KNJIŽEVNI KUTAK: "DUŠO, SPASILA SI MOGA ANĐELA" - autorica Mirjana Pejak Peki
slika: Facebook
priča je objavljena na portalu ZIHER.HR
http://www.ziher.hr/
http://www.ziher.hr/knjizevni-kutak-duso-spasila-si-moga-andela/
Autor priče: Mirjana Pejak
Žanr priče: novela
Sve moje molitve do kasno u noć posljednjeg dana ljeta bile su uslišene.
Provincijalku, poslije srednje škole put me odveo u dio života koji nastavljam izvan rodnog sela.
„Naša ide na fakultet“ – govorili bi roditelji susjedima i poznanicima, a pri izricanju tih riječi u očima bi im zablistale suze.
Prvi puta sam ugledala vrata koja se otvaraju „mojom željom“ i svjesna sreće kojom sam nagrađena, jedini cilj mi je bio postići uspjeh u gradu moje budućnosti. Voljela sam taj grad, često bih ljetne ili zimske praznike provodila kod tete Anice, tatine daljnje sestrične koja je živjela sama nakon razvoda. Bila je mlada kad se udala, a suprug naviknut na život na visokoj nozi kao sin jedinac, dijete učenih profesora, ubrzo je napustio tetu Anicu. Bila je više služavka u kući njegovih roditelja, a jedinu sreću je imala rodivši sina. No, nakon tri godine ostala je sama i napuštena. Izbačena na ulicu od nikoga nije mogla očekivati pomoć. Suprugovi su imali svugdje veza i na koja god je vrata kucala za pomoć, da joj vrate dijete, bilo je uzalud. Ubrzo više nije čula ništa o sinu niti o suprugu.
Nikada nisam previše ispitivala roditelje o teti Anici, jednostavno sam tu ženu zavoljela.
Silazak s vlaka bio je trenutak kada se svijet za mene promijenio i upravo tada začulo se zvono sa zvonika crkve Sv. Marije Magdalene. Znam da se grad promijenilo, ali hrabrost što me je vodila u meni je izazivala želju za upoznavanjem detalja i još mnogo lijepi stvari koje sam željela otkriti. I stan koji su već prije par mjeseci moji roditelji unajmili od tete Anice vidjela sam nekoliko puta, bio je kao iz bajke i namješten po mom ukusu. Dok sam tražila prijevoz do ulice u kojoj je stanovala teta čula sam nježne zvukove violine. Dopirali su od izlaznih vrata kolodvora, no čim sam došla do izlaza, glazba je utihnula. U smetenosti dok sam gurala ogromne kofere začula sam iza sebe topli muški glas: -Imate li što sitno?
Okrenula sam se kako bi vidjela kome se obraća, i tada sam ugledala prekrasne svjetlo plave oči. Bio je to mladić od nekih dvadeset i pet godina. Sjedio je na preklopljenoj kartonskoj kutiji, a u rukama je držao violinu. Pogled mi je zastao na kutiji violine u kojoj su bile kovanice, najvjerojatnije „zarada“ tog dana. U džepu kaputa mi je zveckao ostatak od kupljenje karte i bez razmišljanja sam posegnula za njim. Mislim da je bio dostatan za ogromni topli sendvič što sam u tom trenutku i sama poželjela. Ubacivši novac u kutiju, mladić je počeo svirati. Bili su to najtužniji zvuci violine koje sam do tada čula.
Moj prijevoz je već nestrpljivo čekao da uđem, a i sama sam željela što prije vidjeti tetu Anicu i okusiti njezine medenjake. Mislim da ih nitko nije znao napraviti tako dobro kao ona. I prije nego sam pritisnula zvono na vratima kuće, otvorila su se vrata i na njima se pojavila žena s osmjehom.
-Veronika ! Anica ! – u isti glas smo izgovorile.
-Da!
