![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.03.2006., petak
Pojela ga glad
|
Pojela ga glad Već petnaest punih dana mislim na tebe i žudnja me izjeda. Ne izlaziš mi iz glave, prokleta bila! Nastanila si mi se u njoj bez mog dopuštenja. Ja, koji sam nekada bezbrižno krstario ulicama obilazeći omiljene kafiće, ležim zatvoren u stanu i samo mislim o tebi. Na tvoje vitko tijelo i hod divlje mačke, uvijanje bokova. Misao samo lebdi oko tvoje pojave. Ne mogu objasniti svoje ponašanje. Još se nikada nisam ponašao ovako. Pokušavam shvatiti, ali ne ide, ne shvaćam i gotovo. Kraj! Ovo nisam ja! Gdje sam nestao? Uvijek sam sa velikom dozom prezira gledao na muškarce koji su se ponašali na taj način. Život mi se osvećuje, ruga, smije i to me ljuti. Navikao sam upravljati svojim životom, a sad odjednom to ne mogu. Zbog čega? Ili koga? Zbog tebe? Ta vidio sam te svega jednom, one večeri dok sam, kao i obično visio nad šankom, na svom uobičajenom mjestu, u uobičajeno vrijeme, ispijajući uobičajeno piće. Tvoj je smijeh doplovio iznad glava gostiju do mene, a sjedila si sa veselim društvom, bilo vas je osmero, podalje od mene u kutu za duplim stolom, kad je tvoj smijeh zaplovio kroz polutamu lokala i obavio se oko mene i pokrenuo čaroliju za koju nisam ni slutio da postoji. Nepoznati osjećaji. Snažni. Nekontrolirani. Okrenuo sam se i pogledao te i više te nisam mogao prestati gledati. Takvu sam ljepotu, prije nego sam ugledao tebe, prateći odjek tvog lepršavog smijeha, samo sanjao, zamišljao, priželjkivao. I nikada nisam ni pomislio da bih je mogao naći, ugledati. Bio sam uvjeren kako postoji samo u mojoj bujnoj mašti, a sad je odjednom mašta postala stvarnost. I stvarnost je bila ljepša o mašte! Sad si bila tu, nekoliko metara udaljena i ja sam, ne razmišljajući, ne mareći ni za što, postupajući poput automata, poput nekog vražjeg robota, jer morao sam tako postupiti, ustao i prišao ti, a tvoje društvo zamuklo i buljilo iznenađeno u mene, a meni se živo fućkalo za to: vidio sam tebe, samo tebe, jedinu tebe. Samo si ti postojala, sve je ostalo nestalo. Tvoja je crvena kosa za mene postala sunce u mom Svemiru. Jedino sunce prema kome sam morao gravitirati: nisam imao drugog izbora. - Oprosti - rekao sam, naginjući se nad tobom, nad tvojom raskošnom plamenom kosom, udišući pohlepno njen miris, upijajući ga svim porama - bi li bila ljubazna i popila piće sa mnom, tamo, u onom kutu, u miru: želim razgovarati sa tobom. Moram razgovarati sa tobom! Gledala si me razrogačenim od iznenađenja zelenim očima posutim sitnim i crnim točkicama, blistale su poput dijamanata, nesigurno se osmjehnula, zategla ramena, pogledom se konzultirajući sa svojim društvom, zatim bez riječi ustala i pošla ispred mene, prema stolu na koji sam malo prije pokazao. Gledao sam ti u kruškoliku stražnjicu dok si plovila, ne hodala, već plovila ispred mene uvijajući se bokovima, zanosnim osmicama koje me bacale u lude snove izazivajući u meni ekstazu. Jedva sam se suzdržavao: želio sam ti položiti ruke na bokove, osjetiti njihov ritam, stopiti se sa njima. - Želim te - rekoh ti, čim smo sjeli. - I učiniti ću sve ne bi li te dobio. - Ništa više nećeš morati učiniti - odgovorila si: zadrhtao sam od tvog glasa. - Daj mi adresu i sutra sam u pet poslijepodne kod tebe. Dao sam ti adresu i nisam mogao vjerovati svojoj sreći. Zar tako lako doći do nedostižnog? Euforija me opila i ostavio sam piće nepopijeno, izašao iz lokala i u hladnoj noći dugo šetao, ne bih li pronašao mir, ne bih li nekako stišao oluje koje su divljale u mojoj duši. Gledao sam u beskrajno crnilo neba posuto zvijezdama i tvoja mi kosa bila ljepša u sjećanju. Što je jebeni Svemir prema ljepoti tvoje crvene kose? Zamišljao sam tvoju crvenu kosu u svojim rukama, među mojim prstima, rasplićem je i njome ti prekrivam grudi, a ti me gledaš, osmjeh ti blista na licu i gledaš i uzvraćaš milovanjem. Ekstaza me prožimala, dok sam prolazio preko mosta i skretao prema zgradi u kojoj stanujem. Hodao sam kao u snu i mislio kako ono obećavajuće sutra neće nikada doći, vrijeme je stalo, činilo mi se i pritiskalo mi dušu. Ali je došlo: nakon gotovo besane noći, konačno je svanulo, ustao sam, pio kavu, i čekao, čekao, čekao...a minute se beskrajno sporo odmotavale. Svaka sekunda jedan bol. Bol do bola. Poslijepodne se na slomljenim nogama dovuklo, sporo i bolno, ali nisi došla, nije te bilo, nisam te vidio, nisam te čuo, nisam te milovao, a želio sam te toliko, da mi je želja pričinjavala nesnosnu bol. Razbolio sam se, prokleta bila, vrućica me stezala, okovala vatrenim prstima i nije napuštala. Ležao sam i umirao, umirao za tobom. A ti? Gdje si bila? Nekako sam vrućicu pobijedio, ali želju za tobom nisam. A to je bila glavna boljka. Pokušao jesam pobijediti želju u sebi za tvojim tijelom, ali se stalno vraćalo sjećanje na tvoj zeleni pogled, zamah bokova i istog bi časa sve ostalo prestalo postojati. Uzbuđenje me neprekidno držalo, želio sam te sve jače i jače i postajalo je neizdrživo. Uzbuđenje je dobro, ako traje normalno vrijeme, ali ovo ... ovo je bilo čisto ludilo, žudnja za ženom, žudnja od koje se umire. Ah, kakva bol! Prepone mi zahvatila bol i nije me više puštala, postajala je sve jača i jača i nepodnošljiva, prokleto bolna i sigurno svakome drugom nepodnošljiva, ali sam je ja podnosio, prilično mirno, jer dolazila je zbog tebe i na neki sam je jebeno čudan način i zavolio, tu bol, sprijateljio se njome. Ne znam kako, ali jesam, podnosio sam je dan za danom. Tri dana, sedam, deset, petnaest dana bolnih prepona, toliko bolnih da nisam mogao hodati. Ležao sam i ječao potiho i priželjkivao smrt. U tvom zagrljaju. I upravo kad sam zbog silnih bolova utonuo u neko čudno stanje, u kome nisam razlikovao zbilju od sna, prodorna zvonjava na ulaznim vratima vratila me u stvarnost, u bol, u očaj. Sa mukom sam ustao, neobrijan, nepočešljan, obučen u stare i izbledjele traperice i crvenu majicu kratkih rukava, bosonog se dovukao do vrata, otvorio ih ... - Stigla sam - rekla si mi nasmijano, progurala se pored mene i ušla u stan. - Malo sam zakasnila, ali mislim da mi nećeš zamjeriti, je li? Ništa nisam rekao. Nisam znao što reći. Nisam mogao ništa reći. Bila si tu i to mi je bilo dovoljno. Zaboravio sam na protekle bolne dane, sve je postalo nevažno, nebitno, fućkalo mi se za čitav svijet, za bijedu u njemu, za ratove, prirodne katastrofe, ma baš ništa osim tebe me se nije doticalo. Bilo me malo sram zapuštenog izgleda, ali mi se činilo da ti ne mariš, pa sam i ja prestao misliti o tome. Prišla si mi spontano, kao da se poznajemo godinama i počela me ljubiti. Ljubili smo se i svlačili jedno drugo, pomičući se prema obližnjem kauču. Usne ti bile slatke, baš kao što sam u vrućici zamišljao, ali tvoje tople usne, uzdrhtalo tijelo i vrući dah, nisu me mogli probuditi iz mrtvila, suviše sam dugo čekao, suviše dugo patio, suviše dugo te želio, sve je bilo nekako suviše dugo i nisam mogao i bilo me stid što ne mogu i umalo suze da mi grunu na oči. Ali onda je đavo u tvom lijepom tijelu pokazao pravo lice: nasmijala si mi se u lice i prezrivo me gledajući, odmakla od mene, gledajući u moje mrtvilo, moju nemoć. - Što je ovo? - upitala si, a lice, o bože prokleti! lice ti je bilo puno prezira koji nisam mogao podnijeti. - Jadniji prizor nisam vidjela. Misliš li ... - Šuti! Samo šuti, molim te! - zaječao sam, a bol me prožela, uhhhhh, koja bol, ona prije ništa nije bila prema ovoj, uništavajućoj boli, crnoj, crnoj ... - Zašto da šutim? - posprdno si nastavila, unoseći mi se u lice: tvoje je lice zlobno sjalo i čudio sam se tome i nisam mogao shvatiti, što se to događa, a bijes se počeo podizati u meni, naglo, brzo, prijeteći... - Htio si da ti dođem, zar ne? A zašto? Da bih vidjela ovo? Zgrčio sam se i gledao u tvoju ispruženu ruku koju si upirala u moje genitalije, a mržnja i sram i bol izmješale se u meni u masu patnje, nepodnošljive patnje. Nastavila si: - Jadni si mi ti... Nisam ti dozvolio završiti. Sva ona bol, koju sam toliko strpljivo podnosio sve ove dane, eruptirala je iz mene i munjevito sam te zgrabio za vrat i stisnuo, jače, još jače, uživajući beskrajno u svojoj moći, uživajući beskrajno ludo, dok sam gledao kako ti se zeleni pogled mijenja iz posprdnosti u bol, zatim u očaj. Stezao sam te nemilosrdno i sa velikim uživanjem, kujo prokleta, uživajući u tvojoj boli i znajući, kad te konačno prestanem stezati, kako nikada više nikoga nećeš pogledati onako prepuna prezira kao što si pogledala mene, mene koji sam izgorio zbog tebe! Prokleta bila, moja voljena! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (51) - Iskren - #
30.03.2006., četvrtak
Na kavici
|
Na kavici Hodamo sunčanom stranom ulice, prijatno je toplo, ugodno za šetnju. Ustali smo prije sat vremena, priuštivši sebi lijeno jutro i sad je jedanaest sati, proljeće se osjeća i dok se po inerciji približavamo obali i svom omiljenom kafiću na njoj, uživam u mirisu mora. Oko nas je vreva, mnogi su, poput nas dvoje odlučili iskoristiti subotnje jutro u šetnji. Dan je savršen za uživanje u njemu, zrak je čist i mirisan, pomalo slan, sve štima, ali u meni se nastanio crv sumnje, pa ruje, ruje ... Jedva sam je noćas nagovorio na vođenje ljubavi i ne razumijem zašto, a strah me pitati. Moja je Rina podatna, voli udovoljavati, ali noćas … Nisam ranije nikada trebao moliti za to: uvijek je bila spremna i podatna i nastojala udovoljiti mojim željama. I dok smo to radili, osjećao sam Rininu odsutnost: nije to bila ona žena koju poznajem. Čudan osjećaj. Zagrljaj je nekako bio mlak, bez snage, bez topline, ali me to nije spriječilo da pomoću njenog vitkog i lijepog tijela pružim uživanje i zatim olakšanje svome tijelu. Poslije je ustala, otišla u kupaonicu i dugo se zadržala. Kad se konačno vratila, imala je čudan izraz lica i posumnjao sam da je plakala. Jesam li ja kriv za to tajno plakanje? Možda nisam trebao navaljivati? Možda je uvrijeđena? Ali ...zašto onda dvoje žive zajedno, ako ... i koliko se sjećam, nikada do sada nije bila takva, a već smo zajedno gotovo pet godina. Dovoljno vrijeme da muškarac upozna ženu. A opet ...nesiguran sam, priznajem, onaj crv sumnje kopa u meni, ne da mi mira ... Do prošle je večeri uvijek pristajala na moje želje, iako sam znao kako je ponekad umorna. Živjela je zbog moje ugode. Mijenja li se to sada? Ako se mijenja, zašto se mijenja? - Hoćemo li na kavicu? - pita me Rina, dok prolazimo pored cvjećarnice u kojoj sam joj kupio prvi cvijet, crveni karanfil. - Možemo - kažem i gledam je: budi li u njoj uspomene ova mala cvjećarnica pored koje se nalazimo? Njeno je lijepo lice ravnodušno. Ne budi. - Jako sam slabo spavala - reče mi ona, kao da se opravdava što želi popiti kavu: ni to nije nikada ranije radila. U meni uzbuna. Što mi želi reći? Moja Rina spava poput klade, lagano otvorenih usana i uz tiho hrkanje na koje sam navikao i koje pomalo čak i volim. Pronalazimo stol na rubu improvizirane terase, sjedamo i naručujemo kavu, koja nam je ubrzo donesena. Lovim Rinin pogled, ali nikako ga uloviti. Vješto izbjegava susret očiju i luta pogledom sa putničkog broda do galebova u letu i sad sam već siguran, kako me čeka težak razgovor. Šutim, pijem kavu i čekam. Osjećam napetost kako raste. Ne čekam dugo. - Moram ti nešto reći - kaže ona i gleda me pravo u oči i po tome znam da je odlučna. Klimam i ne govorim ništa. Ne usuđujem se. Ostavlja me! Sad znam. Kako ću bez nje? Kako? Ne smije me ostaviti! Ona mi je sve! Ali, već je i ranije tako počinjala i kad sam pomislio da je sve gotovo, popuštala bi i ponovo bi to bila moja nježna Rina, koja je svoju nježnost čuvala samo za mene. Ne voli svađu, ne zna se prepirati, popušta pred mojim argumentima. Dopada mi se to, priznajem. Ne smijem joj pokazati svoj strah: osjeti li ga, dobiti će snage za izvršenje svoje prijetnje. I zbog toga je mirno gledam, kao da razgovaramo o vremenu, a nečem banalnom, o čemu razgovaramo tek toliko da nam prođe vrijeme. - Ovako više ne ide - reče ona. - Ne mogu više ovo podnijeti. - Što podnijeti? – pitam je. - Čitav naš ustajali zajednički život! - Zašto ustajali? - Kako ga drugačije nazvati? – uzvraća ona. – Kad se posljednji put u našem životu, ako se to može nazvati životom, dogodilo nešto uzbudljivo, neočekivano? - Nije smisao života u uzbudljivosti. - Ali nije ni u mrtvilu! – kaže ona ljutito. - Mislio sam da si sretna. - E pa, nisam - kaže ona i okrzne me pogledom. - Zanemaruješ me, ne obraćaš ni malo pažnje na mene... - Znaš da to nije istina - prekidam je. - A ti znaš da sada ne govoriš istinu - nastavlja ona uporno. - Postao si gotovan, ležiš i čekaš ... a što čekaš, nije mi jasno. Znam samo da se ne pokrećeš. Miruješ. Kao da si mrtav. - Što želiš da učinim? - Nije stvar u tome što ja želim - kaže ona i odmahuje glavom. - Stvar je u tome što ti ne želiš učiniti ništa. Dozvoljavaš da život teče pored tebe i ne sudjeluješ u njemu. Zanemaruješ me, ne primjećuješ ... ne dozvoljavaš ni meni živjeti, jer tebi tako odgovara. - Ah, to je ... - Zar je to malo? - uzvraća ona i podiže obrve. - Ja želim suputnika, a ne nekog koga moram vući ... - Čekaj, čekaj ... - Neću čekati - kaže ona. - Dovoljno sam dugo čekala. Više ništa i nikoga ne želim čekati. Želim ići naprijed, uživati život, kreirati svoj život, stvarati događaje, a ne ležati kući i čekati da me događaji iznenade i da mi se samo događaju bez moje volje i uz moje nerazumijevanje, kao što ti radiš. Provodiš dane ležeći, sažalijevajući svoj jadni život, a jadan ti je upravo zbog toga, što si ga ti takvim učinio. I neću ti dozvoliti da i moj učiniš jadnim. Želim kreativno provesti život, a uz tebe je to nemoguće. Zato te napuštam. I ne moli me, neću ostati pored tebe. Dovoljno si uzeo od mog života. I više nego dovoljno! - Ovo nije mjesto za ovakav razgovor – umirujem je: osjećam kako je ljutita, gotovo bijesna. – Razgovarati ćemo o tome kući, mirno i … - Nećemo! – prekida me ona uz odmahivanje glave. – Poznata mi je tvoja rječitost: već si me nekoliko puta uspio odgovoriti od mog nauma i žalim zbog toga. Ali nećeš više! U čudu je gledam kako ustaje i odlučnim korakom odlazi. Ne prepoznajem je: nikada to nije učinila. Mirno sjedim i dovršavam svoju kavu. Prisiljavam se na mirnoću. Uzbuđen sam i nastojim se smiriti. Vratiti će se, znam. Već je i ranije prijetila svojim odlaskom, ali ne pokreće se. Boluje od iste boljke koju meni nabija na nos: nepokretljivost. Strah ju je uzburkati ustajalu vodu. Znam da će biti tako i nikako drugačije. Večeras će doći kući, znam, a ja ću kao i obično sjediti ispred svog prijatelja kompjutera i čekati da Rina priredi i servira večeru, slasnu, kakvu ona zna. Već je gotovo pet godina tako i nema razloga za promjene. Volim uhodanost. Udobnost. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (36) - Iskren - #
29.03.2006., srijeda
Bez milosti
|
