Mičem kosu sa lica. Auti prolaze, ljudski žamor. Zaustavljaš mi ruku i kažeš - Pusti ju. Poslušno spuštam ruku. Gledam te kakojoj se diviš. Potpuno očaran. Ne vjerujem svojim očima. Zar je moguće da si toliko opčinjen mojom kosom? Prelazimo ulicu. Razmišljam i vrtim pramen u ruci, narančasto smeđe boje.
Uvijek se igram kosom kad razmišljam. Vjetar mi ponovo raznosi kosu na sve strane. Pokušavam ju obuzdati a ti mi ne daš. Guraš me kroz vrata u neki kafić, topao i zadimljen. Držiš me u zagrljaju i mirišeš mi kosu. Zapetljana u tebe, ni ne pokušavam otići. Sjedamo za stol u kutu.
Naručujem čaj od mente, a ti toplu čokoladu.
Što sve kosa može. - kažeš. Ukrasti mi misao i srce, zaplesti ih u svoje vlasi i zauvijek vezati uz tebe. Eto, to mi je napravila ta tvoja divlja crvena griva. - pričaš mojoj kosi dok prolaziš prstima kroz nju.
I da hoću ne bi mogao otići, jer sve što želim i trebam je taj pramen. - vrteći ga oko prsta priznaješ mi. Baš sam sretna što ima tu lavlju grivu koja mi je donijela tebe. - odgovaram. Cijedim med u čaj, a ti pušeš u čokoladu.
Što sve kosa može... nisam ni znala do tad. I još uvijek mi nije jasno kako i zašto joj to uspijeva.
Oznake: kosa, ljubav, mirka
|