Dugo nisam vidjela taj osmjeh, jer i moji odlasci na praznike su se prorijedili. Kod kuće je tijekom ljeta bilo više posla na polju, a majci i ocu je trebalo pomoći. Teta Anica je bila kod nas u posjeti prije godinu dana i veća tada sam znala, da ću živjeti kod nje kad krenem na fakultet.
-Dobar dan dušo, hvala Bogu da si stigla, već sam se zabrinula da vlak kasni – dočekale su me riječi tete Anice na vratima njenog doma.
Oči te drage žene su blistale od sreće. U kući se širio miris cvijeća. U svakom kutu prostorije bio je buket prekrasnih boja, uredno i čisto baš onako kako pamtim da je bilo u ljetnim i zimskim praznicima. Miris tek skuhane kave i medenjaci na stolu bili su primamljivi. U razgovoru koji je uslijedio bilo je najviše osmjeha te prekrasne i drage žene, ali na moje iznenađenje u kutu tih prekrasnih očiju pojavila bi se suza. Grlila me je i ljubila kao moja majka. Odavno sam shvatila da toj ženi mogu reći sve svoje tajne i probleme. Ubrzo nakon kave na stol je postavila pravu domaću juhu.
-Znaš mila, jutros sam kupila svježu kokicu i pretpostavljam da će ti tanjur tople juhe najbolje odgovarati nakon napornog puta.
Bio je četvrtak, na trenutak misli su mi odlutale u rodno selo. Najvjerojatnije je i majka toga dana spremala juhu. Obično bi četvrtkom spremala nedjeljni ručak i baš upravo zbog toga sam voljela četvrtak, ne zbog ručka koliko zbog atmosfere koja je vladala u kući. Četvrtkom je otac želio da sve poslove završimo ranije, a ostatak dana posvećivali smo majci.
Umor od puta učinio je svoje, bilo je dovoljno da nakon tople juhe naslonim glavu na svileni jastuk trosjeda i zaspim. Probudilo me zvono sa zvonika i prije nego sam otvorila oči odzvonilo je sedam puta. Krajičkom oka vidjela sam tetu Anicu, razgovarala je s nekim na telefon.
-Probudila sam te dušo? – upitala je. Evo, upravo me je nazvala susjeda Katica kako bi se dogovorile za večernju misu. Na stolu je topli čaj, a i medenjaka je ostalo,a kad se vratim pokazat ću ti sobu, ma uostalom, ključ ti je na vezici obješen u predsoblju ako želiš, dok ja dođem, možeš je pogledati, a kasnije ćemo zajedno unijeti tvoje stvari. Nasmiješila sam se ali san je učinio svoje. Tišina koja je zavladala omamila je moje misli i jednostavno ih duhom prenijela u moje rodno selo. I tamo je bio sumrak, završavali su se poslovi koji su određeni za taj dan. Slušala sam jesenje lišće koje vjetar raznosi ulicom sela. Majka i otac su se spremali na počinak. Kao i obično, prije nego su večerali otac je počeo molitvu, pomolili su se i nakon večere krenuli svatko u svoju postelju. Nedostajali su mi.
Nikada nisam otišla na počinak da nisam poljubila majku i oca. I upravo taj trenutak mi je majčin poljubac nedostajao. Toplinu što sam osjetila prije nego sam utonula u san, bile su usne moje majke. „Laku noć majko i oče“ – jedva sam uspjela izgovoriti. Zaspala sam.
… Ubrzo nakon privikavanja na život u gradu počela su i predavanja. Dolazila bih kasno u stan i uvijek bi me na stolu dočekala večera i šalica toplog mlijeka. Teta Anica nije bila osoba koja zaviruju u tuđu privatnost, sretale bi se jutrom prije nego sam krenula na faks uz doručak, izmijenili bi po koju riječ, a uz to bi u moj ruksak obavezno stavila jabuku.