Bez milosti Ulazim u svoju malu radionicu i propinjem se na prste u nastojanju dosegnuti visoku policu na kojoj se nalazi mala drvena kutija. U njoj je umotan u čiste krpe moj pištolj, sakriven od radoznalih pogleda i podalje od stranih ruku. Nisam ga dirao godinama. Danas mi treba, upotrijebiti ću ga. Odugovlačio sam, oklijevao, razmišljao i patio i ne želim više: svega mi je dosta! Danas će biti dan pucanja. Moj dan. Biti ću glavni akter, a ne sporedni promatrač kao što sam bio čitavo ovo vrijeme. Preuzimam igru i od sada ja vodim. Bijes ključa u meni i prijeti erupcijom. Crni oblak bijesa podiže se već poduže vrijeme, ali sam ga snagom volje suzdržavao. Više ne mogu i ne želim. Dozvoliti ću da razjarena zvijer urlikne i otme se sa lanca, pa ... što bude da bude! Dvije godine ranije ... Noć je, kiša, vjetar. Najgore vrijeme za vožnju, ali nemam izbora, moram. Imam elektro-radionicu u kojoj popravljam sve moguće i nemoguće kućanske aparate, ponajviše televizore i pozvan sam po materijal, koji mi treba i na koji dugo čekam. Dobio sam ga jeftino i nije mi se činilo teškim otići na put zbog toga, ostavljajući kući Sanjinku, svoju mladu i lijepu ženu, kojom sam se oženio prije šest mjeseci. Dok vozim, mislim na nju, na njeno vretenasto tijelo, kako usamljeno leži u tami naše sobe. Nema mene pored nje, samo ona i noć, baš kao što je noć sada i u mojoj duši. Tek smo kratko vrijeme u braku i zaljubljenost nas još nije napustila: uživamo u svemu što zajednički radimo, pa bilo kako da je ta radnja nezanimljiva, svakidašnja, banalna. Kiša sada počinje lijevati pravo u mene i tuče u vjetrobran i na trenutke gubim cestu iz vida: naslućujem je samo i vozim instinktivno, jer poznajem put, već sam ga mnogo puta prošao, doduše vozeći danju. Ovo mi je prva noćna vožnja i malo sam nervozan: bez voljene žene, sam u automobilu, noć, vjetar, kiša... - Ne idi - molila me Sanjinka. - Kako ću bez tebe? - Pa to su samo dva dana - umirivao sam je. Sada drugačije mislim. Dok zurim u kišu vidim njeno lijepo lice i dva dana odjednom nisu više "samo dva dana", već vječnost. Godinu smo se dana zabavljali, prije nego smo odlučili živjeti zajedno. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, odlučili smo to ozakoniti i bio sam sretan zbog toga. Uživam sa njom u sitnim i dragim intimnostima, za koje, prije Sanjinke, nisam ni znao da postoje. Nemam previše iskustava sa ženama: Sanjinka je tek četvrta žena u mom životu, a trideset i pet mi je i znam, kako su iskustva drugih muškaraca mnogo veća ili bogatija, nisam baš siguran koje od toga dvoje. Meni je dovoljno i ovako: mislim kako bez ljubavi sam čin seksa i nije tko zna što, tek puko olakšanje, ali sa Sanjinkom, mojom Sanjinkom... I upravo u tom lijepom trenutku maštanja, snažna mi se svjetlost zabada u oči i ništa ne vidim i tresak i bol i crnilo i zaborav... Budim se u nepoznatoj okolini u koju gledam sa nerazumijevanjem. Pogledom tražim Sanjinku, ali nje nema, neki drugi, nepoznati ljudi me okružuju. - Budi se! - kaže jedan od njih i naginje se nad moje lice. Pomalo mi se sjećanje vraća i shvaćam da se nalazim u bolnici ... prisjećam se udarca, prevrtanja, boli ... - Izvukli ste se, dobro vam je - govori mi glas umirujuće, ali znam da nije dobro, osjećam to. - Što mi je? - pitam. - Ne osjećam noge. - Povrijeđena vam je kičma - kaže liječnik blago i umirujuće mi polaže dlan na rame. - Ne mislite na to, odmarajte. Da ne mislim na to? Pokušavam pomaknuti noge, ali ne ide, ne mogu i odustajem. Val mi vrućine nadire u lice. - Koliko ... - počinjem. - Šest ste dana ovdje - prekida me liječnik. - Ne govorite. Važno je što ste sada pri svijesti. Oporavak će sada već teći brže. Šest dana? Bez svijesti. Gotovo mrtav. I misao mi bljesne u hipu, kako bi možda i bilo bolje da sam mrtav. Bolje za sve: za Sanjinku, za mene .... Kako ću ovako ... - Ne razmišljajte sada o tome - govori mi liječnik, koji mi čita misli. - Polako, morate ići redom. Prvo, potruditi se i izliječiti, ozdraviti. Sadašnjost ... Sve je postalo neizdržljivo. Mirovanje. Gotovo nepokretnost. Po izlasku iz bolnice, smjestili me u kolica sa velikim i gumenim kotačima, naučili me služiti njima. Rekli su, kako ću sigurno prohodati, ali treba vremena i vježbe. Vremena imam. Sjedim u tim vražjim kolicima i buljim u zidove, čitam mnogo, razmišljam. Soba mi je na katu i ne mogu dole, u prizemlje, u radionicu. Osuđen sam na spavaću sobu: postala je čitav moj svijet, Nje uvijek bilo tako. Moja je Sanjinka predvidjela spori razvoj mog oporavka i zaposlila jednog čovjeka, bolje reći mladića, jer imao je jedva dvadeset i pet. - Zove se Momo - reče mi prilikom predstavljanja: sjedim u kolicima, ona me gura, a Momo se pristojno osmjehuje. - Kažu da je dobar majstor i da nećemo požaliti. Ona, svakako nije požalila. Jedno sam poslijepodne, nekih mjesec dana nakon izlaska iz bolnice, osjetio želju sam ustati iz kreveta. Napregao sam svu svoju snagu, ustao i nekako se dovukao do prozora, držeći se grčevito pokućstva i vukući zamrle noge za sobom, pa pogledao dole, u malo dvorište, koje mi pripadalo zajedno sa kućicom koju sam naslijedio od roditelja i koju sam preuredio za svoje potrebe, učinivši jedan njen dio radionicom. U koju sad ne mogu sići. Stojim pored prozora, ponosan na svoj podvig i sretan nakon dugog vremena i ugledam plavu i dugu kosu svoje Sanjinke. Naginjem se kroz otvoren prozor, želim joj doviknuti, objaviti joj svoj uspjeh i tada primjećujem kako nije sama. Iza nje stoji Momo, priljubio se uz njena leđa, šake joj položio na sise i ljubi joj vrat, a ona se smije, sretno se smije, baš kao što se smijala i dok je sa mnom vodila ljubav. Odvučem se do kreveta, jedva, puzeći. Ležim i patim. Mislim na njih dvoje. Koliko to dugo rade? Možda još od dana dok sam bio u bolnici? Zbog toga ga je zaposlila! Misao me probada i otkrivam mržnju u sebi. Nikad nikog nisam mrzio, a sada se digla ogromna i prijeteća mržnja u meni. Odlučim: ništa ne govoriti. Pratiti razvoj događaja i ... vježbati, vježbati, vježbati ... moram vratiti snagu. A onda … Dva dana poslije toga, spavam u toplo poslijepodne i odjednom se budim. Ne razumijem zašto. Ležim u tihom jesenjem poslijepodnevu i napeto osluškujem. I tada začujem: šumovi dopiru iz susjedne sobe i u prvi mah ih ne prepoznajem. Ali sam kratko vrijeme ostao u blaženom neznanju. Odjednom odjekne poluglasni uzdah koji i te kako dobro poznajem, iako ga već dugo nisam izmamio iz njenih grudi. Sanjinka se predaje uživanju. Nisam izdržao. Nisam mogao! - Dosta! - vrištim u bezumnom bijesu. - Zašto? Zašto? Sanjinka zaštoooooooooooooooooo? Sanjinka se vrlo brzo pojavila. Otvori vrata sobe, stoji onako gola, plava joj kosa raščupana, a zelene joj oči podrugljivo sijevaju. - Kako zašto? - pita podrugljivo. - Ti ne možeš ništa! Eto zašto! Ne vjerujem u prizor koji se odigrava: to je nemoguće. Zar moja Sanjinka? Ali iza nje se pojavljuje Momo i naglo shvaćam kako je moja Sanjinka postala njegova Sanjinka. Već odavno nije moja. Polaže joj dlanove na ramena i ljubi u vrat. - Hajde - kaže joj u kosu, ni ne gledajući u mene i milujući joj razgolićeni bok. - Vratimo se krevet. Odlaze, ostajem sam i drhtim. Traje već nekoliko mjeseci: svaki dan se glasno pare u sobi do moje. Namjerno kažem "pare", jer ovo što oni rade, nikako ne može biti vođenje ljubavi. Svega tu ima, ali ljubavi nema. Ni malo. Svaki šum dopire do mene, svaka riječ i vrlo brzo shvaćam kako se međusobno iskorištavaju. Svatko se od njih, i Sanjinka i Momo, bore samo za svoj užitak. Sve podređuju tome. Što više naslade ... Šutim strpljivo, dok u meni ključa. I vježbam, vježbam baš kao da sam opsjednut. Samo me mržnja pokreće, osvetiti ću se bez milosti. Ni oni ne pokazuju ni malo milosti prema meni. Osvetiti ću se! Za sve one uzdahe koje sam bio prisiljen slušati i koji se zabijali u mene poput metaka. Za svaki njen smijeh pod njegovom rukom. Za svako zanemarivanje, koje postaje ignoriranje. Više me i ne obilaze, ne pitaju treba li mi što, jesam li prljav ... Dovoljni su sami sebi i to je sve što ih zanima. Ostalo ne postoji. Ne za njih dvoje i njihovu ludo mahnitu strast. Vježbanje me oporavlja i daje mi snage da ustrajem. Hodam malo, pa malo više i svakog dana još više. Pomičem granice. Snaga mi se vraća hranjena mržnjom. I konačno dolazi dan, dan u kojem se osjećam spremnim da spremniji ne mogu biti. Polažem malu drvenu kutiju ( liči mi na mrtvački sanduk ) otvaram je, odmatam krpe i pištolj mi prirodno legne u ruku, udobno se smjesti. Kao da ga nisam sve ove godine zapostavljao. Punim ga, repetiram, metak je u cijevi i krećem prema sobi, iz koje dopiru dobro mi znani šumovi. Pet je poslijepodne, subota, radionica je zatvorena i oni obavljaju ritual parenja subotom poslijepodne. Posljednje, ali oni to ne znaju. Još. Kad budu shvatili, biti će kasno. Za njih. A za mene? Nije važno, ne marim, nije me briga. Ravnodušnost me obavija pamučasto, grije me i smiruje, dok otvaram vrata spavaće sobe i ulazim. Ne čuju me, zabavljeni … Ona kleči na krevetu, gola, kosa joj rasuta, pogled divlji, stražnjica visoko podignuta. On je iza nje, gol, zabija se straga u nju, drži joj bokove čvrsto i oči zatvorene. U ekstazi su, oboje. Namjerno treskom zatvaram vrata. Pomahnitala i oznojena se tijela ukoče. Momo je i dalje drži za oble bokove, koje sam toliko volio gladiti i bulji u mene sa nevjericom. - Što ...? - promuca zbunjeno. Ne govorim ništa. Mirno podižem ruku i pucam u njegove gole i oznojene grudi. Jednom, pa drugi put. Momo se ruši na leđa, više nije spojen u ljubavnom grču sa Sanjinkom, a Sanjinka vrišti, vrišti ... - Nemoj, molim te, nemoj! - Neću - kažem joj osmjehujući se i gledajući je kako prestravljena skuplja zgužvane plahte na grudi, pokretom nerazmišljanja. - Neću više slušati ovo. Nikada! Pucam joj u grudi, jednom, pa drugi put, zatim treći. Bijela i zgužvana plahta kojom se uzalud pokušala pokriti, zaštiti, iznenada pocrveni, tijelo joj se zatrese i u nekom čudnom grču klone pored onog prvog mrtvog tijela. Dvije lokve krvi sa njihovih grudiju se polako stapaju u jednu, veliku, crvenu. Copyright © 2006 by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 07:49 - Budi (39) - Iskren - #
28.03.2006., utorak
Tihi rastanak
|
Tihi rastanak - Hoćemo li popiti kavu? - pitam je: ležimo jedno pored drugog obučeni na krevetu, a ona me gleda, oči joj sjajne, plave, mogu se ogledati u njima, samo ako malo pažljivije zagledam. Miris njen, tako poseban, toliko voljen, dopire do mene i uzbuđeno ga udišem: nikad mi ga nije previše, živim za taj dah i u tom se dahu osjećam istinski živim. - Uzeo si mi riječi iz usta - odgovori ona i osmjehuje se, naočale joj spale na vrh malog nosa i gleda me vragolasto preko njihovog ruba. Milujem joj bedro utegnuto u traperice: obučena je za put i za jedan sat odlazi iz mog života. Ne mogu je zaustaviti. Bojim se rastanka, ne volim rastanke i bojim se da ne zaplačem, ja, odrastao muškarac, koji je prošao sito i rešeto. Najgore je to što joj se ne usuđujem reći: ostani, budi pored mene. Suviše je toga što se ispriječilo između nas, suviše toga ... ona to zna, a znam i ja, ali ... nada posljednja umire, zar ne? I zato se gledamo, neprestano se gledamo i gledamo i ne možemo a da se ne gledamo, moramo se gledati! Jedino gledajući jedno drugo osjećamo kako život struji u nama, nadima nam grudi, neke se čudna toplota ugnijezdila u nama. Čini nas ranjivima, ta toplota, ali volimo je i ne želimo da nas napusti. Naša toplota. - Ostani ovdje - kažem joj i ustajem. - Skuhati ću kavu i donijeti je ovdje. - A ne! - odbija ona i to je glazba za moje uši, glazba koje mi nikada nije dosta. - Idem sa tobom. Hoću biti svaku preostalu sekundu sa tobom. Dok iz sobe odlazimo u kuhinju, držimo se za ruke, poput svih zaljubljenih. Neprestano se dodirujemo, ali su sada dodiri postali nešto više od dodira. Bezbroj dodira u ovih nekoliko dana u kojima smo pokušali sabiti čitave naše živote. Osjećam ludu i nerazumnu potrebu uvjeriti se u njenu prisutnost: vidim je pored sebe, ali ne mogu vjerovati svojoj sreći i moram je dodirnuti, uvjeriti se u svoju sreću, uvjeriti u njeno postojanje. Moji joj prsti miluju lice, neprestano, uvijek iznova i iznova, a ona uzvraća. Na svaki moj dodir reagira i pokazuje zadovoljstvo, sreću i to me oduševljava u vijek iznova. Tako je neposredna, da mi zastaje dah. Sa njom činim stvari koje nikada nisam ranije radio. I uživam u njima. Beskrajno. Sa njom. Zajedno. Pijemo kavu i, naravno, gledamo se. Pogledi kao da su nam vezani. Probadamo jedno drugo pogledom želje, pogledom davanja, pogledom sreće i pogledom tuge. Sve se miješa i stapa u jedinstvenu masu koja djeluje na naša uzbuđena čula. Kao da ludimo. Oboje. Nezasitni smo. U svemu. Tek što zadovoljimo želju, strast, ponovo se budi. I sve počinje iznova. - Vrijeme je - kaže ona. - Moramo krenuti. Spremamo se za polazak i dok se brzo pripremamo napustiti stan, prisjećam se kako je prije dvije noći plakala u mom zagrljaju. Jesam li bio pregrub? Možda. Jesam li je htio povrijediti? Gledam, zavirujem, ponirem u dubinu svoje duše, u bezdan svojih osjećaja i shvaćam: jesam, želio sam je povrijediti. Priznajem to sebi, samo sebi, nemam snage priznati njoj. Istina, nisam je dugo vremena želio povrijedi, kratko je trajalo, malu mikrosekundu, ali sjećanje na nju boli kao da je trajalo čitav milenij. Sa gađenjem sam potisnuo taj poriv u sebi, privio njeno sitno i krhko tijelo uz svoje, stegnuo je čvrsto i tješio. Plakala je i njene me suze boljele, ranjavale me i nisam znao kako se braniti od tog sasvim novog osjećaja, nepoznatog, bolnog. Molio sam je da prestane plakati, smirivao joj uzdrhtalo tijelo, ljubio joj lice slano od suza … Izlazimo iz stana i polazimo prema stanici, a u meni strah raste, raste i postaje golem. Bojim se rastanka, bojim se da će ona zaplakati, a najviše se bojim ( glupog li muškog ponosa! ) kako će njeno ridanje i mene natjerati u plač. Osjećam titraje u grlu i govorim gluposti, a htio bih joj reći ... naravno da to ostaje neizgovoreno. Šutim. Jer drugačije ne znam. I dok čekamo na stanici, dok sa panikom gledam na sat ( još dvadeset i pet minuta! ) dok govorim ono što ne trebam reći, ona se pokazuje u čitavom svom raskošnom sjaju i bljesne poput eksplozije supernove i shvaćam zašto sam sretan pored nje, sretan sa njom. Hvata me za ruku, gleda u oči preko naočala, malo oborivši pogled i kaže mirno, a dobro vidim kako nije mirna, ni malo nije mirna. - Poljubi me sada - govori mi gledajući me u oči. - Poljubi me i odlazi. Ne volim duge rastanke. Hajde. Klimnem. Ne usuđujem se progovoriti, grlo mi se steže. Naginjem se nad nju, onako malu i sitnu. Ona se propinje na nožne prste i obavija mi ruke oko vrata i ljubimo se: jednom, drugi put i treći put nam se usne spajaju. Pijem nektar sa njenih usana i ne želim prestati … Pušta me iz zagrljaja i odlazim, a u sebi ponavljam poput neke samo moje mantre: "Ne okreći se! Nikako se ne okreći!" Dok čekam zajedno sa još nekoliko pješaka na zeleno svjetlo, oči mi se zamagle i gutam, gutam i prelazim cestu i ne okrećem se, a sve u meni vrišti: pogledaj je! Još jednom! Pogledaj je! Zgrade kao da se tresu, nekako ljuljaju, suze mi gotovo sasvim zamaglile vid. Gutam i nastojim ih spriječiti. Ne smijem plakati na ulici. Ukočeno hodam, ne okrećem se, uspijevam se kontrolirati, trenutak je panike prošao i hodam i znam: čekati ću na autobus koji mora proći ovom ulicom i vidjeti ću je. Još jednom. Možda posljednji put. Čekam, a minuti se pretvorili u vječnost, vrijeme kao da je stalo i konačno, evo autobusa i vidim je: sjedi na posljednjem sjedištu, naginje se naprijed i maše mi, maše, smješka se, sitno joj lice ozareno, raduje se što me vidi i sretan sam, sretan ... Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:19 - Budi (29) - Iskren - #
27.03.2006., ponedjeljak
 Poslije podne odlazi i već počinjem osjećati tugu ... Sutra? Kolotečina ... |
- 08:28 - Budi (27) - Iskren - #
26.03.2006., nedjelja
 Danas mi je rođendan, ali neću vam reći koji ... reći ću samo to, da ga lijepo provodim. Pozdrav svima! |
- 12:09 - Budi (23) - Iskren - #
25.03.2006., subota
 |
- 19:32 - Budi (11) - Iskren - #
24.03.2006., petak
 Dragi moji blogeri, ne nalazim vremena za pisanje, ali vratiti ću se, bez brige. Evo sličice Lori, da vas malo zabavlja. Svima koji me čitaju, veliki pozdrav! |
- 19:06 - Budi (17) - Iskren - #
22.03.2006., srijeda
Jutrom
|
