|
nepromišljeno
vidiš, stvari se najčešće ne poklapaju mimoilazimo se i naizmjence smo autistični još uvijek se navikavam ali u principu mi je sve jasno godinama vježbam oscilacije i slučajnosti brzopotezna nezadovoljstva i kontrameditacije kao fejk lijek (jer imam dvostrukog lava u konstelaciji i prečesto hoću sve odmah sada i zauvijek pa se moram obuzdavati i prilagođavati i povlačiti) valjda su povremena poklapanja toliko dovoljno jebena da me hrane (samo, ništ od tog, kužiš, na to treba pristati ako misliš egzistirati) tipa kratki intenzitet koji sam srela u pola jutra (to kako smo se osjećali) i to što sam se držala za glavu i duboko disala tamo ispred hnk jer je stvarnost bila nakratko potpuno distorzirana i blještava ni od kakve koristi osim što je sve momentalno postalo smrtno i značajno i povezano (da bi onda opet bilo zauvijek prosječno promašeno) ili dobar scenarij poga medike random auta bezinske random stana random beskonačnog jutra i besprijekornih dijaloga nešto zbog čega kroz prosječni predugi tjedan rezonira želja da budem zarobljena u koncertu diverzanata i poznanstava koja ću prebrzo i prelako preboljeti tapšat ću te po ramenu jer sam ja uvijek friendly ali realno nije da ćemo se voljeti (jebiga...) možda bi sve moglo ili trebalo biti malo bolje nego što je ne znam, možda bi trebalo sve prestrukturirati cijeli sistem možda bi trebalo paziti na svoje emocije cijeniti ih ili nešto, čuvati uzimati ozbiljno paziti na sebe osigurati se možda je to poduhvat koji će u jednom trenu imati dovoljno smisla da se njime zamijeni ovu rascjepkanu i nategnutu mitologiju od koje nikad nikakve koristi osim idiotske dnevničke poezije i hvatanja za malo mišića malo očiju malo muzike malo zauvijek uzaludnog intenziteta |