|
„Rory!“ začula sam svoje ime i okrenula se da vidim odakle dopire. Prije nego što sam uopće uspjela locirati osobu koja ga je izgovorila, Evelyn Trelawney nenadano me poljubila u obraz i zagrlila. Talas njezine predivne sjajne kose padao joj je skoro do polovice leđa te su joj se vrhovi malčice vijorili na prvorujanskom povjetarcu. Odmaknula se od mene i nasmiješeno rekla: „Kako te je lijepo vidjeti! Baš si mi falila ovog ljeta.“
„I ti meni, Evelyn“, uzvratila sam osmijehom. „Kako si se provela ova dva mjeseca? Gdje si sve bila?“
„Uuu, svugdje!“ uzbuđeno je odgovorila i primjetila sam da joj se oči cakle. „Sve ću ti ispričati kad bude više vremena. Definitivno se moramo naći i nadoknaditi propušteno.“
Kimnula sam glavom. „Slažem se.“
„Pisala bih ti pisma, ali kad nisam uvijek bila u mogućnosti pronaći sovu“, pokorno se ispričala djelujući kao da joj je zaista žao zbog nejavljanja.
„Sve je uredu, nema problema“, nasmiješila sam se i namignula joj te joj se lice u trenu razvedrilo.
„Odlično onda!“ rekla je veselo, a potom se okrenula preko ramena da odzravi nekim prijateljima koji su je u prolazu potapšali po ramenu. „E ovaj...sad bih trebala poći. Kupe se neće sam od sebe pronaći.“
Mahnula sam joj gledajući je kako se pridružuje prijateljima iz Gryffindora u ukrcavanju.
„Ne sviđa mi se ta cura.“
Okrenula sam se i lice mi se razvuklo u osmijeh kad sam vidjela poznato lice svoje najbolje prijateljice Pandore.
„Uvijek je tako...vesela. Sretna. Prpošna čak, rekla bih. Takvi ljudi nešto skrivaju“, suzila je oči djelujući sumnjičavo. „Nitko ne može biti stalno sretan.“
Zagrlila sam je i zavrtila glavom. „Ne smiješ tako olako suditi ljudima, Pandy.“
Frknula je nosom. „Ne sudim. Iznosim činjenice.“
„Ona se samo ne može pomiriti s činjenicom da postoje ljudi koji su zadovoljni sobom“, čula sam Oliverov glas iza sebe te skoro kliknula od sreće. Bacila sam mu se u zagrljaj i cmoknula ga u obraz. On se nasmiješio i uzvratio poljupcem u čelo. Znao je koliko volim kad to radi. Bio mi je poput drugog brata i osjećao se zaštitnički prema meni iako sam ja bila ta koja ga je u često navrata morala spašavati iz škripca.
„Ja sam savršeno zadovoljna sobom, hvala na pitanju“, Pandora je bahato odbrusila Oliveru, stavivši ruku na desni bok i podbočivši se.
„Aha da, točno. Zato sva ova toplina naprosto isijava iz tebe“, Oliver joj je bahato odbrusio i obgrlio me oko ramena s jednom rukom.
„Ja sam vrlo topla prema ljudima, samo da znaš“, Pandora je iživcirano odvratila na što sam morala umorno uzdahnuti. Čak ni nakon šet godina druženja s njima, nisu mi lako padale njihove prepirke. „Ti si, naime, iznimka“, nadodala je Pandora.
„Oh, pa baš ti hvala“, Oliver je prezrivo otpuhnuo. „Osjećam se posebno.“
„Dajte prekinite!“ glasno sam zamolila nadglašavajući se s lokomotivom koja se spremala za polazak.
„Stvarno ne znam kako si završila u Hufflepuffu“, Oliver je dobacio Pandori nakon što smo se popeli u vlak i zadnji je dugački zvižduk podsjetio putnike da je jedanaest sati te da krećemo. Osjetili smo micanje pod svojim nogama i morali smo se primiti za prozor kako ne bi pali na pod. Potom smo se bacili u potragu za praznim kupeom. Vukla sam svoj težak kofer i slušala dvoje najboljih prijatelja kako nastavljaju debatirati o međusobnim razmiricama.
