hvala ti, Pjesniče...
Hvala ti
što stojiš s moje desne strane.
Dotakla me tvoja pjesma kao žar na srcu.
Nema ni godina dana
kako je procvjetala mlada trešnja
i ove godine cvijet na cvijetu sniva,
a ispod krošnje, Pjesniče moj,
žive sjećanja koja nikada ne umiru.
Jedino stari kolovrat cijelu priču zna,
uz njega je mater dan u noć suzama prela,
a noću zlatnu zoru vezla.
Kolovrat šuti, Pjesniče moj,
šuti kao tuga na srcu
čeka, da ga drhtava ruka zagrli
za sva vremena
i u kolijevku prošlosti spremi.
Prošlo je mnogo godina, Pjesniče,
tisuće priča je ispričano,
a niti jedna nema kraja
nastavljaju se kroz stoljeća
urezane u koru starog hrasta
da izrode mlade grane zlatnog ploda.
Priča ih tlo pod nogama,
dok jutarnjom rosom ljubi travu
izraslu na mjestu gdje duše snivaju.
Hrvata?
Ima, ima, Pjesniče, što stojiš
s moje desne strane
ima ih kao mladih lastavica u ljeto.
Ima i bit će ih kao vatre u ognjištu,
srčanih misli, djela i stvaranja
pod stijegom naših boja
uzavrele krvi, modrog neba
i bjeline čiste kao duša djevice.
Takva je i Ona, Pjesniče moj,
što stojiš s moje desne strane.
Rađat će mlade ptiće,
bit će u krunu upleteni
zlatnim nitima za sjećanja
i upravo ta kruna
ocrtavat će svoju sjenu
u dubinama mora,
pod korom crnice,
a jednoga dana
kad budućnost donese
osmijeh na svako lice,
utonut ću mirno u vječni san,
Pjesniče moj.
Nije me dotakla rumena zora
pod bijelom plahtom hladnih ruku,
još mnogo ruža moram posaditi
na mjesto gdje je međa.
Da, Pjesniče moj,
biti će to granica
od ruža bez trna.
Pejak Mirjana Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)
