Posao za zene u inostranstvu - Pronađi pratnju
utorak , 18.12.2018.Posao u inostranstvu
Click here: Posao za zene u inostranstvu
Kada tražimo posao i sastavljamo životopis, prirodno je i poželjno da se želimo prikazati u najljepšem mogućem svjetlu. Ne padajte na price da ne treba viza, jel to nije istina.
Takođe, oni nam omogućavaju da vam ponudimo poboljšane funkcije prilagođene vama, poput pamćenja vaših postavki. U kojim sve delatnostima može da se nadje posao u Italiji?
Posao u inostranstvu - Pored sezonskih poslova u Italiji su veoma traženi poslovi u ugostiteljstvu.
Opis oglasa Poslodavac GS-Company iz berlina potražuje radnike za rad u proiyvodnji i pakovanju hamirnica. U pitanju je posao u proizvodnji prehrambenih proizvoda. Dolaze u obzir i muškari i žene i za ovaj posao nisu potrebne kvalifikacije. Za više informacija i mogućnost prijave sa ili bez eu pasoša kontaktirati poslodavca na kontakte naznačene u originalnom prikazu oglasa u nastavku. Za kako se prijaviti na oglas čitati naš drugi tekst u kategoriji Informacije. Rok za prijavu: — VAŽNO! Koristimo tehnologiju kolačica kako bismo vam ponudili bolju uslugu posete naše web stranice, u potpunosti prilagođenu vama. Podaci koji se čuvaju preko kolačica koji se koriste na web sajtu Posao. Kolačici takođe čine vaše interakcije sa internet stranicama sigurnijim i bržim jer pamte svoje postavke na primjer, prijavu i jezik tako što šalju podatke koji sadrže povratno na izvornu internet stranicu sa koje potiču kolačici prve strane ili drugoj internet stranici kojoj pripadaju kolačici trece strane kada ponovo posetite stranicu u pitanju koristeci iste krajnje uređaje. Možete blokirati ili ukloniti kolačice preko svog internet pretraživača ili pomocu softvera trecih strana, ali u tom slučaju može doci do problema pri korišćenju određenih delova web stranice. Na sa sajtu Posao. Ovi kolačići neophodni su za korišćenje naših web stranica. Takođe, oni nam omogućavaju da vam ponudimo poboljšane funkcije prilagođene vama, poput pamćenja vaših postavki. Ovi kolačići prikupljaju anonimne podatke i ne mogu pratiti vaše posete drugim internet stranicama. Rok trajanja ovih kolačića ne premašuje tri godine. Ovi kolačići nam omogućavaju prepoznavanje i prebrojavanje korisnika i drugih podataka, te prikupljanje podataka o tome kako se web stranice koriste npr. Takođe, to nam pomaže da unapredimo rad web stranica, kao npr, da vam osiguramo lako pronalaženje svega što tražite. Rok trajanja ovih kolačića je do jedne godine. Takođe, ove podatke možemo podeliti sa trećim osobama poput oglašivača u takve svrhe. Rok trajanja ovih kolačića je do godinu dana. Kako biste to učinili, molimo, pročitajte sledeće odredbe. Ukoliko želite izbrisati kolačiće koji se čuvaju na vašim uređajima i konfigurisati vaš internet preglednik tako da odbija kolačiće, možete to učiniti u podešavanjima vašeg internet preglednika. U zavisnosti od toga koji internet preglednik koristite, kolačići se onemogućavaju na različite načine. Za dodatne informacije posetite sajtove najpopularnijih pretraživača. Za sve dodatne koje želite saznati o kolačićima, molimo, posetite ili Ovi kolačići su obavezni kako bi prikazali traku sa obaveštenjima o kolačićima i kako bi zapamtili vaš izbor za izbor kolačića i primenile ovaj izbor. Ovi kolačići neophodni su za korišćenje naših web stranica. Takođe, oni nam omogućavaju da vam ponudimo poboljšane funkcije prilagođene vama, poput pamćenja vaših postavki. Ovi kolačići prikupljaju anonimne podatke i ne mogu pratiti vaše posete drugim internet stranicama. Rok trajanja ovih kolačića ne premašuje tri godine. Ovi kolačići nam omogućavaju prepoznavanje i prebrojavanje korisnika i drugih podataka, te prikupljanje podataka o tome kako se web stranice koriste npr. Takođe, to nam pomaže da unapredimo rad web stranica, kao npr, da vam osiguramo lako pronalaženje svega što tražite. Rok trajanja ovih kolačića je do jedne godine.
Austrija traži 30 hiljada radnika kako do poslodavca
Molimo posjetioce da ne postavljaju oglase neprimjerenog sadržaja i da uzastopno ne postavljaju iste oglase. Ovi kolačići neophodni su za korišćenje naših web stranica. LPP Croatia s više prodavaonica svih modnih marki nastavlja širenje uspješnog modnog lanca. Za kako se prijaviti na oglas čitati naš drugi tekst u kategoriji Informacije. Za sve dodatne koje želite saznati o kolačićima, molimo, posetite ili Ovi kolačići su obavezni kako bi prikazali traku sa obaveštenjima o kolačićima i kako bi zapamtili vaš izbor za izbor kolačića i primenile ovaj izbor. Erasmus+ projekt pod nazivom Harmonizacija i implementacija EU Direktiva u području društveno odgovornog poslovanja — Hi4CSR počeo je u listopadu 2016. Možete blokirati ili ukloniti kolačice preko svog internet pretraživača ili pomocu softvera trecih strana, ali u tom slučaju može doci do problema pri korišćenju određenih delova web stranice.
[Kako dalje posle kraha ljubavi?|Ako dobijete ovu poruku na WhatsApp, ni slučajno je ne otvarajte|Dame za Upoznavanje]
Oznake: posao, u, inostranstvu
komentiraj (0) * ispiši * #
Obiteljski arhiv Brlić by Državni arhiv u Slavonskom Brodu - Pronađite djevojku
Kategorizacija stvaratelja arhivskog gradiva na području nadležnosti Državnoga arhiva u Bjelovaru i drugi propisi Republike Hrvatske
Click here: Obiteljski arhiv Brlić by Državni arhiv u Slavonskom Brodu
Nacionalna arhivska baština obuhvaća javno arhivsko gradivo, ali i ono koje se čuva izvan mreže državnih arhiva. S druge strane, to je iskustvo dokaz mogućnosti i poticaj za sličan ineophodan postupak danas.
Jarevid je bio bog srdžbe, jarosti i rata. Historijska drama ima historijsku pozadinu, govori o historijskim događajima, historijskim ličnostima. Aktivirao sam neke stare hobije, prije svega kolekcionarstvo.
Find out more - Naime, program je osmišljen za djecu i odrasle kako bi se uz igre, ples i kreativne radionice proslavio ovaj najveći kršćanski blagdan.
Stjepan Razum, Kaptolski i nadbiskupski arhiv pri Hrvatskom državnom arhivu 1. Gospićko-senjska biskupija je mlada, osnovana 2000. Osimkancelara nema druge osobe koja vodi brigu o aktualnoj arhivskoj građi. U bivšembiskupijskom sjedištu u Senju jedna osoba je stalno zaposlena i na raspolaganju jeznanstvenim djelatnicima. Arhivsko gradivo iz razdoblja 1969-2000. Čitaonica postoji u Senju, ali ne i u Gospiću. Unaprijed određeno radno vrijeme čitaonice u Senju postoji, a u Gospićunemamo povijesni arhiv, pa to nije ni potrebno. Godišnje arhiv posjeti dvadesetak korisnika. Zaposleni arhivist u Senju radi od dokidanja kancelarije 1969. Gospićko-senjska biskupija nema stalni ugovor s državnim arhivom, alisurađujemo na obnovi starih arhivskih knjiga. Briga za gradivo izvan Biskupijskog arhiva vodi se preko vizitacija iprigodnih odredbi. Arhivist nema za to ni brigu ni nadležnost. Spremište za arhivsko gradivo i popratne prostorije postoje u Senju. U Senju arhiv raspolaže s oko 150 m2, a u Gospiću s oko 60 m2. Za Biskupijski arhiv u Senju objavljen je popis gradiva do 1800. Za ostalo je napravljen popis važnijih spisa do 1969. Popis još nije tolikodovršen da bi se dao na raspolaganje korisnicima, a još manje da bi se tiskao. Postojii predmetni ispis iz arhivske građe po župama i ključnim ustanovama, a napravio gaje Josip Burić za vrijeme svoje službe arhivista u Senju. Burić je te ispise u pet svezakapredao Vatikanskoj biblioteci, a sadašnji gospićko-senjski biskup to je fotokopirao idrži kod sebe. Predat će to Biskupijskom arhivu u Senju. Za Gospić imamo digitalniupis za sve vrijeme trajanja biskupije. O vodiču i popisu gradiva odgovoreno je pod prethodnim brojem. Biskupijski arhiv ne preuzima ostavštine pokojnih svećenika i drugihpoznatih ljudi iz biskupije. Gradivo Senjskog kaptola čuva se u Senju do 1800. Sustavnog prikupljanja knjiga napisanih na temelju arhivskog gradivanema. Neki autori daruju svoj rad u kojem su koristili arhivsko gradivo. Odgovori su sljedeći: 1. Biskupija ima Vijeće za crkvene arhive i knjižnice i zaposlenu jednuarhivisticu s punim radnim vremenom. Za stranke postoji odvojena prostorija čitaonica s dva radna mjesta. Radno vrijeme Arhiva je svakodnevno osim subote i nedjelje , u načeluod 8 do 16 sati, no potrebe stranaka rješavaju se od slučaja do slučaja. Stranka imapristup arhivu nakon odobrene pisane molbe sukladno Pravilniku o radu čitaoniceBiskupijskog arhiva v. Prema Pravilniku zahtjev odobrava kancelar,uz prethodno pribavljeno mišljenje Vijeća za crkvene arhive i knjižnice. Nakonodobrenja sve buduće zahtjeve prema Pravilniku potpisom potvrđuje kancelar ili zato ovlaštena osoba od kancelara i vrijedi kao dozvola za korištenje arhivskog gradiva. Ovlaštena osoba je arhivistica. Stranka se o svojim dolascima dogovara s arhivisticom,budući da ona radi i na terenu, zadužena i za župne arhive u suradnji s Odjelom zacrkveno gradivo Državnog arhiva u Pazinu , te budući da su na raspolaganju dva radnamjesta za istraživanje u Arhivu. Broj korisnika se povećava. Na početku jedankorisnik mjesečno, sada i do tri korisnika. Arhivistica je zaposlena od rujna 2009. Biskupija surađuje s Državnim arhivom u Pazinu u više segmenata. Dogovorno između Biskupije i DAPA digitalizirano gradivo matičnih knjiga župa dajese korisnicima za istraživanje u čitaonici DAPA uz prethodno odobrenje Biskupije. Biskupija surađuje s Odjelom za crkveno gradivom DAPA u sređivanju arhivskoggradiva župa, te sa svim ostalim odjelima DAPA vezano uz skrb o arhivskom gradivužupa i Biskupijskog arhiva. Biskupiji također u stručnim savjetima i suradnjompomažu Hrvatski državni arhiv posebno Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu, korisničkaslužba HDA te Središnji laboratorij za konzervaciju i restauraciju HDA. Biskupijska arhivistička služba osim za gradivo Biskupijskog arhiva igradivo župa, skrbi i za ostalo gradivo npr. Arhiv nema posebnu zgradu. Većina arhivskog gradiva nalazi se smještenaunutar tri prostorije jedne od zgrada Ordinarijata, a zbog nedostatka primjerenogprostora, dio arhivskog gradiva čuva se i u uredu kancelara u drugoj zgradi Ordinarijata Upravna. Od navedene četiri prostorije, samo je jedna manja prostorija od oko 20 m2posebno opremljena isključivo za smještaj arhivskog gradiva, a najstarije gradivo Arhivačuva se u željeznim ormarima. Ostali prostori nisu primjereni za smještaj arhivskoggradiva. Budući da Biskupija ima namjeru urediti posebne prostore za smještaj Arhivai arhivskog gradiva, u tu svrhu bilo je u nadzoru stručno osoblje Hrvatskog državnogarhiva, pa je Biskupija dobila izvješće o trenutnim prostorima u kojima se nalazi Arhivte preporuku za daljnje uređenje Arhiva. Glede prostornih mogućnosti podaci su nepotpuni, jer se veći dio prostorija,osim onih za smještaj arhivskog gradiva, koristi i za druge namjene. Arhiv ima naraspolaganju jedan ured za arhivisticu od oko 14 m2, prostor za istraživače od oko 16m2, trezorski prostor od 6 m2; jedno spremište isključivo za arhiv od oko 20m2. Zaostale dvije prostorije, unutar kojih se čuva najveći dio gradiva, podaci nisu trenutnotočno evidentirani, jer se prostori osim za Arhiv koriste i za drugu namjenu. Arhivsko gradivo se sređuje prema pojedinim zbirkama i fondovima tenižim organizacijskim jedinicama i sastavljaju se popisi gradiva. Ivan Grah crkveni arhivist Biskupije. Prema evidencijama u Arhivu, JosipButurac iz tadašnjeg Arhiva Hrvatske je par dana 1950. Arhiv se sustavno nastavlja popisivati sređivati od2010. Veći dio Arhiva je u postupku popisivanja te trenutno nije moguće satočnošću utvrditi ukupan broj fondova i ukupnu količinu gradiva po fondovima koji sečuvaju u Arhivu. Osnovna podjela po fondovima jednaka je onoj u Pregledu fondovate za navedene fondove postoje popisi ili djelomični popisi gradiva za fondove koji sujoš u popisivanju. Količina gradiva je u fazi evidentiranja i raspolažemo samo djelomičnimpodacima te nije moguće navesti ukupnu količinu gradiva, kao ni ukupnu količinugradiva koje nije dostupno javnosti. Za razdoblje nakon 2010. Arhiv skrbi o tome da se dopreuzimanja navedeno arhivsko gradivo čuva u primjerenim uvjetima. Arhiv Katedralnog kaptola u Poreču čuva se u župnoj kući odvojeno odžupnog arhiva. Arhivi kolegijalnih kaptola čuvaju se u župnim kućama župa u kojimasu djelovali do ukidanja. Biskupijski arhiv prikuplja knjige napisane na temelju arhivskog gradiva. Smješten je u dvije prostorije koje su opremljenearhivskim policama, jedna prostorija je za povijesni, druga za tekući arhiv. U arhivuosim kancelara radi i jedna djelatnica s punim radnim vremenom koja je zaposlenaod 2007. Stranke koje se žele poslužiti arhivskim gradivom dolaze po potrebiu arhiv, a gradivo dobivaju u ordinarijatskoj dvorani u radnom vremenu 8-16 sati. Arhivsko gradivo sređeno je po pojedinim cjelinama. Vodič za arhivsko gradivojoš uvijek nije potreban. Petra u skladu sa svojim Statutom samorganizira i čuva vlastitu arhivsku građu. Premda nedostaju odgovori za jedan nadbiskupijski arhiv Rijeka i zasedam biskupijskih arhiva Bjelovar, Hvar, Krk, Križevci, Šibenik, Varaždin i Vojnabiskupija , smatram da je ovo dovoljno veliki uzorak da dobijemo sliku o prosječnomstanju naših biskupijskih i nadbiskupijskih arhiva. Na prvo pitanje o arhivističkoj službi odnosno postoji li arhivist iliarhivistica koji se brinu za arhivsko gradivo, odgovor je pozitivan za osam biskupija,a samo za jednu negativan. Prema odgovorima Zagreb ima četiri arhivista i jednogpomoćnika, Đakovo jednog arhivista i dvojicu suradnika, Split jednog arhivista ijednog pomoćnika, Dubrovnik dvojicu arhivista, a Zadar, Senj, Poreč i Požega pojednog arhivista ili arhivisticu. Jedino u mladoj Sisačkoj biskupiji nema još zaposlenogarhivista, što je razumljivo, jer još nema ni povijesnog arhiva. Svi nad biskupijski arhivi imaju vlastite čitaonice, osim u Požegi, gdje začitaonicu služi jedna od prostorija u ordinarijatu te u Sisku, jer biskupija nije još riješilapitanje svog sjedišta, pa ni svojih ureda i ustanova. Zbog toga su odgovori za Sisak i udaljnjim pitanjima niječni. Radno vrijeme za stranke je različito: šest satno, od 8 do 14 ili 8,30 do14,30 Zagreb, Zadar , sedam satno, od 8 do 15 Dubrovnik , osam satno, od 8 do16 Požega , te neko određeno vrijeme, ali nije navedeno koje Đakovo, Split, Senj. Na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj i godišnjoj razini najveća posjećenost arhivazabilježena je u Zagrebu. S 975 posjeta tijekom prvih devet mjeseci 2012. Udrugim arhivima posjećenost je puno manja. Zadar ima oko 300 godišnjih posjeta,10 Elektroničko pismo kancelara Marka Cvitkušića, od 11. Dubrovački arhiv dnevno posjete jedando dva istraživača, a Porečki do 3 istraživača mjesečno, što znači oko 36 godišnje. ZaPožegu i Sisak nema podataka. Postoji tendencija rasta korištenja gradiva crkvenih arhiva. Taj rast jeu izravnom suodnosu s postojanjem zaposlenih arhivista. Nadbiskupijski arhiv uZagrebu ima već više od jednog stoljeća zaposlenog arhivista, iz čega proizlazi i većakorištenost gradiva. Drugi arhivi su u tom pogledu na početku. Senj ima zaposlenogarhivista od 1969. Split ima djelomično zaposlenog arhivista od 1974. Đakovo i Zadar imaju jednog zaposlenog arhivista od2006. U Sisku nemazaposlenog arhivista. Dvije nadbiskupije imaju ugovorni odnos s državnim arhivima. Zagrebačkanadbiskupija i Hrvatski državni arhiv imaju ugovorni odnos iz 1914. Taj skoro stoljetni ugovorni odnos nalazi se po svoj prilicipred raskidom, što će biti velika šteta za korisnike arhivskog