Tiha je noć prošarana kapima
kapljicama po prozorskim staklima,
lišće šareno niz drveće je spuznulo
na vjetrovitom dlanu tiho poletilo.
I sve tiho šušti jesenje priče
priče o vremenima što na ova sliče.
Boja na boju svoju slika sliku
da uljepša ovu jesenju priču
i mirsi kestena po ulicama lutaju
po zatvorenim prozorima kuckaju.
I noći sve hladnije bivaju
kao da zimu staru prizivaju,
polako se vatra u kućama pali
da svoje kosti ogriju stari.
Sve je više golih grana
i jutrom ranom graktanje vrana.
Prekrilo je liše sive ulice
obojalo u šarenilo kućice
i sunce nebo obojaše,
nove misli probudiše
ovi jesenji dani dozivaju,
sjećenja davna prizivaju
i osmjeh na lice vraćaju
dok noge kroz lišće koračaju.
Blog sa malo pjesmica, znanja, tuge i radosti.
Moj je najveći grijeh što sam mislila što sam se nadala što sam sanjala o ljubavi koja ne postoji.
"Jedino čovjek od svih živih bića zna za smrt, zna da je tek mali odsječak jednog beskrajnog vremena koje on treba ispuniti za svoga trajanja" (Ranko Marinković)
Moja sličnost
Blog iskrenosti
Andjelislomljenihkrila
drinkthecyanide
onajtajni
moja seka
littleangel
imitationoflife
marinchivu
love0pain0forever
mirela
iskranova
anđeodobrognaboja
