MRTVA TOČKA
Voljela sam ljubav snova
svaki trenutak postojanja
kroz rasklimana vrata još uvijek navratim
vezana za život
tražeći ostatke u pjesmi sanjara
dok svi drugi trče za srećom
Ne mijenjam navike
sa starog kofera pohabane ručke
ispucale od slanih okusa dlanova
krize života
odbacujem poneki list stare breze
dok iskradam se kao lopov u mislima
kidajući bore sa lica
spremajući ih u herbarij
kao uspomenu i sjećanje
Samo ime mi ostaje od života
niti šutnja ga ne spominje
ovdje završava pjesma
na mrtvoj točki stranputice
„Latice krizantema“ (Prow.Quantum.Xm)
KRIŽ ŽIVOTA
Objavljeno u Zborniku pjesama Književne skupine KLD „Rešetari“ „IZMEĐU TIJELA I SNOVA“ - Pjesme
Hvala siromasima
za moju čistu dušu
razum
pun kalež dobrote
navici srca da voli
i poklanja misli Bogu
ne tražeći ništa za uzvrat
Čekaju li me na vratima Svjetlosti
kad krenem put Neba i Vječnosti
oni što u životu dug svoj nisu podmirili
u grudima ću im ponijeti
ljubav pokoljenja
poniznost riječi
bez mrvice prašine u istini
Molim vas,
vi, koji ostajete,
zovite me onako kako su me svi zvali
ne udarajte po tjemenu kada krenem,
jer potpuno bogatstvo mene
u križ života je uklesano.
(objava Zbornik 2014.)
BAKRENI NOVČIĆ ZA TUGU
Objavljeno u Zborniku pjesama Književne skupine KLD „Rešetari“ „IZMEĐU TIJELA I SNOVA“ - Pjesme
Nema ničije ljubavi i odanosti
ako misliš da nekoga posjeduješ
a ništa nisi učinio da ga pridobiješ.
Ništa od ovoga, zapravo, nije istina.
Kad prolistaš život kao špil karata
nećeš naći one
u kojima se nalazi istinska ljubav.
Svi smo obični smrtnici,
večeramo na raskoši ljubavi,
a dajemo skoro pa ništa.
Osim osmijeha koji se ne prodaje,
tek možda poklanja,
da vremenom izblijedi
ili daruje
dok vrijednost,
kao bakreni novčić, ne izgubi.
Uspomene su zagrljene pogledom,
blijedim osmjehom,
a mi trebamo se naviknuti
dok pitanja uvijek lebde negdje u praznini –
jesmo li ikada iskreno voljeli?
Voljeli tiho
da osjetimo bol
samom izrekom te riječi,
pogledom kao jezero dubokim,
drhtajem usana,
suzama kao zlatnim kapima
pretočenim u bisere,
a kao bakrene novčiće izgubljene.
umire moje jutro
Slutim
nije sve rečeno na rubu obale
dok mutna voda dotiče život stvaranja
gledam ne bih li vidjela
počinje li ili završava moj korak
u viru što guta površinu vode
i odnosi u bezdan dubina
glas izgubljenih dana
trenutke tišine
tijelo mi klone
Mjesec žut umjesto jecaja crkvenog zvona
srami se svoje sjene
a ja ne znam ima li izlaza
ako uronim glavu u rascjep života
nestanem zauvijek
ili da sklupčana čekam
glas presude za utjehu
dok uz cvrkut ptica
umire moje jutro
(objava Zbornik 2014.)
PUSTI ME NA MIRU, MOJ MJESEČE
Neka me netko barem upozori,
svilenim šalom ogrne
prije, nego krenem u noć
ispod punog Mjeseca,
da mu ispričam priču
o životu...
A nije mi stalo do tebe, Mjeseče,
nije mi do ničega večeras,
idući put, možda sjetim se,
ludu glavu da opijem do pola...
Druga polovica neka ostane trijezna
tek da pamti stazu kojom krećem,
nije mi do ničega večeras,
pusti me na miru,
moj Mjeseče!
Spusti dvije zvijezde
da platim ceh
za prošlost,
ako zatreba...
pošalji još dvije
neka se duša do jutra opije
kad srce za to
nikada bilo nije...
(Prow.Quantum.Xm)
BUĐENJE SJENA
Snježni biseri
prekrili su sjene na školskom igralištu
neobičnu tišinu bude pahulje što uporno padaju
tragova nema
a po ogradi znam da zima je tu
zavladala je samoća na terenu
Čempresi i smreke
oblače haljine satkane od bijeli pahulja
pucketanje grana opterećenih snijegom se čuje
svako stablo osjeti
da je stigla zima
steže koru hladna i neumoljiva
Nedostaje u tišini navika veselih glasova
valjanje u snijegu
grudanje i pjesma pod pahuljama
tek zalutala sjenica budi tišinu
i ove će godine
pod svojim perjem
osjetiti zimu
Ne vide se tragovi do golova
guste pahulje sakrivaju crte označene
tek ljuljačka važe dvije hrpe snijega
a stative golova
snježne krune krase
I ove će zime igralište i škola ostati sami
kad bi barem kroz snijeg iznikla visibaba
razbila bi pustoš hladne zime na igralištu
u igru s pahuljama otvorila bi školu
Na staroj su školi zaključana vrata
ni dimnjak svoj dim ne rasprostire
prozori mnogi na njezinom pročelju
zatrpani snijegom početak škole čekaju
Pali se prva svjetiljka i obasjava bjelinu igrališta
na snježnom plaštu bude se sjene
igralište u svoj san tone
pahulje plešu ponoćni balet
Cijele će noći pahulje u baletu uživati
pod svjetlom nad školskim igralištem lebdjeti
jutrom kad gasnu lampe
sjene će snove snivati
