samoće. Ali ne mogu tako, ne mogu, kad pogledam u njene oči. Tamne, a bistre i sa bezrezervnim povjerenjem gledaju u mene. Samo smo nas dvoje u stanu: ona ima mene, ja imam nju. Brinemo jedno o drugom. Zbog te pomisli prikupljam snagu i ustajem sa mukom iz fotelje i odlažem novine koje šušte. Ledi podiže upitni pogled i zagleda se u mene i veselo skače na noge. - U pravu si, idemo vani, curo moja draga - tepam joj, a njen rep pomamno maše. - I bolje je malo se kretati, nego samo ležati. Doktorica mi je rekla kako me ti spašavaš, jer da nema tebe, izlazio bi vani jednom tjedno. A ovako moram svaki dan. Ajde, dođi, lijepa moja. Kujica, mala crno-bijela mješanka, moja voljena Ledi, prilazi mi brzo i namješta glavicu da joj nataknem ogrlicu. Procedura koju već niz godina obavljamo i uživamo u njoj. - Idemo sad - kažem joj i izlazimo iz stana, koji pažljivo zaključavam: jednom sam zaboravio, ali srećom ništa se nije dogodilo; nisu mi opljačkali stan kao što se dogodilo mom prijatelju Dragi, kad je isto tako zaboravio zaključati, sjetio se toga nakon samo pola sata, vratio kući, ali je i tih pola sata bilo više nego dovoljno da mu nestane iz stana sve ono što je imalo vrijedilo. Na ulici, ispred zgrade, na proljetnom suncu koje mi neizmjerno prija, dok čekam da moja Ledi obavi svoje potrebe u obližnjim grmovima, ugledam onoga na kojeg sam malo prije mislio: prema meni hoda Drago, a u rukama mu plastične vrećice pune namirnica. - Dobro jutro! - kažem mu obradovan: nema više mnogo prijatelja, rijetki su postali i to mi je draže kad ih srećem. - Već si obavio kupovinu. - Dobro jutro! - odgovori Drago. - Jesam. Vidiš kakvo je vrijeme: sparina. Leđa me ubijaju. - Ni ja se ne osjećam dobro - požalim mu se. - Ne spavam nikako - nastavi Drago. - Možda dva sata noću. - Isto je i sa mnom - priznajem mu. - Nikako zaspati, a kad konačno zaspim, probudim se nakon dva sata i buljim u noć. - Bilo bi bolje da smo mrtvi. - Nemoj tako, Drago. - Što nemoj tako? - pita on razdražljivo. - Reci ti meni, što imamo od života? Ništa! Penzije su nam toliko male, da crkavamo i sve nam je gore i teže. Nikakve budućnosti nemamo. - Nemoj tako, Drago - ponavljam smeten. - Što nemoj tako?! - ponavlja i on žesteći se. - Kažem ti, ostali smo bez budućnosti i bolje nam je da umremo. Čemu se mučiti? Bolovi će biti sve jači i sve češći. Nemoj misliti da neće. - Znam to - kažem i gledam ga: lice mu neobrijano i umorno. - Kad si posljednji put posjetio doktoricu? - Što ću kod nje? - pita on. - Da mi kaže ono što i sam znam? Kažem ti, prijatelju, bez