Nakon mjesec – dva predavanja zaredali su se ispiti. Trudila sam se sve stizati, predavanja su bila naporna, no sama pomisao da se vraćam u topli stan gdje me teta Anica uvijek dočeka s toplom večerom, davalo mi je neograničenu snagu. Bio je četvrtak. Tu večer, poslije predavanja zakasnila sam na autobus. Razmišljala sam da li da pričekam drugi, a onda sam pomislila kako do kuće mogu i pješice. Pola sata malo bržeg hoda parkom pored crkve i već sam u stanu. Prvi snijeg te godine. Veselile su me pahulje.
Grad je izgledao drugačije, žuta svjetla sa ulični svjetiljki prelijevala su se po bjelini koja je prekrila travu u parku. Godila mi je hladnoća vjetra, srce mi je bilo veselo, ipak, moja prva zima u velikom gradu. I kad sam pomislila koliku sreću uživam poklonjenu od roditelja, neizmjernu ljubav, toplinu doma tete Anice, pogled mi je zastao na klupi u parku. Strah koji sam osjetila bio je isti kao one noći kada je otac svim snagama oživljavao tek ojanjeno janje.
Nježnom i nemoćnom puhao je u njuškicu kako bi ga oživio.
Na klupi u parku ležao je i jecao čovjek. Bolni jecaji ledili su tišinu pahulja. Nisam znala što učiniti. Što sam više požurivala korak, bolni jauk je jače odzvanjao parkom.
-Ne ostavljaj me, molim te, pomogni mi!
I taman kad sam mislila potrčati, naletjela sam na tetu Anicu. Vraćala se sa večernje mise.
-Veronika, dijete što je bilo? – upitala je.
Uplašena i puna straha stisnula sam se u njezinom zagrljaju.
-Što se dogodilo dijete? – ponovo je upitala.
-Ne znam, tamo na klupi u parku zapomaže čovjek, ne znam što mu se dogodilo! –rekla sam ostavši bez zraka.
-Pomognite mi, zar nitko ne čuje!? – odzvanjalo je parkom.
Teta Anica je bez razmišljanja krenula na mjesto od kuda je dopirao bolan jauk. Krenula sam za njom. Glas se više nije čuo, ni jauk, ništa osim vjetra i šuštanja gustih bijelih pahulja. Prišle smo klupi, a na njoj je ležao skvrčen i mršav mladić tijela prekrivena novinskim papirom. Na sebi je ima tanke ljetne hlače, a na nogama stare, poderane tenisice. Tresao se od hladnoće. Teta Anica ga je dodirnula i mladić je otvorio oči.
- Molim vas, hladno mi je, pomognite mi.
-Veronika, dijete, moramo ga odvesti do ambulante! – vrisnula je teta Anica. Ambulanta je bila odmah uz Crkvu.
Liječnica je bila kćer od susjede Katice i shvatila sam što je teta Anica naumila samo mi nije bilo potpuno jasno, jer ipak je to bio nepoznati muškarac.
-Ne možemo ga ostaviti ovdje dušo, do jutra će se smrznuti! – rekla je i uhvatile smo mladića svaka ispod jedne ruke. Jedva je hodao, ali nekako smo ipak došle do ambulante. Čim smo pokucale na vrata ambulante izašla je Jadranka, susjedina kćer.
-Što se dogodilo teta Anice? – upitala je i pomogla nam oko mladića.
-Ne znam Jadro, ležao je na klupi u parku i zapomagao – tužnim glasom rekla je teta Anica.
Mladić se tresao od hladnoće i tek tada sam primijetila mladićevo lice. Bilo je krvavo dok je grčevito stezao nešto na grudima ispod tanke jakne. Bila je to violina. Čim je sjeo na stolicu, Jadranka je donijela veliku deku i prekrila mladića, no hladnoća je i dalje tresla njegovo mršavo tijelo.
-Jadnik, pretukli su ga – rekla je Jadranka.