Jutrom za T Tračak topline na licu me budi, otvaram oči polako i u tihom jutru osluškujem njeno disanje pored sebe. Ne pomičem se, ne želim je uznemiriti. Uživam u njenom dahu, osjećam ga na vratu sa lijeve mi strane leži, crnokosa kratko podšišana kosa malo me bocka. I u tome uživam. Po tome najbolje znam da sam zaljubljen. Ono što me je kod drugih žena smetalo, kod nje me oduševljava. Bockanje. Njeno. Polako, vrlo oprezno, pomjeram glavu, vrat mi ukočen, okrećem je malo prema njoj. Disanje. Toplina njenog daha. Lice joj je tik do moga, crne i duge trepavice su mirne, lice opušteno, samo mali nos podrhtava, usnica joj se trza. Ljepota i mir. Sreća. Noćas sam dugo ljubio te crvene usne i grčile su se u pripijanju na moje usne. Željele su se stopiti. Postati jedno. Pio sam sok sa njih i uživao, a ona mi toplom i malom šakom milovala bedro, sa unutrašnje strane: zna da to jako volim i da me uzbuđuje. Nježnost i strast. I pogled. Nitko nema takav pogled. Čitavo me vrijeme za ljubavne igre gleda, plave joj oči sjaje, a kad pročitaju poruku uživanja u mojim očima, ponosno i sretno zatrepere. Voli mi pružati užitak. I ja njoj. Nalazim u tome svrhu svoga postojanja. Nagrada? Nagrada je njen tamnoplavi duboki pogled, uzdrhtale usne, treperave ruke koje obavija oko mog vrata, tanki prsti, kojima mi prolazi kroz kosu. Zar trebam više? Ne trebam. Mir. Oprezno, ne želeći je probuditi, izvlačim se iz kreveta, pažljivo je pokrivam: proljeće kuca na vrata, ali su jutra još hladna. Odlazim u kupaonicu, kuham kavu i vraćam se u sobu sa kavom u ruci, vraćam se njoj, njenom disanju. Ne mogu bez njega. Disanja. Smiruje me, čini me sretnim, opuštenim. Njeno disanje. Prolazim pored kreveta u kojem ona i dalje mirno spava: dok me nije bilo u sobi, prevrnula se na stomak, ruke joj priljubljene uz golo tijelo, lijevi obraz na jastuku, bijelom, pa njena poput noći crna kosa stvara kontrast i ja stojim, ne mičem se i uživam i od te silne ljepote naviru mi suze na oči i ne pokušavam ih zaustaviti, spriječiti. Neka se kotrljaju, neka plaču za savršenom noći koja je iza nas, neka uživaju u prizoru. Najljepšem. Još se jednom pomiče, možda osjeća moj pogled, moju blizinu, moju želju, moju strast koja se budi iako smo noćas ...Gola joj noga proviruje, koljeno, bedro, gotovo do račvanja nogu i zadivljeno gledam, zaboravivši na šalicu kave u ruci. Ne mogu odvojiti pogled, gledam i gledam... Žena. Moja. Kava se već ohladila, kad sjedam pred monitor, kompjuter je već uključen, ne isključujem ga gotovo nikada. Pomičem mišem i počinjem pisati pjesmu, njoj, jedinoj. Za nju. Nitko je drugi neće čitati. Napredujem lagano u stvaralačkom radu, moja je muza tu, pored mene, u mom krevetu i to mi daje snagu, inspiracija izvire, dok se u sjećanju izmjenjuju bljeskovi prepuni strasti, uzdaha slasti, vatreni bljeskovi sjećanja na proteklu noć. Obavijenu strašću. Nasladom. Koja je prva naša zajednička noć. U tami smo pili obećanja. Ogrtali se nadom. Pišem i sjećam se i pitam se: može li mi ona uzvratiti ovakve osjećaje? Nisu li presnažni? Hoće li se uplašiti, ako joj kažem koliko je mnogo volim? Gotovo je strašno to voljenje. Boli, ali je čak i ta bol voljena. Ne mogu, a da je ne volim, njegujem u grudima, prija mi i duboko uživam u njoj. Jesam li našao? Ljubav? Završavam pjesmu njenoj ljepoti i sjedim mirno, okrenuo sam se malo na desno i sad gledam pravo u nju. I želim je. Imao sam je čitave noći, dugo smo utažavali probuđene strasti, ali je sad želim ponovo. Malo se bojim svojih osjećaja, presnažni su i tako su brzo, iznenada nahrupili. Obuzeli me i zavladali mnome. Može li mi ona uzvratiti? Može li? Pitanje me muči, proganja, svrdla mi u duši i boli, boli i kad pomišljam kako ću zajaukati, vidim, ona se budi. Meškolji se, lagano, mazasto, poput mačke se proteže, ne mari što se na taj način sasvim razotkrila. Uživam u njenoj ljepoti, gledam je, gledam ... Ona polako otvara oči i gleda me i smiješi mi se i smiješi, crne joj i duge trepavice trepere. Tračak joj sunca ravno na vrhu malog nosa. - Dođi - zove me tiho, nježno, izazovno, promuklo. - Želim započeti dan sa tvojim mirisom. I ja znam da mi je odgovorila na pitanje koje me mučilo i proganjalo i ustajem sretan i prilazim joj. Njoj. Jedinoj. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:00 - Budi (45) - Iskren - #
21.03.2006., utorak
Stari badem
 Stari badem - Pogledaj, molim te, kako je tužan - reče mi Tani. - Stoji na kiši i plače. I mi stojimo na kiši, Tani i ja, ali mi ne plačemo. Tani je malo čudna, pjesnička duša i često govori ovakve slatke besmislice koje ne razumijem. Navikao sam na to. - Ne znaš o čemu govorim, je li? - pita ona i smiješi mi se u noći, osvijetljena samo uličnom rasvjetom. - Ne, ne znam - priznajem: nisam previše radoznao, a i znam da će mi objasniti svoju primjedbu. - Govorim o drvu - kaže ona i upire prstom u stablo, koje pruža svoje granje prema nebu prepunom teških oblaka. - Zar ne primjećuješ njegovu tugu? U meni proradi vražićak koji samo ona, Tani, zna uključiti i pogledam je sa osmjehom. Možda od ovakvog početka ispadne nešto dobro? - Vidiš - kažem joj. - Možda nećeš vjerovati, ali ja znam zbog čega je stablo, koje je stari badem, tužno. Zašto se ne raduje životu. - Ma, ajde! - Smije se i vrti glavom, a žuta joj se kosa trese, zelene oči radosne: voli igrice. - Reci mi, brzo. - Stari me badem gleda svake večeri, kako sam odlazim kući i svako jutro kako sam izlazim - kažem joj i milujem joj kosu. - Jedno mi je jutro šapnulo, kako je već vrijeme da... - Oh! - uzvikne ona i ustukne. - Znala sam! - Što si znala? - Malo sam uvrijeđen, ne previše. - Uvijek misliš kako sve znaš. Reci, što mi je stari badem šapnuo? Šuti. Uvijek je tako. Nikada se ne prepire. Ako joj nešto nije po volji, zašuti i zatvori se poput školjke. - Koliko se vremena poznajemo? - pitam je. Šuti. Postajem nervozan, ali znam da nervozom neću ništa pomoći i silom obuzdavam svoju ludu prirodu. - Šest mjeseci - odgovaram sam na svoje pitanje. - Poznajemo se i hodamo već šest mjeseci, a za to vrijeme sam te poljubio i dva tri puta štipnuo za guzu i ciku... - Nemoj ... - kaže ona, a pogled joj oboren. - Ali ja hoću - kažem. U tom času munja bljesne i sve obasja, na trenutak je bio dan, zatim strašan pucanj, udar groma. Tani poskoči u strahu i stvori mi se u zagrljaju. - Idemo! - reče u panici. - Idemo kod tebe! Ne podnosim grmljavinu i sijevanje. Bojim se! Grlim je sav sretan, jer na taj korak prilično dugo nagovaram, ne bi li je odveo u svoj stan, ali ona uvijek nekako izmakne tome. - To je samo prva grmljavina i sijevanje ovog proljeća - umirujem je i vodim u zgradu, u svoj stan. - Bojim se - šapat joj se otkida sa usana. Drugi prasak groma, jači od prvog. Ulazimo u stan i vodim je pravo u spavaću sobu ... Jutro je. Sunčano, toplo, blago. Polako se iskradam iz kreveta, iz sobe, pa u kuhinji kuham kavu i smješkam se. Od danas volim oluje. Oluja mi je bacila u zagrljaj Tani. Oluje su tako lijepe. I dobre prema meni. Noseći dvije šalice kave, nespretno otvaram vrata sobe: Tani nije u krevetu, gdje sam je ostavio. Stoji gola, raskošna u svojoj ljepoti, stoji pored širom otvorenog prozora i smije se. - Dođi! - zove me. - Ovo moraš vidjeti! Prilazim joj i pogledam kroz prozor u pravcu njene ispružene ruke. A dolje, četiri kata niže, stari badem u raskošnom novom bijelom i čistom ruhu, pozdravlja dan, prepun je bijelih cvjetova koji sjaje mokro na jutarnjem suncu, pozdravlja proljeće, slavi život. Grlim svoju Tani i gledamo u ljepotu i smijemo se, zajedno, sretni, mirni, zadovoljeni. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (36) - Iskren - #
20.03.2006., ponedjeljak
 Sunce mami i Lori i ja odlazimo u šumu, napuniti baterije, pa pisati ... Lijep pozdrav svima! |
- 08:59 - Budi (21) - Iskren - #
19.03.2006., nedjelja
Razgovor obični
|
Razgovor obični Poslijepodnevne zimske zrake sunca prodiru u dnevnu sobu, urednu, blistavu. Za malim staklenim stolićem sjedi dvoje: bračni par na početku četrdesetih. On čita novine i poluglasno komentira političke događaje, posprdno i sa smiješkom. Ona sa uživanjem pijucka crnu kavu koju je malo prije skuhala i poslužila. - Hoćeš li? - konačno ona prekida tišinu. - Čekaj malo! Što si navalila? - brani se on: želi ostati u udobnoj fotelji i uživati u čitanju novina. - Ništa ja nisam navalila, samo pitam hoćeš li - kaže ona, trese plavokosom glavom, a glas joj odaje uvrijeđenost. Toliko mu treba dok se pokrene … Osjetivši što se u njoj događa, on polaže novine na koljena i traži, lovi njen lutajući pogled. Hvata ga i čvrsto drži svojim pogledom. - Obećao sam, zar ne? - pita je. - Ah! Tvoja pusta obećanja, dragi moj. - Ona odmahuje rukom i gleda ga sa šaljivim podsmjehom. - Što sad to znači? - pita on i novinama nestrpljivo šušti, dajući joj na znanje kako bi se želio vratiti čitanju. - Znaš ti vrlo dobro što znači... - namjerno ne završava rečenicu, znajući kako će ga to podbosti, kao i uvijek. - Molim te, ne počinji staru pjesmu koju uvijek zbog nečeg potežeš! - kaže on i meškolji se: neugodno mu je. - Ništa ja ne potežem, kako si se izvolio izraziti - odgovori ona i gleda ga mirno. - Samo te podsjećam na tvoje obećanje. Uostalom i dužnost. - O, zar smo dotle došli? - Novine su sad već nekoliko puta nervozno presavijene. - Optužuješ me za neobavljanje svojih dužnosti? Pa što ti je večeras, draga moja? - Zar to nije istina? - pita ona. - Već te ... - U redu, u redu! Shvatio sam - prekida je nestrpljivo on. - Kvocati ćeš mi sve dok ne bude po tvome. - Nije istina! - E, baš je istina, draga moja! Samo je ti ne želiš priznati. Muk. Uvrijeđena je i on to zna. Ali jednostavno nije odolio podbosti je. Pretjerao je, zna, ali ... ima tu i malo istine. - Ponekad si grub, znaš, veoma - pomalo tužno kaže ona, sjećajući se njegove nekadašnje galantnosti. - Možda jesam, ali me ti potežeš za jezik - kaže on nestrpljivo i ustaje, pa stoji tako iznad nje i poziva je pokretom ruke. - Hajde, idemo obaviti stvar: valjda ćeš me onda ostaviti na miru. - Ne želim na taj način! - sad je zbilja hvata ljutina: zar joj on ne želi udovoljiti? - O, htjela bi da budem radostan? - pita on i posprdno se smije. - Počašćen? - Ti znaš što bih htjela, nije tajna - tiho kaže ona: natjerao ju je da se pomalo osjeća krivom. A nema zbog čega. Zar nije najprirodnije ... - E, tu se varaš, draga moja - prekida joj on misli oštrim glasom. - Sve je oko tebe i u tebi za mene postalo tajnom. - Jer me ne želiš shvatiti! - Tebe je nemoguće shvatiti! - Ne viči! - Ne vičem! Hajde, idemo to obaviti, što čekaš? Gdje je... - U spavaćoj sobi, na krevetu - kaže ona ustajući. - Dobro, idemo tamo. - Već sam pomišljala kako se nikad nećeš pokrenuti - sa olakšanjem govori ona i kreće prema spavaćoj sobi. - Ozbiljno? - pita on prijateljski joj položivši dlanove na ramena i šaljivo je gurajući ispred sebe. - Eh, mila moja, pa nisam baš toliko loš! Iako se ljutim što odlaziš na nekoliko dana svojoj majci, svejedno ću ti pomoći zatvoriti prenatrpani kofer. Samo mi nije jedno jasno: zašto ne uzimaš sobom manje odjeće, pa da možeš kofer i sama zatvoriti, ili zašto ne kupiš veći kofer? Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (30) - Iskren - #
18.03.2006., subota
Oliver
|
Oliver Kao što je radio svakog jutra posljednjih nekoliko godina, Oliver, omotan ručnikom oko impozantnog pojasa, stane na posebnu vagu, koju su mu poklonili prije pet godina, povodom njegovog tridesetog rođendana. Vaga je bila posebno naručena i skupo plaćena, ali su u njenoj kupnji sudjelovali gotovo svi koji su poznavali i voljeli Olivera. Pažljivo stoji na vagi, odmata ručnik i odlaže ga sa strane, pa se zamišljeno zagleda prema dole, malo se sagnuvši prema naprijed, jer ogroman mu trbuh sprečavao vidjeti brojke na vagi. - Uhhhhhhhhhhhh! - tiho, jedva čujno, hukne Oliver: nije mogao vjerovati vlastitim očima, ali brojke su bile tu i nisu lagale, podrugljivo su svjetlucale i žmirkale crvenim treperavim očima u polutami. Polako, jako polako, pazeći da se ne poklizne, Oliver siđe sa vage, pa je nožnim prstima lagano odgura na njeno mjesto, odakle ju je na isti način nožnim prstima mogao dohvatiti. Sagnuti se, već odavno je postalo nemogućom misijom. Kad bi u rijetkim trenutcima zaželio vidjeti vlastite spolne organe, morao je izvesti čitav niz priprema: pomalo smiješnih, ali potrebnih, jer bez toga... Prvo bi na potrebnu visinu postavio poveće zrcalo, obično bi pomjerio kompjuter, pa pažljivo do njega prislonio zrcalo. Zatim bi, naravno, pažljivo zaključao sobu, dva bi puta okrenuo ključem. Jer, što bi bilo da majka ... nije ni želio misliti o tome, toliko je sama misao bila strašna. I na kraju, postavio bi se ispred tako postavljenog ogledala, mukotrpno sagnuo prema naprijed, preko ogromnog stomaka, povlačeći niz debele noge sivu trenirku, koja mu, mada je bila ogromna, sputavala salasto tijelo. Tako stojeći, sa sivom trenirkom spuštenom do koljena, gledao bi svoj ud i sjećao se, uspomene su navirale, a suze tekle... Roksi je bila njegova prva i posljednja i jedina ljubav. Oliver je upoznao Roksi, pravim imenom Roksana, točno na svoj devetnaesti rođendan. Slavio je sa svojim društvom, skromno, tek toliko da obilježe dan, jer rat je bjesnio i svi su bili pod njegovim strašnim dojmom, a love, naravno, nitko nije imao previše. Oliver je, podižući čašu piva ka usnama, ugledao najčarobniji prizor u svom životu: mlada je djevojka stajala ni metar dalje od njega i nije mogao shvatiti, kako je nije ranije zapazio. Bila je sve ono o čemu je u svojim mladim snovima zamišljao i što je potajno priželjkivao. Nije mogao odvojiti pogled od nje, njene raskošne smeđe kose, blagih zelenih očiju, duguljasta lica sa malim nosom, a usne, usne joj bile vlaže, nabubrene i zvale ga, pozivale, mamile, obećavale slasti. Oliver je često, kasnije, mnogo kasnije, u samoći svoje sobe, razmišljao o svoj toj ironiji koja se te večeri odigrala. Malo se sreće uplelo u veliku nesreću. Kao da mu život govori kako ima nade… Odjednom je u čitavom lokalu zavladao muk i čuo se samo glas spikera sa televizora, koji je bio postavljen visoko iznad bara. Spiker je uzdrhtalim glasom govorio žalosnu vijest o padu Vukovara. I u tom, za sve prisutne teškom i tužnom trenutku, rodila se i počela bujati Oliverova sreća. Lijepa je djevojka, potresena viješću o padu grada simbola otpora, potražila utjehu u zaštitničkom zagrljaju Olivera. Naslonila je smeđokosu glavu na njegove grudi i zaridala, a on, Oliver, ne vjerujući kako mu se to događa, lagano i plaho je zagrlio, pružajući joj utjehu koju je kod njega potražila. Godina je dana naprosto projurila, poput blještavog meteora u noći, a za Olivera, svaki je dan uz njegovu Roksi bio blještav i vrijedan življenja i pamćenja. U sjećanje je želio pohraniti svaki trenutak sreće proživljene sa njom. Svaki je bio jedinstveno predivan. Noći provedene u Roksaninom zagrljaju nosile ga u blaženstvo i znao je, kako je ona prava i jedina žena za njega. Bio je zaljubljen, ali je i iskreno, duboko volio. Iznenada, baš kao što je i počela, ljubav se raspala. Doduše, počela je obostrano, a raspala se jednostrano: Roksi mu otvoreno i ni malo ne okolišajući rekla kako se zaljubila u drugog, kako je između njih gotovo, kako je to i onako bila samo dječačka zaluđenost, kako ... Ali za Olivera to nije bila dječačka zaljubljenost: on je volio Roksanu, volio je duboko, pravom muškaračkom ljubavlju, iako je bio mlad, tek mladić, toliko je iskreno volio, da je nije ni pokušao zaustaviti, zadržati za sebe. Već je onda znao, kako prava ljubav daje, a ne uzima. Neka ide u potragu za svojom srećom. On će je pustiti i poželjeti joj naći ono za čim traga. Te je večeri došao kući, otpuzao u pravom smislu te riječi u svoju sobu, svukao se i legao. U krevetu je ostao puna tri dana. Ustajao je jedino da bi udovoljio zovu prirode. Čim bi obavio nuždu, bezvoljno se vraćao u zatamnjenu sobu i uvlačio u krevet, izolirajući se od svijeta. Tama mu postala jedina prijateljica. Shvatio je da je njegova želja za životom iščezla i počeo je sa tugom i čežnjom priželjkivati istinsku tamu, onu koja nas oslobađa svih boli i patnji, u kojoj nema žudnje, nema ničeg. Želio je umrijeti. Roditelji su oblijetali oko njega, mazeći ga, žaleći što im sin pati, ali je Oliver ostajao neutješan. Prošao je tjedan, mjesec, godina, a Oliver gotovo da i nije izlazio iz sobe. Tražio