LJUDSKI UM
|
Corina Alamillo leži na desnom boku u dvorani za operacije Medicinskog fakulteta Državnog kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu UCLA. Obraz joj je podbočen jastukom a u čelo ušarafljen čelični držač kako joj se glava ne bi micala. Corina je bolničarka u kasnim 20-im godinama, tamnosmeđih očiju, gustih obrva i okrugla, simpatičnog lica. S druge strane šatora od sterilnog plavog papira, kirurginja i kirurg vrše operativni zahvat na dijelu Corinina mozga veličine tanjurića, koji se bjelasa poput sedefa i lagano pulsira u ritmu njezina bďla. Na površini mozga filigran arterija dovodi krv u dio njezina lijevog čeonog režnja na koji su se kirurzi usredotočili: u njemu se nalazi centar za govor. U njegovoj blizini, crn i mutan rub tumora nadvija se poput tmastih oblaka. Kirurzi trebaju odstraniti tumor i pritom sačuvati Corininu moć govora. Zbog toga ona mora biti pri svijesti i reagirati na podražaje u prvom dijelu operacije. Anesteziju je dobila kad joj je trebalo odstraniti komad lubanje i oguliti zaštitnu opnu ispod nje. Sad mogu dodirivati njezin mozak, u kojem nema receptora boli. “Probudi se, dušo”, kaže liječnica koja na stolcu ispod papirnatog šatora sjedi s Corinom. “Sve je u najboljem redu. Reci mi nešto.” Corinine se usne miču dok pokušava odgovoriti kroz omamu anestezije. “Bok”, šapne ona.Tamnocrvena nijansa Corinina tumora jasno je vidljiva, čak i laiku koji viri preko kirurgova ramena. A vidi se i okolno tkivo njezina mozga: 1,4 kilograma masti i proteina zgužvanih u obliku kacige, gustoće zgrušanog mlijeka. Corinin je mozak najljepša stvar na svijetu, ljepša i od Corine, jer joj omogućuje da opaža ljepotu, posjeduje osobnost i bude svjesna svojeg postojanja. Ali kako puka organska materija poput mozga postaje um? Kako ta hrpa mesa omogućuje Corini da razumije liječničino pitanje i odgovori na nj? Kakvim se uzvišenim procesom elektrokemijska energija promeće u Corininu nadu da će operacija uspjeti ili, pak, u strahovanje za budućnost njezino dvoje djece ako ne uspije? Kako se ta energija pretvara u njezino sjećanje na to kako je grčevito stiskala majčinu ruku u bolničkoj sobi prije pola sata - ili prije 20 godina na parkiralištu nekog trgovačkog centra? To nikako nisu nova pitanja. No u proteklih nekoliko godina izvanredne nove tehnike vizualnog prikaza izvora misli, čuvstava i ponašanja izazvale su revoluciju u našem razumijevanju prirode mozga i njegova proizvoda - uma. Otvaranje Corinine lubanje omogućuje pogled u stoljetnu povijest pokušaja uma da shvati svoj tjelesni vid. Područje čeonog režnja pokraj njezina tumora zove se Brokin centar za govor, nazvan po francuskom anatomu iz 19. stoljeća Paulu Broci, jednom od prvih znanstvenika koji je prikupio čvrste dokaze da se - premda ne postoji samo jedno izvorište mišljenja - određena kognitivna obilježja i funkcije obrađuju u određenim područjima mozga. Broca je dio mozga poslije nazvan po njemu opisao proučavajući jednu žrtvu moždanog udara. Godine 1861. upoznao je pacijenta kojeg su zvali Tan jer je “tan” bio jedini slog koji je uspijevao izgovoriti tijekom 21 godine. Kad je Tan umro, razudbom (obdukcijom) otkrilo se da se dio lijeve strane njegova čeonog režnja (približne veličine loptice za golf) od jakog moždanog udara koji je doživio prije 20 godina pretvorio u žitku tekućinu. Nekoliko godina poslije, njemački neurolog Carl Wernicke identificirao je drugi centar za govor malo dublje u mozgu, u lijevom sljepoočnom režnju. Pacijenti kojima je Wernickeov centar oštećen uslijed moždanog udara ili nekih drugih oštećenja mogu govoriti, ali ne razumiju jezik i njihove riječi nemaju smisla. Donedavno su oštećeni mozgovi bili najbolji izvor saznanja o izvorištu normalnih kognitivnih funkcija. Kod sudionika Prvog svjetskog rata s prostrijelnom ranom od metka malog kalibra na zatiljku mogla se, primjerice, pojaviti i pjega u vidnom polju prouzročena ozljedom njihove vidne moždane kore. Žrtva moždanog udara možda vidi nosove, oči i usta, ali ih ne uspijeva povezati u lice, što znači da je prepoznavanje lica zasebna mentalna sposobnost za koju je zadužen dio moždane kore uništen moždanim udarom. Američki je neurokirurg Wilder Penfield 1950-ih za vrijeme operacija koje je vršio na stotinama neuspavanih epileptičara elektrodom podražavao razne točke na njihovim mozgovima. Otkrio je da je svaki dio tijela povezan s nekim područjem u korteksu na suprotnoj strani od tog dijela tijela. Primjerice, desno bi stopalo reagiralo na blag električni podražaj lijevog motoričkog kortikalnog područja, koje se nalazi pokraj područja čije bi podražavanje električnom strujom izazvalo sličnu reakciju u drugim dijelovima pacijentove desne noge. Podražavanje električnom strujom drugih dijelova površine kore velikog mozga (korteksa) izazvalo bi osjet nekog okusa, živo sjećanje na neki događaj iz djetinjstva ili ulomak neke davno zaboravljene melodije. Naš kirurški dvojac u dvorani za operacije na UCLA-u sprema se na Corinin Brokin centar primijeniti Penfieldovu metodu. Već su približno locirali taj centar, ali prije nego što odstrane tumor moraju precizno odrediti izvorište Corininih specifičnih jezičnih funkcija. Budući da ona govori dva jezika, potrebna je još veća preciznost nego inače: neuronska područja u kojima su smješteni njezini centri za engleski i španjolski možda se nalaze jedno do drugoga ili se - što je vjerojatnije s obzirom na to da je oba jezika naučila u ranom djetinjstvu - barem djelomice preklapaju. Susan Bookheimer, neuropsihologinja koja razgovara s Corinom ispod papirnatog šatora, iz hrpe sličica izvadi jednu i pokaže Corini. U tom trenutku glavna kirurginja Linda Liau dodirne Corinin mozak elektrodom prouzročivši blag elektrošok. Corina ništa ne osjeća, ali aktivnost tog područja mozga nakratko je onemogućena... |
