Slobodni pad i kutija zatočenih snova

utorak, 04.05.2010.

Već nekoliko mjeseci sanjam trudnoću.Prvo svu onu nevjericu,zatim prihvaćanje i praćenje razvoja ploda.Neku noć jasno sam osjećala snažne djetetove udarce u trbuh.Preko kože na trbuhu jasno se ocrtavala noga koju sam s oduševljenjem držala u rukama i divila joj se.Razlog zbog kojeg navodim ovaj san je zato što sam jutros razmišljajući o njemu došla do spoznaje da je od mojeg rođendana prošlo ravno devet mjeseci i da bi se zbog nekih radikalnih promjena koje su se tada dogodile ovaj plod mogao predstavljati mene .

Već nekoliko godina prije započelo je moje veliko životno pospremanje koje je obuhvaćalo protresanje svih odnosa,misli,odluka,krivih i pravih koraka…Navršavanje trideset treće godine odlučila sam iskoristiti kako bih zaokružila cijeli taj proces te odlučila učiniti nešto za sebe i svoj život.Budući da za svoj rođendan volim otputovati ,sa obitelji sam otišla preko granice te uz prave bosanske ćevape i Jelen pivo odlučila da ću nakon jubilarne desete godine dati ostavku na sigurnom radnom mjestu i potražiti nešto što će me istinski ispunjavati te usput zadovoljiti osnove egzistencijalnih potreba.Budući da sam zbog porodnog dopusta već skoro dvije godine bila kod kuće sa djecom produženje tog boravka mi se nije činilo prevelikom promjenom.Šok i nevjerica okoline gotovo da su me porazili u naumu.Dati otkaz u recesijskoj godini na radnom mjestu za koje bi svaka žena mogla biti zahvalna ,za svakog normalnog čovjeka je bio bezumni potez.

No mene su mučili metafizički zakoni,znatiželja da saznam što se nalazi izvan kutije i potreba da protresem svoj život do temelja.Uzela sam svoju radnu knjižicu,bez previše patetike pozdravila sada već bivše kolegice i zauvijek zatvorila vrata predškolske ustanove .

Otvorena za sve mogućnosti , gledala sam u nebo čekajući daljnje upute i odgovore ,kuda da krenem i što da radim. No odgovori nisu dolazili, barem ne u onom očekivanom obliku.Čekanje se pretvaralo u agoniju koju su pojačavali dušebrižnici ,banke,prijatelji,rodbina i ego koji je želio sigurnost,pramenove,nove krpice i mir.U jednom trenutku pomislila sam da bi bilo najbolje da ponovno uskočim u kutiju i prestanem se opravdavati sebi i drugima.

Zbog izraženih egzistencijalnih strahova provodila sam sate na portalima za zapošljavanje pokušavajući naći nešto čime bih popunila rupe u kućnom budžetu i smirila osjećaj krivnje.No kao da su sva vrata za mene bila zatvorena .Ono što sam proživljavala u tim trenucima po prvi puta govorim naglas samoj sebi. Osjećala sam se bezvrijedno,nevidljivo.Gubeći društveni status osjećala sam se kao bijednik istovremeno primajući jasne poruke da je takav stav potpuno bespotreban.Ego je ludovao,opirao se i molio da se opametim.Okolina se podijelila.Neki su se iskreno divili hrabrosti dok su drugi odmahivali glavama razvlačeći me po jutarnjim kava.

Pisanje jednog CV-a i pisma motivacije za posao promijenilo je moju percepciju.Kao da me netko nježno uhvatio za ruku i šapnuo mi na uho:Što je to zanimljivo u kutiji pa tako jako želiš unutra?Zašto si ostavila posao ako ponovno tražiš nešto tek toliko da preživiš?Što ti draga zapravo želiš od života?Shvati da postajući netko ,gubiš sebe i postaješ nitko.Ono što je bitno nalazi se izvan kutije.Probudi se !Ostani!Strah je iluzija!Ako ga osvijestiš ,rasplinut će se i postat ćeš slobodna.

Za nekog tko je odrastao u neprekidnom egzistencijalnom strahu okružen imperativima i bez pune podrške ovo je bio veliki iskorak u životu.Predstavljao je prilični napor i temeljito ispiranje svih razina svijesti.Odlučila sam biti nježnija prema sebi.Kliknula sam na crveni križić u desnom uglu monitora, pogasila stranice za zapošljavanje i otišla u dugačku šetnju.

Bilo je potrebno nekoliko mjeseci da osvijestim potisnute strahove,upitam se što zapravo želim i napokon uživam u slobodi .Okolina se smirila i prihvatila moju radikalnu odluku.Čak su i banke nakon nekoliko pismenih zahtjeva prestale navaljivati računajući da ću čim se zaposlim namiriti dugovanja.
Jedino što mi je konstantno odzvanjalo u glavi bila je snažna metafizička misao:“Bit će ti dano prema vjeri“.

