SASTAV MEDA!
|
Glavni sastojci meda su šećer (oko 76%), voda (oko 18%) i ostalo (oko6%). Osnovnu karakteristiku medu daje šećer, a ostali dijelovi koji se u medu nalaze u manjim količinama presudni su za razliku između raznih vrsta meda ( boja, aroma, ukus). Šećer u medu sastoji se od tri vrste šećera: Voćni šećer (fruktoza ili levuloza) kojeg u medu ima najviše, oko 41% Grožđani šećer (glukoza ili dekstroza), oko 34% i Obični šećer (trščani ili saharoza) kojeg ima najmanje, 1-2% Međusobni omjer raznih vrsta šećera u medu zavisi o izvoru odnosno cvjetnoj paši, a donekle i o enzimu invertazi koja rastavlja obični šećer na grožđani i voćni. Taj se enzim već nalazi u cvijetu iz kojeg pčele sakupljaju nektar, ali je prisutan i u samom organizmu pčele. Zreo med nema više od 2% običnog šećera zato jer enzim invertaza rastavlja obični šećer na jednostavne šećere. Enzim invertaza nastavlja svoje djelovanje u medu i poslije vrcanja ako grijanjem meda ili kakvim drugim postupkom nije bio uništen, tako da stajanjem med zori tj. ima sve manje običnog šećera. Ostali sastojci meda, njih oko 6%, su dekstrini, minerali, proteini, kiseline, vitamini. Njihov je omjer u sastavu meda vrlo različit u pojedinoj vrsti. Minerali su vrlo važni za rast i zdravlje ljudskog tijela. Poznata je vrijednost željeza kod stvaranja krvi ili pak kalcija za izgradnju kostiju. Med uglavnom sadrži sljedeće minerale: kalij, sumpor, kalcij, natrij, fosfor, magnezij, silicij, željezo, mangan, bakar. Proteini, kao sastavni dijelovi biljaka, u med dolaze iz nektara i peluda. Kiseline u medu uglavnom su jabučna i limunska, a vitamina ima u vrlo malim količinama. U medu su pronađeni: vitamin C i neki vitamini B kompleksa. Količina vitamina u medu ovisi o biljci s koje pčele skupljaju nektar, o zrelosti meda, o peludu u medu itd. Ali i ta mala količina vitamina dobrodošla je nadopuna unosu vitamina u svakodnevnoj prehrani. Također, u medu su još pronađena i eterična ulja koja mu daju karakterističnu aromu. Međutim, te su tvari vrlo labilne i lako ishlape grijanjem meda. Svojstva meda Kristalizacija nastane kad grožđani šećer ne ostaje više tekuć u medu, nego se pretvara u čvrstu tvar, kristale. Kristalizacija zahvaća samo jedan sastavni dio meda, dekstrozu. Drugi dio, levuloza, i dalje ostaje u tekućem stanju i tvori tanki tekući sloj oko kristala dekstroze. Kristalizirani med dobiva neku sličnost s krutim šećerima pa se zato i naziva ušećereni med. Također, takav med mijenja i boju i okus. Kristalizacija ovisi o stupnju koncentracije šećera u medu i omjeru grožđanog i voćnog šećera. Što je više grožđanog šećera, a manje voćnog kristalizacija je brža i jača i obrnuto. Med se u novom, mladom saću sporije kristalizira, a u starom ili vrcani brže. Med spremljen u hladnim prostorijama prije će se kristalizirati. Ovdje sada nećemo ulaziti u detaljan opis kristalizacije. Dovoljno će još biti reći da je med prirodna otopina prezasićena grožđanim šećerom i uvijek spremna na izlučivanje kristala, tj. kristalizaciju, brže ili sporije, već prema omjeru grožđanog i voćnog šećera i vode u pojedinoj vrsti meda. Vrenje. Mogućnost kristalizacije je manja, što je sadržaj vode u medu veći. Gušći je med zasićeniji grožđanim šećerom i zato skloniji kristalizaciji. Za vrenje vrijedi upravo suprotno pravilo. Što je med rjeđi, to je skloniji vrenju. Med I. klase ne smije imati više od 20% vode u sebi. Taj se postotak inače kreće između 13% - 21%, već prema vrsti meda i stadiju zrenja. Zato je važno da se med iz košnica ne vadi prerano, dok nije potpuno poklopljen. Med za ljudsku hranu Industrijska proizvodnja šećera zadovoljila je sve veće potrebe ljudi, koje pak proizvodnja meda nije mogla, pa je tako potisnula potrošnju meda na štetu ljudske prehrane. Zašto na štetu uvidjet ćete kada usporedimo ta dva proizvoda. Obični šećer ili saharoza je disaharid i tijelo ga najprije pomoću enzima rastavlja na grožđani šećer (dekstrozu) i voćni (levulozu) tj. invertira ga. Budući je med već prirodni invertni šećer naš ga organizam ne treba rastavljati. Dakle med je probavljiviji i zato pogodniji za ljudski organizam, a osobito za malu djecu koja su osjetljive probave, za bolesnike i starije ljude. Dokazano je i da organizam zadržava u sebi uvijek više kalcija dobivenog u hrani ako se obični šećer zamijeni medom, a to isto vrijedi i za magnezij. Također, med pomaže i u stvaranju hemoglobina u krvi. Vitamini, proteini i neke druge tvari, iako ih u medu nema mnogo, ipak daju prednost medu u ljudskoj prehrani. Osim za ljudsku hranu med se koristi i u kozmetici, u medicini, kao antiseptik za rane, za izradu nekih mirisa itd. Ovdje treba spomenuti i još neke proizvode pčelinjih aktivnosti kao što su vosak, pelud, matična mliječ, propolis, koji sami ili u kombinaciji sa medom postaju ne samo vrijedne životne namirnice nego se koriste i u medicinske svrhe. Tako se npr. propolis koristi u narodnoj medicini za liječenje gnojnih rana, opekotina, žuljeva, bradavica itd. Pelud, bogat korisnim tvarima, djeluje protiv malokrvnosti, normalizira rad probavnih organa, popravlja apetit i radnu sposobnost, snižava krvni pritisak, povećava količinu hemoglobina u krvi itd. Vjerujem da će vam ovih nekoliko važnijih karakteristika meda i pčelinjih proizvoda olakšati izbor izvora šećera u svakodnevnoj prehrani. |
