OLUJNA ZVIJEZDA
|
Život s olujnom zvijezdom Tek sada uistinu počinjemo razumijevati termonuklearni reaktor koji nazivamo Suncem.  NAPISAO CURT SUPLEE Zovu to “dobrim viđenjem”. Škiljeći u bistro jutarnje nebo 2400 metara iznad Atlantika blizu afričke obale, nije teško zaključiti zašto. Zvjezdoznancima dobro viđenje znači da će im zrak dopustiti oštru i postojanu sliku nebeskih tijela. I doista, ta safirna jasnoća iznad Palme, jednog od najzapadnijih otoka Kanarskog otočja, čini se gotovo nadrealnom. “Držite ruku ispruženu dok palcem jedva prekrivate Sunce”, kaže Göran Scharmer s Instituta za solarnu fiziku pri švedskoj Kraljevskoj akademiji znanosti. “Kad oko ruba palca uočite modru boju, predstoji nam koronalno nebo.” Samo po sebi, koronalno nebo ne jamči dobru vidljivost, ali je znak mirne atmosfere lišene prašine. Stoga se Scharmer i njegova ekipa nalaze na vrhu ruba drevnog vulkanskog kratera, skoro kilometar iznad oblačnog pokrova i nastavljaju potragu koja traje otkad je čovjeka: proučavaju nebesku baklju. Sunce plamti već 4,6 milijardi godina, još prije nego što je i postojala Zemlja da se kupa u njegovu svjetlu koje život daje. Znanstvenici su, međutim, tek u prošla dva desetljeća doista počeli razumijevati termonuklearni reaktor koji nazivamo Sunce. S obzirom na galaktička mjerila naša je zvijezda prilično neugledna. Doduše, toliko je velika da bi Zemlja bez problema mogla milijun puta stati u nju i toliko je gusta da su Sunčeve zrake, koje vidimo danas, započele svoje putovanje iz njezina središta još prije posljednjeg ledenog doba i trebalo im je više stotina tisuća godina da se probiju u blještavu fotosferu prije nego što odatle krenu na svoj svemirski put od 8 minuta, odnosno 150 milijuna kilometara, do naših očiju... |