je da mu se jelo servira za pisaćim stolom, za kojim je mnogo sjedio i pisao u bilježnice tvrdih korica, izlijevajući plavom tintom sve svoje misli na papir. Broj je bilježnica rastao...i druga je godina prošla... u Oliverovoj šutnji i patnji … Njegov je otac polako gubio živce, nervirao se, počeo prijetiti i počeo piti i jedne je noći, kad Oliver već šestu godinu za redom nije napuštao stan, nestao. Izašao je noseći svoje stvari i na vratima se okrenuo. - Luda majka - rekao je bijesno - i još luđi sin! Idite u vražju mater, kad baš želite! Mene nećete povući za sobom! Tresnuo je vratima za sobom, a majka je plakala, dok je Oliver sve to ravnodušno promatrao, zatim se vratio u sobu, sjeo za stol, zgrabio komad kolača i otpočeo još jedno beskrajno dugačko pismo svojoj jedinoj izgubljenoj ljubavi. Vanjski ga se svijet nije ticao. Širenje vlastitog obujma još nije postalo alarmantno, vaga u kupaonici još nije stenjala pod njegovom težinom. Mislio je samo o tome kako želi umrijeti. Majka mu se zaposlila i radila naporne poslove čistačice, izdržavajući Olivera koji je oplakivao izgubljenu ljubav i samog sebe. Štitila je svog jedinca. - Vi to ne razumijete - govorila bi vatreno, braneći svog jedinog sina, jedino što je imala i voljela i čega se grčevito držala. - Moj je Oliver nježna duša i treba mu vremena da se oporavi od nesretne ljubavi. Naravno da su se susjedi u početku podsmjehivali, ali su sa vremenom počeli gledati na njen hod po mukama sa poštovanjem, a na Oliverovo oplakivanje izgubljene ljubavi, sa blagonaklonošću. Pogledajte svijet oko sebe! Svatko se sa svakim ... a ovaj jadni mladić iskazuje najdublje osjećaje na tako čudnovat način. - Pa on se odrekao života zbog izgubljene ljubavi - primijetio je jedan susjed. - Nije to mala stvar, ljudi moji. I počeli su voljeti svog neobičnog susjeda, svog Olivera, koji je postajao sve deblji i deblji i dalje se uporno debljajući. Gušio se u količinama hrane, koju je lakomo gurao u sebe. Sve više i više! Što više hrane, to je više sala. Što je više sala, veći je pritisak na srce. Što je veći … Pisaći mu je stol, na kome se od prije pet godina nalazio i kompjuter, uvijek bio krcat tanjurima sa ostacima hrane, koji su čekali da ih njegova majka, po povratku sa posla, skloni. Oliveru to nije ni padalo na pamet, surfao je Internetom: sam je sve naučio raditi na toj čarobnoj kutiji, jer vremenom je raspolagao, nitko ga nije smetao. Došao je dan, kad je sa nevjericom buljio u vagu, još u onu sasvim običnu, koja je pokazivala brojku132! Mnogo je to kila, mislio je on i gledao u nju, ali odmahnuo je rukom i nastavio živjeti kako je živio, a kile se nakupljale, obujam mu rastao, apetit isto tako. Jedino mu se želja za životom smanjivala. Kad je vaga pokazala nevjerojatni broj 200, njegova se majka usudila tiho primijetiti: - Sine, dragi, možda bi ... - Ništa ja neću! - prekinuo ju je on grubo, a u sebi je mislio: za koga? Zašto? Sve je bez smisla! Majka se požalila plaho i posramljeno susjedi, ova je to razglasila i da bi potvrdili dobrosusjedske odnose, kupili se Oliveru posebno naručenu vagu, na kojoj je brojilo pokazivalo broj 500. Oliver je gledao u tu čarobnu brojku i mislio na kraj, svoj vlastiti kraj, jer ubijao se polako, ali sigurno: sve je teže disao, znojio se … Petnaesta je godina samovanja, neizlaska iz kuće, prežderavanja, tugovanja. Stojeći pored vage, Oliver je nožnim prstima privuče. Još će jednom stati na nju: nije moguće da ima toliko kila. Pažljivo, kako je to i malo prije uradio, stane na vagu, ali se ništa nije promijenilo: brojke su bile neumoljive i pokazivale su ono što su pokazivale i prije par minuta. - Tristo i jedna kila! - reče Oliver potiho. - Koliko se još moram udebljati da bi se riješio besmislene patnje koju zovemo život? Polako siđe sa vage, gurne je na njeno mjesto, opaše se oko ogromnog podrhtavajućeg stomaka ručnikom, odšeta u kuhinju, teško hodajući i još teže dišući, otvori hladnjak i zagleda se pohlepno u njegovu hladnu dubinu, pa ugledavši pola torte, zadovoljno zagunđa, izvadi tanjur sa tortom vani, zatvori vrata hladnjaka, sjedne za stol i počne zamišljeno žvakati, a misli mu odlutale u onu večer, kad se Roksi prvi put privila uz njega, kad su svi oko njega bili nesretni, samo on sretan. Pomisli kako su stvari sada postale potpuno izokrenute: sad su svi oko njega sretni, a on nesretan ... Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 07:01 - Budi (27) - Iskren - #
17.03.2006., petak
Oproštajno poslijepodne
|
Oproštajno poslijepodne - Svakog trenutka treba izaći - reče Mihovil Crnković, zvan Crni. - Iz one velike žute zgrade. - To mi govoriš već dvadeset minuta - odgovori visoki i mrki momak, nadimkom Zmaj. - Znam, znam - nestrpljivo se otrese Mihovil. - Zbilja ne znam zašto je danas nema: uvijek je točna, a baš danas ... ko da mi namjerno to čini, kuja prokleta! Zmaj ga okrzne strelovitim pogledom zelenih očiju. Primijeti napetost gospodina Crnkovića i u sebi se nasmije. Svi su ti jebeni lovatori isti: misle, ako imaju love, da sve mora biti kako oni žele. Njima su ostali ljudi samo lutke na koncu, kojima oni upravljaju. Ako ne skakuću i trzaju se kako oni žele... Zmaj slegne ravnodušno ramenima i zapali cigaretu: priprema za dugo čekanje. Sjede ovako u kolima gospodina Crnkovića već oko pola sata, Zmaj za upravljačem, nasuprot žute i velike zgrade i gledaju u nju, čekajući. Strpljivo. Krate vrijeme promatrajući prolaznike. Prije sat vremena mobitel je Zmaja zavibrirao u njegovom džepu crne i kožne vindjakne. Zmaj je pijuckao u kafiću, bilo je blizu četiri popodne i nikakav dogovor nije imao, pa se začudio pozivu. - Gdje si? - upitao ga je Crnković, kad mu se Zmaj javio. Zmaj mu je rekao. Upoznao je gospodina Crnkovića, Crnog, kako je tražio da ga zove, prije nešto više od godine dana i već je nekoliko poslova odradio za tog lovatora, koji se bogatio sve više i više. Koliko je Zmaj znao, njegova su bila tri restorana u gradu, a načuo je nešto i o nekim nekretninama: navodno je u Crnkovićevom vlasništvu bilo i nekoliko zgrada u centru grada. Zmaj je doznao i njegovo bračno stanje: oženjen i otac troje djece. - Dolazim po tebe za desetak minuta - rekao je Crni i prekinuo vezu. Zmaj je na to neuljudno ponašanje ravnodušno slegnuo ramenima i nastavio pijuckati: ni malo se nije uzbudio. Baš ga briga za ponašanje mušterije: važno je uredna naplata, a tu nema sa Crnkovićem problema. Za Crnog je već obavio nekoliko "poslova". Jednom se prilikom starim kolima, koje mu je Crni dao na upotrebu baš za tu priliku, zaletio u druga kola, namjerno zaletio i prouzročio kaos. Čovjek u čija se kola zaletio, na taj je način bio spriječen stići na, za njega vrlo važan sastanak. Propustio je, za njega značajan poslovni sastanak, po naređenju gospodina Crnkovića, a Zmaj je samo efikasno proveo njegov naum u djelo. Kasnije je Zmaj doznao da je gospodin Crnković, Crni, kako je volio da ga zovu, kupio još jednu nekretninu i to onu za koju je konkurirao i vlasnik automobila u kojeg se Zmaj zaletio. Samo još jedan poslić više. Zmaj je bio poznat po svojim djelima: mnogo ga puta ruka pravde nastojala dohvatiti, ali uvijek joj je izmicao. Bio je vješt, neuhvatljiv. Sa svojih dvadeset i osam godina već je stekao reputaciju čovjeka koji će za vas, naravno za dobru nagradu, obaviti prljavi posao u tren oka, diskretno. - Evo je! - gotovo uzvikne Crni: potpuno uzbuđen, gotovo je poskočio. - To je ona: ona visoka crnka duge kose. - Vidim je - mirno reče Zmaj, promatrajući radoznalo visoku i mladu djevojku: oko dvadeset, dvadeset i dvije najviše, ocijenio je. Nije ni čudo što je ovaj lovator toliko popizdio za njom: komad je zbilja za pet! Ma vidi samo tu kosu i duge noge! - Priđi joj lagano iza leđa - naredi Crnković promuklo i vrpoljeći se nestrpljivo: glas mu postao drugačiji. - I zaustavi se tik do nje. Ostalo je moj posao. U redu? - U redu - mirno odgovori Zmaj. - Plaćen sam da vozim. Ostalo je tvoj posao. - Ne brini za moj dio posla! - otrese se Crni. - Samo ti vozi! Zmaj mu dobaci pogled. Zelene mu oči podrugljivo sjaje, ali Crni to ne primjećuje. Vidi samo nju, Sonju, predmet svoje požude. Ništa drugo. Samo Sonja u ovom trenutku postoji za njega. Osjeća kako mu se grlo od uzbuđenja steže, nosnice šire, kao da mu nedostaje zraka. Gleda u Sonjine duge noge u trapericama, kojima grabi sigurnim korakom niz sivu ulicu, sjeća se tople i glatke kože nogu, odsjaja u polumraku… preko ramena joj prebačena velika torba, crvena joj vjetrovka, kratka, dosiže iznad bokova, divno odudara od crne boje njene duge kose, koja raskošno vijori na zimskom vjetru. Lice joj se zažarilo od hladnoće, a pogled divlji i blistav, pogled koji ga je zaludio... i poslije kojeg više nije bio isti! Ne može biti isti. Prvi ga je put Sonjin vatreni crni pogled okrznuo prije nešto više od godinu dana. Gospodin Crnković, poštovan i uspješan poslovni čovjek, stajao je u dugom redu, vijugavom poput zmije, u rukama nestrpljivo premećući papire koji su bili računi, a koje je morao platiti. Bio je neraspoložen zbog toga. Ispred njega je bilo još šestoro ljudi i postajao je nervozan zbog čekanja, ali tada primijeti vatreni pogled blagajnice, zapazi njen osmjeh i shvati, polaskan i uzbuđen, kako je upućen njemu. Misao, kako je mala sigurno upola mlađa od njega, prostruji njime i zabljesne ga željom, koje se više od tog trenutka nije mogao osloboditi. Sa četrdeset i četiri godine, Crni je bio točno dvostruko stariji od Sonje, mlade i prekrasne blagajnice. Znao je da ni on sam ne izgleda loše: nije se opustio, nagomilao kile, trbušinu, iako mu je mali trbuh upravo počeo narušavati figuru i za koji se kleo da će ga što prije skinuti, riješiti ga se. Plavokos i plavih očiju, oštrih crta lica, Crni ( nailazio je neprekidno na zadirkivanja zbog tog nadimka i svog sasvim suprotnog izgleda ) je zračio odlučnošću i bio je svjestan, kako to privlači mnoge žene. Gledao je u djevojku i kako se red pomicao, došao joj sasvim blizu i konačno je mogao pročitati njeno ime ispisano na žutoj metalnoj pločici. Upamtio ga je i dok je plaćao hrpu računa, prijazno se osmjehne djevojci. - Hvala, Sonja! - zahvali joj prijatnim i dubokim glasom. - Hvala vama, gospodine Crnkoviću - odgovorila je krasotica, a njen je osmjeh obasjao čitavu prostoriju. Razmišljajući o njenim očima, o pozivu koji je osjetio u djevojačkom glasu, koji mu je dao do znanja kako ona zna tko je on i kako mu se divi, Crni odluči nešto poduzeti. Mora imati tu ljepotu, za koju osjeća da mu se nudi poput slasna jela na zlatnom pladnju. Mora uživati u toj ljepoti. Biti će to još jedan njegov potajni izvanbračni izlet, za koji njegova zakonita nikada neće doznati, baš kao što nikad nije doznala ni za ostale. A bilo ih je. Ne mnogo, ali bilo ih je. Sa svojom ženom već odavno nije nalazio zadovoljstvo u krevetu: uvijek je nečemu prigovarala, žalila se na djecu, koja su prestajala biti djeca...po njegovom je mišljenu poprilično zanovijetala. I trošila … kako je ta znala spiskati gomilu para na nepotrebne tričarije! Gdje je nestala ona skromna djevojka u koju se tako davno, zaljubio i sa kojom se nadao živjeti u skladu, da ne kaže sreći? Mirnu, svoju suprugu, upoznao je još u srednjoj školi i bila mu prva ljubav. Zatrudnjela je i odlučili su se vjenčati: Crni je imao dvadeset i dvije, Mirna dvadeset i jednu godinu. Dobili su curicu, koja sad ima dvadeset i dvije, isto koliko i Sonja, poželjna blagajnica. Misao mu bljesne, ali je on otjera, odagna u beskonačnu daljinu. Pet godina kasnije dobili su blizance, kojima je sad sedamnaest, gimnazijalci su. Kad su godine prohujale? I gdje je nestalo uživanje? Samo radi, radi … Trčeći po gradu i obavljajući svoje svakidašnje poslove, susrećući bezbroj ljudi, Crnog ošine pomisao na starenje, na njegov trbuh koji je počeo rasti, na to da mu je kći odrasla žena koja je otišla živjeti sa nekim zgubidanom kojeg on ne može očima vidjeti, sinovi mu razmaženi i rasipni, ugledali se na majku, koja neprestano posjećuje kozmetičke salone u bezuspješnom nastojanju zaustaviti vrijeme na svom tijelu. On se muči za njih, zarađuje mukotrpno, a oni traže sve više i više. Ni ne zna kad su posljednji put bili svi zajedno za stolom: koliko se sjeća, bilo je to za Božić. Inače svatko jede kad stigne, a često objeduju vani, umjesto u svojoj velelebnoj kući, bolje reći kućerini, jer trokatnica je i za njih ju je sagradio, na periferiji, a opet blizu centra: sa automobilom u centru je već za dvadeset minuta. Trčeći gradom i pomalo sažalijevajući samog sebe, Crni je sanjario o susretu sa Sonjom. Biti će njegova! Sve mu ostalo izmiče: žena, kći, sinovi! Kao i da nisu njegovi. Svi vode svoje živote o kojima on ne zna ništa. Još manje poznaje njihove misli, težnje. Poznaje samo njihovu potrebu za silnim količinama novca, koje neprestano izvlače iz njega. Samo im je zbog toga potreban: da im omogućuje život na kakvog su navikli. A navike su im, bogami, skupe i postaju sve skuplje. Sinovi mu već govore o automobilima, žele svaki svoj, a još je godina dana do njihovog osamnaestog rođendana. Što je on dobio od svog starog za osamnaesti rođendan? Razmišljajući o svemu tome i pitajući se kad li mu je životni put skrenuo u porodično nezadovoljstvo, Crni je ušao u kafić i nagnut nad duplim "Black and White", svojim omiljenim viskijem, odlučio i sam zagrabiti punom šakom u slasti života: Sonja! Odjekivalo mu u grudima! Mlada i lijepa i zanosna Sonja, koja ga je onako gledala, kako ga već dugo ni jedna žena gledala nije. Sve bi učinio za ženu koja ga onako gleda! Probudila je nešto u njemu. Nije znao to imenovati, ali osjećaj mu je bio prijatan i uživao je više u njemu nego u viskiju. Sonja! Biti će njegova! Samo njegova! I zauvijek njegova! - Ma ... što li izvodi? - iznenađeno promrmlja Crni. - Kuda li sad ide? Mileći automobilom nekoliko metara iza djevojke, koja nije ništa slutila, iznenađeno opazi kako ona skreće u lokal, što nikad ranije nije činila. Uvijek bi ravno sa posla odlazila kući, Crni je to dobro znao: pratio ju je nekoliko puta, dok je još sve između njih bilo u redu. Tek toliko da se uvjeri kako joj je jedini. Da ga ne vara. Ovo je pokvaren svijet, svi nešto munđaju i domunđavaju se i opreza nikad dosta. A vjerovati ženi ... bolje o tome i ne govoriti! Zar njegova vlastita nije tome dokaz? Bez njegovog je znanja podigla sa računa veliku svotu eura i dala ih svojoj miljenici, kćerki, da bi ona i onaj njen zgubidan mogli otići na ljetovanje u Maroko! Kao da naše Jadransko more ne valja, nije dovoljno dobro za njih! Poludio je otkrivši to i napravio scenu. I što se dogodilo? Bio je optužen za škrtost! On koji ... - Zaustavi - naredi, a Zmaj zakoči, povuče ručnu i sa podsmjehom ga pogleda, ali Crni ništa ne primjećuje. - Čekati ćemo je da izađe. - Nisam ni sumnjao u to - promrmlja Zmaj. - Što si rekao? - Ništa. - I ja mislim! Ušutjeli su, sjede jedan pored drugog, ne razgovaraju, ne gledaju se, zabavljeni vlastitim mislima. Atmosfera nasilja legla je na njih. Prišao joj je već sutradan: sačekao ju je po završetku radnog vremena i odvezao je na piće. Nije krzmala, odmah je prihvatila njegov poziv i istu su večer završili u krevetu u sobi motela. Luda i nezaboravna noć. Poslije je bilo još mnogo noći, strastvene poput one prve, ali počelo se i nešto novo pojavljivati: Sonja je postajala nezadovoljna vezom i tražila je promjene. Njemu nije bilo do promjena, uživao je u postojećem stanju. Žena i djeca i vrlo mlada ljubavnica, koja mu je uvijek na raspolaganju, kad god on to zaželi. Pa to nema ni sa svojom suprugom! Nalazio se u raju i nije ga se želio odreći. Obasipao je pažnjom Sonju, ali usprkos sve većim i češćim darovima, primjećivao je njeno rastuće nezadovoljstvo i to mu vrijeđalo taštinu. Što ona hoće? Mnoge bi bile sretne na njenom mjestu! Zar to ona ne zna? Zar joj ne pruža sve što je u njegovoj moći? Dovoljno je samo