''PJESMOM PROTIV ZABORAVA'' - VUKOVAR
U okviru "Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.-2015."
u organizaciji Udruge "Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije",
a pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović,
Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara,
16. studenog 2015. godine održan je 3. Festival neobjavljene domoljubne poezije
"Pjesmom protiv zaborava".
Bila sam u Vukovaru. Vjerujte mi, vidjela sam, bijeli križ dotiče nebo...
3. osvojeno mjesto za najljepšu neobjavljenu domoljubnu pjesmu na Festivalu
„Pjesmom protiv zaborava“ 2015. – VUKOVAR
Udruga „Braniteljica Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije“
IVANOVA PISMA
Prije nego zaplačem, ispričat ću vam...
Pisao je Ivan pismo u posljednjem danu života
gledajući nebo kako miluje srca junaka.
Molio je noseći barjak u rukama
molio i izgovarao riječi stare djedove pjesme...
Kad utihnu zvona na starome zvoniku
upali mati svijeću svome vojniku
kada svijeća dogori, a vosak se sa suzom stopi
otvori prozor na staroj kući
upri pogled ka mladom mjesecu
tiho, moje ime zovi.
Pisao je Ivan o hrabrosti ratnika
spomenuo kolijevku i maleno zvono
u grudima je nosio majčino srce,
a na staroj uri na njegovoj ruci
stalo je vrijeme u jecaju bure.
Pisao je Ivan o mjestu gdje kraj života sniva
na proplanku,
između zrake sunca i bijelog oblaka,
ali nikada nije pismo dovršio...
Poslije dvadeset godina
vrijeme prolazi kroz stvarnost
istina živi u grudima svih ratnika
al' umjesto riječi za hrabrost
kiša urezuje suze u kamenu,
jutarnja rosa oplakuje
Ivanov grob na proplanku.
Godinama je na proplanak dolazila starica
priuštila je sebi suze u dlanovima
govorila je da nikoga ne mrzi za zlo
već neka bude volja od Boga.
Posljednji puta je viđena na proplanku
izgubila je svijest i zauvijek u san utonula
od tuge, na grobu, jedinog Ivana.
Prošle su dvadeset i dvije godine
na proplanku zlatokosa djevojka
moli, suzama crnicu cjeliva
ne sjeća se ničega osim dvije suze
što ih je u nasljedstvo dobila od oca Ivana.
Kad utihnu zvona na starome zvoniku
upali kćeri svijeću starome vojniku
kada svijeća dogori, a vosak se sa suzom stopi
otvori prozor na staroj kući,
upri pogled ka mladom mjesecu
tiho, moje ime zovi.
Večeras se čuje zvono sa zvonika
Hrvatska na počinak ide
a u grobu
na staroj uri
kazaljka se kreće.
autorica: Mirjana Pejak Peki
