mirisna buha koja smrdi

Zgazili su mi mamu. Tatu upoznala nikada nisam. Mislim da sam ga vidjela tu i tamo kako leti u prolazu. No ne sijećam se da li sam ga vidjela negdje na polju ili pak kod nekoga u kući. Možda sam ga vidjela jednom kroz prozor kako susjedu pije krv. Mama mi je stavila ruku na oči. Sijećam se toga. No ne sijećam se detalja.
Mama mi je rekla da se skoncetriram samo na pse. I ako budem bila dobra da ću jednog dana možda čak i čovjeka zagristi.
Zbunjena sam. Neznam gdje sam.
Puno je dlaka oko mene. Vidim i druge buhe oko sebe koje se nazivaju tetama.
Mama mi priča o tati Buharu i kako je zgodan bio.
Ne vidim nikoga od njih, niti mamu niti tete više. Zabila sam glavu u rupicu koju mi je mama napravila i lagano sišem nešto najlijepše. Neznam što je. Ali jako mi je fino.
Odlučit ću nikoga ne slušat posvetit ću život ovoj finoći iz koje rastu dlake...

Čini mi se da se nešto pomaknulo... Kao da se mičem, a opet glava mi je zabijena u ovu finoću. Mama govori da se ne brinem...

(napomena: ovaj upis već postoji negdje u drugom blogiću, no zbog tehničkih problema mirisna buhica morala je pronaći novi dom... do slijedećeg sisanja krvi i skakanja i možebitnog letenja...pozdrav)