da poželi nešto, a on već skače. Zatim, prije nekih mjesec dana, napuhani njegov šareni balon pun i prepun laži i samozavaravanja, rasprsnuo se poput mjehura sapunice. Život, lijep i poželjan, odjednom je prestao biti lijep i poželjan, pretvorivši se u tegobna iščekivanja, prepirke i ucjene. - Neću više ovako - rekla je Sonja, istog trenutka kad su kročili u "njihovu" već uobičajenu motelsku sobu. - Kako to? - pitao je i mislio da zna, ali nije znao i zaprepastio ga njen odgovor. - Želim da se razvedeš i oženiš sa mnom - odlučno mu je odgovorila, gledajući ga čvrsto crnim i blistavim očima, u kojima nije bilo ni trunka uobičajene požude. - Što ti je? - upitao je on iznenađeno: rastava mu nije bila ni na kraj pameti. - Volim te, eto što je - rekla mu ljutito ga gledajući. - Možda tebi to nije ništa.... volim te i ne mogu više biti druga violina. Biraj: ili ona ili ja! Više ne možeš imati obje! - Vrlo dobro znaš kako sa njom nemam ništa … - To ti kažeš – presiječe ga ona. – I ne vjerujem ti. Sigurna sam da povremeno i nju povaljuješ! Ne mogu podnijeti tu misao! Volim te i želim te samo za sebe. Ako te ne mogu imati na taj način, ne želim te imati nikako. Radije ću biti sama, jedno vrijeme patiti, žaliti, ali ovo više ne mogu podnositi. Nisam drolja, pa da se moram sakrivati. Ne želim više ovako dalje. Na tebi je da povučeš potez! Još su se natezali oko sat vremena, onda je on popustio, obećao zatražiti razvod i to već "iduće nedjelje, jer neću više čekati: suviše sam čekala". Nedjelja je došla i prošla i naravno, ni zucnuo nije ženi. Kako je mogao? Sa njom je čitav život, poznaje je u dušu, troje ih djece veže, a da ni ne govori o nekim poslovima koje je prebacio na nju, jer porez... Rastava? Ne dolazi u obzir! Lako je Sonji govoriti, nema nikog, sama je, a on...zašto žene tako kompliciraju život? Na slijedećem sastanku, Sonja je prišla njegovom automobilu kao što je uvijek činila, blistavo dotjerana, sjajeći ljepotom, samim svojim načinom hoda budeći u njemu želju. Bilo je to magično: Sonja bi mu telefonirala, a on bi zadrhtao u slatkom uzbuđenju. Ali je ovaj put učinila nešto neuobičajeno: otvorila je vrata automobila, sagnula se i pogledala ga crnim očima. Odlučnim i upitnim. Nije ušla i sjela do njega. Prvi put. - Što je? - upitao je on. - Nećeš ući? - Jesi li joj rekao? - Daj uđi, razgovarati... Sonja se uspravila i ostavljajući vrata njegovog automobila otvorenim, udaljila se žurnim korakom dugih nogu i nestala u večernjoj vrevi. Osupnut, ne vjerujući kako mu se to događa, Crni je nekoliko minuta nemoćno i bijesno sjedio u kolima, psujući potiho sebi u bradu. Očekivao je strast, a dobio...što je dobio? Ništa nije dobio! Izgubio je! Proklete žene! Vlastita ga žena potkrada, kćerka bezobzirno živi sa drugim muškarcem njemu za inat, a Sonja, do sada umilna Sonja, pretvorila se u bijesnu tigricu. Sve samo nešto traže od njega, a što mu pružaju? Uvijek iznova neke nove svoje zahtjeve! Od tog trenutka mu Sonja postala nedostižnom. Odgovorila je na njegov poziv mobitelom i hladno rekla: - Ili ona ili ja! Rekla sam ti! Dođi kad pokreneš razvod, ne prije. I ne zovi. Promijeniti ću broj mobitela. A dođeš li u banku, znaš da imamo osiguranje. Zbogom. - I ovo je sad rezultat svega toga! - promrmlja nesvjesno kroz zube, poluglasno. - Što si rekao? - upita ga Zmaj. - Ništa važnog - Crni se vrati u sadašnjost. - Možda je i bolje što je skrenula... gledaj, polako pada mrak. Odgovara nam to, manje ćemo pažnje izazvati. Zmaj klimne. Fućka se njemu za pažnju koju će izazvati. On je samo vozač i zna da će dobro obaviti svoj dio posla: nestati će poput metka sa mjesta događaja. Izvadi još jednu cigaretu u neprekidnom nizu i zapali je. Crni u mislima, koja su slatka i bolna istovremeno, odmotava film događaja, sve ono što je doživio sa Sonjom i uživa u samom sjećanju i zna, ako je već gubi, skupo će joj to naplatiti. Ne bi ga nikada smjela napustiti. Nikada! Biti će ovo njihovo oproštajno poslijepodne. Ne njihovo, ispravi odmah samog sebe i naceri se ružno. Biti će ovo njegovo oproštajno poslijepodne! Oproštajno poslijepodne koje će urezati u Sonjino sjećanje! - Evo je! - tiho prosikta Crni. - Vozi! Zmaj pokrene motor i više ne želeći nikakva iznenađenja, jurne i uz škripu zakoči pored uplašene i iznenađene djevojke. Istog trena, kad se automobil zaustavio, Crni, kao izbačen praćkom, sune iz njega, visok krupan, lica smrknutog poput oluje. U jednom se koraku stvori ispred Sonje, koja ga zapanjeno i sa nerazumijevanjem gleda. U očima joj zablista prepoznavanje, ali bilo je kasno. Snažan udarac u čeljust, koji joj je nemilosrdno uputio Crni, njen ljubavnik, čovjek kojeg je voljela i kojeg je željela, ali kojeg nije mogla i nije željela dijeliti sa drugom ženom, istog je časa onesvijesti i ona klone. Crni je dočeka, podigne njeno mlitavo i vitko tijelo, otvori stražnja vrata automobila, pa je ubaci na sjedište, a zatim se i sam uvuče za njom, zatvori vrata i blago udari dlanom rame Zmaja. - Vozi! - naredi. - Vozi ko lud na ono mjesto! Zmaj pritisne papučicu gasa, kola snažno zabruje, gotovo poskoče i čas kasnije kao da ih nikad nije bilo. Ako je netko i opazio što se dogodilo, nije reagirao. Još jedna obična prepirka ljubavnika na ulici. Automobilske gume škripe asfaltom i njihov zvuk udara u uši Crnog, a u njemu bijes: raste, podiže se, buja, buja, sve jače i sve brže, lice mu postalo tamno crveno i Zmaj ga zabrinuto pogledava u retrovizoru. Hoće li ga strefiti srce? Odavno nije vidio toliko uzbuđenog čovjeka. Bijes je Crnog ispunio prostor automobila, gušio ih i upravo kad je o tome Zmaj nešto htio primijetiti, bijes je eksplodirao i ništa ga više nije moglo zaustaviti. Crni je podivljao. Počne udarati djevojku i udara nemilosrdno. Po licu, zubi zveče, po očima, koža puca… - Kujo! - viče, a lice, ako je to uopće moguće, postalo mu još crvenije. - Kujo prokleta! Sve bi ti dao! Šamara djevojku koja nemoćno leži i polako se vraća svijesti: crne joj oči raširene, u strahu gledaju podivljalo lice ljubavnika. Usne joj pucaju pod rukama koje su je nekad milovale. - Smeće jedno! - viče Crni i raskopčava joj traperice: pljuska po licu, već pomalo naduvenom i crveno-plavom. - Nitko mene ne napušta! Nitko! - Nemoj ... - cvili Sonja: boji se do ludila i glas joj jedva čujan. Upravo zbog tog straha, Crni, koji ga i te kako osjeća, postaje sve više bijesan i pomama raste u njemu. Skida joj traperice, dok se ona nemoćno odupire, spušta prozor i baca traperice van, u vjetar, na cestu. Promatrajući prizor u retrovizoru, Zmaj se osmjehne uživajući u nesvakidašnjem događaju: volio je sve što odiše neobičnim. Život zna biti tako dosadno običan. Sonjine duge noge se grče, skupljaju, a Crni ih silom širi i psuje, govori i riga prostote nad prostotama. Slušajući te prostote, uplašena i nemoćna Sonja shvaća kako joj je život u opasnosti i smiruje se u bezumnom strahu, dok sve drhti u njoj. Crni joj grubim i odlučnim pokretom strgne minimalne gaćice, pa i njih baca kroz prozor, u vjetar. I tako redom. Gola je i drhtava i uplašena i uplakana. Ali zvijer, koju je nekad voljela, tu pomahnitalu zvijer, više ništa ne može zaustaviti. Crni joj širi silom svoje sirove snage duge i lijepe noge i smješta se između njih i, dok Zmaj parkira na sporednom putu, sa strane prometnice, već su u šumi, Crni prodire nasilno, grubo, divljački, nemilosrdno se zabijajući, dok tijelo ispod njega mirno leži, ni malo se ne mičući, sasvim paralizirano strahom, koji je čitavu obuzeo. Umrtvio je, ubio joj želju za obranom. Sasvim mirno, Zmaj izlazi iz automobila i udaljava se desetak koraka, pali cigaretu, puši okružen zelenilom, mirom, koji su oni narušili i gleda u automobil iz kojeg dopiru bespomoćni jecaji i koji se trese. Da ne zna što se događa u kolima, prizor bi mu bio smiješan. Nakon nekoliko minuta, Crni se izvlači iz kola, zakopčava hlače i prilazi Zmaju, koji puši i mirno gleda ispred sebe i kao da govori: ovo se mene ne tiče, nemam ništa sa tim. - Tvoja je - reče mu Crni. - Idi. - Ne, hvala - odbije Zmaj. - Što je? - bijesno upita Crni. - Nešto ti smeta? - Ne - mirno odgovori Zmaj i gleda ga ravno u oči. - Imam dovoljno seksa. Nisam željan. - Kako hoćeš - reče Crni. A Sonja, izubijana, krvavih usana i dok joj krv u tankom mlazu curi niz čvrst i gladak trbuh, sa crnim masnicama ispod očiju, a jedno joj oko čitavo zatvoreno, obrva zjapi crvenom rupom iz koje se slijeva krv i sasvim gola, poluluda od straha koji i dalje raste u njoj, nekako se izvuče iz automobila, pa onako gola, obasjana večernjim zimskim suncem na zalasku, još tren pa će sasvim zaći iza brda, potrči livadom, bježi u sigurnost noći. Krv joj se slijeva u oči i ne vidi dobro, sudara se sa žbunjem, ulazi u šumu i plače i trči i želi pobjeći, želi umrijeti, a najviše od svega želi više nikada ne vidjeti Crnog, čovjeka kojeg je voljela i kojeg je željela samo za sebe. Jeca i plače i pita se je li ovo zaslužila? Pa voljela ga je! Silno voljela i željela samo za sebe. A sada ...? - Bježi - opomene ga Zmaj. - Nije me briga - reče Crni. - Idemo, vraćamo se. Hodajući jedan pored drugog, prilaze automobilu, dok iz šume dopire lomljava granja i jecaji, bolni uzvici. Sjedaju u kola i odlaze, ni ne osvrnuvši se. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (35) - Iskren - #
16.03.2006., četvrtak
 Polovica je priče napisana, malo je poduža... možda ću morati prijeći na romane... he he ...samo vas plašim, ne bojte se. Čekam da Lori ustane, pa krećemo: malo se ulijenila. Biskupi: Čestitamo Gotovini što je izrazio kršćansku sućut Podržavam ga i čestitam mu na tome kršćanskom i ljudskom potezu - rekao je splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić, komentirajući sućut koju je general Gotovina uputio Miloševićevoj obitelji. Vrh Katoličke crkve, dakle, odobrava potez generala Gotovine koji je izraz sućuti obitelji Slobodana Miloševića prezentirao kao dio svoga kršćanskog odgoja i obveza. U Crkvi, čini se, nitko ne misli da se tim Gotovininim potezom rehabilitiraju ili relativiziraju Miloševićevi zločini, a biskupi s kojima smo razgovarali zvučali su zadovoljno upravo zbog kršćanske geste kojom je Gotovina reagirao na smrt svoga susjeda u haaškom pritvoru. (Jutarnji list) A za kraj, evo prve poruke koju sam jutros dobio na mobitelu: Druže Tito na onome svijetu, Slobo nosi ti štafetu. Ode Slobo kod Alije i Franje, Ne bil opet napravili sranje! Uživajte u ovom neponovljivom danu! |
- 07:50 - Budi (18) - Iskren - #
15.03.2006., srijeda
 Dan je bez vjetra, sunčan i odoh u brda. Gotov sam sa poslom i psihički pripremljen pokušati 5 km. lagano uz brdo. Što čekati? Ako se osjećam spremnim... A kad se vratim, bacam se na pisanje. Imam priču u glavi i puna je ludila i pisati ću je sa uživanjem. O tome kako je Gotovina izrazio poput svakog dobrog katolika ( njegovo objašnjenje ) sućut Miloševićevoj obitelji, neću pisati. Pitati ću samo ovo: je li izjavio sućut, poput dobrog katolika, i obiteljima ubijenih Srba civila nakon "Oluje"? |
- 06:57 - Budi (28) - Iskren - #
14.03.2006., utorak
 Pogledajte ovu tužnu sliku: to je ulica u kojoj stanujem. Pun mi je nos hladnoće i kiše! Kad će sunce? Britanske kompanije od rata u Iraku zaradile milijardu funti Zahvaljujući povlasticama stečenima sudjelovanjem u ratnoj koaliciji u Iraku, 61 britanska kompanija okoristila se sklopljenim ugovorima i ulaganjima u ovoj državi gdje su u tri godine zaradile najmanje 1,1 milijardu funti. Navedena svota možda predstavlja tek vrh ledenog brijega budući da mnoge kompanije taje informacije o svom poslovanju u Iraku u koje su bile uključene privatne zaštitarske tvrtke, banke, konzultantske tvrtke za odnose s javnošću, konzorciji za urbano planiranje, naftne kompanije, arhitektonski uredi i konzultantske tvrtke za energetiku.(skinuto sa Internet Monitor) I sad neka mi netko kaže, kako se rat ne isplati! |
- 07:51 - Budi (29) - Iskren - #
13.03.2006., ponedjeljak
 Nema pisanja, nema uživanja, samo nastavljam drljati po zidovima. Ali kad pogledam vani kroz prozor, shvaćam kako i ne gubim previše: nebo tmurno, bura dere i zavija, posljednji trzaji zime, nadam se. Danas i neće biti loše: mazanje ide lako i brzo... |
- 07:54 - Budi (36) - Iskren - #
12.03.2006., nedjelja
 Dan sunčan, stvoren za trčanje, a ja moram navaliti na dotjerivanje zidova spavaće sobe moje Atrame i biti ću sretan, ako uspijem čitave zidove dobro ošmirglati. Umjesto svježeg zraka, gutati ću prašinu! Evo vam slika da ne morate zamišljati kako ću lijepo provesti nedjelju. Uživajte u nedjelji! U suncu! U lijenčarenju! |
- 07:54 - Budi (26) - Iskren - #
11.03.2006., subota
 Konačno sunce! Dušu dalo za trčanje! Lori čeka! Pun sam snage i pun sam volje!Nepobjediv!Odoh ja!!! 50 minuta pravog uživanja! |
- 09:01 - Budi (25) - Iskren - #
10.03.2006., petak
Nježne odluke
|
Nježne odluke - Mislim, kako bi trebala prestati plakati - molećivo reče Adam, okrećući se pomalo nelagodno. - Ljudi će pomisliti kako sam ja kriv zbog tvog ridanja. - Oh, oprosti – smješkajući se kroz suze, koje su i dalje tekle niz njeno duguljasto lice, odgovori Nikolina. - Ne mogu se nikako smiriti. Ali morati ću, ponestaje mi maramica. Sjede u kafiću, u centru grada, stol se nalazi pored staklenog zida i Adam neprestano baca poglede vani, na kišu, na živ promet koji teče udaljen samo nekoliko metara od njih. Gleda u stabla pored rijeke, uredno su potkresana i sada, u ovo zimsko vrijeme koje je na izdahu, uskoro će proljeće, golim granama kao da pokazuju rukama, upiru u oblačno i hladno nebo. A kiša pada, lije, uporna, dosadna i čitav je grad potonuo pod njenim vlažnim pritiskom. Adam pogleda na sat: jedanaest i trideset i pet. Činilo mu se kako mora biti mnogo više. Od šest je sati na nogama i popio je niz šalica crnih kava i neprestano osjeća pritisak u mjehuru. A ne želi je ostaviti samu. Gleda u uplakanu Nikolinu nježnim pogledom, a u sebi se moli da prestane plakati, da joj se osmjeh vrati na milo lice, da joj tamnoplave oči zasjaje veselim i toplim pogledom, kao što joj inače sjaje. Poznaju se već osamnaest mjeseci i prvi je put vidi uplakanu. Zbunjen je i ne zna kako se ponašati. Dok je gleda, sjeća se kako je pročitao negdje, kako su ženske suze najjača vodena stihija na svijetu. Osmjehuje se tom sjećanju i pomišlja kako je pisac znao što govori: sigurno je i sam doživio ovako nešto. Morala bi se smijati, nikako ne plakati, ali tko će znati što se događa u ženskom srcu? On sigurno to ne može dokučiti. Rekao joj je da je voli, da se želi vjenčati sa njom, a ona plače ka da ju je ... ma ne može ni zamisliti ... ma pogledaj joj samo to prekrasno lice, čitavo je umrljano suzama, a zbog čega? A jučer... ... dok ju je pratio kući i osjećao kako nešto ne valja, Adam nije više mogao izdržati: primio je Nikolinu za mišicu, zaustavio je, pritisnuo pored samog zida zgrade i odlučno je gledajući, rekao: - Osjećam da nešto nije u redu! Čitavu si večer čudna, nisi ona moja vesela Nikolina koja se svemu smije. I hoću da mi kažeš u čemu je stvar. Oborila je glavu, sakrivajući tamnoplavi pogled, ali ju on primio vršcima prstiju za bradu, primoravajući je podignuti pogled. - Nema ničeg zanimljivo dole, na pločniku - rekao je, milujući joj prstima zažareni obraz. - Hajde, da čujem! - Ljutiti ćeš se na mene - braneći se i odugovlačeći rekla je Nikolina. - Pa što? - upitao je on. - Neće biti prvi put, zar ne? - Neugodno mi je i stidim se - rekla je skrećući pogled, gledajući u stranu. - Moja je krivica ... - Kakva krivica? - prekinuo ju je nestrpljivo. - Prestala sam uzimati pilule ... nestale mi …bila sam nemarna … moja krivica … Adam je duboko uzdahnuo i zadržao zrak u plućima, sasvim ga polako izdišući, a u sebi govorio i ponavljao kako mora biti miran, miran, ne smije se uzbuđivati, mora ostati pribran, jadna je sva uplašena, mora ostati pribran, pogledaj, sva se trese, mora ostati pribran, kao