„Moram li te još jednom podsjetiti osobine našeg doma?“ Pandora je uzdahnula dajući Oliveru do znanja da joj se ne da još jednom prolaziti kroz to. „Iskrenost, marljivost i poštenje. Navedi mi koju točno od tih osobina nemam.“
„Pa nije baš pošteno od tebe donositi zaključke o Evelyn ako je ni ne poznaš“, odvratio je Oliver, hodajući ispred mene i pokušavajući istegnuti vrat ne bi li vidio koji udaljeni prazni kupe.
„Ispravak netočnog navoda“, Pandora je podigla kažiprst u zrak da dobije na dramatičnosti. „Nisam donosila zaključke o njoj, već iznosila svoje skromno mišljenje. Ne tvrdim da sam u pravu, već sam samo podijelila svoje misli s Rory. Ti ubuduće ne prisluškuj ako misliš držati propovijedi.“
„Našla sam!“ viknula sam u pravi čas, otvorivši klizna vrata kupea. Ušla sam unutra i povukla kofer za sobom.
Oliver je bio toliko ljubazan pa mi ga je pomogao podići na policu iznad sjedala. Isto je učinio i s Pandorinim, bez obzira na desetominutnu prepirku. Pandora i ja sjele smo jedna pored druge, a Oliver preko puta nas. Bacio je kratak pogled kroz prozor na zelene pašnjake pored kojih smo prolazili, a onda uzdahnuo i nasmiješeno se okrenuo prema meni.
„I, kako si provela praznike?“
„Da ti više nikad nije palo na pamet onako otići i ostaviti me samu cijelo ljeto“, rekla sam glumeći uvrijeđenost.
Oliver se nasmijao. „Iskreno se ispričavam. Neće se više nikad ponoviti.“
„Znači li to da ti se nije svidjelo pješačenje po Europi?“ izbuljila sam zapanjeno oči. Znam da mu je to bila dugogodišnja želja koju si je ovog ljeta uspio ostvariti.
„Svidjelo mi se toliko da sam odlučio iduće godine povesti i tebe“, odgovorio je pritom namignuvši.
„Ovisi hoće li me moji pustiti“, odmah sam rekla. „Ali hvala na pozivu.“
„Zašto te ne bi pustili? Pa bit ćeš punoljetna iduće ljeto“, konačno se oglasila i Pandora.
„Ali moji roditelji su bezjaci. Za njih postajem punoljetna s osamnaest“, nasmiješeno sam joj objasnila.
„Joj da, zaboravila sam na to.“
„Ti nam nećeš ispričati gdje si bila, Pandy?“ Oliver joj se obratio glasom koji je inače koristio za ulizivanje Snapeu za veću ocjenu.
„Već sam sve o tome ispričala Rory u svojim pismima“, kratko mu je odbrusila, ne skidajući pogled s Dnevnog proroka. „Ali ako baš moraš znati, bila sam u Lyonu na tečaju francuskog jezika.“
„I, jesi se naučila pričati francuski s jezikom?“ Oliver nije odolio podbadanju. Čak sam se i ja zagrcnula, spriječivši se na vrijeme da se ne nasmijem. Namignuo mi je.
„Duhovito“, Pandora mu je sarkastično dobacila i još se više sakrila iza novina.
Još od prvog dana, bila je tako prgava. Upoznala sam je s jedanaest godina po dolasku u Hogwarts. Na prvom satu Travarstva trebali smo presađivati neke lončanice u parovima i Pandoru i mene je zadesilo da budemo zajedno. Nakon četrdesetominutnog mučenja s lončanicom, uspjela sam saznati Pandorinu čitavu obiteljsku povijest kao i ona moju. Ispričala mi je o tome kako joj je majka poginula u Čarobnjačkom ratu, a otac joj je već godinama u Azkabanu zbog krijumčarenja golbinskog zlata preko granice. Odtad živi s djedom koji je jedan od posljednjih živućih druida i to ne samo u Britaniji nego i cijeloj Europi. Zbog cijele te obiteljske situacije, izgradila je štit oko sebe kojim se branila od udaraca koje bi joj život još mogao zadati. Olivera nije podnosila još od satova letenja koje smo imali na prvog godini. Naime, Pandora je vrsna lovica već treću godinu za redom u hufflepuffskoj metlobojskoj momčadi i odmah se iskazala talentom za letenje. S druge strane, Oliver je muku mučio sa strahom od visine zbog čega ga je bilo strah čak i prizvati metlu s poda sebi u ruku kako nas je Madame Hooch učila. Baš u trenutku kad mu je Pandora prišla da mu pokaže kako se to radi, Oliver je uspio natjerati Partfiša da se podigne s poda te je svom silom udario Pandori u nos i slomio ga. Iako nije bilo namjerno, Pandora više nikad nije mogla prijeći preko te sitnice i gledati Olivera istim očima. Svaka njegova gesta i svaka njegova riječ živcirali su je. Meni to, logično, teško pada jer ih oboje jako volim i mrzim slušati svađu oko najmizernije sitnice zbog koje su njih dvoje u stanju ne razgovarati tjednima. No obično Oliver prvi popusti meni za ljubav. Proguta ponos, prizna da je bio u krivu i Pandora pristane ponovno razgovarti s njime – čak iako oboje znaju da je Oliver bio u pravu.
A Oliver je jedna divna duša. Upoznali smo se prvog dana u Hogwartsu za večerom. Oboje smo istovremeno vilicu zaboli u isti komad mesa te se pogledali. Oliver mi se nasmiješio i prepustio pohani šnicl meni. Predstavio se i cijelu večer me ispitivao sitnice o mom životu. Rekao je da me doživljava fascinantnom iako sam ja smatrala da je Oliver odrasatao u puno zanimljivijim uvjetima, više vrijedim da budu tema razgovora nego moje nabrajanje svih tatinih konja. Oliver potječe iz stare čarobnjačke obitelji i ujedno prve čarobnjačke obitelji koja se prije mnogo stoljeća naselila u Liverpoolu. Oliverov otac se bavi proizvodnjom metla za letenje te je upravo on zaslužan za seriju metla iz porodice Nimbusa. Oliverova majka je radio voditeljica na Čarobnjačkoj radio mreži, a njegove dvije starije sestre su obje već zaposlene: jedna u Svetom Mungu, a druga u Ministarstvu magije. Olivera pak jedino što zanima su magična bića i jedva je čeka dan kad će se moći baviti sa zmajevima u Rumunjskoj. Ne čudi zato što mu čak i čarobni štapić za jezgru sadrži zmajska srčana vlakna.
Ovo ljeto, ispunio si je dugogodišnji san o kojem je uvijek pričao, iako mu je Pandora govorila da nema petlje tako nešto napraviti. Oliver joj je drage volje pokazao da je u krivu te se početkom srpnja odvažio propješačiti Europu sa samo naprtnjačom na leđima. Pritom se nije smio služiti magijom s obzirom da je još uvijek maloljetan i to mu je činilo dodatni izazov, ali slušajući tokom vožnje Hogwarts Expressom što je sve doživio i vidio, kladila bi se u vreću galeona da je spreman sve to ponoviti i iduće ljeto.
„Postaja Hogsmade!“ čuo se glas s hodnika i Pandora je otvorila vrata kupea. Svi su polako počeli izlaziti iz svojih odjeljaka i vući kofere prema vratima iz vlaka. Par sekunda poslije, Hogwarts Express se zaustavio. Čekala nas je vožnja kočijom do Hogwartsa i gozba u Velikoj dvorani. Svo troje smo osjetili trnce kako nas prolaze. Pet godina školovanja, a i dalje sam bila uzbuđena pri pomisli dvorac koji ću uskoro vidjeti.
|