budućnosti smo. To je ime bolesti koja nas ubija. Bez budućnosti ... ostaj mi zdravo! Gledam za njim, dok moj prijatelj Drago pogrbljen, sa najlon vrećicama u rukama odlazi, ni ne pogledavši moju Ledi. Ne sjećam se kad se to dogodilo i da li se uopće dogodilo. Uvijek ima za nju lijepu riječ i tapšanje po glavi, a ponekad i neku malu poslasticu. - Idemo, Ledi, ljepotice! - pozovem je. - Idemo do našeg parka, u oazu zelenila, nadisati se zraka. Treba mi, a siguran sam da će prijati i tebi. Spuštamo se niz stepenice i stupamo na pošljunčenu stazu. Okružena je zelenilom koje prija oku i plućima. Sad smo već u parku, došetali smo laganim korakom za desetak minuta, a tih sam desetak minuta neprestano mislio o riječima svog prijatelje Drage. Bez budućnosti. Kako to gorko i beznadno zvuči. Bez budućnosti! Odmahujem glavom i nastojim otjerati te misli: sumorne su suviše za ovo lijepo okruženje u kojem se nalazimo, moja Ledi i ja. Zelenilo me umiruje i polako sa zadovoljstvom hodam niz stazu i udišem miris lovora. Ispred, dvadesetak metara udaljene, vidim mladi par, nema im ni dvadeset. Djevojka leži na klupi, a mladić na visokom plamenu upaljača zagrijava nešto i sasvim je udubljen u taj svoj posao. Ni on, a ni djevojka, koja ga zaneseno gleda, ne primjećuju naše približavanje. Tek kad joj mladić podiže tanku majicu i djevojčin trbuh bljesne na jutarnjem suncu, shvaćam što se to odigrava pred mojim zapanjenim pogledom. Mladić drži špricu i zabija je pažljivo u djevojčin trbuh. Nekoliko trenutaka ukočeno, kao da su se smrzli, kao da je vrijeme stalo, oboje gledaju u njen trbuh, zatim mladić vadi špricu, djevojka spušta majicu i grli mladića oko vrata. I tek me u tom trenutku primjećuju, bolje rečeno primjećuju Ledi, koja je dotrčala do njih radoznalo njuškajući. Gledam kako djevojka golim i mršavim rukama grli mladića oko vrata, a on smeteno gazi po odbačenoj šprici i uzvraća joj zagrljaj. Želja se u meni rađa i jedva je gušim, želja da glasno viknem: Ne grli ga! Udari ga i bježi od njega! Ne voli te. Ne voli on ni sebe. Bježi! Ali šutim i posramljen i potišten zbog onog čemu sam prisustvovao, skrećem niz stepenice i nestajem im iz vida. Moj prijatelj Drago kaže kako smo bez budućnosti. Ali vara se. Imamo mi budućnost, kakvu-takvu. Tijela su nam bolesna, ali umovi nisu. A imamo i prošlost, dugu i bogatu i koju nam nitko ne može uzeti. Ali ovo dvoje nema budućnosti. Izgubili su je. Ako su je ikad imali. A još nisu pravo ni počeli živjeti. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (41) - Iskren - #