-Možeš li mi reći gdje te boli i kako se uopće zoveš? – upitala ga je.
Tek tada sam primijetila tetu Anicu i njezin nijemi pogled uperen u mladićeve oči. Dok je mladić sjedio onako umotan Jadranka ga je ponudila netom skuhanim čajen. Hvala Bogu ništa nije imao polomljeno, osim smrzotina i nekoliko tragova od udaraca. Nakon što ga je Jadranka pregledala samo je uzdahnula i rekla: – da, pretukli su ga, ali da vas dvije niste naišle, do jutra bi se jadnik smrznuo.
Bilo mi je drago da je sve u redu. I teta Anica je veselo klimala glavom.
-Joj, joj, pa tko ti je to učinio? – upitala je teta Anica.
– Ne znam, rekao je mladić.
Jadranka je nešto razgovarala sa tetom Anicom i tada su rekle mladiću kako bi bilo najbolje da pozovu njegove roditelje.
-Ja nemam nikoga gospođo, živim sam blizu fakulteta kao podstanar. Većinu vremena ako nemam predavanja provodim na ulici svirajući violinu i tako zarađujem za život. Hvala vam na pomoći – izgovorio je mladić.
-Najvjerojatnije bi se smrznuo ove noći na klupi. Svirao sam kao i svaki dan na kolodvoru, sakupio nešto novaca i krenuo u stan. Čim sam ušao u park zaskočila su me dvojica i iz čistog mira počeli me tuči. Htio sam zaštiti violinu, pa sam im dao sav novac koji sam imao. No, to im nije bilo dovoljno, svaki od njih udario me par puta šakom u lice.
Mladić je izvukao violinu ispod deke. – Evo, cijela je, da je nisam izvadio iz kutije i sakrio pod jaknu, sigurno bi mi i nju odnijeli.
U tom trenutku teta Anica je vrisnula.
-Što je bilo, što se dogodilo, teta Anice!? – na pol vrištećeg glasa sam povikala.
-Sve je u redu, samo mi se zavrtjelo u glavi, valjda od prevelike topline u ambulanti, odgovorila je teta.
-Kako se zoveš? – upitala je teta Anica mladića.
-Josip – rekao je mladić i sam uplašen što se dogodilo.
– Je li to tvoja violina? – ponovo je upitala teta.
Stegnuvši je ponovo na prsa mladić je odgovorio – da, to je moja violina, uspomena od pokojne majke. Dobio sam je za treći rođendan. Majku na žalost ne pamtim. Bio sam mali kad je umrla. Nakon njezine smrti otac me je odveo iz ovog grada. Živjeli smo jedno vrijeme u Njemačkoj kod očeve sestre. Ovdje su ostali živjeti baka i djed, očevi roditelji. Završio sam hrvatsku školu u Njemačkoj i prije nekoliko godina otac je počeo ponovo piti. Izgubio je posao i morali smo se vratiti iz Njemačke. Jedno vrijeme smo živjeli u kući pokojne bake i djeda, ali ubrzo očeva sklonost alkoholu dovela je do toga, da smo morali prodati kuću. Kada je otac obolio jedino što mi je preostalo bilo je zarađivati kako bismo preživjeli. No nakon par mjeseci, otac je umro. Od tada živim sam u podstanarskoj sobi kod jedne starije gospođe. Zarađujem svirajući violinu i tako si sam plaćam fakultet. Socijalna pomoć koju primam nije dostatna za sve potrebe iako živim jako skromno, a s onim što zaradim svirajući i ako uhvatim neki posao sa strane, moram podmiriti troškove fakulteta.
-Tvoj otac se zvao Marko? – upitala je teta Anica drhtavim glasom. Nikada je nisam vidjela tako uplašenu i zbunjenu.
-Da, moj pokojni otac se zvao Marko. – odgovorio je Josip.
Teta Anica je počela teško disati i Jadranka je primijetila da nešto nije u redu s njom.
