DAJ MI ODSJAJ POKORE ZA SRCE
odričemo se boje patnje
dotaknuvši strune lutnje
uplašenog koraka uz slatku glazbu
krenimo do mjesta
na kojem se sretne završetak života
kao u prozirnom balonu
upoznajmo svoje lice
je li to mjesto na kojem ostajemo
uz dvojnika slomljenog srca
sa osmjehom
što pripada drugom?
tišina voli čarobne strune,
jedino tako može zaboraviti
ništavilo i dan kada smo poklanjali sebe,
a sve se unaprijed znalo...
i to, da smo u boli sakrivali suze
kako bismo u njima sačuvali sjaj očiju,
uzdahe za imenom sraslim u srcu
jesmo li zavrijedili makar riječ oprosta?
daleko smo,
toliko daleko,
da i sutra iza noći ne postoji,
različitost duša,
a samo odsjaj nedostaje u koraku,
da te dotaknem u pokori...