03.06.2007., nedjelja

Put u raj

photo by djofi Put u raj Gledam je, a ona ne zna kako je gledam, pa je prirodna, da prirodnija ne može biti. Što znači sasvim neprirodna. Svoju je prirodnost odavno izgubila i prestala sa ponašati poput žene ili majke i samo se ponaša kao što se Jehovin svjedok treba ponašati. Ili točnije, kako ona misli da se Jehovin svjedok mora ponašati. Prije nekoliko me minuta pozvala na ručak, a ja se naravno, kao i svaki put, zadržao na kompu, pa stižem malo kasnije. Nečujno hodam onih nekoliko metara do kuhinje i odjednom mi ona ulazi u vidno polje. Stara sjedi za stolom, dlanove priljubila jedan uz drugi, oči zatvorene, izraz lica ... pa, ne znam kako ga opisati. Čudno, blago, grčevito, mirno, napeto, sve se to na njenom naboranom licu čita. Usnice joj se nečujno miču: izgovara molitvu. Tko zna koju po redu ovog dana. Bogomoljka. To je postala, i nikako se ne mogu pomiriti sa time. U meni i dalje tinja tračak nade, doduše slabašne, kako će se stara jednom osvrnuti, progledati, konačno priznati kako postoji i nešto drugo osim Jehovinih svjedoka. I služenja Jehovi, koje tako revno provodi, zapostavljajući sve ostalo. - Samo se ti moli - kažem joj podrugljivo prilazeći stolu na kojem se hladi jelo, a stara se uplašeno trgne: uvijek se trza, baš kao da se nalazi negdje vani, na opasnom terenu, a ne u stanu, u sigurnosti. - Kakav je to bog, koga moraš zamoliti za dopuštenje da bi jeo ono što si sam kupio i spremio? - Šuti! - kaže ona i gleda me onim svojim pogledom koji i te kako dobro poznajem: pogled kojim poručuje da se argumenti ne primaju na znanje, još manje uvažavaju. - Ništa ti ne znaš. - Dovoljno je da jedno od nas dvoje sve zna - odgovorim sarkastično, ali se to odbija od nje, naravno: uvjerena je da je to istina i da je ona ta koja sve zna. Ja sam, naravno, budala. - Jadan ti - odgovori ona. - Ne znaš što govoriš. Samo se ti izruguj, vidjeti ćeš da će ti biti žao. - Kada? - pitam posprdno. - Kad odapnem i odem? - Svi dođemo ispred jedinog Jehove - melje ona ne gledajući me, a crne joj se oči fanatično sjaje. - Onda ćeš se kajati zbog svojih riječi. - Kakav je to bog, koji od vas traži neprekidnu molitvu? - pitam je: neraspoložen sam i izazivam namjerno. - Ako je toliko dobar, zašto mu moraš po čitave dane služiti? - Mene moj Jehova ni na što ne tjera - odgovori ona, a na licu joj onaj tupi izraz koji već sasvim dobro prepoznajem. - Ja mu sa veseljem služim. - To radiš jer se bojiš smrti. - Ničega se ja uz svog Jehovu ne bojim! - odgovara podbodena. - Jedva čekam smrt. - Je li? - pitam i kesim se podrugljivo prema njoj. - A tko je ono jaukao i plakao kad si trebala u bolnicu, na operaciju? - Nisam plakala - laže ona gledajući me uči, uvjerena kako govori čistu istinu, svetu istinu. - Ne bojim se doći pred lice Jehove. - To ti pričaj drugom - nemilosrdno nastavljam: prezirem njen fanatizam i ne mogu se suzdržati. - Jaukala si i plakala i bila si presretna kad je onaj hrabri liječnik rastjerao sve tvoje jehovce i naredio da te odvezu u operacijsku dvoranu. Odahnula si, jer na taj način misliš kako nisi kriva što si dobila krv, a znaš da tvoj dragi Jehova brani uzimati tuđu krv. Ali jesi kriva! Da zbilja to nisi htjela, mogla si se derati, bacakati na nosilima, protestirati na sav glas i pustili bi te kući bez operacije. - Ti si lud! - uzvikne stara ustajući od stola, povukavši svoj najjači i najbesmisleniji argument. - Sa tobom se ne može razgovarati. - Gdje ćeš sad? - pitam za njom. - U sobu na još jedan sat molitve? Gunđajući, stara odlazi, a ja sretan zbog besmislene pobjede, počinjem jesti. Po čitav se dan moli i čita Bibliju i one časopise koje nasrtljivi Jehovini svjedoci trpaju ljudima u ruke. Prisjećam se, kako sam prije nekoliko mjeseci, prolazeći pored spavaće sobe stare na putu u kupaonicu, začuo iz njene sobe neke sasvim čudne zvukove, koje nikad prije nisam čuo. Osluškivao sam pred vratima, zaustavio sam dah, prislonio uho na vrata, ali nisam mogao odgonetnuti što to čujem. I onda pomislim, kako možda stara umire. Ipak je ona prevalila osamdesetu i može svakog dana preseliti kod svog voljenog Jehove. Možda je to što čujem neko posebno, umiruće cviljenje. Hropac. Čudan me nemir obuzeo i polako sam otvorio vrata, nagnuo gornji dio tijela i ugledao svoju