PROKLETA DALJINA
sve što ću ti reći imalo bi smisla
jedino da ova noć nema kraja
utisnut ću usne u tamu hladne postelje
noktima razderati trag
gdje je ostalo topline tvoga tijela
a na posljetku
kao obično
razbacati suze
opsovati mjesec, zvijezde
i daljinu
za koju bi najradije
da me veže lancima za tebe
ne znam dokle ću ovako moći
slomljeni su sati i minute što čine dan
i ne želim ga disati do kraja
sumrakom već poželim svoj kraj
daruješ mi note da plačem sa njima
karike lanca
da pletem sudbinu
sve je to ništa
prokleta daljina
i ja
zajedno sa njom
(Prow.Quantum.Xm) („latice krizantema“)
