Poglavlje treće – dio treći

A zatim se ničim izazvana u mojoj glavi javi pomisao: 'Sudi se nevinima jer nemoguće je uhvatit nedodirljive!'
Bilo je to dok sam bila u pritvoru. Ležim na klupici gdje sam u ćeliji jedina ženska i promatram momka kroz rešetke u susjednu za muški rod. Sjedi sam na istoj takvoj klupici i u sebi razgovara sa svojom sjenkom koju promatra uprevši pogled u pod.
Dogodilo se to u zemlja snova gdje ako zaspimo, ne želimo se probuditi... Zašto? Možda zato jer smo tamo svako za sebe i stranci jedni drugima.
Tamo loši učenici bježe iz škole, a odlični iz države.
Tamo sam odjednom shvatila da čujem tajanstveni razgovor. I prisluškivala sam ga jer nisam imala nikakvog pametnijeg posla, ali… ali čak ni radoznalost nije mogla obuzdati volju mog gladnog stomaka. Kako glad čovjek može osjetiti na ovako nezgodnom mjestu? Ali nije važno.
Možda i vi živite u Hrvatskoj, možda vam je život težak, ali makar možete dohvatiti pod ispod nogu ako sjednete na dovoljno nisku stolicu...
Ali ja ne bih nikada tako prisno sagledala očaj mladog čovjeka koji mi je potpuni neznanac da nisam pokušavala utišati kruljenje svog praznog stomaka.
Jedva čekam da mi neko kaže “biće sve u redu” pa mu kažem “jedi govna”
Slušala sam sjenka nepoznatog momka dok upravo izlaže razloge svojih pogleda na stvarnost. Njene zamisli su podsvjesne spoznaje u sjeni. Stvarnost iz dana u dan postaje sve okrutnija tvrdi ona. Bit će više patnje, više otimačine, više obespravljenih. Ni najmanje naznake da će nas prigrliti topli zagrljaj čovječnosti. Zaraza otuđivanja postupno poprima razmjer pošasti. Svatko misli samo na sebe i sve čini jedino za sebe. Čista sebičnost, prema tome, nije pogubna nego način opstojnosti. Svako živi vlastiti život, zasebno i bezobzirno, čekajući bolje međuvrijeme. Preoblikovano beznađe.
U zdravom tijelu zdravo ludilo.
I tako sam provodila vrijeme u zatvoru iza zatvorenih vrata moje ćelije.
Svaki put kad čujem “iza zatvorenih vrata”, pomislim na zahod makar si ne mogu objasniti razlog.
Imamo toliko toga zajedničkog onaj nepoznati momak i ja... na primjer sranja na koja ukazuje njegova Sjenka. Jedino što ne mogu dokučiti je razlog radi čega toliko pažljivo slušam njena tumačenja. Ona govori o tome da naš svijet vode vlastodršci kojima nije interes da čovjek budete razborit čovjek nego uplašeni čovjek – nijemi promatrač zločina.
Da li je zločin prava riječ koja može objasniti ozračje u koje je uronila stvarnost? Možda je malo pretjerana ali i da pogledamo istini u oči, ponekad moramo zažmiriti. Još donedavna željela sam da čitav svijet progleda i spozna vlastitu zabludu o dobronamjernosti onih kojima je povjereno stvaranje svijeta za sve ljude. Njihove umotvorine uvijek omogućavaju opstojnost samo njih i njima sličnih. Svaka obmana o pravednosti djela uređenih ljudskom ruku otpala je od mene. Više ne očekujem sliku u kojoj ljudskost ne baca mračnu sjenku.
Poslije toliko godina možda ipak shvatimo da je privatizacija u Hrvatskoj bila obična trgovina nekretninama. Danas se ta trgovina iz prošlih vremena zove: 'investirali smo u budućnost'.
Što stvarnije to mračnije. Ovo nisu luči. Ovo je tama, mračnost, turobnost u kojoj protivnici Salvadora Allendea pažljivo izučavaju modele 'promijene režima'. Prvi je bio nametanje vlastitog smrknutog pogleda približno miroljubivo – izostaviti otvorene okrutnosti, masovna uhićenja i, iako se na koncu uvijek pojavi da su neki 'subverzivni elementi' zvjerski mučeni, ipak se radi o malobrojnim slučajevima pa vijesti jedva preskoče zatvorski zid. Oči boje šizofrenije zanemaruju crno-bijelu sliku obzirom da se ne guši potpuno već štoviše, zadržava se neke ostatke demokracije, među kojima ograničenu slobodu tiska i slobodu okupljanja. Ovako uvođenje poreza na samopouzdanje takozvanog džentlmenskog puča provedenog u Brazilu 1964 pod vodstvom generala Humberta Castella Branca izazvao je gnjev. Sve više većinom osiromašeni koji su krivili huntin gospodarstveni program okrenut krupnom poduzetništvu prema načelima Čikaške škole. Do 1968. ulice su preplavili protestni marševi, a režim se našao na rubu. Ne gubi nadu ni ako padaš jer uvijek postoji nada da možda padneš na odskočnu dasku.