-Susjeda, zar Vam je opet loše, vi poznajete mladića? – upitala je. Nisam čula riječi tete Anice koje je tiho govorila Jadranki.
-Sve je u redu, konačno je sve u redu… teta Anica je stiskala moju ruku i zagrlila mladića. Sramežljivi osmjeh na mladićevom licu razvukao se od uha do uha, svjetlo plave oči su bile širom otvorene, a u njima je disala radost.
Mislim da takav zagrljaj kojim ga je grlila teta Anica nije nikada osjetio.
-Josipe, dijete, na podlaktici tvoje lijeve ruke je madež u obliku djeteline sa četiri lista, rekla je teta Anica.
-Da, je, kako ste znali? – sada je Josip začuđeno gledao.
-To mi je od rođenja, otac bi uvijek govorio kako ću imati sreće u životu, a ne kao on biti pijanica i nesretan cijeli život.
-Ja sam, anđele,… tvoja majka – rekla je teta Anica. Mladić je nijemo gledao. Jadranka i ja nismo izustile niti jedne riječi. Iznenađenje koje me je obuzelo stegnulo je grlo i oči napunilo suzama.
-Ali otac, otac je rekao da si umrla – izgovorio je Josip. Rekao je, da si nas ostavila odmah nakon mog trećeg rođendana i da je čuo kasnije da si umrla. Jednom sam ga pitao kako bi volio posjetiti tvoj grob, baku i djeda tvoje roditelje ako ih imam. Nikada te nije spominjao, zapravo, nikada nije htio dotaknuti temu sličnu tome. Za mene nitko nije postojao osim njega. Tatine roditelje sam vidio nekoliko puta i to na kratko vrijeme. Kad bi dolazili iz Njemačke nismo ostajali dugo. Baka i djed nikada te nisu spominjali. Nigdje nisam mogao pronaći niti jednu zajedničku sliku na kojoj bi te mogao vidjeti. Kada sam baku upitao za slike, samo bi hladno odgovorila kako ih je otac sve spremio – govorio je Josip drhtavim glasom.
Teta Anica je plakala.
- Nikada te nisam napustila dijete moje. Ubrzo nakon tvog rođenja tvoj otac je počeo piti. Dolazio bi kući tek nakon dva tri dana kada bi potrošio i posljednji novac. Bila sam mlada i ništa mu nisam smjela prigovoriti. Zaposlila sam se kod privatnika, jer nismo imali za kruh. Radila sam samo noćne smjene kako bih po danu više vremena provodila uz tebe. Jedno jutro kad sam se vratila sa posla u kući nije bilo nikoga. Nakon što su se pojavili tvoji baka i djed, rekli su mi, da ste ti i otac otputovali kod tete u Njemačku, jer se ja ne znam brinuti o tebi. Morala sam pokupiti svoje stvari i iseliti iz njihove kuće. Nisam imala kamo, dvije noći sam lutala po gradu i baš na onoj klupi na kojoj te je Veronika vidjela, bila sam i ja prije dvadeset i jednu godinu. Prišla mi je jedna žena i odvela me u svoju kuću da me nahrani i utopli. Bila je to teta Marta. Živjela je sama. Ostala sam s njom, ali na žalost nakon par godina je umrla. U nasljedstvu mi je ostavila kuću u kojoj sada živim. Sve ove godine sam tražila bilo kakav trag da te pronađem. Od roditelja tvoga oca nisam dobila nikakvu informaciju. Nisu me željeli vidjeti. Govorili su da sam uništila život njihovog sina i da je bez mene mogao mnogo bolje proći. Teta Anica je čvrsto grlila Josipa, plakali su oboje.
Podigla je pogled prema meni i kroz suze izgovorila: -Dušo, spasila si mog anđela.
http://www.ziher.hr/knjizevni-kutak-duso-spasila-si-moga-andela/