da ga se boji, a on to ne želi, ne želi njen strah, želi ... što želi? Dijete sa njom? Uvijek je govorio kako ne želi donositi djecu na ovakav svijet, a sada ... Što sada? Kako sada postupiti? Ne zna! Ne zna! Kao da ima osamnaest, a ne trideset i tri. Uplašen je, priznaje to samom sebi, ali njoj to neće priznati nikada. Ne može i ne smije joj priznati. Dijete! Isuse, pa mnogo su puta o tome razgovarali i ona zna ... što zna? Pa ni njemu nije sve jasno, želi li biti iskren. Zar ne osjeća mrvicu radosti? Osjeća. Mrvicu, a možda i još koju mrvicu više ponosa? I to osjeća. Malo sreće? Malo ... Potpuno zbunjen onim što je osjećao, Adam se nagnuo nad Nikolinom, zagrlio je i šapnuo joj u kosu, čiji je miris toliko volio. - Čuj, zlato - meko je izgovorio. - Otiđimo sad svatko svojoj kući i nemoj se brinuti. Razmisliti ćemo oboje, a obećavam ti, da ću te nazvati rano ujutro i donijeti ćemo odluku. Zajedno. Nemoj se brinuti, molim te! - Znaj sam da te ... - Ne moraš mi to govoriti - prekinuo ju je nježno. - A sad budi dobra, molim te, pa učini ono što te molim. Klimnula je bez riječi i počela se polako udaljavati od njega, a on ju je tog trenutka volio još više, jer nije silom htjela ostati uz njega, jer je osjetila njegovu potrebu za samoćom, nije molila, nije preklinjala: uplašena da, ali ponosna i dalje, čak i sad kad mora da joj je jako teško. Dok je koračao kroz noć, sjećao se svega u vezi Nikoline i što se više prisjećao, veća ga nježnost obuzimala, a ona misao, koju mu je ona usadila, kako će u bliskoj budućnosti postati otac, izmamila mu smiješak. Istina, ovakav kakav je, svijet i nije neko bajno mjesto, ali ljudi svejedno prave djecu, nadaju se ... Je li u redu odreći se nade? Uskratiti želju drugome? Njoj? Nikolini? Ako on ne želi dijete, ima li pravo to njoj uskratiti? I da li zbilja ne želi dijete? Nije više siguran uto. Neki novi i nepoznati osjećaji struje njime i ne zna točno što osjeća, ali ... svakako je to prijatan osjećaj, mora priznati. Zar on da vodi klinca u park? Igra se sa ... Iznenadio se svome razmišljanju, pa poslušavši snažni poriv koji ga čitavog preplavio, nije mu se nikako mogao othrvati, posegnuo u džep, izvukao mobitel i nazvao Nikolinu. - Čuj, zlato - rekao je u aparat - nema potrebe razmišljati...radujem se zajedno sa ... I dok je hodao noćnim i tihim ulicama, slušao je njen uzbuđeni glas, uzbuđen do suza ... ... koje i sad teku, nikako da prestanu. Sjede u "svom" kafiću već pun sat i kuju planove, a Nikolina izbezumljena od sreće, olakšanja, jer brinula ju je njegova reakcija, nikako ne uspijeva povratiti mir, smiriti se. Adam je gleda kako prevrće po torbici i postaje nervozna. - Što je? - upita je. - Maramice! - kaže ona bespomoćno. - Nemam više vražjih papirnatih maramica! A vidi me na što ličim! Adam se nasmije, nagne prema njoj i primi je za ruke, koje i dalje pomalo podrhtavaju. - Žene! - reče joj meko. - Da se sve ruši oko vas, brinule bi najviše o tome kako u tom času izgledate. - Ne zezaj ... - Ne zezam - nasmijano reče Adam ustajući. - Oko trideset metara dalje nalazi se kiosk: idem ti donijeti još papirnatih maramica. I da si prestala sa time dok se vratim! Ispraćen Nikolininim bespomoćnim osmjehom, koji osjeća na potiljku, Adam izađe iz kafića, pogne se, sagne glavu na kiši, jer naravno, zaboravio je na kišobran, pa potrči prema kiosku. I dok je pretrčavao klisku cestu, i dalje se smijuljeći u sebi i uživajući u trenutcima nježnosti, koji ga i dalje preplavljuju prema njegovoj Nikolini, začuje škripu i krajičkom oka ugleda pomahnitali kamion i sve se oko njega zamrzne u vremenu, osjeti udarac i zatim više ništa ... U istom trenutku Nikolina prestaje plakati, pa uživajući u toplini poznatog lokala, u kojem je upoznala Adama, počinje se smiješiti gledajući kroz staklo u kišu: smiješi se kišovitom danu i obećavajućoj budućnosti. Ne znajući da to čini, prstom šara po oznojenom staklu; crta malo srce, dok joj osmjeh ozaruje lice. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:08 - Budi (30) - Iskren - #
 Kiša, kiša, kiša ... Ostajem u kući, na žalost. Suviše je vlage za užitak trčanja. Možda kasnije ... Nemam ideju za priču, u nekom sam čudnom raspoloženju, ali kod mene se nikad ne zna. |
- 08:21 - Budi (13) - Iskren - #
09.03.2006., četvrtak
Susreti i susreti
|
Susreti i susreti Za T. Sutra moram biti u Z... , to znači moram putovati vlakom, zimsko je doba, podigla se hladnoća i donijela nam snijeg, buru, pravo nevrijeme. Neuobičajeno za moj inače topli grad. Toplo obučen u svoj dragi mornarski kaput ulazim u kafić na kolodvoru: kao i uvijek, stigao sam malo ranije i imam vremena popiti nešto toplog. Nagonski, što mi je ostalo iz mojih mladih dana, davnih, čini mi se i pradavnih, krećem ravno prema šanku i smještam se na jedan njegov kraj, onaj nasuprot ulaznim vratima. Sa tog mjesta vidim sve što se događa, a to je uvijek zanimljivo gledati. Pijem kavu i ljutim se na svoje putovanje u Z... Izbacilo me iz kolotečine života koju sam pažljivo godinama gradio. I ljubomorno čuvao. Živim sam, potpuno sam. Doduše, imam još brata i upravo njemu putujem, ali nemam ženu, djece... Čitav sam život proveo sam i zavolio sam takav način života. Kako kažu: sam svoj gospodar. Život u dvoje sigurno ima svojih draži, ali meni je draže ovako: ne volim kompromise, a kad živiš sa nekim, čitav se život pretvara u jedan veliki kompromis. Tako bar čujem. Dovršavam kavu, vrelu, bez šećera i krećem prema peronu. Imam rezervaciju prvog razreda i ne žurim, iako vidim da će vlak biti pun ko šipak. Ljudi se opraštaju, užurbano govore, neki žurno prolaze, noć se spušta i pod žutim osvjetljenjem sve mi se čini sablasno. Dok se penjem u vagon, odjednom malo zastanem, desna mi noga podignuta u zraku, visi nad željeznom stepenicom i za trenutak mi se čini da osjećam neki poriv, poriv koji mi govori: odustani! Ne putuj večeras. Odmahujem glavom i penjem se, ulazim u vagon, u njemu je toplo i već se prijatnije osjećam. Nelagoda, koja me za trenutak ukočila na ulasku u vagon, sad je iza mene, zaboravljena, ostala je vani, na hladnoći. Vagon je luksuzan, tek je odnedavno pušten u promet: lako pronalazim svoj kupe i smještam se uz prozor, nemarno odloživši malu putnu torbu. U duhu se počinjem pripremati na beskrajno dugo putovanje od nekoliko sati, dosadno treskanje, drmanje, nevezani razgovor sa nepoznatim putnicima sa kojima sigurno neću imati ništa zajedničko. Zurim kroz prozor, u noć, kad začujem otvaranje vrata i okrećem se. Prva ulazi ona i istog je trena prepoznajem, a plamena kugla strasti, koja je tri godine drijemala u meni i, za koju sam se nadao da je ugašena, odjednom zažari, bukne! Osjećam crvenilo koje mi navire u lice: uzbuđen sam poput školarca na prvom spoju. Ne mogu odvojiti pogled od nje. Zakoračivši u kupe, pogleda me pravo u oči i pristojno klimne crnokosom glavom. Onako visoka, vitka poput jablana, zavladala je u kupeu svojom ljepotom i sve je bljesnulo i nije više dosadno. Kupam se u njenoj ljepoti i uživam u milosti koju mi je sudbina pripremila. - Dobra večer! - pristojno mi zaželi. Zatim joj u očima, beskrajno plavim, poput mora kojima sam plovio, bljesne prepoznavanje i noga joj za trenutak ostaje u zraku, krzmajući, baš kao i meni dok sam se penjao u vagon. Zatim se snagom volje pribere, baš poput mene maloprije, ulazi i sjeda točno preko puta mene, dok muškarac u njenoj pratnji vješa njihove kapute i odlaže dva mala putna kovčega od crne i sjajne kože. Završivši sa time, mladi se muškarac, nema više od trideset i pet, možda trideset i sedam, siguran sam, okreće prema meni, smiješi se i pristojno kaže: - Ovo je moja supruga Teodora, a ja sam Dino Tijan. Nekoliko ćemo sati provesti zajedno, pa da se upoznamo. Iako sam mnogo stariji od njega, šezdeset i jedna mi je, pristojno ustajem i rukujem se sa njim. Ruka mu je mlađa od moje, ali mu stisak nije tvrd poput mog. Nježna ruka. - Mirko Dal - predstavljam se, rukujem sa njim i kad sam već htio sjesti, primjećujem kako mi i ona, moja nesuđena Teodora, sa svog sjedišta, pruža vitku ruku dugih prstiju: prihvaćam je i gledam je u oči, a one govore, plaču, žale, sjećaju se...i ono što me sasvim potreslo: mole. Za moju šutnju. Kao da je to potrebno! Prije bih umro nego nju povrijedio svojim nepromišljenim postupkom. Ponovo sjedam na svoje mjesto i dok nešto nevezano razgovaramo, nastojeći probiti led, misli mi blude, skaču, vraćaju se u prošlost, pa su opet tu i krišom je gledam, nju, predivnu Teodoru, bujne crne kose, plavih očiju koje imaju nijansu sivila i koje se skrivaju iza dugih i crnih trepavica i naočala, jednostavnih, tankog okvira. Gutam je pogledom, ne mogu a da je ne gledam. Kompozicija se trgne i putovanje počinje. Gledam u njih dvoje preko puta sebe, pa i ja počinjem putovanje, svoje putovanje u prošlost. U sjećanje... Imao sam nesreću, prije nešto više od tri godine: na trčanju kroz šumu neoprezno sam se poskliznuo, pao i slomio nogu. Biti prikovan za krevet, za mene je prava katastrofa. Još malo, pa smak svijeta! U nemogućnosti izlaženja, posvetio sam se čitanju i lutanju kroz mrežu svih mreža, Internetom. Jednog sam poslijepodneva, kišnog i tmurnog, naletio na blog i pomislio: zašto ne? U nekoliko jednostavnih poteza otvorio sam vlastiti blog i otpočeo sa bilježenjem svojih dojmova, misli, nadanja: pravi mali dnevnik. Uživao sam ga pisati, odgovarati onima koji su posjetili moj blog, upoznavati njihove blogove: pravi mali virtualni svijet. Sasvim novi nepoznati medij za gospodina u godinama, poput mene. Bilo je tu svačega i za svačiji ukus: svašta ste mogli pročitati. Malo pomalo, "upoznao" sam krug blogera i kretao se među njima, kad me jednog jutra, iznenadi poruka na mom blogu. "Znam kako ti je. I sama ležim i čekam, a ne znam što. Nisam bolesna, ali nisam zadovoljna. Nešto mi nedostaje, a ne znam što. Kakva su tvoja iskustva? Je li to zbog dugotrajnog prisilnog mirovanja? Imam dojam da ja stalno mirujem i čekam... a što? Ne znam! Život mi je monotona kolotečina. Radim ono što on želi da radim. Za moje se želje ne brine. Čekam. Što? Ne znam!" Potpis je bio "Tera", meni sasvim nepoznati nadimak i naravno, zagolican nepoznatom posjetiteljicom, kliknem mišem i nađem se na njenom blogu, u njenom svijetu. Blog žarkih boja pričao je o strastima koje rastu u Teri i pokreću je. Mnogo žarkih boja koje viču jedna na drugu. Kasnije, kad sam je dobro upoznao, shvatio sam kako sam dobro osjetio. Pitao sam se tko li je ona, kako izgleda, koliko godina ima... sva ona uobičajena pitanja, koja sebi postavlja muškarac kad upozna najveću zagonetku koju život stavlja ispred njega: ženu. U meni proradi prkos, koji sve ove duge godine mog života drijema u mojoj nutrini i budi se sa vremena na vrijeme i napišem joj: "Draga moja Tera, što god da čekaš, neće ti samo doći. Pokreni se, ustani i zgrabi to što želiš! Uspijevaju oni koje se usude!" I tako je počelo...Nakon otprilike tri mjeseca virtualnog poznanstva, dogodio se obrat. Kako sam primao mnogo pošte od nje, svakodnevno po nekoliko e-maila, predložio sam joj instaliranje ICQ-a. Priznao sam joj svoje godine: pedeset i sedam! I bio sam uvjeren kako će istog trena nestati, uplašiti se mojih godina. Ali me Tera iznenadila, kao što će me još mnogo puta iznenaditi. Odgovorila je kako će ona za koji mjesec imati trideset i kako joj to ništa ne smeta, što sam toliko stariji od nje. Naprotiv, raduje se mom životnom iskustvu. Zamislio sam se nad tim, jer odjednom sam shvatio, kako ona na nas dvoje gleda kao na par. Poslao sam joj svoju digitalnu fotografiju i bio uvjeren kako je to kraj dopisivanja. Kad ugleda muškarca, doduše dobro očuvanog, kako su me poznanici uvjeravali, ali koji se ipak približava šezdesetoj, sigurno će nestati i biti će to kraj virtualnog poznanstva. Iznenađenjima nikad kraja. Uzvratila mi je svojom digitalnom fotografijom i ostao sam osupnut njenom ljepotom. Neka meni nova ljepota, mislio sam, dok sam je pažljivo promatrao na monitoru. Crna kosa, plave oči: kontrast koji plijeni pažnju. Lijep i neobičan i koji volim. Irska ljepota. Obrve crne i fino se izvijaju, a usne... kad sam počeo na taj način gledati je i razmišljati, shvatio sam kako se nešto između nas dogodilo. Gledao sam u to gotovo dječje lice i dugo sanjario. Neka je struja razumijevanja i želje potekla između nas, mada se nikad nismo sreli. I želja se u meni probudila. Snažna i velika i jaka. Ali što je bilo najčudnije od svega, osjećao sam svakom svojom porom, kako se i sa njom odigrava ovo isto što i sa mnom. Bio sam uvjeren u to, nisam ni malo sumnjao. Promijenio sam se, iznenada, odjednom. U mojim se grudima pojavio novi žar, zaboravljen i za koji sam mislio kako se više nikada ne može upaliti, a kamoli rasplamsati. Ali se upalio i gorio sve jače i jače. Naši su razgovori, ako se tako može nazvati dopisivanje preko ICQ- a, postajali sve otvoreniji, sve prisniji, a kako je vrijeme prolazilo i sve duži. Satima smo razgovarali. Doznao sam sve o njoj i ona o meni i jedne je noći bljesnulo na monitoru, otipkano njenom rukom: "Silno te želim! Htjela bih strgati odjeću sa tebe! Zgrabiti te! Imati te!" A odmah zatim i nova poruka, u kojoj me obavještava kako mi je poslala e-mail. Odmah sam ga otvorio. Poslala mi je svoju digitalnu fotografiju. Ležeći na bijeloj prostirki, duge i crne i rasute kose, plavih očiju upitno uprtih u objektiv i tijela prekrasnog, dugog, vretenastog, dugih i opruženih nogu pomalo sramežljivo, a pomalo smjelo, smiješila mi se ona, Tera. Izgubio sam se, nisam više vladao svojim mislima. Sa obje strane, njene i moje, potekle su bujice strastvenih riječi, nabujale silnom željom, poput slabog potoka koji od silnih kiša prerasta u divlju rijeku, koja ruši sve prepreke pred sobom, i ne samo da ih ruši, već ih i ne priznaje. Sve su brane u nama popustile i pisali smo jedno drugom što bi željeli raditi zajedno. Vodili smo ljubav preko ICQ -a! Upravo to, ni više ni manje. Strastveno smo vodili ljubav! "Zaljubljena sam u tebe", pisala je ona, a ja sam upijao njene riječi i postajao sve sretniji i sretniji, beskrajno sretan. Na ICQ - u smo dnevno provodili i po nekoliko sati, koji su prolazili u trenu. Vrijeme mi nije više ništa značilo. Mjerio sam ga Terom. Na vrijeme kad sam izmjenjivao riječi želje, ljubavi, prisnosti, na vrijeme provedeno sa njom, čiju sam bliskost osjećao preko kompjutera i, na ono vrijeme, kad sam čekao njen kontakt, strepeći kako se možda i neće iz nekog nepoznatog razloga pojaviti, konektirati. - Molim? - kažem zbunjeno i sa nerazumijevanjem gledam u nepoznatog koji stoji iznad mene. - Jeste li za kavu? - strpljivo ponavlja Dino Tijan: omamljen slatkim sjećanjem, jedva ga prepoznajem. - Imamo punu termosicu, a moja Teodora kuha zbilja dobru kavu. Moja Teodora! Želim kriknuti: "Nije tvoja, nisi je zaslužio imati! Nikad je nisi volio poput mene!" Ali šutim, naravno, i prihvaćam kavu. Pijem kavu vruću i crnu, vrelu poput njenog pogleda, i uživajući u njoj kao nikad do sad: pa njene su je ruke spremale! Njene ruke, kojima mi je u svojim mislima, svojim željama, koje se nikad nije usudila ostvariti, milovala tijelo, uzbuđivala me, pružajući mi nasladu kakvu nisam nalazio u naručju žena. Iako nije bila pored mene, bila je svakog trenutka u meni, sa mnom. Postala dio mene. Bez nje nisam potpun. Sad znam. "Ostaviti ću ga", napisala mi jednom, a mene preplavila radost i tog mi trenutka ne bi bilo teško umrijeti. Ali nije ga ostavila, nije imala snage moja Tera, Teodora pravim imenom, kako sam ubrzo doznao. Teodora, carica, zvao sam je u mislima: moja carica Teodora. Carica koja je uspjela u mojim poznim godinama probuditi strast, kakvu ni jedna žena u mom životu nije uspjela, kupajući me bujicama svoje strasti. Ostala je sa njim, koji je nije razumio, nije usrećivao. Zašto? Nisam nikada doznao. Znao sam da nije previše sretna sa njim. Rekla je to i premnogo puta! Posljednje što sam dobio od Teodore, moje carice, kodnog imena Tera, bio je e-mail: "Oprosti, ljubavi, slaba sam, nemam snage boriti se sa njim. Oprosti mi." Želio sam joj viknuti kako ću se ja boriti sa njim, ali....njen se blog ugasio, prestao postojati, ICQ- u nestao, serijski je broj prestao postojati. Uzalud sam mjesecima nakon onog kobnog e-maila uključivao komp i provjeravao, Teodora, carica moja, zauvijek je otišla. Ostao sam, ponovo sam, ali ovaj puta usamljen. Nisam znao ni u kom gradu živi. Odsječen iz njenog života i po prvi put u životu usamljen. Vraćam se u stvarnost, tri su godine kasnije, prohujale u samoći. Gledam u Teodoru. Približavamo se cilju putovanja i svi smo uznemireni: netko provjerava stvari, netko oblači kaput .... Polako, vlak usporava i konačno staje. Vrijeme je rastanka... - Vraćam se za minutu - kaže njen suprug i izlazi iz kupea. Ostajemo sami i gledamo se. Teodora, moja carica, koja to nikada neće prestati biti, ustaje dugim i prekrasnim nogama i hvata me za ruku. Stojimo jedno pored drugog i osjećam njen dah. - On će se odmah vratiti, nemamo vremena - reče govoreći brzo i nervozno. - Znaj da sam mislila svaku riječ koju sam ti napisala. Zauvijek ćeš mi biti urezan u dušu. Oprosti mi, što se ne znam boriti. I ne preziri me. Ono što sam htio reći, ostaje neizgovoreno: njen se muž vraća, posjedničkim je pokretom hvata pod ruku, prijazno klimamo jedan drugom i oni nestaju, odlaze u hladnu noć. Gledam u njena leđa, drhtim i sa mukom se kontroliram, pa polako, bezvoljna koraka, napuštam kupe, vagon, izlazim na peron, a tamo me čeka brat. - Pa jesi li ti skroz poludio?! - pita, gotovo viče. - Pa gdje ti je kaput? Smrznuti ćeš se. Ne odgovaram, okrećem se i pogledom tražim Teodoru, a on, moj brat, nestrpljivo odmahuje rukom, uskače u vagon i za čas se vraća sa mojom zaboravljenom putnom torbom i mornarskim kaputom, kojeg mi prebacuje preko ramena. Dok ja gledam u njena leđa, ona se okreće, baš kako sam se i nadao, osmjeh tuge zatreperi joj licem i čas zatim nestaje u vrevi: proguta je pohlepna i bezimena gomila. - Što ti je? – pita me brat zabrinuto. - Jesi li pijan? Što ti je? Tako mi čudno izgledaš: ne prepoznajem te! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 01:38 - Budi (36) - Iskren - #