Nova godina je pokrenula i nove događaje.Opustila sam se ,više sam se smijala i živjela sadašnji trenutak. Posvetila sam se onome što volim te probudila neke uspavane talente .Počela sam nazirati što mi me moglo ispuniti kao osobu osiguravajući mi pristojan život.Otvorila sam srce nekim novim i nekim zaboravljenim ljudskim anđelima koji su me nadahnjivali,neke sam pak pustila da odlete ,da traže svoju istinu.

U meni je počeo ključati život,stvaralaštvo,ideje .Dobila sam jasnu viziju kuda idem ,s kim idem i što zapravo želim.Osim toga po prvi put u životu mi nije bilo važno što drugi misle o tome. Ono što me oduševljava u cijeloj toj priči o izlasku iz kutije i slobodnom padu je to što čujem kako mi kuca srce i znam da sam istinski živa.

Mnogo detalja je obilježilo proteklih devet mjeseci ,promjena se događala postupno i svakim danom je postajala sve vidljivija. Baš kao što se događa i u trudnoći.Mnogo malih detalja je obilježilo sve što mi se zapravo događalo.Teško je sve to sažeti u razumljivi okvir.No nema potrebe inzistirati na detaljima.Svako ima svoju priču i put ,a ono što vrijedi za mene ne mora vrijediti za nikog drugog.

Nisam imala namjeru dijeliti ovo iskustvo ovako javno ali ti moji živopisni snovi ,spoznaje i osjećaji koji me preplavljuju,budnost i sam život natjerali su me da pustim ovu snažnu vibraciju u eter kako bih vas inspirirala da krenete putem Srca,da vas ohrabrim ako se već nalazite na tom putu i da nastavimo taj put zajedno na višoj frekvenciji lišenoj nerealnih strahova i kontrole.Želim da se probudite i shvatite da se sve bitno događa na rubovima svijesti.Nedostatak sigurnosti povećava budnost,proširuje mogućnosti,otvara srce....

Ovdje ću sad ubaciti svoj omiljeni dio iz Matrixa kroz koji se provlači napredna i revolucionarna ideja koja suštinski podržava priču.

The Matrix
written by Andy Wachowski & Larry Wachowski
Morpheus: I imagine that right now you're feeling a bit like Alice. Tumbling down the rabbit hole?
Neo: You could say that.
Morpheus: I can see it in your eyes. You have the look of a man who accepts what he sees because he's expecting to wake up. Ironically, this is not far from the truth. Do you believe in fate, Neo?
Neo: No.
Morpheus: Why not?
Neo: 'Cause I don't like the idea that I'm not in control of my life.
Morpheus: I know exactly what you mean. Let me tell you why you're here. You're here because you know something. What you know, you can't explain. But you feel it. You felt it your entire life. That there's something wrong with the world. You don't know what it is, but it's there. Like a splinter in your mind -- driving you mad. It is this feeling that has brought you to me. Do you know what I'm talking about?
Neo: The Matrix?
Morpheus: Do you want to know what it is?
(Neo nods his head.)
Morpheus: The Matrix is everywhere, it is all around us. Even now, in this very room. You can see it when you look out your window, or when you turn on your television. You can feel it when you go to work, or when go to church or when you pay your taxes. It is the world that has been pulled over your eyes to blind you from the truth.
Neo: What truth?
Morpheus: That you are a slave, Neo. Like everyone else, you were born into bondage, born inside a prison that you cannot smell, taste, or touch. A prison for your mind. (long pause, sighs) Unfortunately, no one can be told what the Matrix is. You have to see it for yourself. This is your last chance. After this, there is no turning back.
(In his left hand, Morpheus shows a blue pill.)
Morpheus: You take the blue pill and the story ends. You wake in your bed and believe whatever you want to believe. (a red pill is shown in his other hand) You take the red pill and you stay in Wonderland and I show you how deep the rabbit-hole goes. (Long pause; Neo begins to reach for the red pill) Remember -- all I am offering is the truth, nothing more.
(Neo takes the red pill and swallows it with a glass of water)

Vraćam se na svoj san.Uskoro ću se roditi i vrijeme je da se pripremim ,da prigrlim novu sebe.

Do tada imam samo jednu molbu .Osluhnite na tren dali vam kuca srce,čujete li ga?Jeste li živi?

Uživajte u ovom lijepom proljetnom danu i vibrirajte na višoj frekvenciji.Pisat ću vam što se dalje događalo….

Sigurnost je zamka usnulih, onih koji ne znaju koliko je sjaja radosti u očima probuđenih, čak i dok lutaju.