staru, osamdesetogodišnju staricu, koja vječito kuka zbog bolova, kako kleči na sredini sobe, na golom parketu, dlanova sastavljenih u beskonačnoj molitvi. Okrenula je glavu prema meni i pogled koji sam vidio u njenim očima nije bio pogled moje majke. - Izađi! - naredila mi je. - I više nikad ne ulazi nepozvan. I nisam od onda ušao u njenu sobu, nemam ni želje. Posvuda po sobi joj je razbacana literatura koja slavi Jehovu. Njega slavi, a sve drugo prezire. Čudna neka ljubav u njoj, ako je to ljubav, rezervirana samo za odabrane, za one koji to "zaslužuju". U tu kategoriju svakako ne spadam. Nekoliko dana kasnije, perem zube u kupaonici, večer se proljetna i topla spušta, kad odjednom osjetim nelagodu. Okrećem se oko sebe, ali ne vidim ništa što bi mi trebalo prouzročiti nelagodu koja me ne napušta. I onda primjećujem: sjaj na podu privlači mi pažnju i ne vjerujući vlastitim očima promatram žarku, blještavo-bijelu svijetlost, koja dopire iz spavaće sobe stare. Ispod vrata ima malo prostora i svjetlost prodire nezadrživo i sve je jača, sve više blještava i nekako podrhtavajuća. Ne shvaćam što se to događa, ali znam, moram to ispitati, otkriti. Briga me za zabranu koju mi je nametnula stara! Moram vidjeti što to prouzrokuje ovakvu žarko-bijelu svijetlost, kakvu nikad prije nisam imao prilike vidjeti. Koga vraga, ili da kažem boga, stara vještica izvodi u svojoj sobi? Polako i tiho otvoriti ću vrata i virnuti, baciti radoznali pogled u njenu sobu. Otvaram vrata sa obje ruke čvrsto držeći kvaku, ne bih li na taj način izbjegao i najmanji šum. Vrata polako, krajnje oprezno, guram i naginjem se i bacam radoznali pogled u sobu. Čitava je soba okupana blještavom svjetlošću, a stara, u položaju klečanja, nagnuta prema naprijed, sljubljenih dlanova, mrmlja molitvu i nije mi to ništa novo ni čudno. Čudno je i sasvim novo to, što stara ne kleči na uglancanim parketima, već lebdi na metar od njih, a između njenih koljena i parketa nema ničeg, samo svjetlost blješti, prosipa zrake na sve strane. Razrogačenih očiju gledam prizor koji ni u snu nisam vidio. Levitacija! Stara lebdi. Uzdiže se prema svom voljenom Jehovi. Ustreptao, naježen, kosa mi se podigla na glavi, zatvaram vrata i tada se dogodi: kvaka mi klizne, pobjegne ispod od uzbuđenja oznojenog dlana i začuje se metalni i glasni zveket. Lebdeći u sredini sobe, stara baci pogled prema zvuku, nestane svjetlosti: u tom trenutku zatvaram vrata. I začujem snažan udarac. Je li to stara pala? Sletjela? Nema više levitacije? Napeto osluškujem i uskoro začujem bolno ječanje i želim otvoriti vrata, ali ovog puta poštujem zapovijed stare i ne otvaram ih. - Zašto ne uđeš?! - viče ona iznutra. - Treba mi pomoć! Ulazim. Soba sad normalno izgleda, ako se tako može reći, jer posvuda po sobi nalaze se brošure Jehovinih svjedoka, napasti nad napastima. Vidim staru kako leži na sredini sobe i jauče. - Što se dogodilo? -pitam je. - Ne znam - jeca ona uplašeno. - Odjednom sam se osvijestila ovdje. Na podu. - Što si radila? - Ne znam - ponovi ona. - Ne sjećam se. O, zašto mi Jehova ne da umrijeti? Ne mogu više ovako. - To te Jehova kažnjava - kažem joj i u mislima je ponovo gledam kako lebdi, a čega se ona uopće ne sjeća. - Šuti nesretniče - govori stara, dok joj pomažem ustati i smještam je u krevet. - A tako mi je lijepo bilo. Blaženo! Kao da letim. - Ne vidim da su ti izrasla krila - kažem joj. - Buncaš kao i uvijek: šenula si od neprestane molitve. Htjela bi poletjeti! - Bila sam blizu - bunca ona. - Bila sam ... Slušam njeno nesuvislo mrmljanje, sliježem ramenima, izlazim iz sobe i čvrsto zatvaram vrata za sobom. Bila je pozvana, svjedočio sam pozivu, ali nije prihvaćena. Na putu ka raju, omeo je jedva čujni šum. I vratio je među nas grešnike. Nije joj vjera baš toliko čvrsta. Copyright © 2007. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (48) - Iskren - #

02.06.2007., subota

Igračka

photo by Pug-H Ne! Ne pristajem Igračkom biti Tvojim Bolesnim porivima Služiti Ne! Ne pristajem Robovati Zbog tebe Tugovati Hoću! Mir Tišinu barem Dan bez tuge Večeri mirne Neka budu Bez tebe Prazne I stoga duge 1.06.07. 18:19 Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (49) - Iskren - #

01.06.2007., petak

photo by misko Dobar dan! Jesam li vam nedostajala?

- 17:25 - Budi (28) - Iskren - #