08.03.2006., srijeda
 Idem na trčanje, dan je sunčan i prilično blag. Nadam se da ću na trčanju riješiti problem priče. Već me predugo muči. Ne shvaćam, ne mogu objasniti: unam što i kako je treba napisati, a riječi ne izlaze... Možda trčanje pomogne ... Dodatak nakon trčanja: trčim sve bolje, ovo je već trčanje, nije brzo, ali...raduje mi je svaki kilometar koji je sad uvijek brži od predhodnog! I tako do petog, a onda počinje opadanje...nema još prave snage! |
- 08:50 - Budi (36) - Iskren - #
07.03.2006., utorak
|
Samo da vidim jesam li uspio???? |
- 17:19 - Budi (24) - Iskren - #
05.03.2006., nedjelja
Tri obična dana
|
Četvrtak Trčeći posljednjih dvjesto metara koje su je dijelile od malog marketa, velikog ostakljenog pravokutnika, gdje je radila i zarađivala za život, Mia sa zebnjom u grudima začuje zvono sa obližnje crkve. Znala je da zvono zvoni u šest sati, još je noć, zimsko doba još uvijek vlada, ali je to najmanje brine. Jutros je ustala već u četiri i četrdeset i pet, oči je jedva uspjela otvoriti. Već poduže slabo i kratko spavanje, pretvorilo se u kroničnu neispavanost i postalo njen dio kojeg bi se vrlo rado riješila. A sad još i Tomina prehlada, koja se pojavila ni od kuda. Jučer poslijepodne, bila je srijeda, kao i svaki dan pokupila ga iz vrtića i primijetila da mu nosić pomalo curi, ali nije izgledalo strašno i svom se snagom nadala kako se neće pogoršati. Malo se igrala sa svojim jedincem, petogodišnjakom, dok mali nije iznenada klonuo i počeo drijemati. Izmjerila mu temperaturu i odahnula kad je ustanovila da je barem to kako treba. Umotala je dječaka što je bolje umjela u tople dekice, dala mu zaslađeno mlijeko i spremila na spavanje, a ona se, iako umorna i bolnih nogu, bacila na peglanje. To je bilo jedino vrijeme koje je mogla iskoristiti za kućanske poslove: kad mali spava i konačno ima malo vremena za sebe. Dok je peglala, pratila je serijski film na televiziji i povremeno se smiješila. Bijeg od grubosti stvarnog života. Legla je već u deset i trideset, a kad je budilica zazvonila u četiri i četrdeset i pet, činilo joj se kako je upravo zaspala. Osjećaj kako su joj oči pune pijeska, nije je napuštao, dok je poluzatvorenih očiju prilazila sinovljevom krevetu, koji je bio pored njenog udaljen ni dva koraka. Polako, pazeći da ga ne probudi, jer mali Tomo može uhvatiti još pola sata sna, Mia se onako raščupane crne kose, koja joj padala niz duguljasto lice u raskošnim slapovima, nagne nad njega i zaustavljajući dah, položi dlan na malo dječje čelo. - Bože moj! - uzvikne, ali tiho. Čak je i u nesreći bila tiha, neprimjetna. Mali je imao vrućicu, znala je to i nije imalo smisla zavaravati se. Sva očajna, Mia se ogleda u mraku sobe, baš kao da traži nečiju pomoć. Nitko joj nije mogao pomoći, znala je to. Tomislav, otac malog Tomice, napustio ih je odavno, ima tome već tri godine i brigu o djetetu sasvim prepustio njoj. Jednostavno je nestao. Pokušala mu je ući u trag, tužeći ga za alimentaciju, ali bilo joj sve uzaludno. Kao da je u zemlju propao, potpuno je nestao, nigdje nije bio evidentiran. Tako su joj bar rekli, a Mia nije imala razloga ne vjerovati im. Dok je odlazila u minijaturnu kupaonicu, Mia se već pribrala. Život ju nije mazio i nije imala vremena žaliti samu sebe. Jedina dobra stvar koju je dobila od ljubavi prema Tomislavu, na koju je on bezdušno pljunuo, bio je ovaj mali stančić: mala kuhinjica, minijaturna kupaonica i spavaća soba u dobro očuvanoj petorokatnoj zgradi. Stan se nalazio visoko gore, iznad petog i posljednjeg kata, otet od sivog krova, pa je iz spavaće je sobe mogla gledati na more: čitavo se sidrište rasprostiralo pod njenim pogledom. Njen privatni pogled na svijet. Koji je jako voljela. Nigdje nije izlazila, osim u nedjeljnu šetnju sa sinom. Kad imate plaću od 1 700 kuna, nema para, a ni volje za izlascima. Bila je sretna kad bi uspjela izgurati mjesec, a da se ne zaduži. Istuširala se, podvezala dugu i crnu kosu u raskošni konjski rep, blago našminkala, ovlaš istaknuvši lijepe crne oči, koje su blago promatrale svijet. Otiđe do krevetića sinčića i blago ga prodrma, nježno mu stisnuvši ramena. - Idemo, zlato! - tepala mu. - Moramo se ustati. Svakog bi joj jutra bilo muka zbog toga, ali morala je: bila je sretna što je dobila mjesto u vrtiću i nije si mogla priuštiti izgubiti ga. Zbog toga odluči odnijeti Tomicu u vrtić, a poslijepodne, kad završi sa poslom, odvesti sina kod liječnika. Izostati sa posla nije dolazilo u obzir: nije ni pomišljala na to. Suviše je dobro znala kakve bi je posljedice zadesile. Taj joj je strašan mač neprestano prijeteći visio nad glavom. Ostati bez posla. Pridružiti se ogromnoj vojsci nezaposlenih. U mraku, posrćući sa sinom u naručju, dok je on kunjao u njenom naručju toplo zamotan u dekice i njenu beskrajnu ljubav, nekako je stigla do vrtića. Putem je odlučila što će reći, kako objasniti crveno lišce Tomice. Reći će istinu, najbolje je. I onako ne zna lagati. - Bolestan je - reče iskreno mladoj djevojci sa naočalama na prćastom nosu, koja je i sama izgledala dječje. - Ne mogu drugačije postupiti. Gazda će mi dati otkaz, ako ostanem kući. Smisliti ću nešto za sutra, lijepo vas molim da ga danas primite i pričuvate. Iva, mladolika žena, "teta" u vrtiću, ohrabrujuće joj se nasmiješi, primi Tomicu u svoj zagrljaj. Mali joj se pospano prepusti. - Bez brige, čuvati ću ga - rekla je tiho. - Ali morate ga odvesti liječniku. - Odmah poslije posla! - dobacila je Mia i već trčala prema autobusnoj stanici sa samo jedinom bolnom mišlju u glavi: ne smije zakasniti. Kasnila je, doduše samo bijednu minutu, ali kasnila je. Gazda Ljubo, kako je zahtijevao da ga zovu, visok, krupan, jako debeo i crvenog lica, stajao je kao i svakog jutra na ulazu u market i gledao na sat. - Stiže i lijena krava! - dočeka je on posprdno i značajno podižući ruku na kojoj se nalazi zlatni sat. - Ako ne želiš raditi, samo reci. Ima ih koji žele. Dok su joj živci treperili zbog svakodnevne uvrede koja se ponavljala iz dana u dan, Mia projuri pored vlasnika i izgubi se između polica do male garderobe. Jedva susprežući suze, presvuče se, pogleda na brzinu u ogledalo i odjuri na svoje mjesto: posluživala je kupce kruhom, kolačima, suhomesnatim proizvodima i još ponekim sitnicama. A i uskakala je gdje god je bilo potrebno. Tamo gdje bi svemogući gazda Ljubo naredio. Ni u snu nije pomišljala odbiti neku naredbu. - Smiri se - reče joj kolegica, koja se približava svom pedesetom rođendanu i već dvadeset i četiri godine radi ovaj posao. - Znaš i sama da je gad, smiri se. - Kako ti, Zdenka, podnosiš sve ovo tolike godine? - I sama se pitam - odgovori Zdenka, krupna, prosjeda, umornog i žalosnog lica: prije dvije godine umro joj suprug i još se uvijek nije oporavila od tog udarca. - Sve se bojim - reče joj Mia - kako neću moći ovo izdržati. Pa taj me luđak svakodnevno vrijeđa! - Ne vrijeđa samo tebe - umorno reče Zdenka: bilo je tek šest i nekoliko minuta i kupci još nisu nagrnuli. - Svih nas vrijeđa, svakodnevno. Znaš li da je najavio i nedjelju radnu? - Što? - Mia razrogači crne oči. - Bože moj, sin mi je bolestan: radovala sam se što ću barem čitavu nedjelju provesti sa njim. - Što ti je malome? - Ne znam - slomljeno reče Mia. - Ima vrućicu, vodim ga poslijepodne liječniku. Ali zašto u nedjelju...? - Kaže da moramo preslagati neke police, izvršiti djelomičan popis robe - obavijesti je Zdenka. - Pola će osoblja posluživati mušterije, a mi, koji smo trebali odmarati, razvrstavati ćemo robu. Izmislio je to, sve štima i ništa nije potrebno... Prestane naglo govoriti: dvije se žene približile i obje su sada navukle osmjeh na lica, dok im oči ostale ozbiljne, umorne. Obrambene maske. Zaštita od vanjskog utjecaja. Dan se polako i ubitačno sporo odmotava, poput ogromnog i zamršenog klupka. Misao Mie neprestano bježi bolesnom sinčiću. Poslužuj, reži kruh, zapakuj malo sira, odnesi ovo tamo, ono onamo, počisti ovo, počisti ono...Zašto se upravo sad morao razboljeti? Neprekidni monotoni i ubitačni tempo traje i melje sve pod sobom. Kako li mu je sada? Izreži malo salame. Boli li ga? Počisti ove mrvice. Nema predaha: kako dan odmiče sve više ljudi navaljuje u ovaj prije samo tri mjeseca otvoren market. Je li bolje jadnome mališi? Je li vrućica popustila? Žamor glasova i zveckanje blagajni ispunjava unutrašnjost marketa, a nad svim tim neumorno bdije gazda Ljubo. Njegovom pogledu ništa ne može izmaknuti, sve vidi, sve primijeti i svaki propust, svaku grešku, nemilosrdno kažnjava. I to tamo gdje najviše boli: oduzimanjem od ionako male plaće. Lagano se šeće prostranim marketom, ponosni vlasnik, gazda, i na propuste upozorava svoje robinje. Jer one to za njega jesu, odjednom Mia shvati kristalno jasno. A one šute. Saginju glave i šute. I rade. Mia ne može vjerovati kako je bila sretna kad je konačno uspjela dobiti ovaj posao. Toliko je nade polagala u njega, a u što se sve pretvorilo? U mučenje, svakodnevno verbalno vrijeđanje gazda Ljube, izrabljivanje, jer radi mnogo i prekovremeno koje joj nikada nije plaćeno. Prije samo petnaest dana posjetila ih inspekcija i zapitkivala za radne uvjete, prekovremene...svakojaka su im pitanja postavljali, ali nisu previše insistirali na odgovorima. Netko je dan ranije dojavio gazda Ljubi dolazak inspekcije, pa je on osobno to isto poslijepodne posjetio svaku radnicu i podsjetio je kome ima zahvaliti što prima plaću. Ni jedna se radnica, sve odreda zaplašene njegovom posjetom i nedvosmislenim prijetnjama otkazom, ni jednom riječju nije požalila na nemoguće uvjete rada. - Plaćaju vas za rad nedjeljom? - upitali su upravo Miu. Još dok je otvarala usta, bila je uvjerena kako će izreći golu istinu, ali je i ona pognula glavu, promrmljala kako je zadovoljna i kako je sa plaćanjem sve u redu. Čitavo je to vrijeme u duhu vidjela ogromni trbuh gazda Ljube i tek je tada postala svjesna, kako je gazda Ljubo u njoj ubio duh slobode, samljevši ga u prah i onemogućivši joj pobunu. Pomalo je žalila samu sebe, a pomalo prezirala. Ali što je mogla reći? Kako bi poslije toga došla kući, svome Tomici ... nije smjela ni pomisliti na to. Vrijeme prolazi, sporo, ali ipak prolazi nekako iz minute u minutu. Mia čitav dan razmišlja samo o jednom: kako reći gazdi Ljubi? Mora mu reći, to zna. Mora mu reći kako joj je sin bolestan, kako je sama, mora na bolovanje... Zašto me strah? Misli joj grozničavo jure. Pa ne može me ubiti! Zašto me toliko strah? Pa i on je roditelj, možda će… ali već unaprijed zna da zavarava samu sebe. - Jesi li ti luda. što li? - razrogači oči na crvenom i od debljine zadriglom licu gazda Ljubo. - Kakvo bolovanje? Zar ne vidiš koliko posla imamo? - Ali moj ... - Ozdraviti će - odmahne on nemarno rukom. - Sve ste vi mlade mame iste. Odmah se uspaničite ni za što. Čim vam klinjo kihne, u panici ste! - Ima vrućicu i ne mogu ga ostaviti samog - uporna je Mia. - A ti onda ostani! - odreže gazda Ljubo nestrpljivo, okrene i već se počne udaljavati. - I ne moraš se više ni vraćati na posao. Jedva suzdržavajući suze, dok joj usne crvene, izgrižene gotovo do krvi, lagano podrhtavaju, Mia sva slomljena gleda u njegova krupna leđa. - Idemo - kaže joj Zdenka. - Mi smo gotove za danas. Bože, kad će mi konačno svanuti posljednji dan robije? Petak Jutros ne kasni. Dok se provlači pored gazdine ogromne trbušine, jer on po običaju stoji na ulazu i kontrolira vrijeme dolaska, ogromne trbušine prerano stečene, jer Ljubo nema još ni četrdeset, a koja za Miu predstavlja simbol sebičnosti, pohlepe, osjeća blago zadovoljstvo zbog te male i glupe pobjede. Već sutra će joj se nešto ispriječiti na putu i ponovo će zakasniti, a gazda Ljubo će i opet pogledati na svoj zlatni sat, statusni simbol bogatstva i moći i sve će ponovo biti po starom. Dok se presvlači u radnu odjeću, Mia izmjenjuje po koju riječ sa djevojkama: suviše je rano za velike priče. Sve su djevojke preumorne za šale, ali ipak se ponekoj otkine smijeh sa usana i zaleprša prostorijom. Jučer je poslijepodne, nakon završetka radnog vremena, odnijela pospanog Tomicu liječniku i sa zebnjom promatrala pregled, gotovo i ne dišući, čupkajući nervoznim prstima maramicu. "Bože, daj da nije ništa opasnog", ponavljala je u sebi, iako nije bila pobožna u klasičnom smislu riječi. Život ju je tukao i varao sa svih strana i prestala je vjerovati u čuda. U svakom je trenutku očekivala nesreću, pa se nije iznenadila, kad joj liječnik reče dijagnozu. - Mališa ima gripu - ozbiljno joj je rekao: zapazio je odmah njenu preveliku zabrinutost i smiješkom nastojao ublažiti dijagnozu. - Mora biti u toplome, mnogo tople tekućine, pazite ga, ne odvajajte se od njega. Zaustila je da mu ispriča svoju nedaću, ali se ugrizla za jezik i prešutjela. Snaći će se. Kao i bezbroj puta do sada. Drhtavim je rukama uzela recepte: lijekove će odmah podignuti u obližnjoj ljekarni. Biti će sve dobro. Mora biti sve dobro, mora! Stigavši kući, noseći bolesnog Tomicu i torbu prepunu namirnica, prvo nahrani mališu, koji je bezvoljno žvakao, crvena lica i grozničavih očiju. Zatim se spusti dva kata niže, kod susjede Jelice. Oni će joj pomoći: već su to jednom nesebično učinili u sličnoj prilici. - Imam veliku molbu - odmah je rekla, istog trenutka kad je Jelica, visoka, plavokosa četrdesetogodišnjakinja otvorila vrata i upitno je pogledala: Mia nije često navraćala. - Dijete mi je bolesno, ne mogu izostati sa posla, pa sam pomislila... Susjeda je Jelica u hipu shvatila o čemu je riječ i što se očekuje od nje, pa okrenuvši se, kreštavo se proderala prema stanu: - Ančice! Ovamo! Ančica, osamnaestogodišnja gimnazijalka, pojavi se iz stana brišući ruke nekom krpom i upitno se zagleda u njih, poput svoje majke maloprije, na koju je jako ličila. Sva ustreptala, Mia joj iznese problem i sa olakšanjem shvati kako će njena molba biti uslišana. Školski su praznici, srećom, bili na svojoj polovini. Ančica je slobodna, nastave nema, a dok školski praznici ne završe, mali će Tomica sigurno ozdraviti. Tako će biti: ne može biti drugačije. Lahor je nade zapahne. Žureći se na radno mjesto, sa olakšanjem pomisli kako je Tomica zbrinut, ne mora brinuti, Ančica je pouzdana. Dokazala joj je to. - Mirna si jutros - reče joj Zdenka čisteći već čisti pult: gazda Ljubo nije trpio besposleno osoblje. - Kako je mali? Htjela je odgovoriti, ali suzdrži se, jer gazda Ljubo užurbano se približavao i za čas se našao pored njih dvije, sa druge strane pulta. - Dođi u deset u moj ured - naredi nabusito Mii, pa ne sačekavši odgovor, okrene se i otiđe. - Što li želi? - poluglasno upita Mia, gledajući u njegova krupna leđa. - Produžiti ugovor - utješno joj reče Zdenka. - Ovaj ti je bio na tri mjeseca, zar ne? Mia nemoćno klimne, a podvezana u rep raskošna joj se crna kosa zatrese. To će biti. Sigurno. Drugo ne može biti. Još nikad nije pozvana u gazdin ured. To će biti. Biti će primljena u stalni radni odnos. Tri je mjeseca robovanja i strahovanja prošlo. Ugovorom će dobiti kakvu-takvu sigurnost. Ponekad je pomišljala kako neće moći izdržati, ali bi uvijek pronalazila još skrivene snage i izvlačila ih, poput čarobnjaka koji izvlači zečeve iz praznog šešira. Pa ona i jest čarobnjak: samo čarobnjak može preživjeti sa 1 700 kuna. Nasmiješi se umorno na tu misao. Smije se vlastitoj bijedi: ima nade za nju. Kako se deset sati približava, Mia osjeća sve veću nervozu. Minutu prije deset zaustavi se pred uredom gazda Ljube i pokuša smiriti uzbibane grudi, šumno disanje. Pokuca i uđe. - A, ti si - reče gazda Ljubo: sjedi za velikim mahagonijskim stolom i lista neke papire. - Uđi i sjedi. Mia sjedne, pažljivo podvlačeći suknju ispod nogu: između ostalog, gazda je volio i zavirivati. Bar da ovu intimu sakrije od njegovog sveprisutnog pogleda. Pažljivo stisne noge i podvije ih ispod stolice, u stranu. - Tri si mjeseca kod mene - reče on i pogleda na sat, kao da u sebi računa koliko će vremena izgubiti sa ovom glupačom. - Moraš potpisati novi ugovor. Evo ga ovdje: pročitaj i potpiši. Mia prihvati ponuđene papire i počne ih pažljivo čitati. Došavši negdje do polovine ugovora, zagrcne se. Zatrese glavom u pokušaju razbistriti vid, ali vidjela je dobro ono što je napisano, jako dobro, shvati bolno. Nikakav privid to nije. - Pa ovo je ponovo samo na tri mjeseca - promuca zbunjeno. - A što si mislila? - Očekivala sam ugovor za trajno vrijeme - reče ona i pogleda ga pravo u oči. - Obećali ste! - Ništa ja nisam obećao! - Gazda Ljubo odmahne rukom širokim pokretom, odbacujući njen prigovor i sa ljutnjom na licu. - Odakle ti ta misao? - Rekli ste, da su prva tri mjeseca u novom marketu probna - pokuša ga podsjetiti ona, iako je znala kako je njemu to savršeno dobro poznato. - Nakon ova tri mjeseca, sklapamo trajni ugovor, ugovor za stalni radni odnos. Sami ste nam to nekoliko puta rekli, kad smo se prebacivali u ovaj market iz stare trgovine. Zbog toga smo i radile po petnaest sati na dan. Dok nismo osposobile ovaj market za rad. Ubile smo se od posla, a sve zbog vašeg obećanja kako ćemo sklopiti stalni radni odnos. A sada ovako …?! - Neću se natezati sa tobom, imam pametnija posla - reče gazda Ljubo ustajući, ne obrativši pažnju na njene riječi. - Ugovor ti je u ruci. Ili potpiši ili ... Mia osjeti kako joj se čitav poznati svijet ruši. Ponovo pad u neizvjesnost? Do kad? Koliko još? Tri mjeseca? A kad prođu ova tri mjeseca, ponovo na tri mjeseca? Ako joj ne kaže kako mu njene usluge više nisu potrebne? Do kad ovako? Ima dvadeset i pet godina, u najboljim je godinama, morala bi i trebala uživati život, a poznaje samo neizvjesnost života. I njegovu gorčinu. Do kad? Ima li snage izdržati? Sjeti se bolesnog Tomice, pa pognute glave, da joj ovaj gad ne ugleda očaj i mržnju u očima, koja je plamtjela u njoj, potpiše ugovor, mirno ustane i ukočenih leđa napusti ured, čitavo to vrijeme osjećajući na leđima gazdin vrući i pobjednički pogled. Koji ju boli, boli, žari poput užarene željezne šipke, pritisnute na njenu golu kožu. Nije to bio kraj ovog dana. Kola se zakotrljala niz brdo i ništa ih više nije moglo zaustaviti. Nešto iza podne gazda se dovuče do njih dvije: Mia je posluživala kupca, dok je Zdenka čistila već besprijekorno čisti pult. - Vidim da nemaš posla - reče gazda Zdenki, a ona protrne. - Tamo su prazne boce mineralne vode, nekoliko sanduka. Odnesi ih u skladište da se ne spotičemo o njih. Skladište se nalazi kat ispod, pod zemljom, do njega vode strme stepenice i nimalo nije lako njima hodati, pogotovo noseći sanduk praznih boca u rukama. Osvjetljenje je oskudno i varljivo i sve su radnice izbjegavale to mjesto, ako su ikako mogle to nekažnjeno učiniti. - Ali - jaukne Zdenka - moja leđa! - Što je? - upita on i zapilji se u nju. - Nećeš? - Puknuti će mi leđa - reče ona jedva čujno. - Sutradan neću moći ustati iz kreveta. - Ja ću umjesto nje - ponudi se Mia. - Ti šuti! - otrese se gazda Ljubo. - Nemoj - reče joj i Zdenka, pa krene prema gomili sanduka praznih boca, pogledavajući ih sa strahom. Mia nastavi raditi poput automata, bez osjećaja, bez misli. Nije čak mislila ni na bolesnog sina. Jedno veliko ništa, praznina, smjestila se u nju i obujmila je ravnodušnim rukama. Uplaši se, kad se gazda ponovo odjednom stvori pored nje. - Gdje je Zdenka? - upita je. - Nosi ambalažu - automatski odgovori ona. - Ne nosi - reče on. - Nestala je. - Kako nestala? - zbunjeno upita Mia. - Glupačo! - otrese se on svojim uobičajenim rječnikom. - To znači da je nema! Nigdje je nema, tražio sam je. Jedino nisam pogledao u ženskom toaletu. Idi i pogledaj. Dok korača prema toaletu, na Miu odjednom legne strah, pritisne je i ona zaboravi na sve ostalo, osim na svoju prijateljicu Zdenku, a briga za nju, čitavu je obuzme. Što joj se dogodilo? Jer nešto joj se sigurno dogodilo. Nikada do sada nije Zdenka ovako bez riječi nestala. Mia otvori vrata toaleta i ukoči se pred prizorom, koji je poput šake udari u grudi. Zdenka je ležala na vlažnom podu, mokrom od njena vlastita urina, ležala ukočeno, samo joj se ruke i noge nekontrolirano trzale. Kosa joj prosijeda poispadala, ne, nije, počupana je, shvati Mia zapanjeno. Mia, grozeći se u duši ugleda u prijateljičinim šakama čitave busene prosijede kose. Pola joj lubanje bilo sasvim golo. Nešto strašno dogodilo se sa Zdenkom, shvati Mia i više se ne može suzdržati, pa vrišti, vrišti... Noć je, tišina, Mia se polako smiruje, ali zna kako neće moći spavati. Zbog nekog razloga neprekidno joj u glavi odjekuju riječi Zdenke, izgovorene jučer poslijepodne. rekla je nešto kao: Bože, kad će mi konačno svanuti posljednji dan robije? I ta se rečenica uvukla u Miu i ne napušta je. Robija... sve one robijaju, shvati Mia i zaplače. Hitna je pomoć ubrzo stigla i odnijeli su tijelo koje je prije samo kratkog trenutka bila Zdenka, a sad je hrpa drhtavog mesa. Mia je držala za ruku stariju ženu, koja joj usprkos razlici u godinama, postala iskrena prijateljica, hodala uz nju čitavo joj vrijeme stišćući mlitavu ruku, dok su je odnosili u ambulantna kola. Nekako je dogurala do kraja radnog vremena, otišla kući i sa zebnjom saslušala izvještaj Ančice o ponašanju bolesnog Tomice. - Plače - rekla joj Ančica u odgovor na njegovo pitanje. - Plače i ponavlja kako želi svoju mamu. Mia pomisli kako sve dosadašnje pretrpljene boli prema ovoj boli nisu bile ništa. Velikom snagom volje savlada se, isprati djevojku zahvaljujući joj se toplo, vrati se, podigne sina i legne sa njim na krevet, držeći ga nježno stisnutog na svojim grudima. Noć tiho korača prema jutru, prema suboti, prema novom radnom danu, a Mia ukočeno zuri u crnilo, u tamu. Bez sna. Sa očajem u grudima. Osluškuje disanje sina. I povremeno gleda na brojke sata, koje zelenilom svijetle u tami: tri sata i petnaest minuta. Subota Kako se podne približavalo, ovaj puta malo brže nego inače, jer subotom bi obično navalili kupci, pa se nekako činilo kao da vrijeme brže teče, Mia počne osjećati neki nemir, koji ju je nagonio na greške i bilo je samo pitanje vremena, kad će neku njenu grešku uočiti gazda Ljubo i nemilosrdno je kazniti svojim poganim rječnikom, kojim se sa uživanjem služio. Sva je ustreptala, jer znala je: toliko je umorna i zabrinuta i tužna, da će je samo jedna jedina gazdina riječ natjerati u gorki plač. Iza nje je ostala veoma teška noć, gotovo neprospavana. Zaspala je tek negdje blizu četiri sata, a već prije pet stajala je pod tušem, drhtureći i nastojeći se razbuditi. Mislima je bila uz Tomicu, jer kad je ustala prvo je prišla njegovom malom krevetu i prislonila mu dlan na čelo: gorjelo je. Bila je zabrinuta zbog toga i odlučila upozoriti Ančicu na to, kad djevojka bude stigla. Mora joj kupiti neki poklončić, djevojka je to zbilja zaslužila. Ančica je stigla je upravo kad je Mia dovršila oblačenje, našminkavši se više nego obično, nastojeći na taj način prikriti bljedilo lica i tamne, prijeteće podočnjake, koji su pričali svoju bolnu priču svakome tko bi se zagledao u njihovo duboko plavetnilo. - Gori - šapne Ančici, kad je ova ušla sva pospana, obučena u crvenu trenirku i ozbiljna izraza lica. - Molim te, mjeri mu temperaturu svaka dva sata i ako mu se poveća, zovi me. - Hoću, bez brige. Dobro ću se brinuti o njemu. - Znam da hoćeš - zahvalno prošapta Mia, poljubi sina koji je grozničavo spavao i napusti topli stan, da bi se uhvatila u koštac sa još jednim paklenim danom. I evo, dogodilo se. Ono što je slutila čitavo jutro, postalo je stvarnost. U trenutku kad je podizala veliku staklenku kiselih krastavaca, jer danas je bila poslana preuređivati police, odjednom osjeti kako joj u džepu vibrira mobitel. Znala je kako su privatni razgovori mobitelom zabranjeni, ali …mora tako postupiti, ne može birati. Gazda joj naredio odmah rano jutros: dovesti u red police! Nije se libio napomenuti, kako zbog jučerašnjeg žalosnog iskustva u ženskom toaletu, nije sposobna normalno komunicirati sa kupcima. Žalosno iskustvo u ženskom toaletu, mislila je Mia potišteno. Tako on zove slom živaca jadne Zdenke. Žalosno iskustvo … Mobitel je i dalje uporno vibrirao. Naslutivši što taj poziv znači, ruka joj zadrhti, teška staklenka klizne polako, baš kao na usporenom filmu između onemoćalih joj ruku, podignutih visoko u zrak i praćena bespomoćnim pogledom Mie, sa treskom jačine male bombe razbije se na podu. Mali se krastavci posvuda razmile, podsjetivši Miu na miševe, kojih se užasavala. Ukočena, sa mislima uz sina, uz svog voljenog jedinca, malog Tomicu koji gori u vrućici, Mia posegne u džep i izvadi mobitel. Poziv je od Ančice, kao što je i naslutila, očekivala čitavo jutro. - Reci, Ančice - tiho reče u aparat. Slušajući drhtav i uplašen glas Ančice, koji je izvještavao o zdravstvenom stanju, bolje reći pogoršanju, njenog Tomice, Mia ugleda gazdu Ljubu: jurio je svojom ogromnom tjelesinom između polica pravo prema njoj, poput nezaustavljivog razjarenog nosoroga. - Šeprtljo glupa! - siktavo joj šapne unoseći joj se u lice, ne želeći da kupci čuju. - Platiti ćeš ovo! I još melješ na mobitel, umjesto da počistiš ovaj svinjac! - Moram kući - reče Mia, koja nije ni čula njegove riječi: u glavi joj odjekivale neke druge riječi. - Nigdje ti ne ideš, kravo nespretna! - zareži on i dalje tiho nagnuvši se krupnom tjelesinom nad njom. - Prvo počisti ... - Moram ići - prekine ga Mia prvi put od kako ga poznaje. - Sin mi je teško bolestan. Zapanjen tolikom drskošću, gazda Ljubo za trenutak ostane bez riječi, a Mia to iskoristi. - Zbilja moram ići - molećivo reče gledajući u pod. - Javljaju mi kako mu je vrućica skočila do neba. Moram sa njim u bolnicu. Hitno! - Nigdje ti ne ideš! - odvrati ukočeno i bijesno gazda. - Rekao sam ti da počistiš ovo! Stajao je onako ogroman nad njom, rukom pokazujući na nered oko svojih nogu, ali se Mia sada, kad je bio u pitanju njen Tomica, ni malo nije bojala. - Svejedno idem! - reče prkosno i pogleda ga pravo u oči, crne ljutite. - Moram ići! - Ako odeš, više se ne vraćaj! - odreže gazda. - Gotova si ovdje za sva vremena. Mia slegne ramenima: ako mora birati između života svog sina i posla, nema za nju kolebanja. Okrene leđa gazdi i čvrstim i brzim koracima odjuri u malu garderobu, dok je gazda bijesno buljio za njom, sa mukom gutajući neizgovorene psovke i uvrede, a ostale namještenice, pored kojih je prolazila, ispraćale je sa osmjesima podrške. I zavisti. Presvlačeći se u garderobi, brzo i sa strepnjom, shvati kako će se sutra moći naspavati, ispavati do mile volje, odmoriti, jer sve je odmor, pa čak i njegovanje bolesnog sina, kad se usporedi sa ovim robijanjem ovdje. I usprkos teškoj i nezavidnoj situaciji, u kojoj se tako iznenada našla, lagani joj smiješak preleti licem, obasja ga, uljepša. Već poduže čeka u bolničkom hodniku i nemirno šeće njime, povremeno bacajući poglede kroz velike prozore: oblaci su konačno počeli nestajati, sunce se probijalo između njih nakon nekoliko dana. Gledajući u bolnički park, Mia se zapita zašto je sve u njenom životu tužno, teško, bolno. Čime je to zavrijedila? Ništa lošeg u svom mladom životu nije učinila, samo se bori za svoje mjesto pod suncem. Ali njeno joj sunce nekako uvijek izmiče i grije drugog. Je li krivica u njoj? Postoji li uopće krivica? Mia sjedne na dugačku klupu i zakopa lice u ruke, dok joj je duga i crna kosa slobodno padala: slika očaja. Zašto? Pitanje odjekuje u njoj. Sve je podredila sinu, radu, poslu od koga tako malo ima, a sad više ni to malo. Nigdje ne izlazi, nema nikog, čak ni ljubavnika sa kojim bi podijelila svoju tugu. Ima samo Tomicu i ako mu i njega grubost života otme... Sa dvadeset i pet godina života, kao da je došla na kraj puta. Ugledavši liječnika, koji je primio njenog Tomicu, kako joj se približava dugačkim hodnikom, Mia ustane, uspravi se, odlučno podigne glavu, a crne joj oči zasjaje plamenom odlučnosti: ma kakva da je vijest, koju će joj za koji trenutak liječnik priopćiti, neće je slomiti, baciti na koljena! Nikada više se, ni sudbini ni čovjeku neće klanjati, pogotovo se neće bojati, ničega i nikoga. Samo da njen Tomica … Stoji onako krhka, umorna, sa podočnjacima, odlučna ustrajati u svom dostojanstvu čovjeka i čeka ... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:17 - Budi (3) - Iskren - #
04.03.2006., subota
Kiše
|
zaT. Cijele noći, pa i dana, i tako već tri puna dana, Mokrom snagom udara, svima znana, Kiša, kiša lije! Zar nikad se ne odmara? O, dosadna li je! Pada, lije, pljušti stalno, Po prozoru vlažnim prstima piše, riše. Nebo tmurno, oblak samo, O, dosadne li kiše! Ne mogu časak parkom prošetati suh, Pas mi jadan, na asfaltu vlažnom izgubio njuh. Hoće li se vratiti sunce, il postalo duh? Osvanuti barem jedan dan, sasvim suh! O, dosadne li kiše! Pitanje u meni titra, sve u znaku kiše, Zar nam se ovakva, maglovita budućnost piše? Ili nebo svoje suze zbog nas roni, znajući da nikad više, Na plavom planetu, našem, neće padati čiste kiše. O, gadne li kisele, nekad davno čiste kiše! Nekad lice Zemlje prala, nježno ga umivala, Čistom snagom bistrih kapi, život darivala. A sad ruke stabla, grane suši, žalost je na šumu pala, Prljava ih kiša nemilosrdno guši, jel to čovjekovo šumi hvala? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:12 - Budi (5) - Iskren - #
01.03.2006., srijeda
|
Teška noć, ali svejedno idem na trčanje u nadi da će mi postati lakše. Gore mi ne može biti, moram razbiti te bolove u leđima! Dan je sunčan i što je važno, nema bure: trebalo bi biti dobro trčanje. 61- na minuta trčanja! Probijena je čarobna granica! |
- 17:06 - Budi (2) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||