U očajničkom pokušaju zadržavanja vlasti vojska mijenja taktiku – guši demokraciju, gazi građanske slobode, mučenja su postala pravilo i, prema tvrdnji kasnije utemeljenog 'Brazilskog odbora za istinu': „ubojstva koja su izvršena da se održe na vlasti pretvorila su se u rutinu“.
Ne zavaravajte se: nikada svi ljudi nisu imali ista prava. Sva prava imaju uvijek isti ljudi – ili njihova djeca. Barem to je provjerljivo.
Drugi je način provođenja okrutnog nasilja kakav je primijenjen za Indonezijski državni udar iz 1965. godine. Sukarto, jedan od stupova pokreta nesvrstanih (među kojima je onomad djelovala i bivša država na ovim prostorima kad je odustala od tvrdokornog nametanja komunističkog svjetonazora i polako se okretala prema trpeljivosti drugačijih poimanja socijalizma) razgnjevio je države koje omogućavaju zgrtanje imutka preraspodjelom bogatstva i izbacivanjem Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke iz zemlje, optužujući ih da zastupaju interesne fasade zapadnih multinacionalnih kompanija. Udarac je uzvraćen primjenom znamenite krilatice 'posvađaj pa vladaj' – iako nacionalsocijalist po opredjeljenju Sukarto je surađivao sa tamošnjom komunističkom partijom i njenih tri milijuna članova koja, u duhu nesnošljivosti prema drugim opredjeljenjima započinje preotimati vlast – CIA u tajnosti prikuplja popis tamošnjih ljevičara, dostavlja ga na ruke Suhartu, prodaje mu vojnu opremu i promatra napredak dostavljene 'liste za odstrel'. Pokolji po kojima je Suharto postao ozloglašen, najvećim su djelom izveli učenici vjerskih škola koje su na brzinu obučeni da okoliš 'očiste'.
„U samo mjesec dana ubijeno je najmanje pola milijuna, a možda i više ljudi,“ navodi 'Time', a jedan izvjestitelj piše: „S užitkom su pozvali svoje sljedbenike, za pojas pozadijevali noževe i pištolje, toljage prebacili preko ramena i krenuli na zadatak kakvom su se odavno nadali,“ a drugi novinar izvješćuje: „Putnici koji se vračaju iz tih krajeva govore o rječicama i potocima doslovno zatrpanim truplima, a ponegdje to ometa plovidbu…“
"Ljudi danas žive bez hrane!!" kaže narod.
"Znači, kad se hoće, sve se može," zaključuje vlast.
Ne ovakve će se bljuvotine povratiti, ismijati domoljubnu sliku zavičaja, šutnuti u stražnjicu Domovinskom ratu, zaštitniku nevoljnika, milostinji ubogima, pomoći potrebitima, jadnicima, nejakima, nezaštićenima… zloupotreba svih mogućih i nemogućih dobročinstva. Iz sjenke izviruju zbivanja kakva su nadahnula stvarnost koja se više-manje ponavlja u svakom kutku svijeta pa isto tako oblikuje snagom primjera događanja i u mom zavičaju. Slučajna alegorija koju opisuje sjenka u ovom slučaju je skupina indonezijskih ekonomista, obrazovanih na američkom sveučilištu Berkely (poznata kao Berkeleyjska mafija) izvršila golem utjecaj na generala Suharta koji se nije snalazio u financijama – predočili su mu 'kuharicu' s 'receptima' kojim se rješavalo ekonomsko stanje u Indoneziji, a general Suharto je autore imenovao ekonomskim savjetnicima. Oni su donijeli zakone koji su stranim kompanijama dopuštale preuzimanje cjelokupnog vlasništva nad sirovinama, dijelili 'porezne blagoslove' i u samo dvije godine čitavo prirodno bogatstvo Indonezije – bakar, nikal, plemenito drvo, guma i ulje – međusobno su podijelile najveće rudarske i energetske tvrtke svijeta.
U svakom slučaju stvaranje kriza nam je pojednostavila život jer se više ne moramo baviti naučnoistraživačkim radom u otkrivanju da li je čaša poluprazna ili polupuna. Prazna je!
Da biste slikovito prikazali morate opisati poznatu sliku. Morate imati saznanja i ponešto pronicljivosti. Nije potrebno skidati masku ili obnažiti zakrabuljene. Bitno je htjeti predočiti. To je način na koji nas neće zavarati. Ja nisam u zabludi da je nedugo nakon Allendove druge pobjede 1970, njegovi su protivnici, sablasno preciznošću oponašali indonezijsku tehniku. Veći dio 'los Chicago Boysa' pristupa fašističkoj stranci 'Partia y Libertad te u rujnu 1971., godinu dana pošto je Salvador Allende opet izabran, vodeći su se poslovni ljudi sastali da dogovore promjenu režima (koju je CIA obilato plaćala uz pomoć brojnih stranih multinacionalnih kompanija što su kovale vlastite urote).
Gori od ovih što sami sa sobom mogu satima razgovarati, samo su mi oni, koji sami sebe satima slušaju i u trećem licu navode vlastite zamisli kao neprocjenjivo mudre zaključke.
Meni je bilo jasno što je govorila sjenka nepoznatom momku u susjednoj ćeliji navodeći planiranje državnog udara razvijalo u dva jasno odijeljena kolosijeka – vojska je osmišljavala puč, a ekonomisti brisanje njegovih zamisli.
Ako računate na odanost onih kojima ste pomogli zajebat ćete se, ali ako računate na pohlepu – nema greške.
Bilo bi mi drago kada bi bolje mogla tumačiti o čemu se radilo u pogledu sukoba koji se u mojoj domovini zove Domovinski rat, ali to nikada ne bih mogla potkrijepiti. Opovrgavali bi takvu prosudbu bližnji onih koji su sudjelovali u tom poduhvatu. Nikako ne mi mogli prihvatiti dimenziju promišljenosti rukovođenu koristoljubljem unatoč svih prigrabljenih povlastica i imutka. Obmanuli su odviše vjerodostojno ili nedovoljno pouzdano. Pomno kao što je razrađen program koji će hunta provoditi od prvog dana – u Čileu poznat pod nadimkom 'Cigla'.
Ako ti je kapitalizam katastrofe uzor, moraš biti spreman da zbog takvog savršenstva i umreš… od gladi.
Kasnija istraga američkog Senatskog odbora utvrdila je „da su CIA-ini suradnici bili umiješani u pripremu početnog i sveobuhvatnog ekonomskog plana što je poslužio za donošenje najvažnijih ekonomskih odluka hunte.“ Osmorica od deset najvažnijih tvoraca 'Cigle' ekonomiju su studirali na Čikaškome sveučilištu.
Neki dvolični ljudi što imaju dva lica, a oba su im ružna
Nakon državnog udara u Čileu pokazalo se da je to bila provedba tri uzastopna jasno određena oblika šoka: šok samog čina državnog udara pa zatim kapitalizam katastrofe 'šok terapijom' Miltona Friedmana, a kao treće šok Ewena Camerona zasnovanog na istraživanju učinka droge i uskraćivanja podražaja osjetilima obuhvaćene u priručniku 'Kubark', – saznanja koje je CIA unutar svojih programa obuke prenosila latinoameričkim policijama i vojskama.
Čekaš, čekaš, pa dočekaš………….nešto gore…
Ta su tri oblika šoka osnažili učinak razaranja i obnove te brisanja sjećanja i stvaranja drugačijih gledišta te potpomogli prvu stvarnu pobjedu uređivanja ustrojstva na način Čikaške škole provedenu Pinochetovim državnim udarom 11. rujna 1973. u Čileu.
Prisjećajući se sadržaja što je sjenka govorila pomalo sam uronila u vlastita bockava zapažanja te uronila u neku vrstu sanjarenja u kome mi je smisao postao manje-više kulisa peckavim opaskama. I baš kad sam tako naposljetku pomislila: "Ne osuđuj nikoga, dok bar dva tjedna ne provedeš u njegovim dva broja premalenim cipelama," sjenka završi svoje izlaganje riječima:
„U stanovitom smislu sve je to jako povezano s političkim događajima i onim što se odigralo u sjeni Domovinskog rata i sukobima na teritoriju bivše države te prigodom njenog raspada, zbivanjima koja su je odvela u smrt, pri čemu je, nota bene, izgledalo da ćemo svi sve poklati. I nas i ove na smrt osuđene barbare. Sve te fraze krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, tim je ljudima trebalo objasniti da su nevini, da su osuđeni na smrt, da će umrijeti za tuđe dividende.“
MOMAK: „Što ste rekli? Nisam vas dobro razumio. Odlutao sam na trenutak u mislima. Gdje ste? Gdje ste?“
Sjenke je odjedanput nestalo, a momak je zbunjeno išće, a ja ga promatram kroz poluotvorene vjeđe i još pomislim:
„Ako niste spremni za pitanje 'U kojoj pozi?' – ne izgovarajte: 'Sanjala sam te'."

Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska