28

utorak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio drugi

1. srpnja 2013. došlo je do značajnih promjena. Od tada više ne prihvaćamo tuđe mišljenje nego se rukovodimo isključivo za vlastitim EU promišljanjima.
Tako je izgledao taj život skrojen po školskim metodama u povijesnom 'prijelaznom periodu' u novu državu pod nekim specifičnim okolnostima 'državotvornog htijenja' koje ni u jednom povijesnom periodu nisu bile tako osobito izražene da ne bi bile 'prijelazne'.
Građane 28. članice EU je prevela žedne preko vode, a zatim im nakon 1. srpnja 2013. naplaćuje svaku čašu vode.
Što da rade oni koji sve pokušavaju zlorabiti da se bezočni domognu bezobrazno velikog bogatstva kad je pohlepa genetski upisana u njihovoj prirodi?
Ni nakon 1. srpnja 2013. najnovije poskupljenje građani 28. članice EU nisu osjećali. Ni otad nisu imali čime platiti jer su već postali nezaposleni.
Ono što se dogodilo u pretvorbi vlasništva još tijekom Domovinskog rata i kljucanje mrvica preostalih nakon toga nije premijera u svjetskim zbivanjima. Nije se dogodilo prvi put da se otimačina ozakonjuje, da političari svoje biračko tijelo predaju na milost i nemilost osornim protivnicima i to da polože oružje pred nasilnim i zločinu sklonim neprijateljima.
Ovisno koja im polovica mozga nedostaje oni koji se bave politikom se dijele na lijeve i desne, a ako nemaju obje tada su biračko tijelo što bira političare za vlast.
Kada su širom otvorena vrata potrošačkog društva sa slobodnim tržištem i slobodnim izrabljivanjem svi zakoni o radničkim pravima po kojima sva ova naša bijeda i sirotinja ima čast da ostane bez posla u interesu snalažljivih otimača onog što im niti pripada niti bi na pošten način mogli steći.
I 28. članica ima konja za trku sa standardima kakvi prevladavaju u EU mada su njeni građani prinuđeni da ga pojedu.
Poštenje je svetinja koja obvezuje ponižene i ugnjetavane, ali lakome nikako.
Imam osjećaj da je 28. članica EU Divlji zapad. Jeftino su prodali svoju kožu i još k tome dali samo za 1. kunu (uz troškova sanacije) banke.
Kao i sve samodopadne i nepomirljive vjere, gospodarstvo po načelima Čikaškog sveučilišta svojim istinskim zagovornicima predstavlja zatvorenu petlju.
EU je toliko uredilo život građana 28. članice da oni više uopće neće morati voditi brigu o tome kako i da li će uopće moći živjeti. Neće. Morat će se iseliti.
Početna premisa glasi da je slobodno tržište savršen sustav u kom pojedinci, poticani vlastitom požudom ostvaruju dobrobit za sve. Iz toga nedvojbeno proizlazi da ako unutar slobodnog tržišta nešto nije u redu – visoka inflacija ili nagli porast nezaposlenosti – uzrok tome je jer tržište nije posve slobodno.
Politika EU ni u 28. članici neće dozvoliti da radi što tko hoće ili kom padne napamet nego samo ako postoje uvjeti za organizirani zločin preuzimanja ili preotimanja javnog dobra.
Prosuđuju da zacijelo postoji kakvo miješanje pa stoga valja strože primijeniti načela neuplitanja političara koji dopuštaju da u sustav prodre prevelika količina novca umjesto da tržištu dozvole da uhvati samo po sebi ravnotežu, baš kao prirodna koja se uređuje sama po sebi uspostavlja ravnotežu za opstojnost različitih vrsta tako i tržište prepušteno samom sebi stvara točan broj proizvoda po točnim cijenama koje proizvode radnici koji primaju savršeno poštene dohotke kojima mogu kupiti proizvode – rajski vrt minimalne nezaposlenosti, bezgraničnog stvaralaštva i nulte inflacije s božanskim dobročiniteljima koji koristoljubivo zgrću i zaradu trpaju u vlastiti džep.
Veliki doprinos Demokraciji 28. članice EU je u istrjebljenju srednjeg društvenog sloja izravnim spajanjem podzemlja s vrhom vladajuće elite.
Opjevano slobodno tržište, sagledan kao 'žrvanj s zupčanicima od rubina' ili umjetničko djelo toliko privlačno da ih svaki čovjek samo poželjeti može.
Najveći trošak države što nije otplata kredita nego naknada plaćena EU za intelektualno pravo na državnu proizvodnju nezaposlenih.
Veliki dio svoje privlačnosti učenje Čikaške škole duguje da nastaje u vrijeme kada su drastično ljevičarske zamisli o radničkoj moći sve više jačale i izazivale, pružale mogućnost onoj drugoj krajnosti da brani vlasnički interes jednako oštro natopljen vlastitim savršenim postavkama.
Dosad u EU nije zabilježeno da je izumro neki narod. Prihvaćamo li izazov? Hoćemo li mi biti prvi?
Slušati Miltona Friedmana kako ih iznosi, – a njegove zamisli nisu ni zagovarale ni odobravale pravo izrabljivanja i rada za niske nadnice – u potrazi za najčistijim oblikom 'participacijske demokracije', (budući da na slobodnom tržištu 'svaki pojedinac može glasovati za omiljenu boju kravate') tamo gdje su ljevičari obečavali oslobađanja radnika od vlasnika, građana od diktatura, a država od kolonijalizma, Milton Friedman je obećao 'individualnu slobodu', – zamisao koja pojedince uzdiže iznad bilo kakvog zajedništva i omogućava iskazivanja osobnosti putem potrošačkog izbora.
Otkad nam je 1. srpnja 2013. EU. mahnula repom od sreće što joj se priključila 28. članica i mi se na njenom repu pomičemo lijevo-desno.
„Osobito nas je ushitila činjenica,“ prisjeća se jedan od njegovih studenata, „da se radilo o istim značajkama koje su marksizam činile privlačnim mladima: jednostavnost sljubljena s očitom logičnom cjelovitošću; poezija spojena s britkošću.“
Vrlo uspješna politika kojom smo zaslužili članstvo u EU ukinula je radna mjesta i proizvodnju pa više nitko ne pravi gubitke.
I tako su dvije krajnosti svaka zagovarale vlastitu utopiju: marksizam radničku, a Čikaška škola poduzetničku – i obje tvrdile da ako bude po njihovom u svijetu ljudi će zavladati savršenstvo i ravnoteža.
I tako se razvedena hrvatska obala 1. srpnja 2013. ponovno udala za EU.
A pitanje je, kao i uvijek opet glasilo: Kako iz postojećeg stanja, kako iz stvarnosti stići u tu zemlju čudesa?



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.