gradiva. Zadarska jenadbiskupija sklopila prije nekoliko godina sličan ugovor s Državnim arhivom u Zadruo skrbi za Nadbiskupski arhiv i ustupanju jednog arhivista koji će voditi taj arhiv. Ugovor s državnim arhivima nemaju Senj i Poreč, ali međusobna suradnja postoji. Nikakvog ugovora s državnim arhivima nemaju Đakovo, Požega, Split i Dubrovnik. Arhivistička služba pojedinih nad biskupijskih arhiva skrbi ponajprije zagradivo nad biskupijskih arhiva. No, arhivisti većine tih arhiva skrbe u nekom obliku npr. Takav je slučaj u Zagrebu, Požegi, Poreču, Splitu iDubrovniku, samo djelomično u Đakovu, a povremeno u Zadru. U mladim biskupijamau Gospiću i Sisku nema te arhivističke skrbi, već se skrb vodi preko upravnih službi. Biskupije nastoje posljednjih desetljeća urediti arhivske prostorije, opremiti iharhivskim namještajem, te osobito urediti arhivska spremišta, bilo da se radi o zasebnimzgradama, bilo u sklopu nad biskupijskih duhovnih stolova ordinarijata. Nadbiskupijskiarhiv u Zagrebu nalazi se djelomično u posebnoj zgradi, a djelomično unutar Nadbiskupskogdvora u kojem su smještena sva središnja upravna tijela Nadbiskupije. Arhivski prostori uĐakovu nalaze se u istoj zgradi u kojoj je Središnja nadbiskupijska i fakultetska knjižnicate Bogoslovni fakultet. Arhivi u Splitu i Senju nalaze se u samostojećim zgradama izvanordinarijata. U Zadru, Dubrovniku, Poreču i Požegi nalaze se u sklopu zgrade ordinarijata. U Poreču se nastoje urediti nove prostorije za smještaj arhiva. Nad biskupijski arhivi, računajući spremište, čitaonicu, ured te pomoćneprostorije, raspolažu različitom veličinom prostora. Đakovo u tom pogledu stoji najbolje,što je razumljivo, jer se arhiv nalazi u novogradnji. Nadbiskupijski arhiv u Đakovuraspolaže sa 1070 m2, Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu sa 764 m2, Nadbiskupijski arhivu Zadru s 330 m2, Dubrovnik s 220 m2, Split s 215 m2, Gospić-Senj s 210 m2, Poreč s56 m2 i s još dvije prostorije za različite namjene. Požega ima jednu prostoriju, a Sisakju treba tek urediti. U svim arhivima gradivo se sređuje prema načelima arhivističke struke, tj. Poštuju se, dakle, pojedine cjeline fondovi i zbirke. Iz dobivenih odgovora nije jasnokako se po tom pitanju postupa u Senju i Požegi, a u Sisku to još nije aktualno. Osnovni popis gradiva odnosno naslov pojedinih cjelina fondova i zbirki objavljen je u Pregledu arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske Zagreb2006. Tu su zastupljene sve hrvatske biskupije, osim posljednjih pet najmlađihbiskupija Požega, Varaždin, Bjelovar, Sisak i Gospić. No, pojedini arhivi imajui dodatna arhivistička pomagala niže razine opisa. Stanje u tom pogledu ipak nijezadovoljavajuće. Popisi pojedinih arhivskih cjelina nalaze se samo u čitaonicama nekiharhiva, a vrlo su rijetki slučajevi da su popisi i objavljeni. Iz Nadbiskupijskog arhiva uZagrebu objavljen je 2011. Pojedinačnoje objavljen popis ostavštine Lelje Dobronić. Mnogi drugi popisi su na raspolaganjuu čitaonici arhiva. Nadbiskupijski arhiv u Zadru priredio je vodič za cjelokupno svojegradivo, koji bi trebao uskoro biti objavljen tiskom. U Đakovu nema vodiča na razinicijelog arhiva. Gradivo u Splitu popisivano je tijekom 19. Ti su popisi urukopisu i na raspolaganju su u samom arhivu. Gradivo Biskupijskog arhiva u Senjupopisivao je Josip Burić, ali je taj popis više odraz vlastitog znanstvenog istraživanja,negoli arhivističkog sređivanja. Dubrovački arhiv posjeduje popis svih svojih cjelina. Gradivo u Poreču se upravo popisuje. Vodiči za gradivo u Požegi i Sisku nisu za sadapotrebni. Količina gradiva iskazuje se redovito u dužnim metrima. Pa i ono gradivokoje još nije sređeno i složeno na policama, već se nalazi u ambalažnim kutijama,preračunato je za potrebu ovoga rada u dužne metre. Za arhive u Poreču, Sisku i Požegikoličina nije ustanovljena. Briga i skrb za gradivo izvan arhiva očituje se ponajprije u preuzimanjugradiva raznih biskupijskih ustanova i tijela koja nisu u sklopu samog ordinarijata,te pisanih ostavština pokojnih svećenika. Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu redovitopreuzima ostavštine pokojnih svećenika, osobito onih koji umru na Kaptolu, ali iostavštine poznatih povjesničara i povjesničara umjetnosti npr. Anđela Horvat,Lelja Dobronić i dr. Isto tako postupaju Nadbiskupijski arhivi u Đakovu i Zadru,te Biskupijski arhiv u Dubrovniku. Nadbiskupijski arhiv u Splitu preuzima pisaneostavštine nadbiskupa i onih svećenika koji su imali veće značenje te su i ostaviliznačajnije gradivo. To znači da ne preuzima gradivo svakog pokojnog svećenika. Biskupijski arhiv u Gospiću ne preuzima ostavštine pokojnih svećenika. Biskupijskiarhiv u Poreču zbog nedostatka prostora ne preuzima ostavštine svećenika, ali seskrbi da do preuzimanja navedeno gradivo bude sačuvano na primjerenom mjestu. Zaarhive u Požegi i Sisku nemamo podataka u ovom pogledu. Kako mjesni kaptoli, tako i njihovo gradivo imaju veliko značenje za mjesnui širu hrvatsku povijest. Stoga je važno znati gdje i pod kojim se uvjetima čuva gradivopojedinih kaptola. U Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu čuva se gradivo Prvostolnogkaptola zagrebačkog i Zbornog kaptola čazmanskog. Slično se i gradivo Đakovačkog,Splitskog, Zadarskog, Senjskog i Dubrovačkog kaptola čuva u odnosnim biskupijskimi nadbiskupijskim arhivima. Drugačije stanje od toga je u Istri, jer se gradivo Stolnogkaptola u Poreču čuva u župnoj kući u Poreču, a arhivi raznih drugih zbornih kaptolau župnim kućama u kojima su i djelovali. Mladi Stolni kaptol Sv. Petra u Požegi brinese sam za svoje vlastito gradivo. Tek osnovan Stolni kaptol Sv. Križa u Sisku 2012 još nema svoje gradivo. Sveukupna djelatnost arhivâ očituje se, među ostalim i u tome, daprikupljaju knjige i radove u kojima je korišteno njihovo gradivo, kako bi moglisastavljati popis objavljenih isprava. Nadbiskupijski i biskupijski arhivi to uglavnomčine. Tako postupaju arhivi u Zagrebu, Đakovu u suradnji s knjižnicom , Splitu,Zadru, Senju ali ne sustavno , Dubrovniku i Poreču. Požega i Sisak nisu se u tompogledu izjasnili. Zaključak Iz prikupljenih odgovora vidljiv je napredak u arhivističkoj djelatnostipojedinih biskupija i nadbiskupija. Napredak se dogodio osobito u posljednjih56 Stjepan Razum, Kaptolski i nadbiskupski arhiv pri Hrvatskom državnom arhivudesetak godina, a očituje se ponajprije u zapošljavanju arhivista. Ako biskupija nemazaposlenog arhivista o gradivu brine kancelar duhovnog stola ordinarijata , a toznači da je gradivo samo u službi uprave. Sa zaposlenim arhivistom gradivo postajedostupno za znanstvena i druga istraživanja. Dok Zagreb već više od stotinu godinaima zaposlenog arhivista, u Senju i Splitu od vremena poslije Drugog vatikanskogsabora, a ostale biskupije ga imaju tek posljednje desetljeće. Napredak u arhivističkojslužbi očituje se također u posjećenosti arhivima, kao i u sređivanju i popisivanjugradiva. Vrlo koristan oblik skrbi za gradivo crkvenih arhiva ustanovljen je u Zagrebui Zadru i to posebnim ugovorom s državnim arhivima. Na taj način crkveno gradivo,koje je prema odredbama Zakona o arhivima i arhivskom gradivu, privatno gradivo,postaje dostupno javnosti na isti način kako je dostupno i javno gradivo. Ukoliko jesmisao arhivističke službe služenje javnosti, trebalo bi nastojati da cjelokupno privatnogradivo bude na primjeren način dostupno javnosti. Dodatni razlog za obradu ove teme je činjenica o jednokratnom i u povijesti hrvatske arhivistike jedinstvenom i neponovljivom obliku specijaliziranih arhiva. Navedeni Arhiv nije bio samostalna ustanova, već je djelovao kao ustrojstvena jedinica odnosno stručna služba IHRPD-a u Splitu i u smislu odredbi hrvatskih Zakona o arhivskoj građi i arhivima iz 1962, 1965. Odredbama navedenih zakona određeno je da se osim u arhivima, arhivsko gradivo može čuvati i kod drugih državnih organa, ustanova i organizacija, uz prethodno odobrenje Savjeta za kulturu, a od 1965. Stoga se sredinom pedesetih godina 20. Budući da suse one intenzivno bavile prikupljanjem arhivskog gradiva o navedenoj tematici, a nisubile stručno osposobljene za to, posebno za stručno arhivsko sređivanje i obradu, nužnose nametala potreba stvaranja specijaliziranih znanstveno-istraživačkih, arhivskih imuzejskih ustanova za istraživanja najnovije povijesti. Na području Splita i Dalmacije to se odvijalo na sljedeći način:2 Godine 1957. Pritom suopravdano isticane i činjenice o izrazitom zaostajanju Splita i Dalmacije u izučavanjuradničkog pokreta i NOB-a u odnosu na druge regije u Hrvatskoj, ponajprije uSlavoniji. Identične komisije osnovane su i pri svim ostalim kotarskim komitetimaSKH u Dalmaciji. Isti je dobio i spremište za odlaganje prikupljenog gradivau jednoj od kula u Dioklecijanovoj palači te dva službenika zadužena za arhivsko gradivo. Zbog teritorijalne nadležnosti, nedostatnihprostornih uvjeta, malog broja stručnih radnika, nedovoljne društvene brige o toj djelatnosti te neophodnosti brigeo postojećem arhivskom gradivu na području kotara, Arhiv nije bio u mogućnosti sustavno i intenzivno prikupljatigradivo iz najnovije povijesti. Novom organizacijom skupštinskog sustava od1962. Odte godine Komisija je djelovala u prostoru Muzeja narodne revolucije u Kavanjinovojulici u Splitu. Tome su prethodile intenzivne aktivnosti na osnivanju Instituta za historijuradničkog pokreta Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom dalje: IHRPH 4 i njegovogspajanja s nekoliko godina ranije osnovanim Arhivom za historiju radničkog pokreta uZagrebu, kao i osnivanje sličnih centara u Rijeci i Slavonskom Brodu. Uz ranije navedene razloge za intenzivnije istraživanje najnovije povijesti uJugoslaviji, u Hrvatskoj su osnivanju IHRPH i regionalnih centara za istraživanjeradničkog pokreta i NOB-a bitno pridonosile i spoznaje političkog vrha Hrvatske osustavnom umanjivanju povijesnog doprinosa radničkog pokreta i NOB-a Hrvatskeod strane, u tom razdoblju dominantnih dogmatskih državno-centralističkih snaga načelu s potpredsjednikom Jugoslavije i organizacionim sekretarom CK SKJ AleksandromRankovićem. Centar je osnovan kao samostalna ustanova odlukom Skupštine kotara Split 5. Višegodišnji predsjednik ranije Komisije postao je direktor osnovanog Centra5, a do 1968. Druga ustanova koja je 1968. Prva izložba na temu NOB-a u Splitu održana je u Muzeju gradaSplita 27. Izlošci s navedene izložbe poslužili su kao temelj zaosnivanje Odjela NOB-a u okviru Muzeja grada Splita. Odjel je osnovan 1. Odlukom Gradskognarodnog odbora Split, 1. Identičnu odlukupotvrdila je i Skupština općine Split 1962. Kako je navedeno preseljenje gradskebolnice odgađano, Muzej je 1959. IHRPD je osnovan odlukom Skupštine općine Split br. Najviši stručni organ u ustanovi bilo je Znanstveno vijeće odnosno Stručnikolegij u proširenom sastavu, koji su sačinjavali voditelji pojedinih znanstvenih istručnih odjela ustanove te najistaknutiji znanstveni radnici Hrvatske i Jugoslavije spodručja djelatnosti IHRPD-a npr. Ljubo Boban, Fabijan Trgo i dr. U znanstveno-stručnom pogledu IHRPD je usko surađivao sa srodnimustanovama u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a poseban suradnički odnos imao je s Institutomza historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, koji je poticao i usklađivaoznanstveno-istraživačke projekte na razini Hrvatske za navedenu vrstu djelatnosti, te62 Vladimir Sabolić, Državni arhiv u SplituVojno-istorijskim institutom iz Beograda u čijem arhivu se nalazilo gradivo vojne istrane provenijencije. Osnovna djelatnost IHRPD bila je istraživački rad i pružanje usluga u izučavanjupovijesti radničkog i komunističkog pokreta,narodnooslobodilačke borbe i socijalističkerevolucije u Dalmaciji, a što je u odnosu na arhivističku djelatnost ostvarivano krozsljedeće načine djelovanja: - sustavno prikupljanje, čuvanje, stručno i znanstveno sređivanje, proučavanje,obrađivanje i pripremanje za objavljivanje arhivskog gradiva iz povijesti radničkog ikomunističkog pokreta, NOB-a i socijalističke revolucije u Dalmaciji - objavljivanje monografskih i drugih edicija, zbornika dokumenata, časopisa i slično,u kojima se objavljuju znanstveni i stručni rezultati s područja osnovne djelatnostiIHRPD-a te arhivsko gradivo koje IHRPD posjeduje - korištenje obavijesnih pomagala i arhivskog gradiva srodnih ustanova - prikupljanje memoarskog gradiva od istaknutih sudionika radničkog pokreta,članova KPJ i KPH, te sudionika NOB-a u Dalmaciji - restauriranje, konzerviranje, mikrofilmiranje i presnimavanje arhivskog gradiva ucilju zaštite - omogućavanje znanstvenim i stručnim radnicima istraživanje arhivskog gradivakojim raspolaže - izrada obavijesnih pomagala o fondovima i zbirkama primopredajnih i arhivskihpopisa, inventara, regesta. Sredstva za organizacijsku jedinicu Znanstveno-istraživački sektor i Arhiv,kao stručnu službu IHRPD-a, osiguravale su pojedinačno sve općine u Dalmaciji, dokje djelatnost Muzeja, kao druge organizacijske jedinice IHRPD-a, financirala općinaSplit. No, kako niti novi prostor za muzeološku djelatnost nije bio primjeren, jer nijebilo prostora za stalni postav niti za neophodan smještaj bogatih muzejskih zbirki,Skupština općine Split osnovala je 30. Znanstveno-istraživački rad u IHRPD-u bio je organizirankroz četiri odsjeka6, što je bitno pridonosilo sustavnijem djelovanju Arhiva kao stručneslužbe. Za uvid u gradivo u AIHRPH v. Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SRHrvatska, Savez arhivskih radnika Jugoslavije, Beograd 1984, str. Za gradivo u Beogradu v. Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, Savezni arhivi, Savez arhivskih radnika Jugoslavije,Beograd 1977. Manje cjeline prijepisa arhivskog gradiva nabavljene su iz Državnog arhivau Zadru Carsko kraljevsko namjesništvo 1863-1913 , te muzejskih ustanova uDalmaciji. Naime, budući da su sačuvane pismohrane Komisije, Centra, IHRPD-a i Muzejazajedno s urudžbenim zapisnicima i kazalima spisa, a navedeni su fondovi sređeni iza njih postoje sumarni inventari9, kao i pregled arhivskih fondova i zbirki AIHRPDobjavljen 1984. Djelovanje na prikupljanju originalnog arhivskog gradiva od pojedinacabilo je trajna radna zadaća od 1957. Sačuvana cjelovitost i obilježja gradiva takve vrste stvaratelja, čiji se rad odvijao u ilegalii pod okupacijom, jedinstven je slučaj u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Drugi primjer iz izvještaja o radu Komisije za navedenu godinu, ogledni jeprimjer za entuzijastički, ali stručno u potpunosti pogrešan rad Komisije u sljedećemslučaju. Naime, navodi se kako je iz nesređenog gradiva Okružnog suda u Splituizdvojeno više stotina sudskih predmeta o procesima komunistima,ustašama i članovimaHSS-a. Od konačnih 459 predmeta, kojisu se odnosili na razdoblje 1923-1944, stvorena je kasnije kronološki sređena zbirkau Centru s regestama za svaki predmet. Navedena zbirka je preuzimanjem gradiva uAIHRPD od strane Državnog arhiva u Splitu, integrirana obavijesno i fizički u gradivo9 V. Sabolić, sumarni inventari za fondove: HR-DAST-262, Institut za historiju radničkog pokretaDalmacije 1957-1989 i HR-DAST-258, Muzej narodne revolucije-Split 1956-1992. Arhivsko gradivo Komisije ukoličini jedne arhivske kutije pripojeno je gradivu IHRPD-a kao serija predspisa. Navodimo i primjer darovanja 261 spisa o djelovanju Pokrajinskog komitetaKPH za Dalmaciju 1934-1945 , koje je Komisiji poklonio sekretar PK KPH iorganizator ustanka u Dalmaciji Vicko Krstulović 1961. Također navodimo i dugogodišnji rad na stvaranju zbirke memoarskog gradivaistaknutih sudionika socijalističkog i komunističkog pokreta te NOB-a, koja se krajemrada IHRPD-a 1989. Kao sadržajno pripadajuća prethodnoj, ali zbog nosača zapisa samostalna, bilaje zbirka zvučnih zapisa, u kojoj je pohranjeno 49 velikih magnetofonskih traka sazabilježenim sjećanjima te diskusijama na znanstvenim skupovima Instituta. Poseban značaj za rad Arhiva IHRPD-a imalo je preuzimanje gradiva više značajnihfondova od Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove. Službe državne sigurnosti,Centra Split 1967. Vladimira Bakarića,ishoditi dozvolu za odabiranje arhivskog gradiva koje je imalo značaj za povijest Dalmacijeod četrdesetih do sredine sedamdesetih godina 20. Navedeno gradivo služiloje stvaratelju u prethodnom razdoblju za operativne svrhe. Zatim je važno gradivo skupnog fonda Vlada u Dalmaciji Governo dellaDalmazia - Zadar, koje se sastojalo od gradiva više stvaratelja talijanskih okupatorskihupravnih i sudskih vlasti. Kao što je poznato, kapitulacijom Italije 1943. Posebno značajno bilo je preuzimanje dijela pismohrane fonda Republičkogsekretarijata za unutrašnje poslove. Službe državne sigurnosti, Centra Split, za razdoblje1945-1966. Gradivo fonda sadrži obavijesti o djelatnosti stvaratelja,a oblikovano je kroz tematske cjeline koje su stvarane kod subregionalnih centara Upravedržavne bezbjednosti sigurnosti u Dalmaciji: Splitu, Zadru, Šibeniku, Makarskoj iDubrovniku. Unutar njih daljnja podjela gradiva išla je po teritorijalnom načelu kotarska iopćinska središta ,kako je to već određivala teritorijalna nadležnost pojedinih dijelova službe. U sadržajnom smislu gradivo se sastojalo od dosjea i elaborata o osobama, zatim pravnimosobama, povijesnim zbivanjima i događajima, te određenim mjestima. Osobni dosjei atih je ponajviše , odnose se na političko i vojno djelovanje pripadnika ustaškog, četničkog ikomunističkog odnosno partizanskog pokreta, zatim pripadnika drugih političkih stranakai članova klera vjerskih zajednica tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, kao i osobaoptuženih i osuđenih za političko svrstavanje uz SSSR u razdoblju nakon 1948. Tematski se dosjei i elaborati odnose na djelovanje okupatorskih civilnih, vojnih i policijskihorganizacija i službi Talijani, Nijemci , zatim saveznika te legalnih i zabranjenih političkihstranaka i organizacija, kao i vjerskih zajednica u razdoblju 1918-1966. Kako je to pitanje svojevremeno posebno zaokupilopažnju arhivske službe u Hrvatskoj, Arhivskog savjeta, Društva arhivista Hrvatske teorgana SKH, prikazat ćemo tijek zbivanja u Dalmaciji. Od provedbenih propisa znatan broj se posredno odnosio i na ovo gradivo, no jedinose Preporuka o zaštiti i čuvanju arhivsko-registraturne građe u političkim i društvenimorganizacijama16 koju je donio Savjet za kulturu NR Hrvatske 11. U Preporuci se, između ostalog navodi da je tijekom 1959. Dalje se daju upute i preporuke arhivskim ustanovama i organimaupravnih vlasti o uvjetima i postupcima bolje skrbi o navedenom gradivu. U pripremama za izradu Preporuke te rješavanju ove problematike, prethodnose uključilo Društvo arhivista Hrvatske, koje se dopisom br. Kakoje referat o gradivu za historiju radničkog pokreta i NOB-a trebao izraditi Arhiv zahistoriju radničkog pokreta Hrvatske prednik AIHRPH , od Komisije su zatraženidetaljni podaci o gradivu koje je imala u svom posjedu odnosno o kojem ima saznanja. Marijan Rastić, Zagreb 1998, str. Na osnovi navedene Preporuke i Odluke CK SKJ da dio gradiva preda načuvanje Institutu za izučavanje radničkog pokreta Jugoslavije, Organizaciono-političkisekretarijat CK SKH donio je 26. U daljnjim odredbama govori se i o gradivukotarskih komiteta i ostalih organa Saveza komunista te o izradi posebnih uputstava opredaji ovog gradiva. Kotarskim komitetima je uz navedeno Uputstvo priložena i Informacija oprovođenju zadataka oko unapređivanja arhivske službe u Hrvatskoj na osam stranica,s vrlo znimljivim podacima i ocjenama, ali preopširnima za ovu temu istraživanja20. I u Dalmaciji je 1962. Tek su se 1968. Tome je kao osnova poslužilo Uputstvo o likvidacionom postupku u vezi sa prestankomrada kotarskih komiteta SKH, koje je 23. U skladu s navedenim i međusobnim dogovorima imatelja gradivaMeđuopćinske konferencije SKH za Dalmaciju i Centra, Arhiv je 29. Financijsku arhivu preuzeo je Općinski komitet u Splitu. U svom radu preuzimanju, sređivanju, zaštiti, izradi obavijesnih pomagala,radu s korisnicima i dr. Težište rada na obradi gradiva bilo je posvećeno gradivu za razdoblje 1941-1945. Obavijesna pomagala uglavnom su izrađivana uobliku regesta i arhivskih popisa, tako da za navedeno razdoblje nije izrađen niti jedansumarni inventar. Gradivo za razdoblje nakon 1945. Na oštećenom gradivu fondova prijemikrofilmiranja obavljani su postupci restauriranja i konzerviranja npr. Tako su osamdesetih godina prošlog stoljeća zaštićeni fondovi KPH 1934-1945 , kojisu čuvani u Arhivu. Stručnu nadležnost nad kontrolom primjene odredbi arhivskih propisa imaoje Historijski arhiv u Splitu, a zakonitost u radu ustanove provodili su nadležni državniorgani uprave na razini Splita i SR Hrvatske. Naime, najveći i najsloženiji višegodišnji stručniarhivistički radni zadatak Arhiva odnosio se na izradu elaborata te urednički iredakcijski rad na projektu pripreme i izdavanja Zbornika dokumenata i podataka oNOB-u Dalmacije 1941-1945. Zbornik je planiran u 15 knjiga, s gradivom političkihi državnih ustanova te vojnih jedinica NOV-a, NDH, četničkog pokreta, talijanskogi njemačkog okupatora te saveznika. Knjiga 15 bila je u pripremi itrebala je sadržavati ispravke i dopune objavljenih knjiga. Osobnose sjećam oduševljenja ravnatelja tadašnjeg Arhiva Hrvatske u Zagrebu, dr. Bernarda Stullija, kad sam se ujesen 1976. Također, zbog poznatih ekonomskih problema bivšeg sustava te bitnog slabljenjapolitičkog i društvenog utjecaja zajedničkih dalmatinskih političkih i upravnihrukovodstava, sustav trajnog smanjivanja sredstava za osnovnu djelatnost Institutadoveo je sredinom 1989. Prestankom djelovanja IHRPD-a krajem srpnja 1989. Uarhivskoj zbirci ostao je raditi jedan arhivski tehničar,dok su raniji znanstveni istraživačiInstituta i arhivist položili stručne ispite za kustose i nastavili rad u zbirkama Muzeja. Muzej je odlukom Skupštine općine Split prestao s radom u rujnu 1992. Postupci fizičkog i obavijesnog spajanja gradiva ova dva arhiva obavljeno jetijekom izrade Registra fondova i zbirki DAST-a od 1998. U razdoblju najveće kadrovske popunjenosti 1979. Važnu uloguimao je pri tome njegov Arhiv, ali i stručni radnici u njemu. Do stvaranja Arhiva, kao i sličnih arhivskih ustanova ili zbirki gradiva uHrvatskoj, došlo je kao rezultat nerazvijenosti arhivske službe u Hrvatskoj. Tome jepridonijelo i precjenjivanja važnosti ratnih i poratnih zbivanja i društvenih promjenate njihovih nositelja, u odnosu na ranija povijesna razdoblja što je očito svevremenskapojava. Ujedno su objektivne posebnosti arhivskog gradiva i njihovih stvaratelja,obavijesnih podataka koje je sadržavalo, te neophodnost zaštite njihove tajnosti, kaoi slabe ekonomske mogućnosti društva, odredili oblike društvene skrbi o navedenomarhivskom gradivu i u Dalmaciji. Uspješan razvoj arhivske službe u Hrvatskoj te društvene promjene koje suslijedile, doveo je do spoznaja o stručnoj i društvenoj neophodnosti pripajanja fondovai zbirki AIHRPD-a arhivskom fundusu Državnog arhiv u Splitu. Literatura i izvori Ugrina, Jozo, Stanje i problemi Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije s posebnim osvrtom na Muzej narodne revolucije u Splitu, Split 1969, str. Arhivski fond HR-DAST-262, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije - Split, 1957-1989. SI Arhivski fond HR-DAST-258, Muzej narodne revolucije - Split, 1955-1992. SI 74 Melina LučićHrvatski državni arhiv Osobni arhivski fondovi I SPECIJALIZIRANI ARHIVI NA PRIMJERU književnika U Zagrebu je u listopadu 2006. Na njemu su književni arhivi promišljani općenito kroz izlaganja gotovo 50-ak sudionika iz Hrvatske i drugih država te čak troje arhivista. Književni su arhivi, naime, zanimljivi i izazovni i knjižničarima i arhivistima i muzealcima, a rukopisnu baštinu književnika prikupljaju i pojedine znanstveno-istraživačke institucije. Kad su književnici i njihovo gradivo u pitanju, raspoznaje se stoga postojanje: 1. Spomen-muzejakojinjegujuuspomenunaosobuokojojjeriječ,sakupljajuiprezentiraju muzejske predmete koji osobu živo prikazuju u nekom izvornom kontekstu. Arhivsko rukopisno gradivo je eventualno prisutno, ali samo u kontekstu drugih predmeta kao cjeline čuvanja spomena, kao i općenito drugi muzejski predmeti. Književnih arhiva u širem smislu riječi, bilo da je riječ o osobnim arhivskim fondovima književnika u arhivima ili rukopisnim zbirkama, najčešće u knjižnicama. Znanstveno-istraživačkih institucija zavoda za književnost npr. S obzirom na iznimno veliku zastupljenost književnika među stvarateljima osobnih fondova u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu te - moglo bi se reći - najsustavniju brigu upravo za taj korpus osobnih zapisa, u ovom se izlaganju posebno mjesto daje toj vrsti osobnih fondova. Zastupljenost stvaratelja osobnih arhivskih fondova u Hrvatskoj po strukama stanje prema Pregledu arhivskih fondova i zbirki RH, 2006 Pregled zanimanja pokazuje dominaciju književnika 367 i svećenika 254 ,slijede pravnici 90 , političari 85 , povjesničari 76 , skladatelji 75 , arhitekti 62. Ostale su struke zastupljene sa manje od 50. Čini se da su književnici svi iz široke lepeze kreativnog pisanja u nekojsvojoj posebnoj klasi. HAZU 171; poglavito je riječ o Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavodaza povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe i NSK 150 odavno im daju76 Melina Lučić, Hrvatski državni arhivprioritet. Osim toga, književnici stvaraju dokumentaciju već kao dio struke, koristeknjižnice i proučavaju zapise drugih. Često cijene i precjenjuju svoje rukopise i drugudokumentaciju i svjesni su interesa koji knjižnice imaju za njih. Ako im knjižnice nepriđu, oni često preuzimaju inicijativu i prilaze njima u hrvatskom slučaju i HAZU ,čak i u ranim životnim godinama. Rezultat tako visoke razine osviještenosti književnika,ali i knjižnica, jest da je često teško identificirati zapise većih pisaca, dokumentacijakojih se već ne čuva u nekoj knjižnici ili arhivu. To se ne može konstatirati baremne u tolikoj mjeri ni za jednu drugu profesiju. Jedna od posljedica tako žive potrageza zapisima književnika svakako je i razdvajanje gradiva jednog književnika na višemjesta i u više ustanova, do čega dolazi i uslijed razmišljanja samih stvaratelja da ćeviše zaraditi u slučaju prodaje ako gradivo ponude više puta na više adresa, negoliako sve kao cjelinu ponude odjednom i na jednom mjestu. Kao što je već rečeno,dominacija književnika prvenstveno je posljedica fundusa Zavoda za povijest hrvatskeknjiževnosti, kazališta i glazbe HAZU i NSK, gdje se čuvaju u najvećem broju. Druge profesije načelno su manje svjesne dugoročne vrijednosti svojedokumentacije i manje su ih sklone nuditi arhivima, knjižnicama i drugim baštinskiminstitucijama. Danas postoje i međunarodna tijela kojima je cilj briga za baštinu književnika. To su prije svega Međunarodni odbor za književne muzeje i Sekcija Međunarodnogarhivskog vijeća za književne arhive i arhive umjetnosti. Oba tijela imaju slične zadaće. Međunarodni odbor za književne muzeje ima cilj istraživati, objavljivati, izlagatii odgajati u sferi književnih muzeja, a sekcija Međunarodnog arhivskog vijeća zaknjiževne arhive i arhive umjetnosti potiče proučavanje i istraživanje o upravljanjuknjiževnim arhivima te promiče razmjenu mišljenja i iskustava na tom području. Arhivi književnika - inozemna iskustva Pojam rukopisa. Ako se razmotri povijesni kontekst nastajanja i čuvanja pisanebaštine književnika, on je najprije i najčešće povezan s knjižnicama. Mnogobrojni privatnirukopisi ili cjelovite privatne knjižnice dospjele su u javne gradske, a kasnije nacionalne,sveučilišne i znanstvene knjižnice. Znanstvena knjižnica u Zadru ili primjerice Nacionalnai sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuvaju uz HAZU najviše književnih rukopisa. U tim seknjižnicama postupno stvaraju zasebni odjeli, najčešće kao zbirke rukopisa. I u arhivima, po uzoru na knjižnice postoje zbirke rukopisa, pojedinačnihjedinica, međusobno nepovezanih, različite provenijencije, od pojedinačnih pisama ilipjesama do uvezanih kodeksa. Zbog problema nastalih pri čuvanju ostavština književnika još od 17. Predlagao je više njih - u Weimaru za klasike, u Heidelbergu za humaniste,u Stuttgartu za njemačku pjesničku školu i tübingenšku teologiju, u Münchenu zaumjetničke rukopise itd. Država se, međutim, oglušila na te prijedloge, pa je idejaprepuštena privatnoj inicijativi. Ideja je književnog arhiva ipak djelomično realiziranakroz nastojanja Društva književnog arhiva utemeljenog 1891. Društvo si jezadalo da će prikupljati rukopise i knjige njemačkih književnika, a tijekom 30 godinapostojanja prikupljen je priličan broj pisama i cjelovitih ostavština. Danas to gradivopripada Njemačkoj akademiji znanosti. Njemački su arhivisti Meisner, Flach još 1950-ih pisali da su književniarhivi specijalni arhivi baš kao što su to i vojni, crkveni ili gospodarski arhivi. Oni senalaze između knjižnica i arhiva, ali više zajedničkog imaju s drugima nego s prvima. Meisner tako smatra da arhivist u književnom arhivu treba biti germanist i arhivist, ane germanist i knjižničar. Svakako, zanimanje knjižnica za pojedinačne rukopise, a slijedom toga i zaknjiževne ostavštine kao cjeline,dovelo je do toga da su u okviru svojih rukopisnih zbirkiknjižnice pojačavale djelatnost na prikupljanju ostavština. Tako je stvoreno mišljenjeda su ostavštine knjižno gradivo, a arhivisti su to dijelom podržavali, smatrajući da jeknjižno gradivo nastalo u svrhu književnosti, za razliku od arhivskog, koje je nastalo upravne ili poslovne svrhe. Time su na neki način predodređena mišljenja da ostavštine državnika,političara, diplomata, činovnika, vojnih lica pripadaju državnim arhivima, jer u njimaprevladava pravna djelatnost, u širem smislu povezana s političkom i vojnom. Po njimaostavštine književnika, znanstvenika i glazbenika treba predati knjižnicama. Rukopisna ostavština pjesnika,umjetnika ili glazbenika na isti je način njegova poslovna i stvaralačka djelatnost, kaoi ona političara ili časnika ili bilo koje druge osobe. Organski je izrasla iz njegoveukupne djelatnosti, njegove je provenijencije i treba se sređivati prema arhivističkim,a ne knjižničarskim načelima. Ne smije se katalogizirati ni rukopise razdvajati premapola arka, osmini ili četvrtini arka, nego načiniti arhivističko obavijesno pomagalo, kaoi u slučaju opisa svakog drugog arhivskog gradiva. Potvrda takvom razmišljanju može se vidjeti i kod samog Goethea. On jesvoj arhiv na neki način sam začeo. Nakon što se 1822. Rad je kasnije detaljno opisao u djelu Arhiv pjesnika i pisca 1823. Isticaoje kako mu arhiv daje materijal za izdavanje vlastitih djela, ali i da drugima predstavljaizvor za istraživanje njega i njegovog života. U suvremenom je smislu ostvario ideju arhivakojega čine organski nastali zapisi na temelju sveukupne djelatnosti. Njegova serazmatranja mogu primijeniti na sve zapise svakog pjesnika, pisca ili umjetnika. Njemačke smjernice za katalogiziranje rukopisa iz 1973. Smjernice zakatalogiziranje rukopisa iz 1973. Smjernice sadržavaju vrlodobre i korisne upute za obradu srednjovjekovnih i novovjekovnih rukopisa, kao i zaobradu ostavština i autografa i među prvima su koje o osobnim arhivskim fondovimagovore kao o cjelinama. Pod pojmom ostavština podrazumijevaju se svi rukopisi, raznebilješke,korespondencija,dokumenti o životu i zbirke pisanih dokumenata prikupljenihkod jedne osobe. Tiskovine se samo iznimno mogu smatrati dijelom ostavštine. Trebanastojati oblikovati ih kao zatvorene fondove prema principu provenijencije, čime ihse u stvari oblikuje onako kako ih u Hrvatskoj danas i tretiramo - kao osobne arhivskefondove. Upute relativiziraju i obvezujući analitički pristup pri opisu ostavštine koji seočituje u zahtjevu da svaki komad mora dobiti vlastitu signaturu, što je i danas čest slučaju knjižničnom postupku katalogiziranja, u muzejskom inventariziranju, a ponekad i u 79 Melina Lučić, Hrvatski državni arhivarhivističkom pristupu opisa. U smjernicama se više puta upozorava na izbjegavanjenepotrebne perfekcije pri opisu te ističe da kataloški opis treba stručnjaka dovesti domaterijala, ne zamijeniti uvid u rukopis. Rukopisni odjeli ili književni arhivi u okrilju knjižnica. U kontekstu rukopisnihodjela pri nacionalnim i sveučilišnim knjižnicama, dobar je primjer Austrijskenacionalne knjižnice. Ona od svojih početaka ima vrijedne zbirke poput glazbeneili zbirke rukopisa, ostavština i autografa, a prikuplja i osobne knjižnice istaknutihknjiževnika ili znanstvenika. Kanadski književni arhiv specifičan je primjer. U Kanadi je pri Kanadskomarhivu i knjižnici Library and Archives Canada utemeljen i Književni arhiv LiteraryArchive at Library and Archives Canada , koji prikuplja baštinu kanadskih književnika,poglavito njihove osobne arhivske fondove, ali također i prevoditelja i ilustratora tegradivo ustanova i udruga iz područja književnosti. Arhiv prikuplja i nekonvencionalnoarhivsko gradivo poput audio- i videozapisa te računalnih tekstova. Kako se razgraničenje između baštinskih institucija može zaoštriti, pokazujeprimjer Québeca, gdje je 1972. U sukobu izmeđuNacionalnog arhiva i Nacionalne knjižnice Québeca oko pitanja djelokruga nadrukopisima književnika, djelokrug Knjižnice je nakon toga jasno ograničen na tiskanaizdanja. Na primjeru Austrije i Kanade vidi se koliko se u pojedinim zemljamaudomaćio termin književni arhiv. Primjer Australije nešto je drugačiji. Tamo, slično kao u Hrvatskoj, nema jednesredišnje institucije književnog arhiva, već se književne ostavštine čuvaju u različitimarhivima, knjižnicama, muzejima ili pri sveučilištima. Arhivi književnika u muzejima. Postoje spomen-muzeji kao i spomen sobe književnika pojedinaca koje predstavljajuširi kulturni kontekst u kojem je književnik djelovao, uz predmete koji su im pripadali80 Melina Lučić, Hrvatski državni arhivili kojima su se služili slike, radni stol, odjevni predmeti, knjižnica i dr. Tako senjihov život pokušava približiti u doživljajnom smislu, intenzivirati dojam posjetitelja,pobuditi zanimanje, nečemu ga naučiti. Brojni su primjeri koji u tom smislu mogu bitireprezentativni: Spomen-kuća Franca Prešerna u Kranju i Vrbi, Kuća Victora Hugoa uParizu, Tolstojev muzej u Jasnoj Poljani u Rusiji, Književni muzej Aleksandra Puškinau Vilniusu, Centar Heinricha i Thomasa Manna u Lübecku, Muzej Charlesa Dickensau Londonu, Književni muzej F. Dostojevskoga u Sankt Peterburgu, Spomen-muzejIve Andrića u Beogradu. Iako se muzeji književnosti najčešće razvijaju u memorijalne centre ili spomen-muzeje, najčešće posvećene jednom književniku, postoje i muzeji književnosti iumjetnosti, koji su u načelu slični rukopisnim zbirkama u knjižnicama ili književnimarhivima. I u njima je naglasak na predstavljanju književnika i književnosti posredstvomizložbi. Primjerice, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu,Književni muzej Estonije u Tartumu ili Rumunjski književni muzej u Bukureštu. Književni arhivi pri znanstveno-istraživačkim ustanovama. Posebna su skupinaknjiževni arhivi pri znanstveno-istraživačkim ustanovama. Brennerov istraživačkiinstitut Sveučilišta u Innsbrucku postoji od 1965. Prikuplja književne arhive i arhivefilozofa, teologa, glazbenika, slikara, arhitekata. Svrha mu je prikupljanje i zaštita, ali iistraživanje opusa i druga književno-teorijska istraživanja. U istu kategoriju idu i književni arhivi koji prikupljaju gradivo jedne osobe,poput Arhiva filozofa Ludwiga Wittgensteina pri Sveučilištu u Bergenu. Književni arhivi kao samostalne ustanove. Do institucionalizacije književniharhiva odnosno njihova razvoja kao samostalnih ustanova dolazi tijekom 1940-ih. Ruski državni arhiv književnosti i umjetnosti utemeljen je 1941. Dobio jeulogu središnjeg državnog arhiva za dokumentaciju u području kulture. Prva njegovastečevina bila je zbirka rukopisa Državnog književnog muzeja, a potom i fondovidrugih muzeja, arhiva, knjižnica i znanstveno-istraživačkih ustanova. Taj arhiv danasčuva najveću količinu ruske literature, društvene misli općenito, glazbe, kazališta, filmai likovnih umjetnosti od 18. Osim osobnih arhivskih fondova ondje se čuva i gradivo javnih ustanova, udruga,prosvjetnih i odgojnih institucija s područja umjetnosti, filmskih studija, kazališta,glazbe, muzeja, izdavaštva, uredništava novina i časopisa. Po uzoru na taj arhiv u Moskvi, u Ukrajini je 1966. Arhivi književnika u Hrvatskoj Nacionalna i sveučilišna knjižnica te druge knjižnice. Povijest čuvanja zapisaknjiževnika u Hrvatskoj u bitnim se obrisima podudara s praksom drugih europskihzemalja. Čuvanje rukopisnih djela i korespondencije u gradskim i samostanskimknjižnicama ima dugu tradiciju. Također i u drugim znanstvenim i sveučilišnimknjižnicama u Hrvatskoj,među kojima posebno mjesto zauzima Nacionalna i sveučilišnaknjižnica dalje: NSK , koja čuva brojne rukopisne ostavštine i korespondencijuknjiževnika. Rukopisna zbirka NSK započela se izgrađivati još kao mala knjižnicaIsusovačkog kolegija početkom 17. Doista nacionalnom bibliotekom postat će tek u drugoj polovici 19. Nabavkom tihostavština i privatnih knjižnica te smišljenom nabavom koju je vodio Ivan Kostrenčić,nasljednik Matije Smodeka, ali i trudom kasnijih naraštaja, NSK postaje bogatariznica hrvatske tiskane i rukopisne knjige. Najznačajnija akvizicija bila je kupovinaknjižnice Ljudevita Gaja 1893, nakon čega je otvorena posebna čitaonica rijetkosti1894. Između dva rata nabavljena je velika zbirka pisama hrvatskih plemenitaša 16-18. Kuhača, a nakon Drugog svjetskograta D. Vojnovića, obitelji Brlić-Mažuranić i dr. Važna akvizicija je bioi arhiv časopisa Nova Europa te ostavština M. Pojedine ostavštine su u NSKfragmentarno zastupljene, dok se cjelovito čuvaju u HDA Šurmin, Laszowski, Plavšić,Vojnovići, Spinčić i dr. O tradiciji NSK u tom smislu svjedoči i činjenica da je Zemaljski arhiv u trinavrata 1901, 1902. Donose se dva primjera knjižničnoobrađenih katalogiziranih osobnih fondova u NSK odnosno osnovne sheme njihovesređenosti: Gradivo Ante Cilige, političara i publicista, razvrstano je u tri skupine: A. Rukopisi članaka i knjiga 1. Skupina osobni dokumenti; fotografije i crteži; bilješke; novinski isječci;građa kojom se služio autor, a ne pripada njegovom duhovnom vlasništvu, višak kopija tebezvrijedni listići. Sadržaj ostavštine Miroslava Krleže bio je dvadeset godina obavijen tajnom inedostupan, sukladno njegovoj želji. Nasljednik Krešimir Vranešić darovao ju je NSK ulistopadu 2001. Točno na dan dvadesete obljetnice Krležine smrti, sanduci su otpečaćeni,nakon čega je uslijedila obrada ostavštine tijekom 2002. Gradivo Miroslava Krleže,književnika i leksikografa, razvrstano je u tri skupine: A. Rukopisi Krležinih djela članci, drame, eseji, govori, novele, pjesme, romani B. Dokumenti osobni dokumenti M. Krleža i članovaobitelji; fotografije; računi, adrese, pozivnice; građa drugih autora; preslici; osmrtnice;novinski isječci, špalte i brošure. Građa mješovita sadržaja popisana je pod Varia ili Miscellanea. Na primjer, inačice rukopisa Povratak Filipa Latinovicza nalaze se pod brojevima618-619 str. Ipak, treba reći da se u novije doba u knjižnicama sve više rukopisnimostavštinama pristupa kao cjelinama. Zavod HAZU za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. Istaknutomjesto u razvoju književnih arhiva svakako pripada i Zavodu HAZU za povijest hrvatskeknjiževnosti, kazališta i glazbe, poglavito Odsjeku za povijest hrvatske književnosti. Odsjek za književnost započeo je s radom 1948. Iznimno je značajan korpus književnih ostavština, također i dramskih pisaca,redatelja, filmskih glumaca i dr. Arhiv je nastao poglavito iz znanstveno-istraživačkihpotreba za proučavanjem povijesti hrvatske književnosti i kazališta, a istodobno i kaotemelj za objavu kritičkih izdanja hrvatskih pisaca. Posebnu su ulogu u stvaranju ovogknjiževnog arhiva imali Dragutin Tadijanović i Marijan Matković, a za prikupljanjegradiva za povijest kazališta Branko Hećimović. Uz rukopisne ostavštine Zavod čuvai dijelove arhiva pojedinih kazališta i kazališnih manifestacija, a svojedobno je imao ispomen-sobe Ivana Gorana Kovačića, Antuna Gustava Matoša i Vladimira Nazora. Brojni se osobni arhivski fondovi književnika ili drugog gradiva u vezis hrvatskom književnom baštinom nalaze i u arhivima. Ponekad su to tek fragmenti,samo korespondencija ili sl. Vrijedno je još jednom spomenuti i jedini obiteljski arhiv u privatnomvlasništvu, koji bi se uvjetno mogao nazvati i književnim arhivom - onaj obitelji Brliću Slavonskom Brodu. Muzeji u Hrvatskoj čuvaju i arhivske zapise istaknutih pojedinaca,književnika i drugih. Među donacijama umjetničkih zbirki gradu Zagrebu u drugojpolovici 20. Oni najčešće ne čuvaju arhivske cjeline, već pojedine arhivske zapise pisma,bilješke, dnevnici, rukopisi, razglednice , dok se cjeline često čuvaju na drugom mjestu,npr. Kovačića u Odsjeku za književnost Zavoda HAZU ili M. Uz navedene književne muzeje, u stalnim su postavima hrvatskih muzejaizložene i spomen-sobe pojedinih književnika, poput Radne sobe književnika MateLovraka u Hrvatskom školskom muzeju ili Memorijalne zbirke Slavka Kolara uGradskom muzeju Čazma. Društvo Antuna Gustava Matoša nastojalo je realiziratiprojekt rekonstrukcije Spomen-kuće u Tovarniku, a Gradski muzej KorčulaMemorijalne zbirke Petra Šegedina. Osnovna misija ovakvih institucija je čuvanjetrajne uspomene na značajne pojedince, promicanje kulture čitanja te poštivanjaknjiževne umjetnosti i baštine. U svojim muzejskim fondovima, književni muzeji nastoje prikupiti i građukoja nije nužno dio osobnog nasljeđa stanovite osobe; riječ je o građi koja je u službikontekstualizacije vremena, prostora i društvenog okruženja u kojem su književniciživjeli i stvarali ili pak u funkciji rekonstrukcije vremena i prostora što su ga književniciopisivali u svojim književnim djelima muzeji književnih fabula. Treba istaknuti pionirski projekt digitalizacije i prezentacije ostavštine S. Kranjčevića ostvaren u suradnji Hrvatske akademske i istraživačke mreže CARnet iFilozofskog fakulteta Družbe Isusove te ustanova koje čuvaju Kranjčevićevu ostavštinu Muzej za književnost i pozorišnu umjetnost Bosne i Hercegovine u Sarajevu, HAZUi NSK u Zagrebu. Kranjčevića u Muzeju za književnost i pozorišnuumjetnost Bosne i Hercegovine u Sarajevu prošla je težak put, više vlasnika, čak trirata, oštećene ili otuđene eksponate. Na isti je način 2008. Matoša u Odsjeku za povijest hrvatske književnostiHAZU. Uz sve dobre i pohvalne primjere,ima i onih drugih,koji govore koliko specifični 85 Melina Lučić, Hrvatski državni arhivdio baštine rodne kuće istaknutih književnika primjerice zna ostati neiskorišten iličak potpuno zapušten i zanemaren. Budućnost književnih arhiva u suradnji baštinskih institucija. Može se zaključitida u Hrvatskoj ne postoji književni arhiv kao zasebna institucija ili specijaliziraniarhiv. Najveći je korpus književnih ostavština prikupljen entuzijazmom i zalaganjempojedinaca. Ne može se govoriti o sustavnoj akvizicijskoj politici niti na razinipojedinih arhiva, a posebno na razini cijele Hrvatske, kao ni o jedinstvenoj stručnojobradbi takvih cjelina. Sadašnji sustav brige za književne ostavštine nije koordiniran, aknjiževne su ostavštine često pohranjene na više mjesta. Strana iskustva pokazuju da je sustavna i institucionalizirana briga za književnubaštinu korisna, poglavito u kontekstu sveobuhvatnih arhiva odnosno totalne memorijeili cjelovite baštine. Primjeri Austrijske nacionalne knjižnice i Kanadskog arhiva iknjižnice poticajni su u tom smislu, a na tragu ovih razmišljanja bilo bi dobro izgraditii registar književne baštine u Hrvatskoj, koji bi sjedinjavao podatke o književnoj građiu hrvatskim baštinskim i drugim institucijama. U kontekstu promišljanja o eventualnom razgraničenju između arhiva,knjižnica i muzeja o kojem se već dugo načelno raspravlja, treba razmotriti imogućnost da i arhivi i knjižnice i muzeji u obradi arhivskog gradiva primjenjujujedinstvenu metodologiju stručne obrade i opisa sukladno međunarodnim normamaISAD G i ISAAR CPF. Kad bi knjižnice i muzeji osigurali stručno osposobljene djelatnike za čuvanjei obradu arhivskog gradiva - kao što u svakoj specijalnoj knjižnici pod krovom nekeneknjižnične ustanove isključivo knjižničar obrađuje knjižni fond prema pravilima istandardima knjižničarske struke - stvari bi bez sumnje u cjelini funkcionirale bolje. Te su ustanove specifični stvaratelji arhivskog gradiva u Hrvatskoj. Naime, najstariji in situ sačuvani zapisi na području istočne Hrvatske u pravilu datiraju iz vremena nakon njezina oslobađanja od Osmanlija krajem 17. Danas se često kolokvijalno koristi naziv Slavonije za cijelu istočnu hrvatsku geografsku regiju 1 Obuhvaća panonski i peripanonski prostor hrvatskih krajeva. ROGLIĆ, Josip, Geografske regije Hrvatske i susjednih zemalja - geografske posebnosti i razvojni procesi. Zagreb, Školska knjiga; Geografsko društvo Split, 2006. Josipa Kolanovića i obranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2011. Pored njih razvili su se i drugi gradovi u kojima su tijekom povijesti uspostavljane iukidane različite jedinice državne uprave te lokalne i područne samouprave, kao ibrojne ustanove javnog i privatnog karaktera, svjetovne i vjerske provenijencije. Vjerski je život, postojanje religijske prakse i razvoj vjerskih institucija,općenito povezan sa življenjem ljudi na ovim prostorima i tisućljećima ranije. Međutim, suvremeni je raster takvih ustanova povijesno kontinuirano vezan najdaljedo srednjeg vijeka. Točan broj stanovnika Slavonije u srednjem vijeku nije mogućeutvrditi, ali se na temelju arhivskih izvora, ostataka arhitekture i arheoloških nalaza,može govoriti o relativno velikoj gustoći naseljenosti srednjovjekovne Slavonije i o3 U užem stručnom i geografskom smislu pojam Slavonije danas se koristi za područje međuriječja Save najugu i Drave na sjeveru, od rijeke Ilove na zapadu do rijeka Bosut i Vuka na istoku. To područje, zajedno s područjemzapadnoga Srijema, od Bosuta i Vuke na istok do hrvatske državne granice te područjem hrvatske Baranje, čini regijuistočne Hrvatske. Slavonija od antike do XX. Zagreb, Ministarstvo kulture RepublikeHrvatske, Galerija Klovićevi dvori, 2009. Zagreb, Naklada Leksikon d. Iznova stečene zemlje hrvatsko-ugarske krune potpale supod izravnu upravu Habsburgovaca, dvorske komore i vojske. Nova je vlast