Poglavlje drugo – dio četvrti

Ponekad je lakše živjeti u udobnosti vlastitih zabluda nego u skučenosti tuđih opažanja.
Pojam bajnog života bio je u nas uvijek usko povezan sa blještavilom holivudskih filmova i dokonog života. Još od pradavnih vremena odlazaka u pečalbu za koricom kruha svi oni koji su ostajali u svom zavičaju sanjali su da će naslijediti bogatog strica iz Amerike i tako će im sinuti sunce koje će ugrijati ozeble kosti kad im zima u starosti pokuca na vrata.
Uzdah ispušten u tuđa usta za vrijeme poljupca!
Američki san je doista stigla u našu domovinu jednog predvečerja, ali se nitko nije javio da je na kućnom pragu našao sunce.
U životu dođe vrijeme kad i ogledala izgube svoju privlačnost.
Bilo je sve tako jadno, tužno i ružno kad se je taj legendarni američki film počeo odigravati u jednom pograničnom gradiću na obali Dunava kome je Vukovar ime. Bio je to pravi košmar akcijskog horora u kom krv teče u potocima, a razaranje, nasilje i klanje su jedina zabava.
Nisam u međuvremenu dvije rečenice koje zapisujem, između života i smrti sam.
Na čelu četa bradatih demona u šubarama, u sivo-maslinastim odorama sa šajkačom ukrašenom crvenom zvijezdom jurišala je Jugoslavenska narodna armija s plavo-bijelo-crvenom trobojnicom, ali sa zvijezdom petokrakom prekrivenom crnom zakrpom što je prekrivala gotovo čitavu bijelu traku i na kojoj je bijelim vapnom na ćirilici bilo ispisano: »Ovo je Srbija«.
Prokleta sam zdravim razumom koji shvaća stvari same po sebi razumljive.
Bili su to unovačeni ratnici, propala vojska, psi rata unajmljeni bez vlastitog znanja i pristanka, potrošna roba ili kako se to već kaže u ratu: topovsko meso koji su u posve drugom uvjerenju prihvatili ulogu širenja pošasti rata kao da se radi o dobitku glavne uloge u filmu strave i užasa pa će sve završiti u sat i pol te će se zatim upaliti svijetla i svi će mirno poći kućama.
Prešutjet ću puno toga, jer ako izgovorim, postat će stvarno.
Ali istina je bila da nitko od njih nije ni pročitao scenarij, a kamo li upoznao scenariste i redatelje jer ili su bili nepismeni i nisu znali da tako nešto postoji ili im to i nije bilo važno obzirom da su se dobro zabavljali i očekivali svoj komadić slave i koristi pa kako su bili iskusni gledatelji u mnoštvu projekcija borbi u akcijama ratnih filmova i ti su pijani statisti u svom rušilačkom pohodu nemilice palili i uništavala u luđačkom zanosu.
Ja ne mogu odglumim ni osmijeh, a neko odglumi čitav svoj život.
Pod pritiskom korporacijskog interesa, u američko-britanskim vanjskopolitičkim orijentacijama ukorijenila se zamisao da se developmentalističke vlade uvuku u dvodijelno rasuđivanje Hladnog rata. „Ne dozvolite da vas prevare demokratskim tonovima,“ upozoravali su ti grabežljivci. „Nacionalizam Trećeg svijeta prvi je korak na putu prema potpunom komunizmu, što se treba sasjeći u korijenu.“ Rezultat je bio da je sredinom dvadesetog stoljeća CIA organizirala prva dva državna udara: u Iranu su uspješno zbacili s vlasti Mosshadegha i postavili okrutnog šaha, a zatim puč u Gvatemali.
Voli sebe, jer nitko drugi to neće.
Zatim je na red došao plan kako da Čile, koja je tada bila kolijevka državno-cenzurirane ekonomije, postane laboratorij za pokus uspostavljanja slobodnog tržišta u kom će Milton Friedman iskušati teorije što ih je izložio u svojoj knjizi »Kapitalizam i sloboda« da, unutar trodijelnog izraza: deregulacija, privatizacija i rezanje troškova, kao prvo, vlast ukloni sve zakone i propise koji ometaju gomilanje kapitala, drugo, moraju prodati sve vlasništvo od što ga korporacije mogu koristiti za ostvarivanje profita i treće mora oštro srezati potpomaganje javne potrošnje.
Sebičnost je kukavičluk, strah od tuđih potreba i želja, sebičnost na sve strane vidi horde jadnika, prosjaka, sirotinju, nevoljnike….
Iako se vješto prikriva jezikom znanosti ta se vizija podudara sa interesom multinacionalnih tvrtki po vlastitoj prirodi vječno gladnih golemih i novih tržišta. U prvoj fazi širenja glad je zadovoljio kolonijalizam – 'otkriće' novih područja i otimanje zemlje bez naknade, a zatim vađenje rudnog bogatstva bez ikakve naknade stanovništvu koje tamo živi. U ovom novom ratu protiv 'socijalne države' i 'snažne vlasti' opet se javljala mogućnost brzog bogaćenja. – samo ovog puta ne osvajanjem novog područja nego unutar uspostavljenih država kad one svoje javne službe i vlasništvo prodaju za daleko manje od njihove stvarne vrijednosti.
