|
loše
ne znam kako, čime, da ti nacrtam putanje razilaženja /transverzale, linije koje se nikada ne moraju ukrštati, linije bega/ ni odakle da krenem, ni koliko prostornih dimenzija mi treba za ilustraciju, da te ne gušim i ne izbezumim a da ipak sve bude plastično jasno i fer kako da nacrtam te amorfne osjećaje zbog kojih sam mjesecima tobom tek blago izmještena – ništa više ni manje, ništa surovije ni nježnije to što nekad ne mogu izdržati močvarni šank i hardkor ljubav makar je istovremeno natopljen medvjeđom pripitom nježnošću tebe i mog krda jer ja sam ispod odjeće još jednim slojem zavijena u crninu da se zaštitim od starih neprijatelja koji me proganjaju u snovima to što na kraju dana, od njih petnaest barem četrnaest (taj jedan je naša isprepletenost od koje ostatak vremena zazirem) instinktivno moram biti samija od najsamijeg, to nije odluka, to nije želja, to je samo instinkt to što ne znam kuda s tvojim podrhtavanjem i grčenjem koje furaš pod miškom cijelog proljeća i manje ili više hrabro se suočavaš, ekspresno odrastaš, odvažno svako malo i iznova otvaraš karte i puštaš krv, vraćaš pribranost, dok ne postaneš opet jureća vrtoglava mladost i zanos koje kao da gledam samo izdaleka (iako se redovno stišćemo i smijemo kao da postoji neka normalna perspektivna stvarnost – a nije samo apsurdna igra energičnog klinca i rezignirane vještice), kroz masnjikavu debelu leću koju prije spavanja pospremam u pokrpljeni džep prije nego dementno slegnem ramenima i prekrijem se neopranim prekrivačima za gušenje dana, stvar u konačnici, nije nigdje tu gdje ju pokušavam locirati dok crtkaram objašnjenje tebi, nego je, banalno i surovo, koncentrirana u onih nepredvidivih par sekundi tjeskobe u kojima se prvi put stvori napuklina – furball beznađa u grlu (želiš li to nježnije i zabavnije čuti) onaj tren kad prvi put zavirim u nju, dopustim dementoru samo dvije sekunde moje slabosti, gubljenja kontrole, razumiješ, to je trenutak u kojem se ispod male napukline razotkrije do tad skriveni ponor, svijet u kojem su dileme oko razlike u godinama, u količini i vrsti energije i prioriteta, u tvojoj slaboj kosici, geek izgledu i mišićima i mojoj čupavoj mračnoj umornoj nevoljkosti i fabričkim greškama, pitanja koncepta veza i odnosa i sve što mi je prolazilo kroz glavu od jutra do sutra - samo licemjerni površni first world problems jer se suština ionako odjednom samo razvali, raspolovi, počne naglo propadanje koje se mjeri milisekundama i sve je gotovo, sve je nepovratno raspuknuto i nesastavljivo, večer postane atipično duga i jedino se da pregurati ispod radne lampe i riječima, otrovnim nemilosrdnim patetičnim riječima u ovom postu kojima betoniram ruke u složeni izviđački čvor, a noge pospremam u deku i odričem se, i toga da izgradim malu maketu kojom ću ti objasniti sve potankosti, i ideje da naša isprepletenost jednom može biti razmršena u bilo kakvom smjeru osim suprotnom /jesi skužio gore onu ubačenu lajnu, malo teorije da satru poeziju jer nemojmo nikada misliti da poezija može živjeti od ljubavi ili smrti - transverzale, linije koje se nikada ne moraju ukrštati, linije bega jesi čuo?/ |