najprijeutvrdila stanje mjesta i stanovništva u novooslobođenim krajevima Slavonije11,a onda poduzimala određene mjere koje su polako i mukotrpno unosile napredak. Stanovništvo se selilo, raseljavalo i doseljavalo, a mijenama stanovništva, mijenjalesu se i vjerske prilike, broj, omjer i značenje vjerskih zajednica na ovim prostorima. Pored preostalog starosjedilačkog stanovništva, uglavnom hrvatskog katoličkog irijetko očuvanog reformiranog te malobrojnog starosjedilačkog, a većinom doseljenogvlaškog i srpskog pravoslavnog stanovništva, u 18. Tako je, nekada posvehrvatsko i katoličko područje, za Osmanlija, a pogotovo poslije oslobođenja, postalomultietničko, multikonfesionalno te multireligijsko. Stanovništvo i područje o kojem govorimo je u razdoblju od 18. Bile su to promjene za Habsburške monarhije i Austro-UgarskeMonarhije, kada su se izmijenili društveni i gospodarski sustavi feudalizma ikapitalizma te politički sustavi prosvijećenog apsolutizma, bečkog centralizma,ustavne monarhije i Hrvatsko-ugarske nagodbe nakon 1868. Država SHStrajala je toliko kratko da nije ostavila značajnijeg vidljivog traga. Slijedio je ulazaku Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca i njezine promjene u Kraljevinu Jugoslaviju, sasvime što je to za ove krajeve značilo u upravnom, socijalnom i gospodarskom smislu. BUTURAC, Josip, Župe Požeškog arhidjakonata 1332-1335. ŠANJEK, Franjo, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1991. BUTURAC, Josip, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja. Osijek, Historijski arhiv u Osijeku, 1966. Vidi također: Naselja u istočnoj Hrvatskojkrajem 17. Osijek, Državni arhiv u Osijeku, 2000. On je bio u znaku Nezavisne DržaveHrvatske, sa svim nesretnim posljedicama, te antifašističke borbe i stvaranja budućeSocijalističke Republike Hrvatske. Slijedio je ulazak u poslijeratnu Jugoslaviju isocijalističko društveno uređenje, dok konačno nije doživjela političku renesansu uslobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj 1990. Sve te administrativne i političkeprekretnice, sa svim promjenama koje su one sa sobom nosile, itekako su utjecale naoblikovanje prostora i stanje stanovništva na prostoru o kojem govorimo, a time i nastrukturu vjerskih ustanova. Pored svih političkih i društvenih promjena, usporedno su se događalei promjene u pojavnosti, razvitku i značenju pojedinih vjerskih zajednica koje suovdje obnavljale stare ili osnivale nove lokalne zajednice i razvijale višu hijerarhijskustrukturu. Stoga se u razdoblju od 18. Radi se, dakle, o području na kojem su ekumenizam, tolerancijai dijalog postali nasušna potreba, a faktična razdijeljenost, osobito među kršćanima,mučna, suha i tvrda korica svagdašnjeg kruha. Stradanja kulturne baštine nije bila pošteđenani arhivska baština vjerskih zajednica, osobito i upravo u onim slučajevima u kojimase vjersko poistovjećuje s nacionalnim. Prostori bivše Jugoslavije su u tome školskiprimjer,14 ali takvih primjera ne manjka niti u drugim područjima Europe i svijeta15. KUŠEN, Dražen, Prostori ekumenizna. Biskupija đakovačka ili bosanska i srijemska kao locusoecumenismi 1959-1990. Zagreb, Kršćanska sasašnjost, 2006. Međunarodno arhivsko savjetovanje u Tuzli 9. Mitski pristup etničkoj i nacionalnoj zbilji. Kodnekih vjerskih zajednica odnosno njihovih značajnijih upravnih središta, postoji praksada se arhivsko gradivo koje nastaje u okviru različitih ustanova na području njihovenadležnosti npr. U hrvatskim prilikamatakođer ima takve prakse, ali je ona rijetka, pa arhivsko gradivo pojedinih stvarateljauglavnom ostaje kod njih samih. Budući da su oni tako i trajni imatelji toga gradiva,možemo govoriti o stanovitom preklapanju registrature, pismohrane i arhiva. Stogase može diskutirati o pitanjima, kada pismohrana jedne vjerske organizacije postajearhivom i mogu li se ta dva pojma u tom slučaju poistovjetiti? Uz arhivsko gradivo pojedinih civilnih upravnih središta, u Slavoniji je arhivskogradivo vjerskih ustanova najstarije i najcjelovitije in situ sačuvano gradivo. Stoga onosadrži bitne komponente povijesnog svjedočanstva postojanja i djelovanja vjerskog,ali i drugog organiziranog življenja i djelovanja u novovjekovnoj Slavoniji. Najstarijelokalno sačuvano gradivo vjerske provenijencije u Slavoniji su matične knjige. Trebadodati i kanonske vizitacije te druge dokumente, osobito Nadbiskupijskog arhiva uĐakovu, kao i gradivo franjevačkih samostana u Slavoniji i Srijemu. Zanimanje zato gradivo bilo je veliko već od druge polovice 19. U to vrijeme imamo zabilježen postupak sličan onome koji se dogodio kadaje ban Khuen-Héderváry u Budimpeštu dao prenijeti najvažnije i najstarije dokumenteiz Zemaljskog arhiva u Zagrebu. Naime, da su se slični postupci događali i s drugimvažnim gradivom u zemlji, pa tako i s onim iz crkvenih ustanova pokazuje zapis uLjetopisu Franjevačkog samostana u Našicama. Zapis govori da je mađarska vlada1811. Prema zapisu od 13. Nastajanje arhivskog gradiva o kojem govorimo, posljedica je djelovanjapojedinih vjerskih zajednica u Slavoniji u svoj njihovoj raznolikosti i hijerarhijskimodnosima njihovih ustanova. Kako bismo mogli prepoznavati, razumjeti i koristitigradivo koje pronalazimo, potrebno je poznavati i razumjeti pojavu, razvoj, propise,tipologiju i funkcije stvaratelja toga gradiva. Tome uvelike pridonosi prvi sustavni priručnik za to područje što ga je Josip Buturacobjavio 1970. Našice, Zavičajni muzej Našice, 2008, str. Opis povijesnog razvoja i suvremenog stanja; 2. Arhivi u propisima pojedine vjerske zajednice;3. Tipologija i hijerarhijske razine arhiva; 4. Značajnijidopunski arhivski izvori prema prilikama. KUŠEN, Dražen, Vjerski arhivi u sjevernoj Hrvatskoj - razvoj,tipologija, sadržajni značaj. Doktorska disertacija 2011, str. BUTURAC, Josip, Povijest uprave vjerskih organizacija u Hrvatskoj od X-XX stoljeća, Zagreb,Arhiv Hrvatske, 1970, str. Autor objašnjava ustroj i povijesni pregled institucija najzastupljenijih vjerskihzajednica u Hrvatskoj: Rimokatoličke crkve i Grkokatoličke crkve, s posebnim osvrtom na katoličko redovništvo;Srpske pravoslavne crkve; Evangeličke crkve, Reformirane crkve i Židovske vjerske zajednice. KUŠEN, Dražen, Arhivi u propisima vjerskih zajednica - od pismohrane do ustanove. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 19. RAZUM, Stjepan, Biskupijski, kaptolski i samostanski arhivi. Nadbiskupijski arhiv Zagreb iMetropolitanska knjižnica Zagreb. Zaštita dokumentacije vjerskih zajednica. Tako suprikupljeni podaci o stvaratelju, smještaju i sređenosti gradiva te izlučivanjima ieventualnim uništavanjima. Pregledi pismohrana vjerskih ustanova obavljani su u okviru sustavnih pregledanad arhivskim gradivom izvan arhiva koje su arhivi počeli provoditi u drugoj polovici20. Pokušaj sustavne brige o arhivskomgradivu kod imatelja bila je Odluka o zaštiti kulturnih spomenika24 iz 1945. Međutim,pravi sustavni rad na tome planu razvija se tek donošenjem zakona i provedbenihpropisa koji su od pedesetih godina regulirali odnose organizirane arhivske službeprema registraturama, preuzimanju gradiva, njegovom evidentiranju, obradi, izradiobavijesnih pomagala i korištenju. Zagreb, Državni arhiv u Zagrebu, 1950, str. Vidi također: BUTURAC, Josip prir. Vidi također: Arhivi i arhivsko gradivo, Zbirka pravnih propisa 1828-1997, str. FIRINGER, Kamilo, Iz Arhiva u Osijeku III. Prema prioritetu koji je zadao Arhivski savjet NRHrvatske, pristupa se registriranju svih fondova na terenu i njihovom redovitomnadzoru, a tijekom 1959. Ona je poslužila kao temelj daljnjoj trajnojevidenciji stvaratelja, imatelja i gradiva izvan arhiva, a prema uputama Savjeta zakulturu, od 1962. O zavidnoj razinitoga rada i nastojanja u odnosu na neke druge arhive u zemlji, Firinger je govorioi na arhivskom savjetovanju u Zagrebu 1967. U planu toga rada bilo je i nastojanje oko evidentiranja i vođenja brige takođerza arhivsku baštinu koja se čuvala i danas se čuva u registraturama i arhivima vjerskihustanova na području nadležnosti osječkog arhiva. Dosjei pojedinačno imajuevidencijsku oznaku koja se sastoji od tri sastavnice: rimski broj I-XII. RADIĆ, Mladen, Prikupljanje i zaštita arhivske građe 1947-1963. Kamilo Firinger, arhivist ipovjesničar. Osijek, Muzej Slavonije Osijek, Državni arhiv u Osijeku, 2005, str. Njegovaje područna nadležnost, međutim, ostala gotovo nepromijenjena sve do osnivanja dva nova samostalna arhiva2009. Tada je nadležnost Državnog arhiva u Osijeku sužena samo na područjeOsječko-baranjske županije. Rezultat tih pregleda su zapisnici, popisiarhivskog gradiva pojedinih imatelja vjerske provenijencije i prve evidencije omatičnim knjigama krštenih rođenih , vjenčanih i umrlih, onih koje su se nalazile užupnim uredima kao i onih koje su oduzete vjerskim zajednicama i tada su se nalazileu državnim matičnim uredima. Takvi su gradovi Osijek, Vukovar, Vinkovci, Ilok, SlavonskiBrod i Slatina, ali i više slavonskih i baranjskih sela u Baranji osobito KneževiVinogradi. Zanimljivo je kao primjer navesti popis vjerskih matičnih knjiga koje jeHistorijskom arhivu u Osijeku 1969. Državni arhivu Osijeku je 2000-2001. Takve matične knjige su preuzete u arhiv, asve one koje do tada nisu zaštitno snimljene, uključujući i one koje se i nadalje čuvaju u župnim arhivima, poslane suna zaštitno snimanje u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Popis svih matičnih knjiga krštenih, vjenčanih i umrlih napodručju dosadašnje nadležnosti ovog arhiva, bez obzira nalaze li se u arhivu, u matičnom uredu ili u župnom uredu,vodi se u dokumentacijsko-informacijskom centru Državnog arhiva u Osijeku i podaci iz njega su na raspolaganjukorisnicima. SRŠAN, Stjepan, Kamilo Firinger kao arhivski djelatnik 1947-1977. Kamilo Firinger, arhivist ipovjesničar. Osijek, Muzej Slavonije Osijek, Državni arhiv u Osijeku, 2005, str. Zapisnik o pregledu župe Bapska u dosjeu župe. Reviziju i dopunuevidencija o matičnim knjigama u arhivu i na terenu obavili su Stjepan Sršan, IlijaĆosić, Željko Vrban, Vilim Matić i Manuela Kozić krajem devedesetih godina 20. Struktura vođenih zapisnika o pregledu Svi zapisnici o pregledima pismohrana u vjerskim ustanovama vođeni su tipski,po unaprijed utvrđenoj shemi, tako da su podaci sustavno dostupni za usporednuobradu i oblikovanje relevantnih zaključaka. KUŠEN, Dražen, Vjerski arhivi u sjevernoj Hrvatskoj - razvoj, tipologija, sadržajniznačaj. Zapisnik o pregledu Rkt. Zapisnik o pregledu Spc. Takvi i slični sustavni pothvativrijedna su povijesna iskustva, a u ovom je radu jedno takvo radno povijesno iskustvopredočeno na primjeru Državnog arhiva u Osijeku. Međutim, nije osnovna nakanaovog rada samo predočiti jedno povijesno iskustvo i njegov značaj, nego više od toga. S jedne strane, takav sveobuhvatni i sustavni višegodišnji rad jednog arhiva zapodručje svoje nadležnosti, na obavljanju pregleda arhiva pojedinih vjerskih ustanova ipisanje obimnih zapisnika s mnoštvom vrijednih podataka koji se bilježe po ustaljenojshemi, pruža danas osnovu za oblikovanje novog modela zapisnika i moguće vrijednesuvremene baze podataka o vjerskim arhivima i gradivu koje se u njima čuva. S druge strane, to je iskustvo dokaz mogućnosti i poticaj za sličan ineophodan postupak danas. Naime, Državni arhiv u Osijeku bi danas trebao, osobitoza područja koja su stradala u Domovinskom ratu, ponoviti cjelovite preglede nadsvim tim imateljima i usporediti ga sa stanjem koje je evidentirano prilikom pregledaobavljanih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. Zbognovog ustroja područnih arhiva to svakako treba obaviti uz suradnju s arhivima uVirovitici i Vukovaru. Bez sustavnog ponovnog pregleda i usporedbe, bilanca stanja temogućih stradanja odnosno akvizicija, ne može se nikakvom približnom procjenompretpostaviti. Tu baštinu treba sveobuhvatno pravilno vrednovati,utvrditi njezino stanje i definirati potrebe tih arhiva na tragu kvalitetne intelektualnei fizičke zaštite te korištenja gradiva koje se u njima čuva.
22.12.2014. STV Vijesti Vladimir Krstić novi trener KK Vrijednosnice Osijek
Gimnazije je za njegova ravnanja postala e-školom, a uključena je i u europski program Erasmus+. Spisi pak što ih je u Budimpeštu prenio ban Khuen Héderváry vraćeni su Arhivu tek 1958. Blago je vjerovatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu, ili nekom drugom gornjogradskom lokacijom. Javni bilježnik Branka Škalički, Garešnica 14. Posmatranje i praćenje: Procjenjivanje i bilježenje komentara o napredovanju učenika, ispunjavanje obrazaca za praćenje, fotografiranje i izdvajanje radova za portfolij Nastavna oblast: Književnost Nastavna jedinica: Konak, Ćamil Sijarić Struktura i tip sata: Usvajanje novih nastavnih sadržaja Odgojno-obrazovni ciljevi Odgojni: razvijanje ljubavi prema knjizi, izgrađivanje pozitivnih osobina ličnosti, prihvatanje i razumijevanje ljudskog ponašanja u dramatičnim trenucima, razvijanje ljubavi prema bh književnoj tradiciji Obrazovni: vremenska i prostorna lokalizacija teksta, sadržajna analiza, motivi, kompozicija fabula, tema, ideja , karakterizacija likova, upoznavanje sa historijskim okolnostima na koje roman referira, dramatičnost i dinamičnost kompozicije Funkcionalni: razvijanje, izgrađivanje i formiranje perceptivnih, mentalnih i komunikativnih i stvaralačkih sposobnosti Nastavne metode i postupci: tekst-metoda, metoda usmenog izlaganja i razgovora, metoda demonstriranja, heuristička metoda Oblici jezičke i socijalne komunikacije: frontalni rad, grupni rad, individualni rad, individualizirani rad, rad u parovima Nastavna sredstva pomagala: Čitanka 9, kreda, bilježnica, olovke, grafoskop, grafofolija sa ilustracijom iz Čitanke 9, Tematska korelacija Međupodručna: jezik, kultura izražavanja Međupredmetna: muzička kultura, likovna kultura, historija, geografija Ishodi učenja: Prepoznaje roman kao prozni oblik književnosti, prepoznaje elemente historijskog romana, određuje statične zaustavljajuće i dinamične pokretačke motive, otkriva stilsko-izražajna sredstva, otkriva kompozicijske dijelove književnog teksta, prepoznaje fabulativni tok i povezuje ga s tematsko-idejnom osnovom teksta Tok izvođenja nastavnog sata Motivacijski dio časa: · Šta priča i pričanje znače čovjeku? Francuska pokrajinska uprava 1806-1813 62.
[Kako izgleda prvi sexualni odnos video|Posao za zene u inostranstvu|Sex cestitke za rodjendan]
Oznake: &, Kategorizacija, stvaratelja, arhivskog, gradiva, s, područja, nadležnosti, Državnoga, arhiva, u, Vukovaru
komentiraj (0) * ispiši * #
Dubravka Sesar: Hrvatska književna i jezična baština u slavističkoj magli - Stranica za upoznavanje
Dubravka Sesar: Hrvatska književna i jezična baština u slavističkoj magli
Click here: Dubravka Sesar: Hrvatska književna i jezična baština u slavističkoj magli
To je impliciralo neku vrstu jezične službenosti, tj. Chicago 17th Edition Sesar, Dubravka. Rapacka: Croatia plorans, u: eadem: Leksikon...
Druga, starohrvatska podetapa XI. Danas se te dijalekte smatra prijelaznima između srpskoga jezika s jedne te makedonskoga i bugarskoga s druge strane. Narodni plesni običaji južne Dalmacije.
Dubravka Sesar: Hrvatska književna i jezična baština u slavističkoj magli - U pogledu jezika, odnosno jezične politike H R SS je dosljedno prihvatila i promicala standardni jezik kao stečevinu građanske nacionalne integracije, ali je dopuštala, pa i poticala odstupanja u nekim specifičnim pitanjima, prije svega u književnosti koju su stvarali seljaci.