Obaveza izbija zrak iz pluća ljubavi.
Plan provođenja bio je jednostavan i nije skrivao namjeru – američka vlada platit će da se čileanski studenti školuju na Čikaškom sveučilištu kao najbjesomučniju »protukomunjarsko« nadleštvo.
Tako je ispaljen prvi hitac u ratu protiv developmentalizma objelodanio Čileancima da je američka vlada odlučila koje zamisli smiju, a koje ne smiju proučavati njihovi vlastiti studenti. Bilo je to besprizorno miješanje u pitanje slobodnog mišljenja pa je dekan Čileanskog sveučilišta, vodećeg u državi, odbio takvu suradnju. Izjavio je da će prihvatiti samo ako njegovo sveučilište može utjecati na to od koga će u SAD poučavati studente. Ali to što je on odbio prihvatilo je Čileansko katoličko sveučilište, daleko konzervativnija škola na kojoj je također bila katedra za gospodarstvo.
Neke stvari ne mogu zamisliti da radim sa nekim osobama, dok sa drugima nema ništa slađe od toga!
Od samog početka ratobornost nije prikrivana. – cilj 'Projekta Čile' bilo je stvaranje ideoloških ratnika koji će pobijediti u ratu različitih svjetonazora. Kroz projekt je do 1970. godine prošlo stotinjak čileanskih studenata. Stekli su visoke akademske naslove na račun američkih poreznih obveznika. 1965. godine program se proširio na studente iz cijele Latinske Amerike, što je stipendirala 'Zaklada Ford', a to dovodi da na Čikaško sveučilište, da unutar programa na dodiplomskim studijima bude otprilike trećina latinoameričkih studenata. Indoktrinacija je imala prvenstvo tako što je utemeljena posebna »Čileanska radionica« gdje su profesori Čikaškog sveučilišta izlagali svoje spoznaje pogrešaka u Južnoj Americi prožetoj ideologijom – i nudili znanstvene recepte za ozdravljenje.
Osjećaji se ili skrivaju ili priznaju. Samo je pitanje u kom slučaju ćeš ispasti budala?
Čvrsta mreža socijalne zaštite, zaštita nacionalne industrije, obrazovanje, trgovinske barijere, nadzor kretanja cijena – samo je dio hrpe nedostataka na koje je ukazivano. Uz to studente su podučavali da preziru pokušaje ublažavanja siromaštva te su oni svoje doktorske teze uglavnom posvetili seciranju 'svih gluposti latinoameričkog developmentalizma, da 'pljuju' po čileanskom zdravstvu i obrazovanju – tada najboljem na kontinentu – nazivajući ga „besmislenim pokušajem da se živi iznad vlastitog prosjeka nerazvijenosti“.
Blokirala bih ja tako neke svoje misli, al ta je mogućnost nemoguća.
Kad se prva skupina obrazovanih 'magistara gospodarstva Čikaške škole' vratilo u Čile bili su »veći 'fridmaniti' od Friedmana osobno«. Većina njih zaposlila se na katedri ekonomije pri Katoličkom sveučilištu i podučavalo isti program, istim priručnicima na engleskom, isto pravovjerno svojatanje 'čistih' i 'znanstvenih' spoznaja. Studenti koji su prošli program Čikaške škole u Chikagu ili njegovoj čileanskoj podružnici, poznati kao »los Chicago Boys« širili su diljem Latinske Amerike zamisli Miltona Friedmana u procesu koji je zastrašujući primjer prijenosa izravnog utjecaja iz jedne države unutar sfere druge sračunate da je podvrgne i u potpunosti slomi.
Jedino osjećaji sa kojima se ja poigravam su ova moja.
Kao oblik intelektualnog imperijalizma proces je bio neprikriven, ali ipak postojao je problem – nije bilo djelotvorno. Iako je kao 'temeljni cilj projekta' navedena obuka naraštaja studenata »mogućih intelektualnih vođa čileanske gospodarstvene politike« 'los Chicago Boysi' svoju državu nisu poveli – zapravo, ostali su u pozadini.
Ali nažalost postoje i slijepi kod očiju i glupi kod mozga.
Upravo u Čileu. – epicentru čikaškog pokusa. – poraz zamisli postao je očit. Država je skrenula ulijevo i tri najveće čileanske stranke zagovarale su nacionalizaciju najvećeg izvora prihoda. – rudnika bakra što su dotad nadzirali američki korporativni divovi. 'Projekt Čile' je, drugim riječima, postao skupo plaćena propast.
Oči vide što um želi
Ideološki ratnici 'los Chicago Boysi' podbacili su u misiji miroljubive bitke za provedbu svojih zamisli.
Kod blagovanja razbor je uvijek zakasnjeli gost. Svi se gosti prije njega posluže te često ni mrvicu da založi ne stiže.
Možda bi to završilo kao minorna povijesna fusnota da tih godina nije za američkog predsjednika izabran Richard Nixon koji je osmisli novu cjelovitu i učinkovitu vanjsku politiku i koji će čikaškim diplomcima i njihovim profesorima pružiti ono o čemu su dugo sanjali – priliku za dokazivanjem da je njihova mišljenje nešto više od puke teorije podrumskog laboratorija – mogućnost da u potpunosti preobraze Čilensku demokraciju.

Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska