Fading out and shining again
 Treći dan godišnjeg odmora. Još uvijek ne mogu doći sebi jer stalno očekujem da nešto hitno trebam napraviti, negdje otići, biti u isto vrijeme na dva mjesta. Ali ništa od toga. I polako dolazim sebi i tako mi je to potrebno. Jučer, u telefonskom razgovoru s prijateljicom govorim kako se više nikada ne smijem dovesti u situaciju od previše posla. Ne može čovjek sve ali ga zato to sve zajedno može toliko opteretiti. Počela sam živjeti malo po malo, moji životni ciljevi su postali dosta prizemni u stilu samo da prođe sutrašnji sastanak, samo da riješim sve kod javnog bilježnika za kupnju stana, samo da se naspavam u subotu.I tako u nedogled. I u svemu tome se polako izgubilo ono što mi je bitno. Fade out. I onda si postavljam ono pitanje koje je jedno od najtežih - tko sam ja? Zvuči tako banalno i u isto vrijeme pretenciozno. To pitanje mi je postavio svećenik na kraju ispovijedi. Ostala sam zatečena. I nisam znala suvislo odgovoriti.Ali sam danima razmišljala o tome. To je bilo potrebno otrježnjenje. I u sljedećim danima sam se povukla. Shvatila sam koliko nastojim ispunjavati očekivanja drugih, uvijek nastojim pronaći vrijeme koje nemam jer se očekuje da ću doći, da ću ja nešto napraviti jer meni dobro ide... Ne želim više tako. Uvijek dođe vrijeme da moramo nešto pustiti. Pozdravit se s nekim ljudima i razlikovati poznanike od prijatelja. Dobro dobro to dvoje razlikovati. Tko sam ja? Kao mala bila sam jako pričljiva pa su se ljudi pitali da li mala ikada šuti. Kasnije sam postala tako šutljiva pa su me stalno pitali zato ne govorim ništa. Htjela sam biti pjevačica i stalno sam pjevala tako da bi u desnoj ruci držala nepostojeći mikrofon. Estradne snove sam napustila u šestoj godini. Prije polaska u školu pravila sam popis svih država svijeta. Prema mojim proračunima na svijetu je bilo oko 30 država i sve su bile jedna drugoj susjede.Odbijala sam u popis uvrstiti Poljsku. Ime me je zbunjivalo. Jednom sam se potukla u školi kao odgovor na zadirkivanje. Učiteljica je rekla da sam joj tog dana slomila srce jer nije od mene očekivala takvo pnašanje. Bila sam njena miljenica i nosila sam ključić od razrednog ormara. jednom je kraj mene premjestila djevojčicu koja stalno priča. Počela je usred sata pričati i sa mnom što me je smetalo. Bila je uporna sa svojim pričanjem i samo tako sam ju udarila. I više nije pričala. Htjela bih ju susresti i zamoliti da mi oprosti. Sjećam se njenog pogleda nevjerice koji me stalno prati. Njoj je bilo teško tada a meni bol koja tiho tinja cijeli život. Mnogo, mnogo kasnije sam isplakala svoju grubost,daleko od drugih. Nisam voljela roditeljske sastanke jer meni nitko nije mogao doći. I uvijek sam se osjećala izgubljenije nego inače kada bi učiteljica rekla da u informativku zapišemo obavijest za roditelje. Čuvala sam pet godina mlađeg brata, I to mi se nije sviđalo. Bio je živahan i nigdje nisam mogla od njega. Jednom sam ga izgubila. Bila je zima, noć se brzo spustila.Bio je ispred kuće no odjednom je nestao. Krenula sam do kraja ulice, pa u drugu ulicu. Zvonila na vrata u nadi da se zavukao kod nekoga. Noć se potpuno spustila. Plakala sam i obilazila ulice, mjesta gdje bi mogao biti.Nitko ga nije vidio. Mladi gospodin je naravno bio kod kuće. Teta je grmila na mene kako sam neodgovorna no nisam marila za njenu ljutnju, zagrila sam brata i od tada ga čuvam. Imala sam osam godina. Bježala sam sa vjeronauka i žalila zašto i mi nismo komunisti.Njihova djeca su uvijek mogla u miru pogledati Muzički tobogan a mi smo trebali biti u crkvi u to vrijeme. Na iznaneđenje svih, ja sam uspjela više od onih koji su imali lijepo djetinstvo. Valjda zato što sam se morala više boriti i što sam znala da nemam nikoga tko bi mi pomogao sa tablicom množenja. Naučila sam sve napraviti sama. I naučila sam koliko je to strašno. U petom razredu, oduševljena Sunčevim sustavom, odlučila sam da ću i ja biti učiteljica zemljopisa. Iako sam u školi bila među najboljima, nikada nisam uspjela zapamtiti popis stvari koje trebam kupiti. Uvijek moram nositi listić jer inače kupim sve što treba ali u krivim količinama. Jedan kruh i dvije litre mlijeka. A trebalo je obrnuto.Ovo je dovoljno za jedan post. /To be continued / |