Kome se dijalekt opire — konzervativizmu ili modernizmu? Kome se dijalekt opire - konzervativizmu ili modernizmu? Festivali zabavne glazbe i sociokulturna lingvistika suvremene Hrvatske. Subverzivne prakse u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi. Hrvatski mediteranski ili jadranski kulturni areal bio je u prvoj polovici 20. Promjenu donosi otvaranje zemlje prema Zapadu, utjecaj žanrova popularne kulture, posebno talijanskog festivala u Sanremu, i razvoj turizma u pedesetima. U tom kontekstu pogotovo festival Melodije Jadrana, osnovan u Splitu 1962, tematizira razne emancipacijske procese i preispituje tradicionalne društvene uloge i prakse i promiče nove glazbene žanrove, u sklopu njih i čakavštinu, odnosno regionalnu dalmatinsku koin. U dva desetljeća on je promijenio prestižne jezične hijerarhije i u javnoj sferi legitimirao regionalnu kulturu, pučku arhitekturu, prirodne ambijente i dotad stigmatizirani autohtoni leksik jadranske obale. U općem, uvodnom smislu može se kazati da kategorijama elitne i pučke narodne kulture na jezičnoj razini odgovaraju kategorije standardnog jezika, medija društvene modernizacije, u prvome slučaju i dijalekta, medija društvene re tradicionalizacije, u drugome slučaju. Unutar takve paradigme u hrvatskom se slučaju, posebno nakon Drugog svjetskog rata, atipično pokazuje da i dijalekt u relativno nehibridiziranu obliku može funkcionirati kao jezični medij masovne kulture, posebno festivalski posredovane popularne, lake ili zabavne glazbe, kao izraz i odraz širih modernizacijskih procesa. Važno je stoga istraživati jezične prakse, odabire i stilizacije — individualne i kolektivne — u žanrovima popularne kulture, zasnovati sociolingvistiku, sociokulturnu lingvistiku i lingvističku antropologiju stripa, novinske karikature, domaćeg igranog, titlovanog stranog i sinkroniziranog animiranog filma v. Žanić 2009 , zabavne, rock i hip-hop glazbe. Glazba je posebno zanimljiva zato što društvene mijene registrira brže od književnosti, bilo trivijalne, niske, bilo umjetničke, visoke, ili filma, jer je u njenu slučaju stvaralački proces i put od autora do publike bitno kraći, samim tim i reakcije na inozemne trendove i razmjene utjecaja na svim razinama, uključivši jezičnu. Festivali zabavne glazbe, koji su ovdje u središtu pažnje, u načelu mogu promicati ili otvoriti prostor za promicanje svakog varijeteta bilo eksplicitnim programskim odredbama, bilo neformalnim sugestijama autorima stihova, bilo nezainteresiranošću za ikakvu jezičnu politiku, što opet u povoljnom stjecaju okolnosti može uroditi spontanim stvaranjem svojevrsnog žanrovsko-tematskog jezičnog identiteta koji se počinje poimati kao tradicija i model. Takve priredbe svojom medijskom izloženošću opskrbljuju varijetet percepcijskim identitetom, pozitivnim ili negativnim, namiču mu, redefiniraju ili reduciraju prestiž ili tek odašilju informaciju da postoji, da je javnokomunikacijski aktivan, da su njime načelno izrazive emocije, situacije, odnosi i ugođaji što ih skladba tematizira. Popularnost neke skladbe, naime, ujedno je popularnost njena teksta koji se — i kao sadržaj, i kao jezični ostvaraj — čuje i više puta na dan, te lako pamti podupire li ga dobro orkestriran glazbeni motiv. Izuzevši anglo-američki svijet, Hrvatska je u međuraću, a posebno nakon Drugog svjetskog rata najviše popularnoglazbenih utjecaja primila iz Italije. Iako su sociolingvističke situacije unikatne, ima osnove spomenuti Festival talijanske pjesme Festival della Canzone Italiana , prvi put održan u elitnom ljetovališnom gradu Sanremu u Liguriji 29. U poratnoj depresivnoj i uvelike ruralnoj Italiji malen je postotak stanovništva bio pismen, a još manji vladao standardnim talijanskim, pa su i u javnoj komunikaciji dominirali dijalekti. Uvozni su se filmovi sinkronizirali isključivo na hiper standard, među ostalim, zato da mu se namakne prestiž i ostvari jezična pouka, pa se podrazumijevalo da i za Sanremo u obzir dolaze samo takvi tekstovi. Dok je u Italiji Sanremo bio središnji, zapravo jedini nacionalni festival, te bi zacijelo i u drukčijim sociolingvističkim prilikama na neki način promicao standardni jezik, Hrvatska je od početka i u tom pogledu izrazito decentralizirana i nacionalni festival na sanremski način ne postoji, samim tim ni srodan kodifikacijski učinak za službeni nacionalni varijetet. Suprotno svom sanremskom uzoru, hrvatski su festivali snažno djelovali kao medij komunikacijskog promicanja i afirmacije lokalnih i regionalnih varijeteta, dijalekata, ne samo unutar njihovih matičnih sredina, nego u nekim slučajevima i izvan njih, tj. Moglo bi se čak reći da u desetljećima u kojima su oni bili glavni medij predstavljanja skladbi, autora i izvođača nije ni bilo nacionalne glazbene, samim tim ni jezične forme u sanremskom smislu, nego samo regionalnih skladbi koje su regionalnima i ostajale i onih koje su, svom jezičnom aspektu usprkos ili zahvaljujući njemu ako je stekao širi prestiž, postajale nacionalnima. No, u tako naznačenoj opreci činjenica da je Sanremo djelovao kodifikacijski i normativistički centripetalno, ujedno kao brana regionalnim idiomima da dosegnu nacionalnu popularnost, prepoznatljivost i prestiž, ne znači da su hrvatski festivali u tim kategorijama imali centrifugalan učinak. Točnije je reći da su i oni, na svoj specifičan način, djelovali ujedinjujuće, jer su lokalni i regionalni idiomi — u beskonfliktnu supostojanju sa standardom i u repertoaru istog izvođača i u programu većine festivala — premošćivali regije i postajali općedruštvenom svojinom, u svojoj domeni de facto nacionalni koliko i on, ovdje razumljen prije svega u svom razgovornom registru. Takva uloga institucije festivala i žanrova popularne glazbe uopće spominje se začudno malo kad se raspravlja o dijalektima, njihovu društvenom i kulturnom statusu i komunikacijskoj ulozi. Koliko se dalo ustanoviti, ti se procesi uviđaju u samo dva slučaja. Iskorak je važan iako su posrijedi više neotradicijski, posebno Krapina, nego zabavnoglazbeni festivali u smislu promicanja urbanih plesnih ritmova i žanrova na tragu zapadnoeuropskih, angloameričkih, latinskoameričkih i drugih globalnih uzora i trendova kao što su Zagrebački festival zabavne glazbe 1953, od 1984. Splitski je festival ovdje posebno važan, jer je izravno, s dosegom i kontinuitetom neusporedivim s ikojim drugim, promijenio hrvatski sociolingvistički krajolik i prestižne hijerarhije, te jedan regionalni varijetet, točnije — njegovu stilizaciju, u kratku vremenu od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih učinio nacionalno poznatim. Dodatna je dimenzija u tome što je po naravi stvari tematski i geografski bio najotvoreniji fenomenima koje je donosio ubrzan razvoj turizma kao gospodarske grane s dubinskim demografskim, kulturnim, psihološkim i društvenim učincima. Stoga se na njemu, s maksimalnim medijskim odjekom, tematizirala ne samo lokalpatriotska i pastoralna motivika, nego premijerno sav novi vrijednosnonormativni sustav relevantan za cijelu zemlju odnosi među spolovima, kontakt nas i njih, tj. Najvažnije je i najdalekosežnije što je njegovim posredstvom u nacionalnu kulturu i javnu jezičnu sferu, sociopolitički imaginarij, te realnu i simboličnu geografiju Hrvatske re integriran jedan kulturni areal — jadranski ili mediteranski — koji je dotad u njoj bio posve deklarativno ili historicistički prisutan, ili čak iz nje programski isključen. Taj prekretnički učinak ne obezvređuje činjenica što je to uvelike bilo posredovano nizom mentalitetnih, ambijentalnih i jezičnih auto stereotipizacija. Da se rečeno razumije, valja podsjetiti na odnos između popularne ili masovne na jednoj, a narodne i pučke te elitne kulture na drugoj strani u razdoblju koje neposredno prethodi tom obratu. Ključan je akter za shvaćanje odnosa prema narodnoj kulturi između dva svjetska rata kulturno-prosvjetna organizacija Seljačka sloga, organizacijski i ideološki usko vezana uz H R SS, osnovana u Zagrebu 1925. Kako je politički program HSS-a seljaštvo vidio kao subjekt ukupnog javnog života, suutemeljitelj i predsjednik Sloge Rudolf Herceg zamislio ju je kao organizaciju cjelokupna kulturnog rada na selu, a u srži je bila ideja manje-više zajednička svim onodobnim seljačkim ideologijama: oštra dihotomija sela i grada, staroga i novoga. Djelatnosti su bile trojake. U pogledu širenja prosvjete i pravno-gospodarske pomoći selu u vremenu nagle modernizacije i industrijalizacije, stranka i njen odvjetak mnogo su učinili da ono uhvati korak s novim dobom, opismeni se, podigne higijenske standarde, stekne znanja o upravi, financijama, trgovini... Što se tiče očuvanja tradicionalne seljačke kulture, koja se programski poistovjećivala s nacionalnom hrvatskom kulturom i također imala svrhu potvrditi seljaka kao društveni i politički subjekt, Sloga je u svom konzervativnom dijelu htjela pošto-poto sačuvati tradicionalni svijet, uvjerena da samo on ima istinsku stvaralačku snagu. U tu je svrhu važan bio rad na seljačkim zborovima, jer dok su dotad pjevačke skupine na selu izvodile građansko-nacionalni repertoar, otad se programski odbacuju tzv. Organizacija je promicala i pučke pjesnike koji su zagovarali tradicionalne vrednote, tiskala ih u svom glasilu i na druge načine poticala njihov rad. Tako je na glavnoj skupštini 1938. Na tom tragu jedno slavonsko mjesto izvješćuje da su po osnutku ogranka Sloge sve djevojke prestale nositi suknju iako se već bila udomaćila, a Baranjci 1940. Budući da poznaju autorstvo, gornji su stihovi tipičan primjer pučkoga književnog fenomena kao prijelaza između usmene i umjetničke književnosti. Iz takva rakursa pučke autore na djelovanje potiče sve što vide kao otklon od ustaljenih, tradicijom ovjerenih vrijednosti, samim tim kao opasnost za ćudoređe. I zadugo u poraću na udaru su pučkih pjesnika prije svega modne novosti kojima prve podliježu žene, za njima i muškarci, bilo kad prelaze na građansko odijelo, bilo kad, s popularnošću rocka, počinju brijati brkove i puštati dugu kosu, i tako se feminiziraju. U pogledu jezika, odnosno jezične politike H R SS je dosljedno prihvatila i promicala standardni jezik kao stečevinu građanske nacionalne integracije, ali je dopuštala, pa i poticala odstupanja u nekim specifičnim pitanjima, prije svega u književnosti koju su stvarali seljaci. Ti su pisci, naime, osim na standardu, pisali i na materinskom idiomu, uglavnom kajkavskom, jer su većinom i bili kajkavci. Odnos prema jeziku po naravi je stvari relevantan i za repertoar seoskih zborova, jer se i njime — a ne samo glazbom i izvedbom — iskazuje autentična i neiskvarena kultura. Zato su izbijali sporovi i o tome što je jezično autentično. Iako je posrijedi bilo društvo s dominantno seljačkim stanovništvom, njegova kulturnopovijesna kompleksnost i raznoliki utjecaji što ih je asimiliralo suočili su ideologe Sloge i s drugim, teško pomirljivim činjenicama. Ma kako radikalan, taj je koncept bio barem mehanički primjenjiv na kontinentu, uključivši Hrvate u BiH i Vojvodini, ali je jadranski rub nacionalnog prostora ostavljao u statusu stranog tijela, neuklopiva u ideološki konstruiranu tipologiju kultura i nacionalni imaginarij. U odnosu na maritimni pojas ili mediteranski kulturni areal ideolozi i praktičari kulturnoga djelovanja trajno lutaju između prešućivanja i izričita — uvjetna ili bezuvjetna — isključenja iz narodne cjeline. Baš je Šarinić dobar primjer kako isti autor u istoj knjizi isti prostor protuslovno tretira. S druge strane, mediteranski tip naselja i obilježja njegove kulture ne omogućuju jasnu distinkciju sela i grada, seljaka i građanina, kao u unutrašnjosti. Kad je riječ o krajoliku kao estetskoj činjenici koja budi domoljubni ponos i povijesnoj podlozi koja pravno-politički legitimira aktualne nacionalne težnje, more i primorje vrednuju se afirmativno, a kad se uvedu ekonomski i sociokulturni kriteriji, jadranski se rub pretvara u svojevrsni remetilački faktor ili predodžbeni višak. Što ne spada u okvir klasičnih seljačkih tradicija i u ideološki konstrukt o tipično kontinentalnoj naravi južnoslavenskog stanovništva, ispada iz koncepta tradicionalne kulture. Izvještaji o radu i smotrama Seljačke sloge pokazuju izrazitu i trajnu podzastupljenost obalnih i otočnih ogranaka, ali i njihovu vlastitu pasivnost, pogotovo u Dalmaciji, jer se ti ljudi očito nisu prepoznavali u službeno postavljenu okviru i kategorijama. Hvar, Jelsa i Opuzen nikad nisu nastupili na smotrama i na godišnjoj su skupštini 1939. Kada je pak nastojao teorijski osmisliti i politički legitimirati zone hrvatske narodne kulture, dvije su bile neprijeporne: panonska, u kojoj da je najviše običaja, nošnji i popijevki još iz slavenske pradomovine, te dinarska, u kojoj da su sačuvani ilirski i običaji drugih prastanovnika. Hrvatski je Mediteran očito bio nerješiva enigma, ni jednoznačno uklopiv u ratarsko slavenstvo kao panonska nizina, ni jednoznačno i izravno, bez trećega kulturnopovijesnoga protagonista, naslojiv na predhrvatske tradicije kao dinarski pojas. Na obali su se, naime, Hrvati, osim na neproblematične Ilire i njihovu ruralnu stočarsko-ratarsku ekonomiju, još izrazitije naslojili na problematičnu grčko-rimsku ili neolatinsku kulturu, njen urbanitet i mješovitu vinarsko-ribarsko-pomorsku ekonomiju. Iako je i kontinentalni grad trajno trpio kritiku zbog prisutnosti stranih utjecaja, obalni joj je bio izložen još više zbog konkretne naravi i porijekla takva utjecaja, zbog troslojnosti svoje kulture. Eksplicitno isključenje jednoga kulturnoga kruga kao razorna za konzistenciju cjeline posljedica je vizure postavljene četrdesetak godina ranije, u paradigmatskom etnografskom naputku Antuna Radića Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu iz 1897. Izuzetak je bio tek novinar Petar Kasandrić. Iz svjedočenja o životu na moru izrijekom su, dakle, isključeni pravi pomorci, pa i nemalo ribara koji su — baš poput hvarskih — od sredine 19. Posvemašnji nedostatak interesa etnografije i folkloristike za pomorske tradicije promijenio je tek Splićanin Olinko Delorko kad je kao suradnik zagrebačkog Instituta za narodnu umjetnost u dvije nevelike prekretničke zbirke 1951. Takvo je zasnivanje uzornog opsega narodne tradicije i izvođenje nacionalnog identiteta samo iz kontinentalnih fenomena po naravi stvari izostavljalo i jezični aspekt hrvatskog Mediterana, čakavski u cijelosti, ali i štokavski na razini zajedničkog panmediteranskog sociokulturnog leksika. Bili ili ne bili toga svjesni, ideolozi hrvatskog seljačkog pokreta, koji je kao krajnji politički cilj imao nacionalnu autonomiju, pa i samostalnost, našli su se u tom aspektu na istoj crti s hrvatskim vukovcima i njihovim rigidnim štokavskim purizmom, kojemu je krajnji cilj objektivno bio hrvatsko-srpsko jezično, kulturno, pa i političko ujednačenje. Protukajkavski smjer toga purizma koliko-toliko se mogao neutralizirati samom snagom Zagreba kao stabilna političkoga, ekonomskoga, kulturnoga, sve više i znanstvenog i medijskog središta, te njegova relativno prostrana i homogena kajkavofonog okruženja koje je prirodno hranilo živi gradski govor i priječilo njegovu znatniju štokavizaciju. Prestiž koji vernakular glavnoga grada prirodno razvija stoga je trajno uključivao veću ili manju ali uvijek vidljivu kajkavsku sastavnicu. Čakavština je u tom odnosu ostala zaboravljena: vukovcima nezanimljiva zato što nije — poput kajkavštine, stvarnoga i reprezentacijskog idioma glavnoga grada — simbolizirala hrvatsku razlikovnost, a kulturno-političkoj eliti nepraktični periferijski višak zato što su je sociopolitički i kulturnopovijesni razlozi nukali da nacionalni identitet primarno izvodi iz srednjoeuropskoga kruga nasuprot metaforičnom srpskom balkanstvu. Kasandrić u svom pozivu na bilježenje pomorskih tradicija 1917. Da bi se svi ti kompleksni odnosi razumjeli, valja nešto kazati i o tipologiji naselja. Osnovna morfološka podjela naselja razlikuje dva tipa: razbijeni i zbijeni. U Dalmaciji se, međutim, kameni pojas jasno dijeli na kontinentalni i obalno-otočni. U prvom, u Zagori, tip je naselja vezan uz zadružne, rodovske tradicije i ona su položena duž ceste, tj. Ondje je stoga moguć, prirodan, pa i poželjan spomenuti tip ekonomije. Na obali i otocima dominira zbijeni tip u kojem se kuće nižu jedna do druge u svojevrsnom kamenom labirintu, većina naselja na otocima ima poljane ili širine, Agoru na kojoj se nedjeljom i blagdanom skupljaju svi stanovnici na razgovor i šetnju, a crkva s grobljem redovito je na nekoj uzvišici. U takvu dalmatinsko-mediteranskom tipu zbijenog naselja glavna arterija prolazi kroz selo ili ispred njega, ulice su dobrim dijelom popločane ili nabijene kamenim kockama, a dvorište dvor koje pripada jednoj grupi kuća popločano je uvijek Miličić 1955. Nasuprot unutrašnjosti, na obali nema ni drvene ni gradnje od opeka, kao ni njihove kombinacije, nego se gradi isključivo od kamena, dugo se i krov pokrivao kamenim pločama. Strukturno, posrijedi su urbana naselja s ruralnim osobinama. Dihotomija planinske i nizinske ravničarske, dolinske ekonomije, odnosno koncept jednostavne stočarsko-ratarske ekonomije neprimjenjiv je na mješovitu, vinarsko-ribarsku obalnu ekonomiju koja uključuje i maslinarstvo, te pomorstvo. Slika postaje još kompleksnija kad se u novije doba doda radništvo, koje nije gradsko, nego nastaje u drvenoj brodogradnji ili uz kamenolome, te nije jednoznačno odvojeno od težak kao industrijsko radništvo od klasičnih kontinentalnih seljaka. Zorno su to pokazala terenska istraživanja plesnih običaja što ih je u šezdesetima vršio etnokoreograf Ivan Ivančan. U pučkom plesnom repertoaru kontinentalne Hrvatske, iako su i ondje prodirali građanski plesovi kao polka i valcer, također mađarski čardaš, na sela u Pounju i vanjster kao izvedenica građanskoga one-stepa, u međuraću su i prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata dominirala razna kola i drmeši, u dijelu Podravine i posve jednostavni stezanec u kojem se sudionici u liniji drže za ruke i povlače lijevo-desno. Elementi modernih plesova stranog porijekla prodirali su i u neka kola alpske i panonske zone, slavonski poskakanac sastavljen je pak isključivo od trokoraka polke, no to ne mijenja opću sliku plesnih tradicija Ivančan 1985. Mještani često ne znaju odakle su došli plesovi, a kad znaju, odgovori su očekivani. Ostali razlozi proizlaze isključivo iz života uz more: kvojku i kreolu na Brač su donijeli međuratni povratnici iz SAD, a stari Tučepljanin, kao i toliki drugi mornari, kaže da je plesao gdje god bi došao, pa donio u svoje mjesto. Dodatni je element u samom Splitu bio dvogodišnji boravak američkih ratnih brodova poslije Prvog svjetskog rata: Amerikanci su stanovništvo zarazili jazzom, sami otvorili dva plesališta, ali su se i inače svuda počeli plesati foxtrot, two-step i drugi najnoviji plesovi. Na Visu se fokstrot tango pojavio prije Prvog svjetskog rata, swing odmah nakon njega, ubrzo i englis valcer, rumba i tango. Slično je bilo na Braču i Hvaru. U kasnim pedesetim, s počecima turizma, u mjesta uz more plesove su donosili beogradski ferijalci u kampovima i odmaralištima, uskoro i strani turisti. Oni su masovno u Split dolazili za Sv. Duju i na Pjaci uz diple izvodili kola. U gradu jest postojala jasna granica između građana i težaka: prvi su rijetko zalazili u težačka predgrađa, a drugi su u grad išli samo nedjeljom, a i tada uglavnom na Rivu. No, na svojim okupljanjima u Varošu i na Lučcu plesali su iste plesove kao građani na svojim zabavama: valcer, mažurku, polku, monfrinu i šotić, poslije 1918. Njemački sociolog i povjesničar kulture Kaspar Maase masovnu — ili, što mu je istoznačno, popularnu — kulturu drži vladajućom ili bazičnom kulturom masovne demokracije, njen je postojan uspon od sredine 19. U cjelini gledano, popularna je kultura trpjela kritiku iz dva glavna rakursa, od onih koji su se zauzimali za očuvanje pučkih tradicija i onih koji su elitnu kulturu vidjeli kao jedini istinski stvaralački izraz. Ne čudi zato što je, iz prvoga rakursa, i sam predsjednik HSS-a Vladko Maček 1937. Pjesnik i novinar Nikola Polić pokazuje kako dva svjetonazorno-estetska polazišta kritike popularne kulture, ono odozdo i ono odozgo, populističko i elitističko, mogu supostojati u istoj osobi i lako se kontekstualno smjenjivati. Kad kao nostalgični Primorac iz Zagreba 1923. Drugi put govori kao pasionirani pijanist koji osobito rado svira Puccinija, ljubitelj književnosti i klasične glazbe koji za zagrebački Vijenac piše baletne i operne kritike. Dubinskim promjenama u ukusima i načinu života nije nimalo bio oduševljen ni Vladimir Nazor, makoliko se njegov uredni građanski život razlikovao od Polićeve boemštine. Omiljena međuratna tema bila mu je ugroženost dijalekata, osobito čakavštine čijim se istarskim idiomima — prije svega naglasnim sustavima koji su mu omogućili prijenos klasične versifikacije na hrvatski — zanio dok je ondje kao mladić učiteljevao. Za čakavski je opasno bilo isto ono što su, iz svojega kuta i u krajevima koje su organizacijski kontrolirali, i ideolozi Sloge držali općenito pogubnim za autohtonu narodnu kulturu: urbanizacija, industrijalizacija, obrazovni sustav, migracije... No, u zagrebačkom je Obzoru Nazor 1935. U ironičnu se obratu jedva tri desetljeća potom baš turizam — tematiziran u žanrovima popularne kulture — pojavio kao glavni medij promocije i afirmacije dijalekta. Novi društveni i ekonomski odnosi najzad su zaustavili prekomorsko iseljavanje, omogućili bitno bolji život i obrazovanje, te donijeli masovne medije posredstvom kojih su stanovnici ruševnih tvrđava čakavštine prvi put u maksimalnu prostornom i populacijskom dosegu progovorili o sebi svojim vlastitim jezikom. I njihove muke i samoće, iskazane u Runjić-Zuppinu Pismu ćali 1967 , Bašić-Benzonovoj Bodulskoj baladi 1965 ili Dedićevoj Staroj curi 1965 , i njihov krajolik, čiju su ljepotu mnogi prvi put uopće uzmogli opušteno doživjeti, i nove, socijalno nesankcionirane sentimentalne avanture, postali su glavne teme na dva velika festivala na moru: opatijskom i pogotovo splitskom. Taj je njihovu govoru ne samo skinuo stigmu tuđinštine, koje oni i nisu bili svjesni, nego mu dao i dotad nezamislivu vitalnost i prestiž. U tom se procesu, kad se usporedi s drugim festivalima, uočavaju i neki paradoksi. Prvo, Melodije Jadrana nisu u natječajnim propozicijama imale odredbu o poželjnom jezičnom tipu, te je stilizacija i upotreba dalmatinske zabavnoglazbene koin bila spontan proces Žanić 2012. Splitski festival katalogizirao je, standardizirao i ambijentalno čvrsto kontekstualizirao leksik koji se u javnoj sferi javlja već u tridesetima, samo što još nije bilo medij koji bi ga distribuirali cijeloj javnosti. Tada, naime, popularna glazba počinje tek stasalom kontinentalnom građanstvu nuditi Dalmaciju i Dubrovnik kao romantične Arkadije s palmama, agavama i oleandrima, kao domaći sociokulturni, pejzažni i ambijentalni ekvivalent Havajima, Karibima, Meksiku i drugim, prosječnom Srednjoeuropljaninu egzotičnim toposima iz američkih i njemačkih šlagera. Najpopularnije su Daleko me biser Jadrana i druge arije iz opereta Ive Tijardovića, Marijana i Adio, Mare Vlaha Paljetka, ali i, primjerice, tango Jedino palme znaju Žike Ljujića, koji zagrebački Albini 1942. Ne samo Tijardovićeva splitska čakavština, u kojoj je to konstitutivni element, nego i razgovorna, normi bliza novoštokavština toga tanga prirodno apsorbira mediteranski sociokulturni leksik ja ću ko uvijek stajat na portu; da li ćeš doći na našu rivu. Izrastanje vikenda, tog koncentrata slobodnog vremena, u društvenu instituciju u Hrvatskoj je najprije vezano za industrijalizirani i urbanizirani sjeverozapad, a za jadransku obalu tek u godinama poratne urbanizacije i industrijalizacije; takav slijed ima i izrastanje ljetovanja u društvenu instituciju i samog ljeta u kulturni pojam. Budući da se, za razliku od vikenda, ljetni turizam odvijao uglavnom na obali i otocima, terminologija mora i pripadnih ambijenata mogla je biti samo ona koja se u tom prostoru prirodno kroz povijest oblikovala, ma što o njoj mislile jezične i druge ideologije. Drugim riječima, dok je ljeto samo klimatološka, a more samo geofizička kategorija, u biti je svejedno kako se iskazuju i opisuju; jednom kad postanu sociopsihološke i kulturnoantropološke kategorije, kad urastu u identitetske narative i samo percepcije, sa sobom nužno donose vlastiti jezik. U naravi je masovne kulture, posebno popularne glazbe promicati i prikazivati nove realije, posebno nove modele društvenog ponašanja žena, ujedno ih moralno i socijalno destigmatizirati. U rakursu ovog rada splitske su Melodije Jadrana bitne zato što su tu poruku pronosile i na dijalektu, čak uglavnom na njemu, te što su je organski vezivale za interes sve većih segmenata društva za slobodnim vremenom i proizvodima industrije dokolice. Nakon rata radio doživljava ekspanziju, javljaju se i još zadugo rijetki gramofoni, potom televizija iako je upravo srednja Dalmacija zadnja u Hrvatskoj pokrivena signalom TV-Zagreb, koja je prvi prijenos iz Splita ostvarila tek u proljeće 1964. Bilo ili ne bilo tako formalno zamišljeno, Melodije Jadrana, u prvim godinama i Opatija, u pravom su se trenutku naslonili na zatečene slušateljske navike i ukuse, te programske zamisli Radio-Zagreba. Sociokulturno gledano, ponajvažnije je što je — uz tradiciju međuratnih šlagera — radio uvelike dovršio oblikovanje motivike mora, ljeta, sunca, primorskoga krajolika, brodova, plovidbe, mornar, te pripadnih temeljnih emocija čežnje i nostalgije, ljubavnih susreta i rastanaka. Radio-Zagreb prvi je put 8. Radio-Zagreb je tako s Jugotonove šelak-ploče od 78 okretaja, snimljene 1952, često emitirao Tamo na rivi, jednu u nizu skladbi koje su u kolektivnu memoriju i leksički fond unosile ne samo lokalne toponime, nego i bazični mediteranski leksik: Tamo na rivi čekat ću te,mala, tamo na rivi kraj crvenog ferala, na Porporeli sve do bijela dana... U barci maloj na Lokrum ćemo poći uživat skupa u dubrovačkoj noći... Iz današnje se perspektive možda čini pretjeranim isticati prekretničku jezičnu, sociokulturnu i percepcijsku ulogu te i sličnih skladbi u izvedbi Nardellijeva Ansambla Dalmacija, Grupe Dalmatinaca Petra Tralića, braće Sutlović, dueta Boris Nikolić i Nikola Kordić, Anice Zubović i drugih što su se u pedesetima danomice čule u Pomorskoj večeri i drugim emisijama nacionalnog Radio-Zagreba. I sam je zaslužni O. Znano je kako su hrvatski vukovci redigirali djela Gjalskoga, Kumičića i drugih pisaca čiji je jezik oblikovan na tragu Zagrebačke filološke škole. Pritom su na udaru primarno bile morfološke i uopće gramatičke značajke, dok jezik pisaca iz Dalmacije bolje pokazuje groteskne učinke takve jezične ideologije na razini leksika, zapravo terminologije, s posljedičnim dubokim kulturnim poremećajem. Međuratna vrlo popularna Zabavna biblioteka Matice hrvatske tiskala je 1928. Obojica Splićani koji su ondje i odrasli, relativno uvjerljivi u prikazu grada, atmosfere i likova, praktički ignoriraju autohtoni leksik: na izlete ili kupanje mladi se voze lađom, lađicom i čamcem, koji leksemi ne postoje u govorima na obali, a nikad barkom ili barem brodićem. Kako navode oba kanonska rječnika, basamaci, u jednini basamak, jednako i u turskom, element je osmansko-orijentalnoga graditeljstva u BiH, Srbiji i Crnoj Gori, u značenju stepenika ili stepenica, stuba, kojima se s vanjske strane kuće ide na kat ili s kata na tavan, te je redovito drven Stade zveka visoka čardaka, zazvečaše sitni basamaci, kaže primjer iz junačke epike u prvoj knjizi Rječnika JAZU 1881, urednika Đure Daničića. Stoga mu je, kad se opisuje mediteransko graditeljstvo, nužna atributna odrednica kakva u kontinentalnom ne treba, jer ono ne poznaje gradnju u kamenu. Ono što naši pisci spominju u srednjoj se Dalmaciji zove balatura, u sjevernoj i bolotura, u Istri baladur ili balador, u Dubrovniku balatorij, sve iz mletačkoga balador prema latinskom ballatorium, i znači vanjsko stepenište, skale, s malim predprostorom, tj. Nekad balatura znači samo svod iznad uvučenih vrata u konobu, nekad i njega i vanjske stepenice, skale, koje se, sagrađene uz zid kuće, naslanjaju na nj, pa i samu ravninu na vrhu pred ulazom. Sve je od kamena, pa je i tu svaki gradbeni pridjev suvišan. Što u pučkim, što u klapskim, što u zabavnoglazbenim verzijama, opjevana su sva značenja, no ono prvo, budući da je takva balatura zgodan zaklon zaljubljenima, najčešće je u festivalskim skladbama od samog početka. Već na drugom MIK-u 1965. Novija klapska pjesma Zadranina Tomislava Bralića Ispod tvoje boloture Ispod tvoje boloture pivan tebi serenade očito ima treće značenje. U dugom nizu najpoznatija je nesumnjivo Dalmatinska elegija, koju je na stihove Stjepana Benzona skladao Zvonko Špišić, te s njom Vice Vukov pobijedio u Splitu 1968. U njoj su stihovi: Te škure, balature, ča stididu se sad, ferali ča su sjali kad mrak bi pa na grad, portuni i kantuni, di čeka san te ja... Svi ti autori prirodno su, kao izvorni govornici, imenovali svoj ambijent, kao što to jednako prirodno, u svojem kulturnopovijesnom ambijentu, čini pjesnik sevdalinki. Može se spekulirati što bi u posljednjoj pjesmi više zapanjilo Nazora da ju je čuo: činjenica što su u njoj, ne usprkos turizmu, nego zahvaljujući njemu, sačuvane sve izvorne čakavske značajke ikavski odraz jata, zamjenica ča, treće lice množine prezenta na -du, zamjena završnog m u n, glagolski pridjev radni muškog roda na -a , ili pak činjenica da se legitimno rabe leksemi feral umjesto fenjer, škure umjesto prozorski kapci, portun umjesto kapija i, dakako, balatura umjesto basamak. On i druga dva citirana autora visoke kulture i njena književnoga kanona, iako odrasli među skalama, balaturama i portunima, koje su i oni i njihova okolina tako i nazivali, držali su ih normativno nedopustivima. Pritisak jezične ideologije bio je očito tolik da je potisnuo i osjećaj za sociokulturnu i ambijentalnu stvarnost, da je zapravo proizveo odreknuće od nje: turcizam je bio legitiman i normativan i kad je bio izrazit lokalizam i semantički promašen, a romanizam nije ni kad je izražavao inače drugačije neoznačivu realiju. Rječnik hrvatskoga jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića 1901 jest iscrpao i nešto nove hrvatske građe, ali i uključio praktički sav Rječnik Vuka Karadžića. U njemu nema ni jedne maritimne natuknice nazivi meteoroloških fenomena, riba, plovila, ribarskog i mornarskog pribora , čak ni jedrenjaka, kojem je i iz radikalne vukovske vizure teško naći zamjerku. Izlaz je spontano znala, pa ga onda i širom otvorila upravo popularna kultura kao nov, sveprotežan medij upotrebe i društvene i kulturne legitimizacije dijalekta. Sva su tri festivala u natječajima sličnim formulacijama tražila da se tekstovi bave tipičnim temama dotičnoga kraja, primjerice za splitski onima vezanim za more, lokalni život, običaje, prirodne ljepote i slično. Razlika je u tome što su Festival kajkavske popevke i Melodije Istre i Kvarnera izrijekom odredili varijetete, tj. Takve odredbe i njihova dosljedna primjena očito su razlog zašto je B. Oczkowa, pišući i o festivalima kao izvorima dijalektalne vitalnosti, izdvojila Krapinu i MIK, a ispustila Split. Dodatno, oprečno Splitu, a u tome i MIK-u, organizatori Krapine zauzeli su 1966. Od prve su odredbe već nagodinu odustali, ali na narodnoj se nošnji inzistira do danas iako su zbog toga izbijali i sukobi. Zvonku Špišiću nošnja nije smetala, ali se 1976, kad je izvodio Pismo gosponu J. Prevertu v Pariz, na stihove Zlatka Crneca, jedva izborio da na pozornicu iziđe u trapericama, sportskoj košulji i s građanskim šeširom. Inzistiranje na izvornosti jezičnog idioma na Krapini i MIK-u potaklo je pak dva procesa. Prvo, barem u prvim desetljećima, ograničilo je tematiku pjesama na tradicionalni, predmoderni svijet, tradicionalne odnose među spolovima, pastoralne ugođaje i idealizirani ruralni krajolik, te napitnice i zdravice. Takve su teme nedvojbeno kod svih naraštaja jačale osjećaj regionalnog identiteta, poticale identifikaciju sa zavičajem i u općem smislu afirmirale izražajnu vrijednost dijalekta, ali su i usporavale uvođenje novih tema ili senzibiliteta, prije svega ironije, čime su Melodije Jadrana od početka obilovale. Drugo, kriterij autentičnosti potakao je uglazbljivanje pjesama čiji je idiom u tom pogledu bio čist, dijalektološki ovjeren i kulturno kanoniziran, tj. Kako je ta poezija tematikom, izrazom i senzibilitetom uvelike bila vezana uz agrarni svijet koji je nestajao ili već bio nestao, usporavala je, a svojim institucionaliziranim kulturnim autoritetom i implicite delegitimirala modernizaciju dijalektalnog izraza, otvaranje novim temama, uvođenje novog leksika, tipova figurativnosti itd. Velika raznolikost organskih idioma na kojima su, s izuzetkom Krležinih Balada, bile napisane i pjesme nacionalnoga kulturnoga kanona dijalektalne poezije, dodatni je razlog što ni Krapina ni MIK nisu stvorili, odnosno potakli stvaranje koin s nadlokalnim komunikacijskim i identifikacijskim potencijalom, usporedive s dalmatinskom zabavnoglazbenom koin Melodija Jadrana. Takav ambijentalno-percepcijski, samim tim i jezični raskorak u Splitu — i uopće na Mediteranu — nije postojao. Jer, i njen je jezični izraz bio homogen, leksički jednak za malo i velo misto, i izražavao je nedjeljivu sociokulturnu cjelinu. Preko pjace ili pjacete dolazi se kako do kasnorenesansne palače, tako i do težačke prizemnice ili jednokatnice. Zorno to pokazuje skladba Cesarica Zlatana Stipišića Gibonnija iz 1993. U njoj svitlo umjesto lirskog subjekta jubi lice nedosežne žene, a u njene bile dvore on dolazi samo u snu. Razlika u odnosu na kulturu kajkavskog sjeverozapada u tome je što je u pedesetima, zajedno s drugim mediteranskim leksikom, posredstvom tzv. Primjeri su neizbrojivi, no teško je naći poetski izražajniji i inkulturacijski uvjerljiviji od načina na koji je zagrebački raperski dvojac Tram 11 u skladbi Vrućina gradskog asfalta, na istoimenom CD-u 2000, upotrijebio leksem fjaka, jedan od najopjevanijih — i najtrivijaliziranijih — pojmova mediteranske glazbene leksikografije: Još jedno pakleno ljeto,... Zagrebačka fjaka ko posljedica čistaka ljeto je u kvartu svih izgubljenih dječaka... Ima nas što čitamo novine u carstvu hladovine, u praznom bircu kao i prošle godine, osjećam ko da niko ne voli me... Prvi spoj stilizirana dijalekta i neke moderne, globalne glazbene forme bila je skladba U nedilju, Ane Mali motorin s opatijskog festivala 1960, u žanru sambe koja se u drugoj polovici pedesetih naglo raširila zapadnom Europom Žanić 2012. No, taj se festival nije pokazao pogodnim okvirom za nestandardne idiome: kao jugoslavenski, i to ne u općem smislu, jer svi su natječaji načelno bili otvoreni svima, nego u smislu formalne koncepcije sudjelovanja svih republika i pokrajina, uključivši neizostavni tzv. To je impliciralo neku vrstu jezične službenosti, tj. Dijalektalni izraz, koji u komunikacijski, izražajno i kulturno razvijenu i verificiranu obliku ionako postoji samo u Hrvatskoj, nije se mogao osjećati uklopivim u takav okvir niti u njemu — iz hrvatske vizure — beskonfliktno supostojati sa standardnim hrvatskim. Osnutak drugih festival, odnosno razvoj zagrebačkoga koji opatijskome kronološki prethodi, razriješio je nedoumice i uspostavio prirodan, stabilan i kulturnopovijesno utemeljen hrvatski varijetetni raspored: u Opatiji standardni hrvatski paralelan ostalim jugoslavenskim jezičnim standardima, u Zagrebu, posebno s usponom Zagrebačke škole šansone sredinom šezdesetih, zagrebačka štokavština i urbani kajkavski vernakular, u Krapini organski kajkavski idiomi, na MIK-u organski sjevernočakavski idiomi, a u Splitu regionalna koin na južnočakavskoj podlozi s jezgrom u tadašnjim leksičkim, fonološkim i morfološkim značajkama gradskoga govora. Upravo je koristeći se takvim jezičnim tipom popularna kultura u svim žanrovima počela promicati i novu sliku žene, njene društvene uloge i novostečene samosvijesti. Popularna kultura promiče i legitimira nešto posve oprečno obojemu — dokolicu kao posebnu vrijednost i nove oblike društvenosti. Skladba Žarka Roje Ajme, Mandina sa Splita '67 govori o Splićanki koju je nadmudrio domaći mladić. No, u Dioklecijanovim je podrumima iskoristio mrak da je poljubi, pa se ispostavilo da je posrijedi domaći mladić. Tako opet dobivamo sociolingvističku informaciju o njegovu varijetetnom repertoaru: Reče mi po splitsku: To je, šinjorina, najlipši poljubac u životu mom! Iako djevojka prijateljici kaže da je zbog toga bijesna, očito je da varku drži šarmantnom. A da ni žena nije više pasivna, nego samostalno odlučuje kako će se postaviti prema udvaraču i javno iskazuje vlastitu samosvijest, pokazuje 1963. Na Melodijama Jadrana 1964. Trio TiViDi i Kvartet 4M u alternaciji izvode skladbu Ajte ća! Pet godina kasnije, na festivalu 1969, na programu je Monfrina. Kako naslov govori, Anđelko Đeki Srbljenović skladao ju je na motive onog plesa, porijeklom iz Monferrate u Pijemontu, čiju je dugu popularnost među svim društvenim grupama u maritimnoj Dalmaciji dokumentirao Ivan Ivančan. Ti procesi, međutim, nisu jednoznačni i najčešće se simultano odvijaju na nekoliko razina, kako zgodno pokazuje činjenica da je u hrvatskoj zabavnoj glazbi jedan dijalektalni tekst, idiom koji bi se u načelu imao držati tradicijskim, prvi put 1960. Širenje sambe u SAD, ubrzo i Europu pokrenuo je uspjeh skladbe Brazilski akvarel Aquarela do Brasil Aryja Barrosa iz 1939, uvrštene 1942. Masovnu popularnost žanra potiče 1957. Pod istim naslovom, iste godine, 1963, snimaju je globalna zvijezda Paul Anka i Ivo Robić, u hrvatskom prepjevu Maria Kinela. I kad Srbljenović sklada na motivima monfrine, ples u Dalmaciji ima stoljetnu tradiciju, no prema Ivančanovim terenskim informatorima, baš tada se među mladima gubi. Što je dakle na nadlokalnoj, nacionalnoj razini bilo moderno, iz lokalnog se iskustva lako moglo doživjeti tradicionalnim, čak demodiranim; što je za neke društvene grupe bilo potpuna novost, za druge je jednako autentično moglo biti obnova i rekontekstualizacija tradicije. Niz pitanja mogao bi se nastaviti i onim o tome je li više od stoljeća plesanja sicilijanske tarantelle na obali i otocima dovoljno da se glazba Nikice Kalogjere za Nima Splita do Splita 1964 ili Zvonka Špišića za Barbaru Ivana Slamniga 1975 , oblikovana na tim motivima, drži proizišlom iz tradicije i naslonjenom na pučke plesne običaje ili diskvalificira kao podlijeganje stranim utjecajima. Nesumnjivo je da su u stihovima za uglazbljivanje leksički izbori uvjetovani rimom i ritmičko-metričkim zakonima, no nesumnjivo je i to da darovit dijalektalni pjesnik umije svoj izvorni idiom, njegovu sintaksu i leksik, tome besprijekorno prilagoditi, kao i darovit skladatelj ritam i melodiju takvu idiomu. Kontakt dva jezična sustava ne proizvodi jednostranu zamjenu, nego u standardni jezik — preciznije, njegov razgovorni registar — ulazi velik broj dijalektizama i obratno iako većina govornika nema svijest o tome. Odnos standarda i dijalekta nije više opisiv u kategorijama suprotstavljenosti, ali ni kao gradatum s četiri ili više razina: čisti dijalekt — dijalekt s elementima standarda — standard s elementima dijalekta — čisti standard. Splitske Melodije Jadrana i iz njih izrasli žanr tzv. Iskorak u tom smjeru u tim su regijama, odnosno dijalektalnim arealima učinili tek autori u ranima devedesetima svojim individualnim poetikama i žanrovski vezani uz globalne popularnoglazbene trendove. Dogodilo se to neovisno o festivalskom sustavu, često i u polemičnom, ironijskom ili parodijskom odnosu prema njemu, njegovu sustavu vrijednosti, tematici i jezičnom idealu. Poetika ironijske intertekstualnosti nepoznata je, naime, povijesnoj narodnoj ili pučkoj kulturi. Na MIK-ovu terenu posrijedi su autori tzv. Na njegovu prvom izdanju, kaseti Čestitke i aplauzi 1994 , skladba je Bjonda Lovranka u kojoj su motiv plesa i neuspjele ljubavne veze ostvareni u suvremenim urbanim realijama: Ti si moje srce rovinala kad si z drugen va diske tancala, kad si se oko drugega svijala, kad si se z drugen na vespe pejala. Na kajkavskom području nije bilo takva promocijski i programski povezana uspona više autora i sastava, ali kontinuirano nastaju sastavi koji se izražavaju na urbaniziranim idiomima kajkavske podloge, kakav je međimurski interdijalekt oblikovan na predlošku čakovečkog vernakulara mlade populacije na CD-u Indijancu je bilo smešno 2009 reggae-swing grupe Kom3dija. Prva je ipak 1994. Izrazito socijalno kritičan i sklon ironijskoj dekonstrukciji regionalnih mitema veselih pajdaša vu kleti i kravica na bregima, njen vođa Krešimir Končevski na CD-u A kak se ne bi zval... Idiom koji spontano miješa dijalektizme, standard i hibridne oblike, te uvodi suvremene realije, reprezentira skladba Micika s istog CD-a: Gde smo bili prije ti i ja, za mene se više-manje zna: košarku je igral Plećaš, ti se toga i ne sjećaš... Dosta ti je naših lopova. Kaj bi bile kad bi prešla, druge majmune bi našla. Valja napomenuti da su te ironizacije i parodije posve sukladne i suvremene dekonstrukciji mitema idiličnog Mediterana i njegovih raspjevanih, bezbrižnih stanovnika, kakav su oblikovale Melodije Jadrana, u poetici splitskih hip-hop sastava TBF i Dječaci. Hibridizacije su trajan proces u svakom jezičnom razvoju i komunikaciji, posebno u urbanim sredinama u kojima se stječu govornici različitih polazišnih idioma; hibridnost je prirodan način postojanja jezika. U svojim početnim desetljećima festivali su prema njoj imali dvojak odnos: Melodije Jadrana su je tolerirale, jer nisu sebe izvorno vidjele kao instituciju s nacionalnom ili regionalnom kulturnom i jezičnom misijom, a MIK i Krapina programski odbacivale, jer su se vidjeli kao institucije kojima je zadatak čuvati i autohtoni jezični izraz svojih regija. Njihova je jezična politika bila svojevrsna primijenjena dijalektologija i kulturna pedagogija, što je s vremenom postao i splitski festival, plasirajući isforsirano arhaiziran leksik i općenito hiperdijalektalni idiom, svojevrsni konzervirani žanrovski standard koji više nema, kao u početku, blizu vezu s idiomom novih naraštaja. U sva tri slučaja prirodni komercijalni interesi, a u Krapini i na MIK-u i emocionalne premise koje su priječile realan uvid u stanje dijalekata, u generacijski, obrazovno i interesno uvjetovane razlike u doživljaju tradicijske kulture, u promjenu prestižnih odnosa i nastajanje jezičnih kontinuuma sa zgušnjavanjima, učinili su da festivalska promocija dijalekata zađe u slijepu ulicu. Neovisno o tome, u obratu punom povijesne ironije kad se ima na umu odnos visoke kulture i jezične ideologije prema jadranskom kulturnom arealu, ostaje činjenica da su Melodije Jadrana u prva dva desetljeća postojanja — kroz skladbe koje su danas uglavnom nacionalni evergrini — reintegrirale jedan kulturni areal u nacionalnu cjelinu, jednu regionalnu koin komunikacijski legitimirale u nacionalnom javnokomunikacijskom prostoru, te transformaciju tradicionalno shvaćenoga dijalekta u hibridni urbani varijetet ili regionalnu koin predočile kao prirodan proces. U širem smislu, održavajući se na moru u vremenima ekspanzije turizma, tematizirale su višestruke emancipacijske procese i preispitivanje tradicionalnih društvenih uloga i praksi. Utoliko nije netočno zaključiti da se dijalekt, povijesno viđen kao medij predindustrijskoga društva, izraz tradicionalnih vrednota, sredstvo re tradicionalizacije i način očuvanja narodne autohtonosti i autentičnosti, dokazao i kao uspješan medij modernizacije. Kako je rečeno, Hrvatska nije imala nacionalni, jezično i žanrovski modelski festival usporediv s talijanskim Sanremom, ali su Melodije Jadrana na osobit način, ne djelujući odozgo naniže, nego odozdo naviše, izvršile sanremsku sociolingvističko-kulturološku ulogu time što su, mimo ikakve ideologije, u mediju popularne kulture, hrvatski Jug prirodno dovele na Sjever, a Sjever na Jug. Bilješke 1 O utjecaju i medijskoj moći Sanrema svjedoči podatak da je talijanski nogometni savez nastupe reprezentacije određivao da se ne podudare s kalendarom RAI-jevih prijenosa festivala i popratnih zbivanja. No, i sami štokavci, barem slavonski, tek odnedavna počinju sebe percipirati kao dijalektofone, načelno jednake kajkavofonima i čakavofonima. Duboko ukorijenjena vukovska ideologija, iako eksplicite odbačena, očito živi po inerciji, jer je inače teško objasniti zašto u ionako skromnu fondu dijalektalnih tekstova u udžbenicima hrvatskoga praktički nema štokavskih, slavonskih v. Petrović — Brač 2008. U njoj skladbu uz gitaru izvodi Hrvoje Hegedušić, a izvedba dueta Boris Nikolić — Nikola Kordić uz mandolinski kvartet iz 1952. Postupak se može tumačiti kao ran primjer tendencije da se ikavica čakavske provenijencije plasira kao tipičan ili reprezentativan idiom ugođaj i ambijenata hrvatskog Mediterana, tj. Navedene dvije i sve ostale adrese na YouTubeu na koje se upućuje u radu provjerene su zaključno s 24. Mate Hraste — Sreten Živković: Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za VI. Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1949, str. Jezičnu ideologiju eksplicira stav da je V. Grujić 1998, a za splitsko pučko graditeljstvo Ercegović 2002. Ona je pravi vizualni katalog dalmatinskog pučkog graditeljstva i dok Vukov pjevajući šeta, prikazuju se svi njegovi bitni elementi, a kad izgovara leksem balature 2:10 , počinje silaziti niz tipičnu takvu gradnju. Snimka je na YouTubeu od 26. Špišićem u Zagrebu 16. Koreografiju monfrine u izvedbi splitskoga KUD Jedinstvo, v. O naravi njena idioma v. Cultura, lingua e letteratura dagli anni Settanta a oggi ur. Roman iz splitskog života. Prizori i memorabilije o staroj Puli 1947. L'italiano nella canzone dagli anni Trenta ad oggi. O usmenoj tradiciji i o životu. Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće. Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj. Ethnology, Mediterranean Studies and Political Reticence in Croatia. Pučka arhitektura starih splitskih predgrađa. Balatorij u dubrovačkoj stambenoj arhitekturi XV. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 37: 137-154. Narodni plesni običaji južne Dalmacije. Narodna plesna kultura u Hrvata. Narodni plesni običaji Banije i Pounja. Narodni plesni običaji Podravine. Smij i suze starega Splita. Između izvornog i novog — 'Seljačka sloga' do 1929. Etnološka tribina 18: 103-123. Seljačka sloga i uključivanje žena u seljački pokret 1925. Roman iz splitskog života. Uspon masovne kulture 1850-1970. Jedna nedovršena akcija za skupljanje narodnog blaga u vezi s našim pomorstvom i primorjem. Zbornik za narodni život i običaje 45: 551-567. Studija o seoskoj arhitekturi. Mezzo secolo di canzoni italiane. Una prospettiva sociologica 1960-2010. Hrvati i njihov jezik. Slavonski dijalekt u udžbenicima hrvatskoga jezika i književnosti. Hrvatski 6 2 : 173-182. Dvojnost etnološkog diskursa i pozicija etnologije Branimira Bratanića. Studia Ethnologica Croatica 17: 7-23. Slavenski jezici u XVIII. Fluminensia 16 1-2 : 65-76. Il dialetto nella canzone italiana degli ultimi venti anni. Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo 'Seljačka sloga' 1945-1950. Časopis za suvremenu povijest 29 1 :129-140. Povijest i praksa scenske primjene folklornog plesa u Hrvata. Između društvene i kulturne potrebe, politike, kulturnog i nacionalnog identiteta. Ideologija hrvatskog seljačkog pokreta. Naselja Zagore između planinske, dolinske i obalne ekonomije. U: Zagora između stočarsko-ratarske tradiciji te procesa litoralizacije i globalizacije ur. Prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj. Tvoja zemlja: sjećanja na 1971. U: Povijest hrvatske književnosti. Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? O sociolingvistici animiranih filmova. Jezična konstrukcija Dalmacije u hrvatskoj zabavnoj glazbi. U: Aktualna istraživanja u primijenjenoj lingvistici ur. Osijek: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.
U nekim su govorima oni reducirani na dva nagla ska zbog ujednačavanja čakavskoga akuta s dugosilaznim na glaskom. Zbog toga će se u poglavlju lstočnohercegovački dijalekat kao osnovica književnogjezika,44 ko ji je tada bio hrvatsko-srpski, promijeniti i formulacija definicije o dijalektnoj osnovici hrvatskoga jezika. Kako je politički program HSS-a seljaštvo vidio kao subjekt ukupnog javnog života, suutemeljitelj i predsjednik Sloge Rudolf Herceg zamislio ju je kao organizaciju cjelokupna kulturnog rada na selu, a u srži je bila ideja manje-više zajednička svim onodobnim seljačkim ideologijama: oštra dihotomija sela i grada, staroga i novoga. Smij i suze starega Splita. Furdalova klasifikacija temelji se na etničkom kriteriju po kojemu se jezik dijeli na: etnički; semantičko-funkcionalni razgovorni, strukovni, znanstveni književni, umjetnički ; socijalno-stilistički književni i narodni jezik ; sintaktički pisani jezik, govoreni je zik ; na kraju se prema fonetskom i fleksijskom kriteriju razlikuje književni govoreni jezik, gradski jezik - stručni govorni, razgovor ni, umjetnički govorni; seoski jezik - stručni govorni, razgovorni, umjetnički govorni. Rječnik s raznolikom sinonimijom Della Bella obogaćivao je leksik, a radovi iz pojedinih disciplina pomalo su stvarali specijalističko nazivlje. Etnološka tribina 18: 103-123. Za razliku od toga, Sjeverni Slaveni krate ri ječi, izbacuju samoglasnike, a njihov je izgovor šuškav, siktav i zviž- 25 Život nikoliko izabranih divic po Faustu Vrančiću, biskupu čanadskomu, vićniku cesarovu istumačen u Rimu, kodA. Priboj ević koji je prvi proširio na jugu tu legendu o Č ehu, Lehu i Rusu.
[Whatsapp Real Girls Numbers for Chat Friendship|Vruci oglasi|As oglasi bijeljina]
Oznake: Dubravka, Sesar:, Hrvatska, književna, i, jezična, Baština, u, slavističkoj, magli
komentiraj (0) * ispiši * #
